Mladen Krajčinović, "Krik galeba" (Beograd, 1956.)
PJESNIČKI KRIK
Juni 2016
Govoreći u prvom licu o univerzalnim temama i vječnim ljudskim pitanjima, poezija Mladena Krajčinovića uklopila se u dominantni „krugovaški” egzistencijalistički poetski kontekst pedesetih godina prošlog stoljeća, kada je u formi knjige i objelodanjena
Ukoliko naslov neke poetske zbirke supsumira njezine značenjske slojeve, onda i naslovnu sintagmu posthumne zbirke Mladena Krajčinovića1 Krik galeba (Beograd, 1956.) moramo odčitavati kao egzistencijalni krik njezinoga iskaznog subjekta. Taj krik apsolutno je autoreferencijalan, budući da je iskazni subjekt zbirke (ujedno i njen pisac), mlad čovjek koji je obolio od teške i neizlječive bolesti kojoj je nažalost podlegao u 32. godini života. Interpretiramo li dakle leksem galeb kao simbol visine i leta, slobode tijela i duha u dostizanju novih i viših ciljeva, a leksem krik kao izraz one životne dramaturgije koja je satkana od boli bivanja i straha od smrti te neminovnosti preranog kraja, zaključit ćemo kako naslovna sintagma zapravo funkcionira kao svojevrsna egzistencijalna dihotomija, budući da konotira odnos između života i smrti, zdravlja i bolesti, prošlosti i budućnosti, vječnosti i prolaznosti.
Činjenica da pjesme piše pjesnik koji se nalazi u graničnoj životnoj situaciji obilježenoj krizom vlastita identiteta i osjećajom preranog uminuća, navest će nas na pomisao kako su u pitanju sentimentalno obojeni i patetično intonirani stihovi lirskoga Ja u kojima prenaglašeni osjećaji straha i praznine, tuge i boli, klonuća i izgubljenosti čine pojmovni registar koji je u velikoj mjeri tipičan za egzistencijalistički poetski diskurs.
Mada upravo takvi osjećaji u znatnoj mjeri impregniraju motivsko – tematski supstrat Krajčinovićevih stihova, treba istaći kako su isti u znatnoj mjeri relativizirani i sublimirani pjesnikovim nastojanjem da poetizira one sadržaje koji mu mogu bar na trenutak vratiti osjećaj mira i utjehe, spokojstva i punoće življenja. Da bi, naime, prevladavao ontološku nesigurnost vlastita bitka, pjesnik poetizira one motive koji dokazuju kako se još uvijek nije predao, da je iznašao kakav takav odah i raison d’etre vlastita postojanja, da se još uvijek nije oslobodio čežnji za srećom i težnji za ostvarenjem punijeg života.
Zahvaljujući takvim intencijama, u Krajčinovićevoj se poeziji može detektirati nekoliko motivskih središta, među kojima dominiraju priroda i ljubav prema ženi2, čija poetska eksplikacija (više platonska, negoli erotska) ima svojevrsnu oslobađajuću i terapijsku ulogu. Pjevajući naime o prirodi, pjesnik ističe njezinu biološku snagu i vitalitet te svoju očaranost ljepotom, čistoćom i cjelovitošću pejsaža koji mu, u svijetu označenom bolešću, predstavlja svojevrsni kompenzacijski Eden: Dopire miris sa pupova, /Sa latica trešnjinih cvjetova.// Nebo se u zoru osmijehiva,/ Njiše se procvala šljiva. // Nada mi srce ispunja,/ Svijet mi se ljepši pričinja. Spomenuto vraćanje bitka prirodnim ishodištima, stoga nije lišeno utopijskih implikacija, pri čemu pejsažne slike simuliraju stanoviti mitski prostor u kojem se iznova uspostavlja jedinstvo između čovjeka (subjekta) i prirode, kako to indikativno egzemplificiraju stihovi pjesme ”Memento želje moje”:
Hoću da plovim na lađi sanja,
I da dočaram ljepši svijet.
Da slušam šuštanje pospalog granja,
Na livadi da gledam plavi cvijet.
Hoću da gledam beskrajnu pučinu,
Mlatanja, udaranje orlova,
I plavu nebesku vedrinu:
Da plovim u kraj gdje nema bolova.
Kao što se vidi iz ovih stihova, lirskog subjekta zanimaju analogije između života prirode i vlastitih raspoloženja i emotivnih stanja obilježenih osjećajima straha i trpnje, osamljenosti i očaja, bolesti i straha, beznađa i prolaznosti pri čemu obične situacije iz prirode dobivaju simbolična značenja:
Nisam kriv što me nešto goni da idem u prirodu.
Glas iz mene šapuće mi ono što drugi ne čuju. “Hitaj, govori
mi, ne oklijevaj, ne zaustavljaj se! Idu u nepatvorenu raskoš
praiskonske ljepote. “
Gonjen tim šapatom, ostavljam grad, prolazim uskim
putevima preko livada, idem sve dalje. Provlačim se kroz
gajeve i šume. Prelazim potoke. I u njima vidim užurbanost.
Pa i oni su nemirni očajni putnici.
U spomenutom smislu traženja životnih utočišta fungiraju i pjesnikovi povremeni povratci u djetinjstvo, kao u ono životno doba u kojem nije postojala bolest ni strah od smrti. Pokušavajući da vlastitom bitku prida osjećaj punoće i ostvarenja, a vlastitoj egzistenciji osjećaj kakve-takve ostvarenosti, poetski se subjekt obraća ljubljenoj, imaginarnoj ili stvarnoj ženi, koja također predstavlja utopijski korelat i idealiziranu projekciju njegovih želja, biće koje “glasno doziva i traži njegovu pomoć”, koje može da “nadvlada prostrane daljine i donese mu okrepu, ispuni njegove čežnje, želje i snove, “rastjera oblake i mrak”, “ulije nove snage” i izliječi ga “zracima svoje ljubavi” jer:
Što je galebu more, to si ti meni – postojbina svih žudnji i nada. Samo ja nemam sreće da dodirujem tebe, kao galeb more.
Preostaje mi samo maštanje u kome znam, vidim, kako bih se kupao i plivao po pučini tvoje ljubavi. Kucaji tvoga srca bili bi valovi na tom moru, a žar tvojih očiju, sunce što bliješti sa visine.
Pitam se: kada će se naše težnje sliti u jedno? Iz naše čiste ljubavi treba da se rodi nešto životvorno.
Svjestan da mu protočnost ovozemnog vremena ne donosi ništa od onoga što želi (“Prolaze dani, al’ uzalud, boljeg nema,-/ ostaju samo moja trpljenja), da mu osjećaj brzog biološkog kraja zamagljuje, zasjenjuje i deziluzionira svaku perspektivu, da mu preostaje tek poezija kao medij kojim će izraziti svoje tragično životno iskustvo i koliko – toliko uspjeti sublimirati osjećaj vlastite skepse i nemoći, prolaznosti i brzoga kraja, pjesnik (lirski kazivač) piše “Rekvijem za sebe”, pjesmu u kojoj se rezignantno ispovijeda i rječito “oprašta od života te prije polaska na daleki put kazuje svoje posljednje želje”:
Moram da odlazim; a rijeke će i dalje teći, more će šumjeti, livade će se zelenjeti. Pastiri će i dalje pjevati, a psi oko njih poskakivati. U gustom vijencu mojih doživljaja ređaju se nebrojene slike.
Sada, osluškujem dolazak iz daljine, vapaj plamenih talasa i tutnjavu oluje što donosi glasove, nerazumljive i strašne. Ovi glasovi govore mi da jutarnja zora za mene neće više zaruditi i da su se sve moje zvijezde već ugasile. U posljednjem teškom uzdahu, razbit će se moje srce i nestat će mojih snova, nada – i svega …
Ispred mene, zatvorit će se prozori kroz koje sam gledao svijet. Do mene neće više dopirati melodije prirode ni žamor nemirnih gradova. Jedini glas namijenjen meni, biće jeka grobnog zvona.
Prije nego završimo osvrt na gotovo nepoznatu i do sada potpuno marginaliziranu intimističku poeziju Mladena Krajčinovića, recimo pokoju riječ i o njezinim formalno-morfološkim odlikama svedenim na strofne i stišne modele i oblik pjesme u prozi kao dominantnu poetsku formu u kojoj prevladava još razvedeniji (s)likovni govor. U tom smislu treba istaći impresionistički opisan i gotovo imažistički opserviran sloj njegovih pjesama, pogotovo onih pejsažnih. Mada pejsaž u njegovim pjesmama izgleda poprilično elementaran i osamostaljen, on zapravo prenosi određene semantičke poruke, definirajući tzv. vanjskim slikama unutrašnje doživljaje, trenutačna stanja i raspoloženja lirskog subjekta. Unatoč neposrednosti i jasnoći opservacije, ne radi se o mimetičkim preslikama, “prepisivanju” rudimentarnih štimunga i konkretnih prizora iz prirode, već o vizualnoj estetizaciji opsesivnih motiva (egzistencijalna zebnja, ovisnost života o smrti i njegova prolaznost) pri čemu pjesme funkcioniraju kao svojevrsni psiho-pejsaži i subjektivni komentari viđenog svijeta, a realistički intonirani prizori preuzeti iz vitalističkog, florističkog i faunalnog poretka prirode, zahvaljujući svojoj poetskoj preobrazbi, simboličkom i atmosferičkom potencijalu, pretvaraju se u konstativni unutarnji monolog tjeskobnog i tugaljivog subjekta. Potonje se gotovo paradigmatski eksplicira u dojmljivoj pjesmi u prozi “Sanja u šumi” u kojoj poetsko Ja djeluje kao objektivni promatrač koji ipak uspijeva zanimljivo poantirati i transcendentirati svoja neposredna opažanja. Zahvaljujući tome, njegovi stvarni i sugestivni, ilustrativni i pripovjedni stihovi naposljetku podliježu stanovitoj poetskoj kondenzaciji i naizgled začudnoj estetskoj kristalizaciji:
Srna pije vodu sa bistra potoka. Kroz granje
proviruje sunce. Djeva na okrajku suše napasa stado.
Mršava kravica čupka travu. S gljive se još nije
osušila voda koja je pala s posljednjom kišom. Iz živice
proviruje crvena jagoda. Uskom šumskom stazom
preko suvih iglica bora i jela prolazi puž ostavljajući
trag koji svjetluca u jutarnjoj rosi.
Naokolo se koče stoljetne jele.
Koliko bi se od tih jela moglo učiniti uspravnih jarbola!
O, vi jarboli! O, vi, lađe!
Ali vi ostajete samo obične jele, – moje galije tonu
u jutarnjoj magli, a vjetar mi dobacuje šišarke.
Govoreći u prvom licu o univerzalnim temama i vječnim ljudskim pitanjima (ljubav, smrt, život, bolest, priroda, žena), poezija Mladena Krajčinovića uklopila se je u dominantni „krugovaški” egzistencijalistički poetski kontekst pedesetih godina prošlog stoljeća, kada je uostalom u formi knjige i objelodanjena. Potonje ističemo, neovisno o tome što smo sigurni da se pjesnik svojim stihovima nije namjeravao uključivati u kurentna poetska strujanja svoga vremena ni asimilirati kanonizirane poetičke uzuse i programe,3 tim više što on nije posebice osviještavao vlastitu pjesničku vokaciju i što su njegova lektirna i referencijalna oslanjanja bila podosta drugačije, primjerice lorkinske, prirode. Nastala kao izraz terapeutskog poetskog čina i želje da se na kompenzativan literaran način posvjedoči tragika življenja i nadvlada fatalizam smrti, Krajčinovićeva autobiografska poetska ostavština (artikulirana i naslovljena u vidu krika) svojim osobnim ulogom, svedenim na manje – više tragične egzistencijalističke emanacije, u većine recipijenata reflektira solidarizirajuću sućut i empatičke reakcije. Razlog više da zaključimo kako protok vremena ovom trpkom i elegičnom, testamentarnom i epitafnom Krajčinovićevom torzu nije uspio ugasiti humanistički naboj i poetsku svježinu, subjektivnu izravnost i prvotnost, a samim time i nadvremensku protežnost.
1 Iz kratke biografske bilješke saznajemo da je pjesnik rođen u Glini 7. IV. 1920., a umro u Zagrebu 2. VII. 1952. godine, da je 1945. diplomirao na Farmaceutskom, a prije toga i na kemijskom odsjeku Tehnološkog fakulteta u Zagrebu na kojem je 1946. obranio doktorsku dizertaciju „Prilog poznavanja konstitucije oksidacijom kemijskih modificiranih celuloza.”
2 „Tu zapravo, u toj sasvim subjektivnoj iskrenosti čoveka koji je intenzivno osećao potrebu da ostvari pokušaj poetskog oblikovanja svoga života, u iskrenosti težnje da se da jedna celovitost, – mi čitamo povest intimne drame Mladena Krajčinovića kada se sa jednim nesumnjivo poetskim elanom – implicitnom mladosti – suočio sa dvema osnovnim melodijama svoga bitisanja; melodijom smrti, i melodijom napora da se od nje otrgne snagom goruće ljubavi za prirodu, rad, roditelje i jednu ženu”, fragment iz nepotpisane „Beleške o piscu”, neke vrste izdavačke recenzije, objavljene na kraju zbirke „Galebov krik”
3 „Neka se Krik galeba potvrdi kao zbirka pesama koju je pogrešno ocenjivati, često suvim književno – kritičkim normama i kojoj treba prići kao naivno pastoralnoj priči o jednoj smrti i jednom plemenitom radnom životu. Ako neko hoće da traži književne vrednosti, ili pak ako ih vidi, – neka tu pokuša da nađe njihovu suštinu i stvarni emocionalni smisao.”, fragment iz neautorizirane „Beleške o piscu”, objavljene na kraju zbirke „Galebov krik”.