Časopis Prosvjeta

Baština

STARA SVADBENA ZDRAVICA NA KORDUNU
Posvećeno sjećanju na đeda Stevana Novakovića

Pomoz Bog kumovi, prijatelji i svi ostali kićeni svatovi. Da bi nas pomogao Gospod Bog, sa svih strana, a najviše sa visokih nebesa. Ja se ponosim mojim kumovima kao orle sa visinom, kano zec sa brzinom, kano vidra sa vještinom, kano lija sa mudrinom, kao Tirol s bregovima. Kao trupa s kapetanom, u zelenoj dolami. Bože im daj, širokim putem odlazili, još širim dolazili. Na konjima odnosili, a na kolima dovozili. Ispod kuće im tekla bistra rijeka, a u kući dosta sira i mlijeka. Ispod kuće im raslo jasenje, a u kući zdravlje i veselje. Avliju im krave prekrile, koljevke kuću napunile. U polju im rodila pšenica bijelica, a na brdu vinova lozica. Bog im dao vrane konje, svilorune ovce, zlatoroge ovnove i debele svinje. Vrane konje jašili, od kuma do kuma idući, med i vosak u Zadar prateći. Svilorune ovnove i bijele svinje prodali za bijele groše. Ne potrošili te groše u tamnici tamnujući i u bolnici bolujući, već ih potrošili kume darujući i ćerima đerdane kiteći.
(nakon ovoga uzima se kraća pauza , te se ispija rakija u zdravlje)
Bože naš, sačuvaj nas tijesna klanca, bjesna prasca, duge “luke”, motike tupe. Zle zemlje, zločeste žene, puno duga, nevjerna druga. Vreća škroba, krastavih usta, osinjeg roja, ciganjskog boja, vrbova mosta i dosadnog gosta. Nego daj nam Bože duga dobra polja, oštra gvožđja. Da mi oremo dugo dobro polje i sijemo pšenicu bijelicu. Za nama Sveti Petar pristajaše, dugom se šljakom podbačaše i vako blagosivaše:
– Po dnu busato, po sredini pernato, po vrhu klasnato, sva vlat kolko đak, svaki snop kolko pop, a strnjika kolko vrljika. Na sred polja guvno, na sred guvna stog, kod njeg sjedi Gospod Bog. Nekom dijeli šakom, nekom kapom, a meni i mojima kumovima i prijateljima punom vrećom i od Boga dobrom srećom.
(ponovo se uzima pauza, nazdravlja se i ispija se rakija)
Dakle, ko bi nama zlo želio, Bože mu daj voštane noge, lojane ruke, od ampere glavu, od snijega tijelo. Pobijelio kao lonac, utanjio kao prten konac, u luli noge prekrstio, a od muke svoje ruke obrstio. Ostao u svojoj čergi sjedeći i na nas gledeći, kako jedemo i pijemo, kolo vodimo, mlade snaše i đevojke ljubimo. Otišao u sremske lugove, naplaćivati nekadašnje stare dugove. Niti duga naplatio, niti se kući vratio. Da bi se na sam Božić zatekao u gori zelenoj, pred tuđom kućom, sa praznom vrećom. Niti što u vreć isprosio, niti se glave i zdravlja nanosio. Da bi tamo našao dobrog gospodara koji ima tri stotine suda pčela, od toga istopio dva funta voska, od tog voska napravio sinu kapu, ženi povezaču. Što ostalo izgorijelo dušmanu dušu čuvajući.
(opet se uzima manja pauza, donosi se kumu hljeb i nož, te se govor nastavlja uz sječenje hljeba)
Duboko uzorao, sitno ukopao, još sitnije podrljao, gusto nasijao. Ova pšenica je oko Svetog Petra dozrela, nju su žele mlade snaše i djevojke, a vezača koliko ih Bog stvorio. Ovaj krušac je juče u mlinu mljeven, u naćvama mješen i u peći pečen. Dakle, gdje bi se mljelo da bi se samljelo, gdje se kuva da bi se nakuvalo, gdje se pekao da bi uvijek dobro stekao. A gdje će se jesti, tu ću i ja valjda sjesti. Četri četvrti, osam komada, vukle se oko naćava desetak dana. Svi zdravi i ja s vama. Živjeli !
(kraj zdravice)
Svatovsku zdravicu je trebao držati kum, ali ako je nije znao napamet, onda je držao neki drugi svat koji je zna. Do Prvoga svjetskog rata ova zdravica se češće čula na svadbama. Poslije rata u našem kraju su je znala samo dva – tri čovjeka. Jedan od njih je bio naš kum Stevo Drakulić, koji ju je napisao meni i dao je. Ja sam je naučio napamet i ponekad je držao na svadbama.
Svatovsku zdravicu kazivao NOVAKOVIĆ (VASE) STEVAN . Zapisao u selu Vojišnici, na Petrovdan, 1975. godine Kresojević Željko.

*

Zapis na dvije stranice trgovačkog papira se u međuvremenu bio zagubio. Pretresajući neke stare knjige i dokumenta slučajno sam naišao na ovu zdravicu u starom dnevniku praktičnog rada za 1975. godinu. Ovu dugu zdravicu sam prvi puta kao momčić čuo od đeda Stevana Novakovića na svadbi jednog našeg rođaka. U to vrijeme nisam imao druge mogućnosti nego zapisati “na ruke”. Ðed je strpljivo i polagano govorio, a ja bilježio. Prilikom svakog susreta s njim imao si što pametnog čuti. Na kraju svake priče uvijek je bila nekakva poruka nama mlađima. Češće i prikrivena pa je nismo mogli odmah razumjeti.
Zadnji put ću svratiti u Novakoviće neposredno pred “Oluju”. Prvi put nađem Stevana zabrinuta, nevesela. Slutio je zlo koje se približava, nadolazeću tragediju. Pod cijenu života nije htio napustiti svoje domaćinstvo. Ubijen je 7.8.1995. godine na kućnom pragu u Vojišnici.
Nek ovaj mali zapis svatovske zdravice bude sjećanje na jednog čestitog starinu, STEVANA NOVAKOVIĆA iz Vojišnice.

ĆEMER

Na muškoj narodnoj nošnji Korduna sigurno najviše pažnje privlači široki kožni pojas. Riječ ćemer proističe iz turske riječi kemer koja znači: pojas ili povez oko struka. Sačuvani primjerci starijih ćemera su prilagođena varijanta prijašnjih ratnih ćemera, odnosno podpašnjaka kako su negdje nazivani.
Podpašnjak je široki kožni pojas za koji se zaticalo oružje. Kroz proreze u gornjoj strani obično bi se zaticale dvije kubure kremenjače sa “orozima” i jatagan, dugi borbeni oštar nož povijenog sječiva. Pojas se širio u jednom dijelu gdje završavaju cijevi kubura i špica jatagana, te spuštao prema bedru. U tom dijelu je bio duplo prošiven kako bi oružje manje žuljalo i oštećivalo odjeću. Negdje se nosio zajedno sa još jednim vanjskim pojasom od tkanog platna.
Pojas je bio bogato ukrašen nitavcima, tokama, kožnim pleterom, suhim pečatima, praporcima, alkama…Na prednjoj strani je obično imao dvostruki tobolac sa preklopom. U pravilu u gornjem je dijelu ukrašavan srpskom trobojkom. Tu se obično nosio novac, manji nož “kujica”, lule, igle za čišćenje lula, duvankese, kresiva, kamen, gljiva za potpaljivanje… Sa strane su na alke kačene kese sa barutom, mjerice za barut i ostala oprema. Podpašnjak je najčešće imao i jedan uži remen koji se nosio preko ramena kako bi olakšao nošenje oružja.
Ukidanjem Vojne krajine i prestankom nošenja oružja, podpašnjak ili ćemer mijenjaju svoj izgled i ulogu. Ćemer postaje uži, jednak u cijeloj dužini. Obično ima samo jedan tobolac (pregradu). Ponegdje se zadržao taj uži remen koji se nosio preko ramena. Ćemere bi uglavnom izrađivali “zotljari”, ljudi koji su radili konjsku ormu, te opančari. Svaki kraj Korduna imao je svog majstora, i svatko je imao svoj prepoznatljiv način izrade detalja, prošivanja i ukrašavanja. U okolici Vojnića najpoznatija familija koja se generacijama bavila ovim poslom su Ždralići iz Vojišnice. Najpoznatiji je Šuško Ždralić.
Na prvim fotografijama je ćemer koji je radila porodica Ždralić. Ovaj je ćemer osim svoje ljepote zanimljiv iz razloga što na njemu imate neke detalje koje ne možete danas često vidjeti. Na bočnim stranama imate alke o kojima smo govorili, a ukrašene su kožnim kaišićima i resama. To su ustvari ostaci sa starih borbenih potpašnjaka ili ćemera. Kad bi mladi odlazili na narodne zborove crkvenim praznicima ili na brda gdje se okupljala omladina, plesalo bi se po običaju kolo. U stara vremena cura nije u kolu imala dodira sa momkom nego se hvatala za te rese i alke na ćemerima. Ovaj rijetko lijepi ćemer nosio je jedan pošteni kordunaški starina Škrgić Mile iz sela Vojišnice. Bio je sa njim opasan do svoga posljednjeg dana. Umro je u izbjeglištvu na Kosovu, u Prištini. Ćemer je donesen nazad na rodni Kordun, čuvaju ga potomci. Zbog nestručne izmjene remenčića ćemer je izgubio na svojoj izvornosti, ali svejedno se radi o rijetkom i zanimljivom primjerku.
Drugi ćemer svjetlije boje kože radio je Šuško Ždralić. Ima kao i prvi dosta ukrasa, suhih pečata, prošiva… Za razliku od prvog, nema ukrasnih alki i resa. Moglo bi se reći da je skromnije urađen od prethodnog ćemera. Pripadao je mome đedu Ninku Kresojeviću iz Vojnića. Ponijet je u “Oluji” kao porodična uspomena i čuvaju ga moji stričevići u Barajevu.
Na kraju imate dvije fotografije na kojima je jedan od ćemera Stanka Opačića – Ćanice iz njegovog malog muzeja. Pravi majstori su polako nestajali. Ukrasi na ćemerima poslije Drugog svjetskog rata postali su sve skromniji, a promjenom politike dolaze i novi motivi na ćemerima. Tako su na mjestima gdje su stajali suhi pečati krstova sa ocilima došle zvijezde petokrake. To se isto događalo na krstačama, kao i kamenim nadgrobnim spomenicima. U Ćaničinom muzeju na zidu je stajalo pet drvenih preslica. Zadnja u nizu je na mjestima gdje su bili u većim i manjim krugovima urezani ukrašeni krstovi, imala je za motiv petokrake.
Imao sam prilike vidjeti neuspjelih replika, ili pokušaja da se izrade ćemeri koji bi barem donekle podsjećali na stare. Danas kvalitetnije primjerke možete vidjeti samo kod potomaka koji time čuvaju sjećanja na svoje pretke, na Kordun sa koga su potekli i na neko prošlo vrijeme.