Dosje Pakračka Poljana (2)
KRONIKA SUDSKE FARSE
Mart 2016
Merčep je sve znao. On nije osobno sudjelovao u egzekucijama, ali on je čitao sve što smo mu mi pisali u izvještajima, premda je većina informacija priopćavana usmeno. On je znao za svaku likvidaciju, jer je bio zapovjednik i bio je za nas karizmatična osoba. Nekoliko nam je puta rekao: "Noćas očistite sva ta govna. To je značilo da se likvidiraju svi zatvorenici", govorio je Bajramović
BAJRAMOVIĆEVO SVJEDOČENJE (1997)
“Svojom sam rukom ubio 72 ljudi, među njima je bilo i devet žena. Nismo radili razliku, ništa nismo pitali, oni su za nas bili četnici i neprijatelji. Najteže ti je zapaliti prvu kuću i ubiti prvog čovjeka. Poslije sve ide po šablonu”, priznao je u Feral Tribuneu Miro Bajramović predstavljajući se kao dozapovjednik Poljane i objašnjavajući šablon po kom je Merčepova družina, naročito noću, operativno obrađivala, odnosno istraživala najbolji način za nanošenje što većeg bola kako bi zarobljenici što više priznali, i ono što su znali, i ono što nisu. “Znate li koji je najbolji način?”, upitao je tada Bajramović Feralovog novinara Ivicu Đikića i dao odgovor. “Palite zatvorenike – plamenom iz boce plina i onda ga polijete octom, a to radite uglavnom po genitalijama i očima. Zatim postoji mali induktor, poljski telefon, pa Srbina priključite na to. Radi se o istosmjernoj struji, ne može ubiti, ali stvara neugodan osjećaj kod čovjeka. Pitaš onda tog priključenog Srbina odakle je, on ti kaže iz Dvora na Uni, a ti onda, okrećući poljski telefon nazoveš Dvor na Uni. Zatvorenicima se znalo u guzicu gurati petožični kabel, to bi im ostavili po par sati da ne mogu sjesti. Otvarane su im rane po kojima je posipana so ili ocat. Uglavnom, nismo dozvoljavali da prestanu krvariti, pričao je o mračnim radnjama ljudskog uma Bajramović te 1997. godine i dodao da kada se sjeti svih tih mučenja pita se kako su se tada svih tih načina iživljavanja uopće uspijevali sjetiti. “Svi koje sam ubio umirali su sretni, jer sam im na malom bloku pisao potvrde da mogu proći naše straže, i oni s tom potvrdom sretni idu doma. Onda sam ih ja čekao snajperom. Umirali su nasmijani”, iznosio je Bajramović detalje o sudbini zatvorenika koji su držani u Pakračkoj Poljani do granica iscrpljenosti.
“Većinom smo ih prije ubijanja držali između dva i pet dana. Oni da su i preživjeli, ne bi kasnije bili normalni ljudi. Srbi koji su bili dobri i lojalni, služili su nam za kopanje grobova, s tim da smo im govorili da kopaju zaklone za puškomitraljeze. Jednom je jedan od zatvorenika bio iz Kutine, kazao nam je da mu je to petnaesti ili šesnaesti zaklon. Odmah smo ga likvidirali, jer njegovo nije bilo da broji nego da kopa. U to vrijeme bilo je ovakvo razmišljanje: Ubij Srbinu dijete, jer on niče na minus dvadeset. U ono vrijeme uopće nisam imao osjećaj da su Srbi ljudi kao i mi, da su i oni nečiji očevi, braća, djeca… Ne, djecu nismo ubijali, osim što je Suljić ubio Aleksandru Zec. Po mojoj procjeni u Poljani je likvidirano sve zajedno oko 280 ljudi, a kroz nju je prošlo i desetak žena. Osim Marine Nuić, sjećam se jedne Nade iz Kusonja koja je ubačena među nas. Bila je tu i neka starica kojoj je u kući nađen snajper. Osim te starice sve su ostale žene silovane, pa ubijene. To je istina, govorio je Miro Bajramović spominjući i konkretna imena i zaduženja po čemu je potvrdio da zločini nisu bili stvar “trenutne inspiracije” niti pojedinačni slučajevi, nego masovne pojave u koje su bili upleteni ljudi na visokim državnim funkcijama uvaženi kao herojske i harizmatične ličnosti. “Koliko ja znam, više od pedeset Srba dovedeno je u Poljanu iz Zagreba, a dovozili su ih svi koji su bili u užem Merčepovom krugu: Rimac, Suljić, Mikula, Hodak i ja. Merčep je sve znao. On nije osobno sudjelovao u egzekucijama, ali on je čitao sve što smo mu mi pisali u izvještajima, premda je većina informacija priopćavana usmeno. On je znao za svaku likvidaciju, jer je bio zapovjednik i bio je za nas karizmatična osoba. Nekoliko nam je puta rekao ‘Noćas očistite sva ta govna. To je značilo da se likvidiraju svi zatvorenici’”, govorio je Bajramović o Merčepovoj ulozi i utjecaju, ali i o strahu koji je vladao Pakračkom Poljanom. “Ako nisi učinio što je naređeno, onda si bio peta kolona, a mi smo u Pakračkoj Poljani jednako ubijali i Hrvate i Srbe. Nas su se plašili i Hrvati u Poljani. Selo je, naime, po cijelu noć slušalo jauke i zapomaganja iz zatvora, ljudi nisu mogli spavati, ali nam ništa nisu smjeli reći. Svi su znali da bi, ako nešto priupitaju, i sami mogli završiti u zatvoru”, tvrdio je tada Bajramović otvoreno govoreći o velikom koristoljublju, da kako su se osvajala srpska sela, da se tako pljačkalo i dijelilo opljačkano, te o sukobima među Merčepovim zaštitnicima oko podjele plijena, jer kako je rekao, nije tu bilo hiljadu ili sto hiljada, bilo je tu mnogo više. Upravo, zbog potpunog razočarenja u vlast koja ga je gurnula u stranu, zaboravila i ostavila bez ikakvih prihoda, Bajramović je objasnio svoj potez za javnim priznanjem sopstvenih zločina i zločina svoje jedinice.
REAKCIJE POSLIJE BAJRAMOVIĆEVOG SVJEDOČENJA
U toku istog dana kada je na svjetlo dana izašla Bajramovićeva ispovijest, iznenadni pokajnik je munjevitom brzinom uhapšen u banijskom selu Dodošu, gdje je živio u srpskoj kući, a hrvatska javnost se nakon neugodnog svjedočenja ispričanog u prvom licu jednine digla na noge. Čim se našao u pritvoru Bajramović je zanijekao da je uopće dao intervju Feralu, a time i sadržaj priznanja koje je odjeknulo kao šamar od kojeg se Hrvatska brzo oporavila i slučaj Pakračke Poljane ubrzo je ponovo zataškan. Okrivljenici su zaćutali, sjećanje na ratne događaje naprasno im je izbljedilo, prozvani su zagalamili i na sve načine bivšeg kolegu i suborca pokušali okarakterizirati kao neuračunljivu osobu. Veoma glasan u odbrani hrvatskog nacionalnog interesa i dostojanstva bio je Ivan Vekić koji je krunskog svjedoka masakra u Pakračkoj Poljani ocijenio kao “patološkog lažova kriminalne prošlosti koji je samo prepričao ono što je već objavljeno i uz to dodao svoje dekoracije”. U svom cinizmu Vekić je išao dotle da se čak zabrinuo kako će se Srbi nakon ovog svjedočenja vratiti u Hrvatsku. „Događaji u Poljani bili su pojedinačni ispadi. Mikola i Rimac bili su izvrsni borci, a ono što su počinili bez naređenja, na svoju ruku, to su njihova individualna djela, za koja im se kako vidimo trenutačno sudi. Nijedan događaj u Hrvatskoj ne možemo nazvati pokoljem. Ničija naredba nije bila ubijajte Srbe… Da je bilo i ja bih sada zajedno s njima bio pred Županijskim sudom. Takve naredbe ne postoje“, objašnjavao je Vekić ne odričući se Merčepa.
„Ne mogu kazati da Merčepovi ljudi nisu bili dio MUP-a kad smo te ljude postrojavali u dvorištu Ministarstva. Morate priznati da je MUP tada, da je htio, bez problema mogao zataškati i Pakračku Poljanu i likvidaciju obitelji Zec“, tvrdio je Vekić. Međutim, da je u državnom vrhu ipak bilo ljudi kojima je cilj bio – „ubij ga jer je Srbin“, te da se zbog toga hapsilo i u Zagrebu, a ne samo u Pakračkoj, priznao je 1997. godine Josip Manolić optužujući Šeksa, rehabilitirajući Vekića, a sve u svemu opravdavajući zločine. „Pogledajmo u kakvoj su se atmosferi događale egzekucije u Pakračkoj Poljani, uočimo ratnu psihozu u kojoj je bilo poticano i opće neprijateljstvo prema Srbima, a ne samo prema naoružanim Srbima na suprotnoj strani. Smatram da u tom sklopu i egzekucije Srba u Pakračkoj Poljani imaju politički karakter. Na suprotnoj strani su bili Srbi. To je činjenica i motiv koji su poticali ljude na zločine. Ne bih se složio da je riječ prije svega o mržnji prema Srbima. Bilo je i unutarnjih obračuna“, skretao je priču Manolić tvrdeći da u Pakračkoj nije bilo legalnog suđenja, službenog zatvora, niti prijekog suda, a da Bajramovićeve riječi ne mogu biti relevantne ni za jedan sud i da policija mora dokazati sve činjenice koje potvrđuju neku kriminalnu radnju.
Da nije znao ni za Gospić, ni za Pakračku tvrdio je Dražen Budiša član tadašnje Vlade nacionalnog jedinstva. „Sumnjam da je i Mate Granić znao nešto više. Odgovornost je Vlade i Predsjednika ako za te događaje nije znala. Veliko je pitanje jesu li to oni doista morali znati. Vlada je 1991. i 1992. djelovala u izvanrednim okolnostima i u njoj nije bio striktno proveden raspored zaduženja. Pitanje odgovornosti nije moglo biti personalizirano kao što to jeste pravilo u državama koje postoje, a ne nastaju. U dramatičnim okolnostima naša je obaveza bila da tu mutež raščistimo, da inkriminiramo, opravdavao je Budiša.
I potpredsjednik SDP i potpredsjednik tadašnje Tuđmanove vlade nacionalnog jedinstva Zdravko Tomac u Novom listu izražavao je sumnju u mentalno zdravlje Bajramovića. “Mislim da sa tim čovjekom nešto nije u redu. Treba analizirati šta se to događa u glavi čovjeka koji priča o svojoj savršenoj porodici, a potom priznaje da je ubio 70 ljudi. To su monstruozne stvari.” Da se o svemu znalo već odavno, čak i u istražnim i pravosudnim organima, ali da se predmet držao dobro zatrpan u fiokama, potvrdio je 1997. Ante Nobilo koji je za vrijeme zbivanja u Pakračkoj Poljani vršio dužnost pomoćnika zagrebačkog državnog odvjetnika. Poslije Bajramovićevog svjedočenja i hapšenja nije reagirao niti Haški sud. Tek glasnogovornica Louise Arbour oglasila se kratkom izjavom da treba procijeniti da li su u pitanju ozbiljne i vjerodostojne optužbe, iako je Haški sud u sličnom slučaju javnog istupa Dražena Erdemovića o ubojstvu muslimana u Srebrenici odmah od tadašnje Jugoslavije zatražio njegovo izručenje.
MRŠAVA OPTUŽNICA, PO DRUGI PUT (1997-2005)
Istražne radnje koje su uslijedile nakon dramatične Bajramovićeve ispovijesti rezultirale su 21. septembra 1998. samo mršavom optužnicom i gotovo nikakvim dokazima. Za razliku od optužnice iz 1992. godine koja je obuhvatala 16 imena optuženika, nova je bila svedena samo na Suljića, Mikolu, Rimca, Bajramovića, Branka Šarića i Zorana Karlovića. Od cijele krvave Pakračke Poljane samo se jedno ubojstvo stavljalo na teret pakračke družine, a bila je to likvidacija Aleksandra Saše Antića, dok su ostale točke optužnice bavile se “protupravnim lišavanjem slobode” i “protupravnim stjecanjem imovinske koristi”. Događaje u Pakračkoj Poljani optužnica je teretila kao da su počinjeni u mirnodopskoj situaciji i svodila ih na čisti kriminal, a osmorica optuženih prikazani su kao pripadnici razbojničke bande koju nije nadzirao ni Tomislav Merčep, ni bilo tko drugi. Kako Merčepovog imena nije bilo u optužnici, nije se pojavio niti na suđenju u ulozi svjedoka, jer je sucu istražitelju u ponovljenoj istrazi 1998. lakonski izjavio da se više uopće ne sjeća da je bio na čelu nekakve pakračke jedinice. Činjenicu da je protiv Merčepa 1992. bila podnesena kaznena prijava zbog iste te Pakračke Poljane i da su ga ostali osumnjičenici u svojim iskazima, uglavnom, nazivali „tatom“, nije uspjela fascinirati istražitelje i autore optužnice gdje se nije našlo niti ime Merčepovog zamjenika, Zvonimira Trusića koji se pojavio samo kao svjedok izblijedila pamćenja. U optužnici nije bilo ni traga onoga što je Bajramović javno priznao, dok su ostali opasni svjedoci zločina u Pakračkoj odavno bili mrtvi: mnogo puta spominjani u istrazi 1992. godine Pavo Mlinarić, koji je navodno posjedovao nerazvijene filmove s fotografijama iz pakračkog zatvora, ubijen je još krajem oktobra 1991. u birtiji blizu zagrebačkog Glavnog kolodvora, početkom 1992. pronađeno je tijelo zaklanog Antuna Jurgeca, dok je jedini od optuženih koji se u istrazi ‘92. nije branio šutnjom Stjepan Manđeralo preminuo u januaru ’98, ali je sudsko vijeće Županijskog suda u Zagrebu odbilo da se na glavnoj raspravi pročita njegov iskaz, pozivajući se na odredbu Zakona o kaznenom postupku prema kojem se iskaz optuženika koji je umro ne mora čitati. U optužnici nije bilo ni imena pakračkih žrtava Ivoševića, Pajića, Grujića, ni Marine Nuić čija su ubojstva bila sadržana u prethodnoj optužnici.
Optužnica je definitivno pala u vodu kad su se pred sudskim vijećem pojavili kutinski taksisti Branko Velagić i Nikola Peleš, ključni svjedoci Sašinog ubojstva, ljudi koji su kopali raku za njegovo tijelo. Njih su dvojica u istrazi potanko opisali način na koji su Suljić, Mikola i Rimac likvidirali Sašu Antića, ali je njihovo pojavljivanje na sudu bilo obilježeno potpunom amnezijom kad su u pitanju događaji u Pakračkoj Poljani.
“Gotovo se ničega više ne sjećam. Noću su nas digli, dali nam lopatu i odvezli nas na livadu gdje smo iskopali jamu. Zatim su pucali u nešto, ne znam je li bio čovjek ili vreća”, govorio je Peleš. Tek kada mu je sudac pročitao dijelove njegova iskaza u istrazi, Peleš se nevoljko prisjetio nekakvog Antića, neke tamo Pakračke Poljane i nekakvog zarobljenika Nikole Peleša kojem na spomenutoj lokaciji “i nije bilo tako loše kako se pisalo po novinama”.
Kako tokom dugog sudskog procesa nisu uspjeli čak pronaći i ekshumirati leš Aleksandra Saše Antića, sud je po principu nema žrtve, nema zločina, zauzeo stav da tokom dokaznog postupka nije sa sigurnošću utvrđeno da li je uopće Saša ubijen. Simbolično su, ali ne za ubojstvo, već zbog pljačke i iznuđivanja, osuđena tek dvojica perifernih članova ove pakračke družine: Miroslav Bajramović na 1,5 godinu zatvora i Branko Šarić zvani Kosa na godinu dana zatvora. Obojica su odmah pušteni na slobodu pošto su dobivenu kaznu bili već odležali u istražnom zatvoru.
PONOVLJENI ISPIT I ŽIVOTI OSUĐENIH (2005)
Vrhovni sud 2001. godine prihvatio je žalbu županijskog državnog odvjetništva ukidajući oslobađajuće dijelove presude i za petoricu pakračkih optuženika (bez Karlovića), predmet vratio Županijskom sudu u Zagrebu na ponovno suđenje. U ponovljenom postupku, svi optuženici branili su se sa slobode, osim Suljića koji je boravio u pritvoru zbog postupka po drugom predmetu. U pravosudnom cirkusu vezanom za Pakračku Poljanu ne treba zaboraviti ni odluku zagrebačkog suda za prekršaje kojom je “zbog ilegalnog boravka u Zagrebu” Miro Bajramović na godinu dana protjeran iz Hrvatske, što je apsurdno s obzirom da su svi hrvatski borci, bez obzira odakle dolazili, bez problema dobivali hrvatsko državljanstvo…
Na ponovljenom ispitu, županijski sud u Zagrebu je 2005. godine optužene ipak proglasio krivima i izrekao vremenske kazne u trajanju: Munibu Suljiću za ubojstvo, kako je pisalo, nepoznatog muškarca s nadimkom Saša (ispalo prezime Antić) na 10 godina zatvora, Siniši Rimcu za isto ubojstvo na 8 godina, za pomaganje pri ubojstvu Saše, za protupravno lišavanje slobode i iznudu Igora Mikole na 5 godina, za protupravno lišavanje slobode Miru Bajramovića na 4 godine i Branka Šarića na 3 godine.
Nizu apsurda treba dodati i obrazloženje presude gdje se kaže da je na području Pakračke Poljane bio stvoren logor u kojem se prema ljudima postupalo kao u vrijeme nacizma, ali se i zaključuje da se nije radilo o ratnom zločinu već o zločinu u ratnim okolnostima, što opravdava tezu iz devedesetih da hrvatski vojnici nisu mogli počiniti ratni zločin jer su se branili. I ovog puta ime Tomislava Merčepa koji je taj logor organizirao i njime zapovijedao, ostalo je prešućeno.
Sljedeće godine, Vrhovni sud, gotovo u cijelosti je potvrdio prvostepenu presudu, samo što je Munibu Suljiću, koji je bio u bijegu, kazna povećana sa 10 na 12 godina. Osim samih pravomoćnih presuda, zanimljivi su i životni putevi osuđene pakračke trojke. Munib Suljić, život sa one strane zakona, upoznao je još prije rata, a kaznenih prijava zbog prijetnji, fizičkih napada na novinare i kamatarenja, nakupio se i poslije ratnih sukoba, pa čak i za izazivanje prometne nesreće kada je zbog vožnje u pijanom stanju zgazio ženu. Iako je pravosnažnu presudu u bijegu komentirao riječima da su ga tom presudom do te mjere naljutili da ga hrvatski MUP nikada neće naći, teško bolestan 2006. godine sam se predao Haškom tužiteljstvu koje ga je predalo Hrvatskoj gdje je ubrzo i umro. Predratni kriminalac bio je i Igor Mikola koji je nakon što ga je Suljić obavijestio da ga čeka loša presuda, bijeg pronašao u dalekom Peruu gdje su ga tamošnji mediji povezivali sa narko-mafijaškm klanovima. Van dosega hrvatskog pravosuđa, Mikola je bio punih deset godina kada se zbog straha za vlastiti život predao peruanskoj policiji, u julu 2014. godine, nakon što je u Peruu likvidiran Goran Stavrić, kojeg srbijanski mediji svrstavaju kao osobu blisku Luki Bojoviću, šefu „zemunaca“. Na vlastiti zahtjev, Mikola je 2015. godine izručen Hrvatskoj, a davno izrečenu kaznu služi u Lepoglavi.
Jedini koji se od ove trojke, na vrijeme našao iza zatvorskih vrata bio je Siniša Rimac koji je upravo te 2005. godine umirovljen kao invalid i pukovnik, a tokom zatvorskih godina uspješno je vodio i obiteljski život: oženio se i postao otac troje djece od kojih je dvoje rođeno nakon izricanja zatvorske kazne. I pored toga 2009. godine iz zatvorske ćelije u Glini prebačen je u blaži zatvor u Lipovici. Međutim, za Rimca koji je tokom ratnih i poratnih godina napredovao, dobivao čin za činom, to nije bilo dovoljno, nego je početkom 2010. godine zatražio od tadašnjeg predsjednika Stipe Mesića, kako je rekao, za sebe drugu šansu i povratak u normalan život. „Molbu sam pisao sam iz razloga da pokažem sebe, svoj život i događaje od neposrednog utjecaja koji su formirali mene kao osobu o kojoj ćete odlučivati…stoga je uvažite i vratite me u život, obavezama rada, brige za obitelj i odgoj djece“, molio je Rimac. Njegova okolina opravdavala je taj čin riječima da je u vrijeme zločina zbog kojeg je osuđen imao 18 godina i tešku osobnu traumu, te da se on odavno promijenio, da je riječ o zrelom muškarcu i ocu koji želi nastaviti život i biti sa svojom obitelji koja je usput rečeno živjela od njegove vojne mirovine. Dok se hrvatska javnost pitala zaslužuje li on novu šansu s obzirom da je riječ o osobi koja se godinama navodila kao sudionik dramatičnih ubojstava zagrebačke obitelji Zec, te likvidacija u Pakračkoj Poljani, hrvatski predsjednik Stipe Mesić ga je pomilovao i smanjio zatvorsku kaznu na godinu dana. Na ovaj potez hrvatskog predsjednika oštro je reagirao predsjednik Srbije Boris Tadić riječima da se radi o „zlikovcu koji je ubijao srpsku djecu samo zato što su druge nacionalnosti“.
SLUČAJ PAKRAČKA PO TREĆI PUT MEĐU HRVATIMA (2007)
Sudski slučaj Pakračke Poljane ponovno je, po treći put, pokrenut februara 2008. godine i to pred županijskim sudom u Požegi. Ovog puta hrvatskom pravosuđu “nesretni” slučaj, inicirao je nitko drugi, nego Međunarodni sud u Hagu koji je tokom 2006. godine dostavio sirove materijale u slučaju Marino Selo kojeg su haški istražitelji prikupljali godinama. Bio je to Hrvatskoj jedan od domaćih zadataka za zatvaranje poglavlja 23.
Po prvi put u hrvatskoj javnosti u slučaju Pakračke pojavila su se nova imena, a u samoj optužnici više od dotadašnjeg jednog ubojstva “Saše”. Davor Šimić i Damir Kufner, zapovjednici tadašnjeg Voda vojne policije 76. samostalnog bataljuna Zbora narodne garde, Željko Tutić, Tomislav Poletto, Ante Ivezić i Pavle Vanceš, pripadnici toga voda, optuženi su za kaznena djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava-ratnog zločina protiv civilnog stanovništva radi ubojstva 16 civila srpske nacionalnosti u novembru 1991. kod kojih je navodno bilo nađeno oružje, dok ih je petero preživjelo. Ali ni ovog puta među optuženim imenima nije bilo zvučno ime Tomislava Merčepa. Uhićenje šest Hrvata pod sumnjom da su počinili ratne zločine u Marinom Selu podiglo je na noge hrvatske branitelje koji su pitali zašto se otvaranjem slučaja Pakračke Poljane ignorira logor Bučje koji nikada nije procesuiran a koji je kako tvrde nastao kao dio smišljenog i organiziranog zločinačkog plana paradržavne tvorevine gdje je završilo oko 300 logoraša, od kojih je dvoje ubijeno, a 20 civila se vode kao nestali. – Zgroženi smo, jer ne možemo shvatiti da se prvo sudi hrvatskim braniteljima, dok se zločinci, odgovorni za Bučje slobodno šeću, odgovarao je hrvatskim medijima Miroslav Ivančić, dopredsjednik Udruge hrvatske policije, branitelja Pakraca i Lipika.
Požeško suđenje bilo je obilježeno nizom (ne)namjernih propusta, prijetnjama i strahovima svjedoka od kojih su neki čak priznavali da ne žele svjedočiti o događajima koje su proživjeli. Umjesto da se primijene odredbe ZKP-a koji pružaju mogućnost ispitivanja svjedoka pod pseudonimom, uz primjenu video linka sa izmijenjenim likom i glasom, svjedoci su iskazivali stojeći u neposrednoj blizini publike, što ih je dodatno izlagalo i opterećivalo, s obzirom da su se u publici nalazili i predstavnici braniteljskih udruga i lokalni političari, koji su svojim prisustvom pružali podršku optuženicima. Iako je nekoliko svjedoka tvrdilo da su im upućene prijetnje i da ih je strah svjedočiti, svjedocima nije pružena psihološka pomoć i zaštita, tek je samo jedan oštećenik svjedočio bez prisustva javnosti. Svjedočenja su se svodila na priče iz druge ruke uz izgovore da se ne sjećaju, da ne znaju, skoro ni traga o mučenjima i ubojstvima koja se navode u optužnici i o kojima su ti isti svjedoci pričali haškim istražiteljima 1996. godine, a čiji su iskazi, na temelju odredbe čl. 28. st. 4. Zakona o primjeni Statuta Međunarodnog kaznenog suda i progonu za kaznena djela protiv međunarodnog ratnog i humanitarnog prava pročitani u požeškoj sudnici. S druge strane, za odbranu civili u Marinu Selu nisu bili zarobljenici, već slobodni ljudi bez zaduženja u hotelskom smještaju koji se nisu htjeli prijaviti Crvenom križu jer bi u tom slučaju bili razmijenjeni, što oni nisu željeli jer bi tako napustili svoje kuće koje su bile u lošem stanju, te nisu imali drugog izbora nego boraviti u motelu gdje su se grijali i jeli zajedno sa vojnicima.
Požeško suđenje relativno je brzo završilo, već 2009. godine nepravomoćnim presudama svi optuženici redom su proglašeni krivima i osuđeni na višegodišnje zatvorske kazne za djelo ratnog zločina. Damir Kufner osuđen na 4,5 godina zatvora, Davor Šimić na godinu, Pavle Vanceš na 3, Tomislav Poletto na 16, Željko Tutić na 12 i Ante Ivezić na 10 godina zatvora.
No, Vrhovni sud marta 2010. godine srušio je požeške presude jer su se temeljile na iskazima preživjelih svjedoka koje su prikupili haaški istražitelji, koje za Vrhovni sud nisu valjan dokaz, već samo indicije, pošto ih nisu saslušala i hrvatska tijela kaznenog progona. Vrhovni sud je to ocijenio kao propust, a izjave dane haaškom Tužiteljstvu izjednačio sa policijskim zabilješkama koje nemaju dokaznu snagu u hrvatskom pravnom sistemu, te bi se po njima, trebale izdvajati iz spisa. Po logici Vrhovnog suda, haaški materijali bi imali valjanost ukoliko bi se oni domaćem pravosuđu ustupili po strogo propisanim pravilima, i to nakon što bude podignuta optužnica. Takav stav Vrhovnog suda izazvao je zabrinutost nevladinih udruga i otvorio pitanje procesuiranja mnogih drugih zločina budući da velik broj njih domaća tijela kaznenog progona uopće nisu istraživala, a svjedoci nemilih događaja ukoliko su još živi nalaze se van granica Hrvatske i koliko bi uopće bili raspoloženi svjedočiti pred hrvatskim sudovima.
PONOVLJENO OSJEČKO SUĐENJE (2009)
Za Pakračku šestorku novo suđenje premješteno je iz požeške Palače pravde, gdje su dobili ukupno 46 i pol godina zatvora, u Osijek, a kao službeno obrazloženje za promjenu adrese suđenja, naveden je nedostatak sudaca. Osječko suđenje upamćeno je i po „igri lovice“ sa svjedocima iz Srbije koji zbog straha za vlastitu sigurnost nisu željeli svjedočiti ni video vezom, mijenjali su iskaze u odnosu na one koje su dali u istrazi i ranijem suđenju, ali mijenjali su i adrese, zaključavali vrata pred pravosudnim policajcima… Takvo suđenje rezultiralo je presudom juna 2011. godine po kojoj su oslobođena čak četvorica: Kufner za kojeg je sudsko vijeće na temelju izjava svjedoka utvrdilo da nije bio direktni zapovjednik voda vojne policije čiji su pripadnici počinili ratni zločin, već da je bio samo savjetnik za sigurnost; Vanceš za kojeg je utvrđeno da je jednu ženu srpske nacionalnosti 2-3 puta udario gumenom palicom, što je on i priznao, ali to je bilo nedovoljno za presudu za ratni zločin; Ivezić koji je u pritvoru sjedio tri godine i tri mjeseca i prvi put u Požegi osuđen na čak deset godina, na kraju bi se za njega zaključilo da je navodno došlo do zamjene identiteta; Šimić kome je optužba promijenjena prije samog kraja suđenja iz ratnog zločina u protupravno lišavanje slobode, a za što je nastupila zastara. Na kraju je cijela presuda pala na samo dva osuđena imena: Tomica Poletto na 15 godina koji je po optužnici sudjelovao u ubojstvu deset civila, i Željko Tutić na 12 godina zatvora za ubojstvo sedam civila. Osječku presudu koju je Vrhovni sud u cijelosti potvrdio, državu je skupo koštala. Suđenje četvorici koji nisu proglašeni krivima, troškovi njihove odbrane, tužbe za duševne boli i nematerijalnu štetu, te dug što su mjesecima, kako se pokazalo nevini sjedili u pritvoru, računi su pravosudne lakrdije koje su hrvatski porezni obaveznici morali platiti. Iako je cijena pravosudnog postupka bila iznimno skupa, javnost je ostala uskraćena za odgovore na neka elementarna pitanja o Pakračkoj Poljani: tko je tamo bio zapovjednik, zašto su hapšeni srpski civili i kome su bili predavani u Marinom Selu.
MERČEP PRED SUDOM
Za vrijeme užurbanog zatvaranja Poglavlja 23, u sklopu ulaska Hrvatske u EU, i pet mjeseci nakon zvanične reekshumacije 19 zaboravljenih pakračkih leševa u Kukunjevcu koju je obavljao Ured za nestale Vlade Republike Hrvatske, decembra 2010. godine, dogodilo se uhićenje Tomislava Merčepa na koje se čekalo punih 19 godina, ali istovremeno počela je i još jedna u nizu pravosudnih farsi u slučaju Pakračke Poljane. Po prvi puta na optuženičku klupu uhićeni Merčep je sjeo 2011. godine i odbacio krivnju po svakoj točki optužnice. A Županijsko državno odvjetništvo teretilo ga je da je kao savjetnik ministra unutrašnjih poslova i zapovjednik jedinice pričuvnog sastava MUP-a od početka oktobra do sredine decembra 1991. na području Zagreba i Pakračke Poljane odgovoran za hapšenje 52 osobe, te za mučenje i ubijanje 43 lica, tri se smatraju nestalima, dok ih je šest preživjelo mučenja, kao i da je znao, a nije ništa poduzeo da spriječi da njegovi podređeni nezakonito hapse, pljačkaju, zlostavljaju, muče i ubijaju civile.
No, nakon dva moždana udara, ljeta 2012. godine, po odluci Vrhovnog suda Merčep izlazi iz pritvora, baš u trenutku kada sve više svjedoka potvrđuje da je Merčep zapovijedao i imao glavnu ulogu u Pakračkoj Poljani i Paviljonu 22 Zagrebačkog velesajma. Da su u ovoj pravosudno-političkoj sapunici žrtve potpuno nebitne, dokazivao je popis pozvanih svjedoka. Dok je tužiteljstvo kao svjedoke predlagalo još mali broj onih koji žele govoriti o preživljenim torturama u improviziranim zatvorima, Merčepov odvjetnik Marko Ujević odlučio je pozvati cijelu plejadu likova iz političkog života Hrvatske 90-ih. Tako se Merčep u sudnici susreo sa dva bivša predsjednika Sabora Žarkom Domljanom, Vladimirom Šeksom, bivšim premijerom Franjom Gregurićem, dvojicom bivših ministra policije Ivanom Jarnjakom i Ivanom Vekićem, dvojicom bivših čelnika tajnih službi Smiljanom Reljićem i Josipom Perkovićem, kao i sa Zdravkom Mustačem, zatim Dobroslavom Paragom, Ivanom Grujićem, ali i sa istaknutim hrvatskim novinarima Aleksandrom Stankovićem, te Ivicom Đikićem i Denisom Kuljišem. Merčepovi suborci, ali i vodeća imena hrvatske politike, koji su u inkriminirano vrijeme obnašali visoke političke funkcije, mahom su se pozivali na odbrambeni rat, a događaje iz Pakračke Poljane vezivali su za društveno-politički kontekst tvrdeći da u Pakračkoj Poljani nije bilo nikakvog logora u kojem su mučeni i zatvarani civili, da je u Poljani bilo više frakcija zbog nerazjašnjenog zapovijedanja, da je Merčep bio izrastao u medijsku figuru ratnika i borca za Hrvatsku. Čak se provlačila teza da li su merčepovci uopće bili u Pakračkoj Poljani ili su ih samo tako zvali, a pojedini članovi tadašnjeg političkog vrha poput Vladimira Šeksa i ratnog ministra unutarnjih poslova Ivana Vekića potvrdili su Merčepovu tvrdnju da on nije zapovijedao jedinicom koja se samo nazivala njegovim imenom. Jedan od rijetkih koji se obrušio na Merčepa bio je Josip Manolić koji je Merčepa upoznao u predizbornoj kampanji 1990. „Tomislav Merčep je formirao ilegalnu postrojbu van sistema MUP-a. Svojim ponašanjem pokazao je iznimnu samovolju i nije poštivao provođenje državne politike, koja je težila ne izazivanju srpske manjine jer smo i ovako bili percipirani kao ustaška vlast. Svojim ponašanjem Tomislav Merčep je kompromitirao tadašnju Vladu, isti je odbio sudjelovati u proboju na Vukovar sa generalom Špegeljom te ga njegovo ponašanje diskreditira kao heroja odbrane Hrvatske“, govorio je Manolić koji je kako je izjavio za Pakračku čuo od jedne građanke koja ga je molila da pomogne izvući jednog uhićenog civila. Manolić je ustvrdio da je državni vrh bio izviješten o svemu, ali uvijek poslije tih događanja. „Nakon ubojstva obitelji Zec, Vekić je podnio kaznenu prijavu protiv NN. Bez obzira na sudski postupak, Merčep je i dalje nastavio javno djelovati, kandidirao se za zastupnika Županijskog doma u Saboru. Predsjednik Tuđman mu je rekao da mu neće potpisati imenovanje dok se ne utvrdi tko je ubio djevojčicu Zec, na što je Merčep rekao ime, stoga ga je predsjednik imenovao zastupnikom“, rekao je Manolić. Suđenju Tomislavu Merčepu u svojstvu svjedoka prisustvovao je Miro Bajramović, jedan od prvih pripadnika hrvatskih jedinica koji je javno priznao zločine nad srpskim stanovništvom. „Kao zapovjednik on je sve znao, no nije osobno sudjelovao u likvidacijama. U Pakračkoj Poljani bilo je zarobljenih osoba koje su likvidirane, a njihovih se imena ne mogu sjetiti. Merčep nije davao naloge ni za njihova uhićenja ni za likvidacije, ali je sve znao jer je bio tamo“, potvrdio je Bajramović u svom svjedočenju tokom kojeg je bilo nezaobilazno pitanje o intervju datom 1997. splitskom Feralu kojeg 18 godina poslije Bajramović poriče riječima da 80 posto intervjua, on nije izrekao.
Merčepovo suđenje obilježio je još jedan, za hrvatsku javnost i pravosuđe, već osuđeni akter iz povijesti Pakračke Poljane, i to Igor Mikola koji je u svojstvu svjedoka istakao da Merčep kao savjetnik u MUP-u nije zapovijedao u Pakračkoj Poljani te da tamo nije vidio logore ni uhićene civile, ali da je znao da je tamo bilo uhićenih neprijateljskih vojnika, iako ni njih nikada nije vidio. Mikola, koji je u bijegu od hrvatskog pravosuđa bio punih deset godina, u svom svjedočenju spomenuo je da su u Pakračkoj Poljani dovodili ljude na ispitivanje po nalogu obavještajaca Josipa Manolića i Josipa Perkovića. Za razliku od dobro pripremljene i zainteresirane Merčepove odbrane, šest odvjetnika koji su zastupali 26 oštećenika rijetko su koristili svoje pravo da aktivno sudjeluju u postupku i da ispituju svjedoke, ili pak, da ulože prigovor na njihov iskaz. Jula 2015. godine, suđenje Tomislavu Merčepu dobiva novu epizodu u obliku izmijenjene i ublažene optužnice koja ga više ne tereti da je kao zapovjednik osobno odgovoran za uhićenja 52, te mučenja i ubojstva ukupno 43 osobe, nego da samo nije ništa poduzeo da spriječi podređene u počinjenju ratnih zločina protiv civilnog stanovništva. Zagrebačko Županijsko državno odvjetništvo izmijenjenu optužnicu obrazložilo je riječima da je „pravna kvalifikacija kaznenog djela ostala ista, da se okrivljenika i nadalje tereti za izvršavanje istog kaznenog djela – ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, ali da je činjenični opis djela prilagođen činjeničnom stanju utvrđenom tokom rasprave“.
MERČEPOVA JAVNA ULOGA
Iako se suđenje Tomislavu Merčepu provodi u medijskoj izolaciji, to nije slučaj sa njegovim društvenim životom gdje je itekako aktivan. Godinama se, u prvim redovima, među najvišim državnim dužnosnicima pojavljuje na obilježavanju pada Vukovara kao bivši zapovjednik odbrane toga grada. Organizatorima očito ne predstavlja problem što je Merčep još uvijek optužen za ratne zločine, kao što ta činjenica nije zasmetala ni prvoj hrvatskoj predsjednici Kolindi Grabar Kitarović koja je Merčepa pozvala kao specijalnog uzvanika na svoju inauguraciju. Da je medijska figura Tomislava Merčepa kao ratnika i borca za Hrvatsku veoma živa i na lijevoj političkoj sceni govori i niz društvenih događanja u njihovoj režiji gdje je Merčep redovni uzvanik. Kabinet još aktuelnog predsjednika Hrvatskog sabora Josipa Leke pozvao je Merčepa i na konstituirajuću sjednicu u narednom, osmom sazivu ovog najvišeg predstavničkog tijela Hrvatske. No, SDP-ovac Josip Leko ugostio je Tomislava Merčepa i za Dan neovisnosti 2013. godine, pravdajući se da Merčep nije pozvan imenom i prezimenom nego kao predstavnik Udruge hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata. Istina, njegov dolazak na javna događanja od državnog interesa nije protuzakonit, ali postavlja se pitanje koliko je moralno i kako će u društveno i politički naklonjenoj atmosferi na lik i djelo Tomislava Merčepa reagirati hrvatsko sudstvo na kraju dugogodišnje sudske farse tokom koje se nije uspjela verificirati istina o zbivanjima u Pakračkoj Poljani, u kojoj nisu sporna ubijanja i mučenja srpskih civila, već je samo potrebno utvrditi, koliko je to sada moguće, njihov broj i tko je sve za taj ratni zločin odgovoran i kriv.