Časopis Prosvjeta

Kako je počeo rat u nekadašnjem našem kazalištu?

NOVI ŽIVOT “SVETOG SAVE“

PIŠE: Igor Ružić

Mart 2016

Ne služi današnji „Sveti S“ tome da obnovi ili ponovno dokaže mehanizam koji je od barbarstva u kazalištu doveo do masovnih silovanja i grobnica, nego da bi pokazao kako je isti mehanizam na djelu i danas, ništa manje sustavan, okrutan i naizgled nezaustavljiv, kao što je bio onaj koji je prekinuo izvođenje predstave 1990. godine

Iako se čini nevažnim složencem od proračunskog novca, malograđanske potrebe i nikad provedene tranzicije, kazalište je na ovim prostorima ipak važno. Ima svoju funkciju u društvu, kao njegovo ogledalo, a ponekad, što je još važnije, i kao njegov okidač. Čak i u povijesti ne baš najkulturnijih prostora, pa tako i ovog našeg, neke su predstave izazivale i uspijevale stvoriti prave skandale, momentalno eksplozivne i dalekosežno učinkovite. Ovo je priča o jednoj od njih, koja je, paradoksalno ili upravo zato što kazalište nije nevažno, pogotovo za one koji ga proizvode, ponovno stvorena – kazalištem.

U novijoj ovdašnjoj povijesti ostalo je nekoliko naslova koji su s pozornice uspjeli duhove toliko izazvati da su postali goruća tema i medija, i kavane, i političkih plenuma i obiteljskog stola. U Hrvatskoj je davni takav slučaj Brešanov Hamlet, točnije „Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja“, zbog koje je palo tadašnje vodstvo Teatra &TD. Da i publika može skinuti, točnije upravo prekinuti predstavu, iskusio je i Marijan Matković čija je „pogrešna“ karakterizacija Nikole Šubića Zrinskog u drami „General i njegov lakrdijaš“ bila zaustavljena zbog negodovanja iz gledališta zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta 1970. U Srbiji je, na primjer, „Kad su cvetale tikve“ Dragoslava Mihailovića samo par godina ranije bila vruća tema o kojoj je čak i Josip Broz imao sporadičan osvrt, što je, očekivano, rezultiralo skidanjem s repertoara. Nešto kasnije, početkom osamdesetih, duhove je uzbudila i „Golubnjača“ Jovana Radulovića, zbog koje je „fasovalo“ vodstvo novosadskog Srpskog narodnog pozorišta i čije su riječi još dugo, ali različito, odzvanjale cijelom nekadašnjom državom. Konačno, taj nepotpun niz kao plod sasvim brzinskog nabrajanja završava „Sveti Sava“ Siniše Kovačevića, praizveden u veljači 1990. u Narodnom pozorištu u Zenici.

Predstava je po mnogočemu indikativna, sa svime što joj se dogodilo. A dogodilo joj se da je postala znak vremena, najava onoga što će tek biti, jedna od prvih manifestacija sile koja ne preza ni od čega, i koja svoje pravo lice i prave namjere više ne želi skrivati. Iako bez problema i s velikim uspjehom igrana od premijere u Zenici preko republičkog festivala u Jajcu pa sve do gostovanja na posljednjem svejugoslavenskom izdanju novosadskog festivala Sterijino pozorje, osvojivši sveukupno čak šesnaest nagrada po čemu je i najuspješnija produkcija u povijesti zeničkog kazališta, ona je na gostovanju u Beogradu prekinuta. Učinili su to pripadnici Srpske svetosavske stranke i Srpske radikalne stranke već tijekom trećeg prizora, nimalo spontano, s obzirom da su već i prije gostovanja tražili da se predstava ne odigra, a prije same izvedbe imali prosvjed ispred kazališta. Godina jest 1990., nacionalne i nacionalističke tenzije na vrhuncu su, ili se barem tako mislilo, jer vrhunac su zapravo dobile kasnije, kad se s riječi i djela prešlo na granatiranje i ratne zločine. Zato i jest jedna od primjerenijih reakcija na pjevanje svetosavskih pjesama s balkona Jugoslovenskog dramskog pozorišta, bila ne apel kojim su glumci poput Branka Cvejića i Aleksandra Berčeka pokušali polemizirati s bukačima i pozvati na zdrav razum,  ili pomirljiva izjava poput one Žarka Lauševića u naslovnoj ulozi: „Ja vas najlepše molim, svoj sud, ma kakav on bio, sačuvajte za kraj predstave“. Najtočnija i najglasnija, unatoč činjenici da je vikala iz partera a ne s pozornice, ipak je bila dramaturginja i kulturna aktivistica Borka Pavićević s dalekosežnom rečenicom, izgovorenom u afektu ali zato još temeljitije proročanskom: „Bit ćete odgovorni za konc-logore u ovoj zemlji. Vi ste samo posledica!“.

Dok su stadioni već pali kao mjesta zajedništva i postali alternativno bojište, točnije najava fronta, kultura je još donekle mogla disati, iako već više ili manje očito opterećena istim problemima rastućih etničkih i ekonomskih tenzija. U kolektivnoj svijesti cijelog ovog prostora kao „početak rata drugim sredstvima“ ostala je utakmica između Crvene zvezde i Dinama, koja je završila dotad neviđenim nasiljem među navijačima i s policijom. Na isti način, „Organizirano, nego što!“, u tom istom maju temeljno ista matrica ponovila se i u JDP-u, svojevrsnom ili barem projektiranom zajedničkom mjestu sveukupne dramske umjetnosti bivše države.

Tekst „Sveti Sava“ Siniša Kovačević, tada perspektivni mladi pisac s nekoliko najvažnijih nagrada, ponudio je najprije Zvezdara Teatru u Beogradu, ali ga je tamošnji savjet kazališta odbio iz straha ili prikrivene cenzure. Zeničko kazalište, pod vodstvom scenografa Radovana Marušića, ga je, kao i ranije Kovačevićeve radove, prihvatilo i kao redatelja angažiralo gosta iz Makedonije Vladimira Milčina. Kovačevićev tekst, u tome i jest paradoks cijele situacije, zapravo jest prosrpski, ili, barem, sigurno nije antisrpski. Bavi se potomkom loze Nemanjića koji je lagodni život srednjovjekovne aristokracije, što znači neumjereno zadovoljavanje svih prohtjeva najprije tijela a onda i duše ukoliko od nje išta ostane, zamijenio mantijom, poslušavši savjet da se s njom može što se mačem ne može. Intenzivan rukopis dramskog autora u naponu snage dvodimenzionalnog sveca s ikona pretvorio je u dramski lik od krvi i mesa, političke i državotvorne volje, sklonog i spletkarskoj praksi i teorijskoj utopiji, i u tome je uspio. Jedna od najvažnijih rečenica, zanimljivih i danas koliko i u svim stoljećima između: „Bog čuva Srbe, moramo mu i mi malo u tome pomoći!“, odjekuje iz tog teksta kao svojevrsni odraz i obje strane sličnih kletvi i/li zakletvi, onih od kojih je počelo rušilaštvo i zločin, do onoga na čemu bi trebalo graditi.

No, iako su i tekst i autor zapravo bili i pravovjerni i „provjereni“, što dokazuje i kasnija politička karijera autora na desnoj strani srbijanskog političkog spektra koja je završila ili je pronašla svoj novi početak osnivanjem nečega što se zove Srpski otadžbinski front, u nacionalističkoj histeriji ni jedno niti drugo nije bilo važno. Tipična je usmena predaja onih koji ne znaju onima koji znaju još manje od gostovanja u Beogradu napravila skandal, koji se nije dogodio ni u Zenici ili svim ranijim gostovanjima predstava, niti u Novom Sadu samo dan ranije. Nije da naznaka nije bilo, ali kao da se glavnina ipak čuvala za JDP. Što možda i ima smisla, jer riječ je o kući stvorenoj kako bi bila najvažnije mjesto dramske riječi u bivšoj državi, svojevrsni hram. Upravo su se na retorici hrama i religije, što je još jedna od znakovitosti slučaja ove predstave, lomila koplja: dok su protivnici smatrali takvu alternativnu hagiografiju bogohulnom i oskvrnjujućom, glumci i ostalo umjetničko osoblje, kao i nemali broj kazališnih profesionalaca ili publike koja zna razlikovati kazalište od zbilje a programiranu provokaciju od glasa javnosti, smatrali su gotovo unisono da je prekid predstave nalik prekidanju službe u bilo kojem religijskom hramu. I tako na optužbe za svetogrđe uzvratili istom mjerom.

No, nije pitanje čiji je svetac jači, ispravniji ili bolji, kao što to nije bilo pitanje same predstave ili teksta. Slučaj „Sveti Sava“ imao je drugu vrstu podteksta koji je razumljiv tek ukoliko se uzme u obzir da su bukači vrlo jasno poručili „Napolje!“ onima koji ne misle kao oni ili ne djeluju na isti način na tragovima istih vrijednosti. Nimalo slučajno, jer predstava je ipak postavljena u Narodnom pozorištu Zenica, pa je tako i shvaćena kao „balijska provokacija“, unatoč etnički vrlo miješanom sastavu ansambla i autorskog tima. Još jedna pametna poruka, koja pokazuje da je i u krajnje napetoj situaciji moguće zadržati čistu misao, iz cijelog tog slučaja jest ona koja je urlajućem balkonu izgovorio Žarko Laušević, u kostimu Svetog Save: „Niste vi veći Srbi od mene, Siniše Kovačevića ili bilo kod učesnika ovde“. Taj isti glumac, tada i uposlenik JDP-a, nakon predstave počeo je dobivati anonimne prijetnje, pa je počeo nositi pištolj kojim je, tri godine kasnije, reagiravši na napad pripitih „sunarodnjaka“, u Podgorici ubio dvoje ljudi i ranio trećeg. Obranu brata i sebe ispaštao je godinama, čak i desetljećima, nakon odsluženja gotovo petogodišnje zatvorske kazne izbjegavši u SAD kao ilegalac koji se tek posljednjih godina počinje vraćati u javni, pa i kazališni život Srbije. O svojim je izbjegličkim godinama i svome grijehu napisao dvije biografske knjige, prvu znakovitog i iskrenog naslova „Dan prođe, godina nikad“ i drugu nazvanu jednostavno „Druga knjiga“. Laušević je u Srbiji pomilovan, ali ne i u Crnoj Gori, pa njegova epopeja „neslobodnog čoveka“, jer – kako sam tvrdi  – nitko tko ubije ne može više nikad biti slobodan, i dalje traje.

Točno četvrt stoljeća kasnije, nakon rata i genocida i novih granica koje još nisu to što bi jedni htjeli da budu, a drugi da ne budu, danas Bosansko narodno pozorište Zenica, sjetilo se jedne od svojih najvećih trauma i u prosincu 2015. postavilo dokumentaristički projekt „Sveto S ili kako je ‘arhivirana’ predstava ‘Sveti Sava’“. Autorica i redateljica Tanja Miletić-Oručević žanrovski ga je odredila kao scenski esej, jer riječ je o kolažu dokumenata, sjećanja, novinskih članaka i izvornih prizora iz predstave koja je stvorila katarzu na pogrešnoj strani. „Arhiviranje“ iz naslova odnosi se na prisilnu amneziju, kako vrijednosti koje čine društvo pogodnim za umjetnost, tako i predstave same, s obzirom da se u JDP-u nerado sjećaju tog incidenta, unatoč nevjerojatnoj medijskoj i političkoj pažnji koju je s pravom dobio.

Riječ je, naravno, o predstavi o predstavi, ali i o predstavi koja govori i pokazuje povijest kazališnim sredstvima, istodobno potpuno brehtijanski odmaknuta i sasvim suptilna u poruci koja ne ostavlja sumnju, niti zaobilazi emociju. Radi to iz potpuno drukčijeg rakursa od Kovačevićevog, jer dok je izvorni „Sveti Sava“ pokušavao pokazati koliko je zapravo mutna ona povijest koju pamtimo, a ponekad i pišemo, kao sjajnu, ova dvadesetpetogodišnja refleksija na predstavu i sve što joj se dogodilo od ne tako davne povijesti čini niz slika koje nedvosmisleno pokazuju mehanizam najprije nacionalizma, zatim međuetničke mržnje i posljedičnih ratnih zločina u tuđoj i na kraju mučkih ubojstava iz zasjede i snajperom u svojoj zemlji. Metakazališnim sabijanjem i povijesti i kazališta, redateljica i autorica došla je do amalgama koji istodobno podsjeća ali i opominje, u duhu one ranije već citirane osude Borke Pavićević o konc-logorima. Dok evocira, kroz igru današnjih i bitno mlađih glumaca, među kojima tek nekolicina pamte ili su zaista sudjelovali u izvedbi iz 1990., događanja iza kulisa, gdje glumci u garderobama čekaju tko će prije doći do njih, organi kakvog-takvog reda ili prosvjednici osokoljeni uspješnim prekidom predstave, istodobno uspješnom montažom na pozornicu dovodi i dijelove same predstave i zamišljene prizore susreta neimenovanog političara s neimenovanim, ali sveprisutnim popom.

Svetosavski prosvjed je ionako uvelike podržan, ako ne i organiziran od strane Crkve, koja je tada već sasvim jasno pokazivala svoju sve važniju ulogu u velikom zločinu prikrivenom „historijskim nužnostima“ i ostalim gadarijama koji je poharao ove prostore tijekom devedesetih godina prošlog stoljeća. Suradnjom te dvije poluge vlasti prosvjednici, jer Tanja Miletić-Oručević ništa ne ostavlja skriveno, kasnije oblače uniforme i odlaze na ratni pohod pun ratnih zločina, klanja i silovanja, podržani svetosavskim pjesmama i zaluđujućim ritmom, dok se iznad njih i dalje okreću veliki zupčanici izvorne scenografije Radovana Marušića. Ono što je 1990. bilo suptilno upozorenje, šekspirijanski citat ili, za naivne, dokaz suvremenosti tadašnje predstave, danas je, u citatnoj formi, samo potvrda onoga što je bilo da će biti.

Ukoliko i zvuči didaktično, nije, jer autorica i redateljica uspješno spaja različite registre interpretacije dokumentarnog materijala, pa dok je anksioznost glumaca zatvorenih u garderobi sasvim psihološki realistična, odjek događanja u medijima predstavljen je, razumljivo, kabaretskom formom. U vickastoj, a zapravo grotesknoj atmosferi, izmjenjuju se različite vrste medijske interpretacije događaja u JDP-u, pomalo i nacionalno pristrane, ali vjerne u odnosu na ono kako su tada mediji funkcionirali ili počinjali funkcionirati. Vrijeme osipanja realne vlasti i promjene sustava vrijednosti najbolje se osjećalo u obradi događaja u izvještajima nacionalnih, slovenske i makedonske televizije, kao i u prilogu engleske novinarke koja razumije sve i ništa, točnije upravo onoliko koliko joj treba za efektnu ali ipak nezainteresiranu reportažu. Očekivano, citirani su i odigrani i kazališni kritičari, među njima kao najupečatljiviji pokojni Anatolij Kudrjavcev, najbolje oličenje grezog dalmatinskog humora i oštrog pera, koji u svojoj rekapitulaciji svega oko „Svetog Save“ ostavlja dojam zaigranog pehlivana koji sve kaže tako da ne kaže gotovo ništa.

Čak i bez otkrivanja baš svakog detalja ove izuzetno snažne predstave, njezina vrijednost ne smije ostati shvaćena tek kao dokumentarističko prisjećanje na trenutak kad je rat počeo i u kazalištu. Naprotiv, ukoliko je predstava iz 1990. iz povijesti gledala u suvremenost, preko teksta o Rastku Nemanjiću koji postaje Svetim Savom onako kako to tumači Siniša Kovačević, njezin je rezultat u prekidu koji se dogodio kao, svjesno ili nesvjesno, namjerno ili nenamjerno, izazvanom prekidu. Ona je, unatoč svojoj izvornoj kvaliteti, tek s događajem u Beogradu postala nezaobilaznom stavkom povijesti jugoslavenskog kazališta, točkom prijepora i obrata koji svoje posljedice, čak i ako je računao na neke od njih, nije mogao u potpunosti predvidjeti. Ispitivanje granica bitna je zadaća umjetnosti, pa to radi i današnji, tek uvjetni re-enactment, ali zapravo dokumentarna studija ili, upravo kako glasi podnaslov: scenski esej. Iz esencije zadobivene ili zaslužene prekidom, Tanja Miletić-Oručević prekida logični niz izvornika i poredak svodi na kazalište koje se sjeća povijesti da bi upozorilo na suvremenost. Ne služi današnji „Sveti S“ tome da obnovi ili ponovno dokaže mehanizam koji je od barbarstva u kazalištu doveo do masovnih silovanja i grobnica, nego da bi pokazao kako je isti mehanizam na djelu i danas, ništa manje sustavan, okrutan i naizgled nezaustavljiv. Ukoliko je zbilja prije četvrt stoljeća dodala kazalištu notu istine, od prosvjednika na balkonu do reakcije na njih, danas kazalište, podsjećajući i opominjući, može dodati zbilji onu bitnu etičku notu. Velik je to zadatak, ali kazalište zato i jest veliki mehanizam, koji usisava i proizvodi značenja nezavisno od volje svojih gledatelja. Onih u parteru ili onih na balkonu, bez obzira koje pjesme pjevali.