Časopis Prosvjeta

50. godina Zavoda za proučavanje kulturnog razvitka u Beogradu

KO IMA PRAVO NA KULTURU?

PIŠE: Bojan Munjin

Mart 2016

Današnja slika kulture Srbije u očima naučnih istraživača Zavoda više je nego kompleksna: ona izgleda impresivno ali – u odnosu na nepovoljne okolnosti

 

Kako izgleda krvna slika kulture u Srbiji danas? Naravno, u vrijeme krize kulturi nigdje ne cvjetaju ruže, čak ni u evropskim metropolama, a balkanski vilajet, koji je bio podijeljen, kako je to ironično govorio Krleža, na „hrvatsku kulturu“ i „srpsku artiljeriju“, danas dijeli zajedničku sudbinu lošeg stanja u sferi lijepih umjetnosti i kulturne nadgradnje.

Glavna institucija za mjerenje tog takozvanog DNK u kulturi Srbije je Zavod za proučavanje kulturnog razvitka. Radi se o vrlo staroj i uvaženoj instituciji koja je prošla različite državne sisteme i političke režime, ali je uvijek bila sastavljena od dovoljne količine intelektualne sive supstance da bi mogla donositi meritorne zaključke o mnogim fenomenima u kulturi Srbije. Smještena je u nevelikoj, ali lijepoj i ukusno uređenoj trokatnici u najstarijem dijelu Beograda, na Dorćolu; vrlo blizu je Kalemegdan, historijsko-kulturni kompleks prvoga reda, tu je i Dunavski kej, a nešto je dalje Skadarlija i Kosančićev venac, poznat iz one čuvene knjige Slobodana Selenića. Zavod je smješten u ulici čudnog naziva, Rige od Fere broj 4, iza čega se krije ime Antoniosa Kiriazisa, legendarnog borca iz 18. vijeka za oslobođenje Grčke od Otomanskog Carstva.

U Zavodu je oko 25 zaposlenih od kojih je 15-ak istraživača raznih profila među kojima ima etnologa, povjesničara, teoretičara umjetnosti, psihologa… Ono što oni danas proučavaju je stanje kulturnog fonda, mapiranje institucija kulture u Srbiji i potrebe građana za kulturom, status ćirilice, tradicijski običaji i još mnogo toga. Ono što mnogi intelektualci, u Srbiji i šire, mogu uočiti je da svako malo iz ovog zavoda dobivaju pozive za predstavljanje novih knjiga, rezultata istraživanja, problemskih tribina ili najava novih projekata.

Iza ove ugodne vanjštine krije se čitava povijest jedne institucije kojoj nisu uvijek cvjetale ruže: Zavod je osnovan 1967. godine u trenutku, kako kažu njegovi osnivači citirajući Pierrea Bourdieua, „bez historijski stvorenog kulturnog legitimiteta“, jer naučne tradicije u ovom polju istraživanja nije bilo. Ipak, konkretno vrijeme, osim društvenih prilika, čine i pojedinci: prvi direktor Zavoda bio je Stevan Majstorović (1921-1988), intelektualac raznorodnih afiniteta, osnivač i urednik NIN-a i lista „Danas“, prevodilac i putopisac. Što se tiče specifičnosti vremena, ono je krajem 60-ih definitivno bilo sazrelo za jednu novu generaciju intelektualaca koja je željela istraživati i upoznavati druga mišljenja, ne zadovoljavajući se više pojednostavljenim ideološkim dogmama. Bilo je to vrijeme u Jugoslaviji i Srbiji koje možemo nazvati nekom vrstom eksplozije intelektualne znatiželje i političke slobodoumnosti. Vrlo brzo dogodila se i slavna ‘68. koja je predstavljala golemi zamah prema kulturnoj demokratizaciji i razlistavanju novih ideja svugdje u svijetu, na čemu je i beogradski Zavod za proučavanje kulturnog razvitka započeo svoj život. Radovi prve generacije istraživača ticali su se, na primjer, iskustava domova i centara za kulturu ili narodnih sveučilišta, koji su, prema konceptu francuskog ministra kulture Andréa Malrauxa da „svaki grad treba imati umjetničku trupu“ – nicali posvuda u Jugoslaviji. Radovi su se također bavili životom na selu, radničkom i seoskom omladinom i brojem visokoobrazovanih ljudi, kao i kulturno-umjetničkim društvima i intenzitetom umjetničke produkcije.

Među istraživačima i vanjskim suradnicima zavoda isticali su se teoretičari poput Trive Inđića, Sonje Liht, Nebojše Popova, Veselina Ilića i drugih, čija će imena ostati značajna u javnom životu Srbije do naših dana. Također, jedna od ključnih točki Zavoda je i časopis za teoriju, sociologiju kulture i kulturnu politiku, pod nazivom „Kultura“, koji je u proteklih 50 godina izlaženja odigrao neprocjenjivu ulogu, kako za mnoge generacije intelektualaca na ovim prostorima, tako i za sliku južnoslavenske sredine u očima inozemnih kulturnih promatrača. Časopis  je pokrenut 1968. godine a 10 godina kasnije njegov glavni urednik Trivo Inđić zapisao kako mu se čini da je neophodno „raditi na  koncipiranju jedne nove, demokratske, pluralne i promišljene kulturne politike i na njenom utemeljivanju kao naučne i akademske discipline, jer je u poslovima kulture uvek bilo više improvizacije, diskontinuiteta i nadahnuća, nego smišljenog, kontinuiranog i metodičnog rada i programa.“ Najbolji dani ovog časopisa u 80-ima bili su u trenutku zamaha sociologije kulture kao discipline: od prvog broja bili su zastupljeni prevodi tekstova značajnih stranih autora i domaćih teoretičara koji se oglašavaju sa novim idejama i pristupima kulturi. U časopisu koji od svog osnutka izlazi tromjesečno i koji je do sada izašao u oko 150 brojeva objavljivali su, između ostalih, Bogdan Bogdanović, Ješa Denegri, Milan Kangrga, Dobrica Ćosić, Ranko Munitić, Ivan Čolović, Milena Dragićević Šešić i mnogi drugi, odnosno čitava plejada najznačajnijih kulturnih radnika sa ovih prostora.

 

 

U prve dvije decenije svog života Zavod se razvijao na krilima mladih intelektualaca koji su smatrali da imaju „pravo na kulturu“, ali isto tako ova je institucija morala krčiti put kroz uske administrativne ulice samoupravnog socijalizma, često dokazujući svoje ispravno lice političke podobnosti. Taman kada je uspio uspostaviti stabilne i pouzdane veze sa kulturnim i akademskim institucijama u zemlji i inozemstvu, došle su 90-e kada je Zavod morao proći teška iskušenja disolucije Jugoslavije i bolne rezove političke i ekonomske tranzicije. U tim godinama bilo je relativno čestih promjena direktora na čelu Zavoda (jedno vrijeme na njegovom čelu bio je i renomirani profesor beogradskog FPN-a Vukašin Pavlović), kao i čestih udara raznih proturječnih političkih i kulturnih tendencija. Ipak, Zavod je unatoč svemu, kako piše u njegovoj monografiji iz 2012. godine, „bio pouzdan vodič kroz vreme i sve one mene kroz koje je ustanova prolazila na svom četrdeset petogodišnjem putu.“

Sudbina reprezentativne kulturne institucije u Jugoslaviji, odnosno Srbiji, kakav je bio i jest Zavod za razvoj kulture, oslikava šire gledano socijalnu poziciju kulture na ovim prostorima, koja je često bila pritisnuta rigidnom ideologijom, opterećena poviješću, međunacionalnim trvenjima i društvenom neprosvijećenošću. Pojam kulture „kao nečega po sebi“, kako je to svojedobno formulirao Raymond Williams, nije uvijek bila razumljiva kategorija u „zemlji radnika i seljaka“, jer u sebi nije imala dovoljno zahtijevanog plebejskog zanosa i populističke širine, kao ni političke „ispravnosti“ i doktrinarne strogosti. Sve preko kulturnog stvaralaštva koje je poticalo od trudbeničke baze i „poštene inteligencije“, dugo se godina u Jugoslaviji smatralo nerazumljivim i politički sumnjivim. U zemlji, dakle, gdje nije bila baš jasna misija kulture, beogradski Zavod za proučavanje kulturnog razvitka neprestano je morao tražiti svoj identitet i dokazivati svoju funkciju. S obzirom da se Srbija decenijama mučila oko iole racionalnog planiranja kulturne proizvodnje (jednako kao i sve ostale jugoslavenske republike), te da ni danas nema sveobuhvatnu strategiju kulturnog razvoja i definiran pravac razvoja kulturne politike, pojam teškoće kao načina djelovanja bila je upisana u ličnu kartu Zavoda, ali je na taj način rasla i njegova vrijednost. Bila je to putanja u cik-cak liniji: brižljivo sakupljanje dokumentacijske građe istraživača Zavoda u 80-ima na primjer o stanju kulture u Beogradu i drugim gradovima bilo je u nekim drugim periodima zaustavljeno „zbog nezainteresiranosti“, kao što nikada do kraja nije realiziran kapitalni projekt „Atlas kulture Srbije“. Cilj ovog projekta savršeno se uklapao u misiju Zavoda da na atraktivan način prikaže historijski razvoj kulture na čitavom području Srbije i ukaže na aktualno stanje kulturnih resursa. Među istraživanjima koja su u to vrijeme ugledala svjetlo dana ističu se „Razvoj kulture u SR Srbiji 1971-1980. godine“ i ,,Samoupravno planiranja kulturnog razvoja u opštinskim organizacijama udruženog rada kulture za period 1981-1985.godine“.

 

 

Probijajući se između profesionalnih šansi i društvenih neprilika, Zavod za proučavanje kulturnog razvitka nekako je po definiciji bio usmjeren da bude veza između zamišljene kulturne politike i konkretnih kulturnih djelatnosti. Konačno, 1997. godine, misija Zavoda definirana je kroz naučnoistraživačku djelatnost, što se u dopunjenoj verziji, 2005. godine definiralo „istraživanjima i eksperimentalnim razvojem u društvenim i humanističkim naukama, kao i istraživanjem tržišta i ispitivanjem javnog mnijenja.“ Najkraće rečeno, najuspješniji i najujednačeniji segmenti produkcije Zavoda danas su istraživanje kulturnog razvoja i izdavačka djelatnost. Osim toga, Zavod svoju višedecenijsku kompetentnost kao istraživačke ustanove potvrđuje i dugačkim spiskom naručilaca projekata, kao i organizacijom internacionalnih i lokalnih konferencija i tribina.

Što konkretno danas radi Zavod za razvoj kulture Srbije? Kako je sakupljanje i  obrada dokumenata iz područja aktualnog stanja kulturne proizvodnje bila od početka jedna od strateških aktivnosti Zavoda, tako se ova institucija i danas bavi tim poslom, ali sada pod nazivom e-Kultura. Koordinatorica projekta Bojana Subašić, u razgovoru za Prosvjetu kaže kako se radi o zamašnom profesionalnom naporu Zavoda da se prikupe relevantni podaci o apsolutno svim kulturnim institucijama na području Republike Srbije; tip djelatnosti, materijalni i specijalizirani resursi, broj zaposlenih, financijsko stanje i trenutna aktivnost, kako bi se na temelju takvih pokazatelja mogle praviti razvojne analize i stručne preporuke, koje bi u nekoj vrsti lokalne i globalne kulturne politike u Srbiji mogle biti od koristi. Naravno, da bi se napravio adresar „baš svega“ što postoji u kulturi Srbije, potreban je i poseban jezik znakova, specifična kategorizacija i razlikovanje je li nešto udruženje građana, kulturno-umjetničko društvo, privatna institucija u kulturi ili sve to zajedno. Najveći problem je održavanje adresara i ažuriranje podataka: trenutno u bazi podataka postoji oko tri hiljade institucija kulture koje se svakodnevno mijenjaju i traže stalne intervencije i dopune. Osim toga, da bi imali reprezentativni pregled nad e-Kulturom, Zavod mora neprestano komunicirati sa Statističkim zavodom Srbije i specijaliziranim institucijama, a mora imati i adekvatnu tehničko digitalnu podršku, kao i raspoloživo osoblje da bi takav sistem uopće mogao raditi. Tko su korisnici ovih podataka? To su istraživači u različitim projektima, međunarodnim i domaćim, kulturni forumi svjetskog kalibra na čelu sa UNESCO-om, akademska zajednica, studenti, te državne institucije i lokalne zajednice i gradovi.

Sljedeći projekt Zavoda su Kulturne industrije, dugoročni projekt koji se bavi analizom pojedinih segmenata kulturne proizvodnje; izdavaštva, kinematografije i kino prikazivačke djelatnosti, kreativnog dizajna i medija. Projekt ne želi samo zabilježiti trenutno stanje u ovim oblastima nego i nizom preporuka, kako Ministarstvu za kulturu Srbije i lokalnim partnerima, tako i Regionalnom savjetu jugoistočne Evrope (Regional Cooperation Council, Sout East Europe) ukazati na moguće trendove razvoja. Što se tiče tako popularne sfere kao što je na primjer kino, Zavod bilježi neku vrstu kulturalno-civilizacijske drame koja je prisutna i drugdje u regiji kada je u pitanju prikazivanje filmova: stara, popularna kina, koja su bila tradicionalna okupljališta naročito u manjim gradovima, propadaju a nova digitalizirana tehnika nije još u dovoljnoj mjeri ušla u male i seoske sredine. „Broj gledalaca na primer u gradskom bioskopu u Pančevu ne prelazi brojku od 30-ak po projekciji jer ljudi ne vole da gledaju tehnički loše filmove ali taj bioskop je jedno od glavnih mesta okupljanja u ovom gradu“, kaže već spomenuta Bojana Subašić.

Posljednjih godina Zavod se bavio iznimnom važnim i periodičkim mjerenjima nivoa kulturnih potreba i participacije građana Srbije na tom području. Ogledni primjer takvih istraživanja je zanimljivi projekt pod nazivom Kulturne prakse građana Srbije iz 2011. koji je pod stručnim vodstvom sociologa Predraga Cvetičanina i suradnice Zavoda Marijane Milankov, vrlo dobro izmjerio trendove interesa i afiniteta građana prema određenim kulturnim i umjetničkim obrascima. Brojčani podaci, koji se nisu bitno mijenjali do danas, uvjerljivo stvaraju sliku o kulturnoj krvnoj slici i vitalnosti pojedinih trendova. Tako, prema rezultatima istraživanja, omiljeni načini provođenja slobodnog vremena u Srbiji su mahom besplatne aktivnosti poput gledanja televizije, čitanja, boravka u prirodi, bavljenja sportom ili druženje sa prijateljima i porodicom. Istraživanje je pokazalo da dvije trećine stanovnika Srbije može da izdvoji najviše 2.000 dinara mjesečno (15 eura) za zadovoljenje svojih kulturnih potreba, ali i to da oko šezdeset posto ispitanika čitavu godinu dana nije posjetilo nikakve kulturne događaje. Čak trećina anketiranih nije znala tko je Danilo Kiš, niti su čitali njegove knjige. Tko je Biljana Srbljanović, najznačajnija suvremena dramska spisateljica u Srbiji, nije znalo pedeset sedam procenata, dvije trećine nisu znale tko je David Albahari, dok o Marini Abramović ništa ne zna čak sedamdeset sedam posto ispitanika. S druge strane, gotovo da svi ispitanici znaju tko su zabavljači poput Lepe Lukić, Predraga Živkovića Tozovca, Svetlane Cece Ražnatović, Jelene Karleuše ili Željka Joksimovića. Što u ovakvom slučaju radi kulturna politika? Sociolog Cvetičanin u zaključku istraživanja napominje: „Poanta kulturne politike je da svakome pruži najbolje od onoga što pripada njegovom kulturnom modelu ali i da omogući ljudima da se upoznaju i sa elitnom umetnošću.“

Takva kulturna politika u Srbiji, ali i u cijeloj regiji, praktično ne postoji jer izvan metropola kulturnih sadržaja praktično i nema. Tako samo 10% općina u Srbiji mjesečno ima pet i više kulturnih događaja, a mnogi domovi kulture iz vremena socijalizma danas su zatvoreni ili zjape prazni. Usporedbe radi, nedavna panika u javnom prostoru Hrvatske izazvana podatkom da 45% njenih građana u godini dana ne pročita ni jednu knjigu govori o identičnom problemu: o tragičnoj i kroničnoj osiromašenosti društva posljednjih 20 godina i nebrizi političke elite za sustavni razvoj obrazovne i kulturne sfere društva. Šire gledano, politika je kulturu ponovno „upotrijebila“ na karakterističan način, o čemu je svojevremeno pisao i Ugo Vlaisavljević, profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu: „Nakon ratova na ovim prostorima elite su kulturu sravnile na ‘nacionalnu’ mjeru pa danas svaka nacija ima svoju kulturu, svoj identitet, svoju historiografiju i svog neprijatelja….“  Sociolog Cvetičanin također u svom istraživanju pokazuje ovaj utjecaj: „Umesto da se prizna različitost kulturnih praksi, one su uvučene u društvene sukobe i dobivaju tretman političkih vrijednosti. I tu nastaje priča o dve Srbije ili o nekoliko Srbija, pri čemu svaki pol tvrdi da je politički ispravniji.“ Kakav bi bio poželjni kulturni model za Srbiju ali i za regiju? O tome Cvetičanin kaže: „Kulturna decentralizacija morala bi biti cilj, a politička i fiskalna decentralizacija trebala bi biti sredstvo da se do njega dođe. Samo tako bit će osigurane jednake šanse za uživanje u kulturi i umetnosti za sve građane, nezavisno od njihovog mesta boravka ili drugih razlika“.

 

 

Zavod za proučavanje kulturnog razvitka kontinuirano prati situaciju, mjeri participaciju građana raznih profila, naročito studenata i obrazovanih, provjerava strategije kulturnog razvoja pojedinih lokalnih sredina, od Sombora do Valjeva i od Pančeva do Kragujevca, ali posvuda se postavlja pitanje koliko kulture zaista ima – naročito u provinciji. Današnja slika kulture Srbije u očima naučnih istraživača Zavoda ili njihovih suradnika više je nego kompleksna i nije prožeta naročitim optimizmom. Tako viša stručna suradnica u timu istraživača, dr Biljana Jokić, u razgovoru za Prosvjetu objašnjava bez dodatnog uljepšavanja da „kultura u Srbiji izgleda impresivno – u odnosu na okolnosti“. Ona kaže kako fascinira živost kada su u pitanju različiti festivali, te da na primjer muzeji rade sasvim solidno u odnosu na materijalne probleme koje imaju, ali napominje da je „metropolizacija kulture“, odnosno koncentracija kulture u velikim gradovima i dalje dominantni detalj na kulturnoj mapi Srbije.

Znanstveni istraživač dr Maja Vukanović pak smatra da problem funkcioniranja kulture počinje na državnom nivou, gdje „osim skromnih financijskih sredstava koji se na godišnjem nivou izdvajaju za programe i projekte u oblasti kulture, drugih sistemskih vidova podrške nema.“ Također ona misli da su pojedini propisi, Zakon o kulturnim dobrima ili Zakon o kulturi, zastarjeli ili ne funkcioniraju, ali vjeruje kako znakove živosti pokazuju civilne udruge u oblasti kulture i manji gradovi, poput Pirota, Kragujevca, Zrenjanina i Subotice. Najkritičnija je Milena Dragićević Šešić, nekadašnja glavna urednica časopisa „Kultura“, glasila ovog Zavoda, te profesorica na beogradskom Fakultetu dramskih umetnosti, koja smatra da je nacionalistička kultura iz vremena sprege Miloševića i radikala ugušila sve vodeće kulturne institucije, te da se danas radi „o nemoći celog područja kulturne politike“. Aktualne propuste javnih politika ona vidi „u nepostojanju saradnje između ministarstava kulture i prosvete, a sa druge strane Ministarstva kulture sa svim drugim javnim politikama pa i sa socijalnom politikom.“

Očito je da Zavod za proučavanje kulturnog razvitka Srbije danas radi u nezavidnim okolnostima u kojima je kultura na mnoge načine i na raznim mjestima ponižena, te da se ljudi u kulturi, ali i izvan nje osjećaju beznadno, kada je riječ o bilo kakvom razvitku. U tom smislu postojanje, rad i brojnost programa ovog Zavoda, dobivaju na još većem značaju: ovo je i dalje referentna kulturno-znanstvena ustanova koja je sigurno od koristi u današnjem i svakom budućem vremenu.  Misao sociologa Pierrea Bourdieua, kojeg istraživači Zavoda rado citiraju, može biti putokaz za rad ove vrijedne institucije: „Osvijestiti mehanizme koji život čine bolnim i neizdrživim, ne znači neutralizirati ih. Objasniti proturječnosti, ne znači riješiti ih. Važno je da se utvrđivanjem društvenih, kolektivno zamagljenih izvorišta svih oblika nevolje pokazuje da je društveni prostor, oboružan znanjem, moguće i promijeniti.“