Intervju, Jochen Kelter, švicarsko-njemački književnik
IZUM TUĐINE
/ FOTO: Jovica Drobnjak
Juni 2016
SKD „Prosvjeta“ objavila je prošle godine u Maloj plavoj biblioteci dvojezičnu zbirku poezije Nächstes Jahr in Sarajevo / Dogodine u Sarajevu koju je priredio i preveo Sinan Gudžević koji Keltera poznaje od susreta u Beogradu 1984. godine. Gudžević kaže da je autorova veza s Jugoslavijom, uz brojna prijateljstva, rezultirala i motivima s putovanja po zemljama bivše SFRJ koji su itekako prisutni u njegovim pjesmama
„Ja nemam nikakvog mjesta
ja sam na jednom mjestu
ispred zemlje ispred vode“
Na jezero, to jezero
Jochen Kelter (Köln, 1946.), švicarsko-njemački pjesnik, romanopisac, esejist i prevoditelj, autor je trinaest zbirki poezije, desetak knjiga eseja, triju knjiga kratkih priča i dva romana. Srpsko kulturno društvo “Prosvjeta” objavilo je prošle godine u Maloj plavoj biblioteci dvojezičnu zbirku poezije Nächstes Jahr in Sarajevo / Dogodine u Sarajevu koju je priredio i preveo Sinan Gudžević. Osim poezije, čitatelji su dobili priliku upoznati se i s Kelterovim roman Hall ili izum tuđine koji je objavljen ove godine u izdavačkoj kući Fraktura u prijevodu Davora Beganovića. Roman i izbor iz pjesničkog opusa predstavljeni su hrvatskoj publici u Zagrebu i Rijeci, uz gostovanje autora u svibnju ove godine.
Studij romanistike i teorije književnosti Kelter je završio u Njemačkoj i Francuskoj gdje je 1968. godine sudjelovao u studentskim demonstracijama. Iako je autor na promociji nevoljko govorio o tom dijelu svojega života, njegovi urednici i kolege Sinan Gudžević i Seid Serdarević upoznali su publiku s neugodnim posljedicama sudjelovanja u studentskim pobunama. Naime, Kelter se nakon studija zaposlio na Institutu za jezike u Konstanzu, ali je nakon osamnaest mjeseci izbačen s fakulteta. Dobio je zabranu zaposlenja u javnoj službi (Barufsverbot). Iako je uzeo odvjetnika te na svojoj strani imao i mentora Hansa Roberta Jaussa, morao je potražiti novi posao preko granice, u Švicarskoj. Odlaskom iz Konstanza započela je Kelterova spisateljska karijera, a obnašao je i funkcije generalnog sekretara udruženja švicarskih pisaca „Die Gruppe Olten“ (1988 – 2002), predsjednika „European Writer’s Congress“ (1989 – 2003) i predsjednika Društva za zaštitu autorskih prava „ProLitteris“. Zabranu zaposlenja u Njemačkoj Kelter je, kako tvrdi, tematizirao u jednom eseju napisanom ranih osamdesetih, a na te događaje se nije nikad direktno osvrtao u svojoj poeziji i prozi.
Gudžević, koji Keltera poznaje od susreta u Beogradu 1984. godine, kaže da je autorova veza s Jugoslavijom, uz brojna prijateljstva, rezultirala i motivima s putovanja po zemljama bivše SFRJ koji su itekako prisutni u njegovim pjesmama. Važnosti putovanja za Kelterovu poeziju prevoditelj pridodaje i motive vode i Bodenskog jezera, te kaže kako je melankolični osjećaj života konstanta Kelterova opusa.
Hall ili izum tuđine je roman o umjetnosti i umjetnicima koji iz stvarnog svijeta bježe u svijet glazbe i književnosti. Priča o umjetnosti, shvaćenoj kao sredstvo bijega, razvija se kroz dvije paralelne priče ispričane u trećem i prvom licu. Priča o Hallu, smještena u nedavnu prošlost, ispričana je u trećem licu, a govori o piscu koji se nakon privatnih poraza povlači u pisanje i piše roman o talijanskoj glazbenici Marianni Caldi iz sedamnaestog stoljeća. Definirajući glazbu kao žensku umjetnost, roman problematizira rodne odnose govoreći o ženi kojoj u sedamnaestom stoljeću nije bilo dozvoljeno skladati opere i koja je zbog svojih privatnih i profesionalnih odabira bila smatrana promiskuitetnom. Bavljenje umjetnošću za Caldi postaje zatočeništvo iz kojeg bježi u samostan i u slobodu. Priča o skladateljici ispričana je u prvom licu, a autor je otkrio kako mu je predložak za lik bila stvarna osoba Barbara Strozzi, skladateljica iz istog perioda. Osim nesretne ljubavne priče, Hallov život obilježilo je i sudjelovanje u ratu na prostorima bivše Jugoslavije i krijumčarenje oružja u koje je uvučen slučajno, a isti rat utjecao je i na Keltera koji je, u suradnji sa švicarskim piscima, organizirao prikupljanje pomoći za kolege iz Bosne. Privodeći kraju priču o Marianni Caldi, Hall ne uspijeva pobjeći od sebe.
Prilikom gostovanja Jochena Keltera u Prosvjetinoj knjižnici i predstavljanja njegovih djela objavljenih u hrvatskom prijevodu popričali smo s autorom, a u nastavku donosimo dijelove razgovora.
U vašem pjesničkom opusu prisutne su brojne književne reference i pjesme s posvetama pjesnicima i umjetnicima. Što čitate u posljednje vrijeme i tko su vam omiljeni autori? Jeste li ikad imali uzore u književnosti?
Jochen Kelter: Ne, zaista nisam imao uzore u književnosti. Postoje pisci i pjesnici koji mi se sviđaju i oni koji mi se ne sviđaju toliko. Volim pjesnike kao što su César Vallejo (Peru), Jorge Semprún (Španjolska, Francuska), Aleksandar Tišma (Srbija) ili Julian Barnes (Engleska). Nedavno sam pročitao roman koji se zove El ruido de las cosas al caer od kolumbijskog pisca Juana Gabriela Vásqueza. Pročitao sam ga zato što ću u lipnju posjetiti pjesnički festival u Medellinu i zato što ću imati turneju po drugim kolumbijskim gradovima poput Bogote, Calija i Kartagine. Iz književnosti više naučite o zemlji i njezinim ljudima negoli iz vodiča ili školskih knjiga.
Roman Hall ili izum tuđine pripovijeda dvije priče, jednu iz sedamnaestog stoljeća i drugu iz nedavne prošlosti, a u obje priče glavni junaci bježe od stvarnosti u umjetnost – glazbu i književnost. Što povezuje te dvije priče udaljene četiristo godina i kako se one odnose prema sadašnjosti?
Jochen Kelter: Ove dvije priče povezuje lik Halla koji je stručnjak za talijansku kulturu i jedan od dvaju protagonista romana. Nakon neuspjele ljubavne priče, on odlazi u Grčku zimi kako bi pisao o životu Marianne Caldi, skladateljice i pjevačice u Veneciji sedamnaestog stoljeća. On bježi od života i napušta život zbog književnosti, barem na jedno vrijeme. U isto vrijeme čitatelj doznaje o Hallovom nedavnom životu. Marianne Caldi na kraju svoje karijere odustaje od glazbe i odlazi provesti ostatak svog života u samostanu. Ona se odlučila za suprotno rješenje: odustati od umjetnosti da bi živjela. Život ili umjetnost, to je jedna od tema romana.
Dijelovi romana o venecijanskoj skladateljici Marianni Caldi obilježeni su svojevrsnim hibridom glazbe i pripovjednog teksta. Koliko ste bili upoznati s glazbom prije pisanja romana i jeste li morali provesti istraživanje za potrebe pisanja?
Jochen Kelter: Da, puno je glazbe, komponiranja i pjevanja u dijelovima romana o Marianni Caldi koja, usput, ima u pozadini stvarnu osobu. Otkrio sam žensku skladateljicu u Veneciji toga vremena, ali izmislio sam joj novi život. Naravno, trebao sam puno naučiti o baroknoj glazbi, komponiranju, o muzičkom životu i društvenom životu toga vremena, kao i o ženskoj ulozi u svijetu glazbe kojim su dominirali muškarci.
Hall i Marianne su likovi romana o umjetniku koji govori o tome da je nužno platiti cijenu kako bi se strast za glazbu i književnost mogla živjeti i preživjeti. Jeste li se susretali sa sličnim izazovima u vlastitom pisanju?
Jochen Kelter: Svi mi koji pišemo, slikamo ili komponiramo moramo se nositi s izazovima umjetnosti s jedne strane i životnim izazovima s druge strane. I da, uvijek plaćamo cijenu za umjetnost – radeći više, zarađujući manje, živeći manje udobnim i manje sigurnim životom.
Za likove u romanu umjetnost ima status privilegirane aktivnosti. Je li, prema Vašem mišljenju, umjetnost izgubila status koji je imala prije? Koja je uloga književnosti u današnjem svijetu?
Jochen Kelter: Književnost i umjetnost su zaista izgubile mnogo na svojoj važnosti u modernim vremenima, u današnjem svijetu. Ovu privilegiju oduzele su joj televizija, Internet, mobiteli i drugo.
Živjeli ste u Njemačkoj i Švicarskoj, proveli ste dvadesetak godina u Francuskoj, a od 2014. godine živite na švicarskoj strani Bodenskog jezera u Ermantigenu. Nikad se niste vratili živjeti u Njemačku, a na predstavljanju u Prosvjetinoj knjižnici ste dali naslutiti da prema toj zemlji gajite pomalo negativan odnos. Kakav je bio vaš stav prema povratku u Njemačku – je li povratak u Njemačku ikad bio opcija?
Jochen Kelter: Živim u Švicarskoj od 1969. godine i švicarski sam građanin. Također, proveo sam 21 godinu u Parizu, u svom drugom domu gdje sam otišao da boravim sam, bez sastanaka i dogovora. Odlazio bih tamo sam ili sa suprugom. Povratak u Njemačku za mene nikad nije bio opcija, ali, naravno, u Njemačkoj imam prijatelje i njemačkog izdavača u Frankfurtu.
Za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini organizirali ste humanitarnu pomoć za pisce u Bosni. Osim toga, kakve su bile Vaše veze s bivšim jugoslavenskim zemljama i koliko dugo traju?
Jochen Kelter: Počeo sam organizirati pomoć za pisce u Bosni i Hercegovini jer sam tamo imao prijatelje, kao i u ostalim dijelovima bivše Jugoslavije. Ali ne bih to mogao napraviti sam. Drugi su pomogli, švicarski pisci. Organizirali smo takozvani “Kulturbrücke Schweiz – Sarajevo” uz pomoć Ministarstva vanjskih poslova. Znate, nemam veze sa zemljama, samo s ljudima. Izgubio sam prijatelje u Srbiji, ali još uvijek imam prijatelje u Hrvatskoj, Bosni i Crnoj Gori.
Uz poeziju i prozu, objavili ste nekoliko knjiga eseja, pišete i kolumnu o globalnim ekonomskim problemima. Kakva je, prema vašem mišljenju, društvena uloga pisca danas?
Jochen Kelter: Pišem o (makro-) ekonomskim problemima, ali zato što sam zoon politikon, političko biće, a ne zato što sam pisac. Pišem ih prije kao intelektualac. Pisac, kao moralna instanca i moralna osoba od utjecaja, ne postoji više. Danas imate Greenpeace, Amnesty International i ostale koji su preuzeli ovu ulogu od pisaca.