Časopis Prosvjeta

U Beču, 18/30. marta 1869. Ognjeslav Utješenović Ostrožinski “Zlatna knjiga porodice Utješenovića"

(…) Došavši u Beč, tek (sam) započeo pravo raditi o našoj književnosti. U to doba (1857) spoznam se u Beču s pokojnijem Vukom, kojega prije samo jedanput u Zagrebu vidio jesam. Dolazio sam k njemu ovdje u Beču, i razgovarao se o koječemu, i on je slušao rado što sam mu čitao iz moga “Neđeljka”, te bi me nagovorio da nastojim neka knjiga bude uprav izvrsna, i dopadali su mu se jako karakteri lica što djeluju u tom eposu mome. Nego ja kao jedan od najpoznatijijeh znanaca njegovijeh baš nijesam bio pozvan da ja poslije njegove smrti primim se njegove porodice i njegove ostavštine literarne. Al’ ipak nije mi se moglno na ino gledajući kako se kroz čitavu godinu dana nitko živ ne zauze ni za jedno ni za drugo. Vuk bijaše se zadužio za 1000 for. izdavajući četvrtu knjigu “Srpskijeh narodnijeh pjesama”. Neko vrijeme prije svoje smrti obrati se on radi pomoći za naplaćenje toga duga na pokojnoga kneza Mihaila Obrenovića, i moglo na ino kakove penzije na srpsku vladu. Prvi mu odgovori – tko bi to vjerovao? – da “nema” – a njegova vlada “da nije pronašla zadovoljiti molbi njegovoj”. – Kad Vuka nestade (razbolio se bio onaj isti dan kad je primio ove nemilosrdne odluke) – navali njegov štampar (Mehitaristi) da se dug plati i prijetijahu sudbenom ovršbom, pošto je Vuk njima bio potpisao mjenicu. To je bio plač i ridanje u kući udovice Vukove. Ja i moja supruga Jelena nijesmo mogli i sami od brige da gledamo što se radi, i kako nitko živ neće da se zauzme za Vukovicu i njezinu kćer Minu s nejakijem djetetom. Tada napišem jedan memorandum o položaju Vukovičinu i zamolim dvorskoga kancelara Mažuranića da ga predloži njegovu C. K. apostolskom Veličanstvu toli nužne pomoći radi. On to dobrovoljno i učini, i u kratko vrijeme stigne rješenje da je Njegovo Veličanstvo cesar Franjo Josif Vukovici dozvolio 1000 for. za naplaćenje pomenutoga duga.
Time se ukloni najsilnija potreboća. Ali šta dalje? Knez Mihajlo kao bliži rod Vukove kćeri, koja je bila za njegovim tetićem Vukomanovićem, imao je i dužnosti da nešta učini za kćer, a kao lični prijatelj Vukov, kao prvi Srbin prema porodici preporoditelja književnosti srpske, imao je i onako da se pobrine za Vukovu porodicu i za Vukovu književnu ostavštinu, da se ona izdaje na korist naroda. Ali prođe godina dana da se ništa ne učini, niti se pruži ni najmanja milostinja porodici Vukovoj ni od strane srpske vlade, niti od strane kneževe. Šta je bio tomu oklevanju razlogom, to je meni sasvijem nepoznato, ali toliko znam da je to žalosno bilo od strane kneževe, komu je Vuk činio usluge i političke naravi, te morao baš godinu dana prije smrti svoje, usred zime, putovati na Crnu Goru i poslu kneževu, a svijet je mislio da Vuk uveliko raspolaže sa blagajnom Mihailovom.
U toj neprilici porodice Vukove, i da se izdade književna ostavština njegova, odlučim ja – kad se nikomu drugomu htjelo nije – da se stavim na čelo jednoga odbora koji bi skupljao dobrovoljne priloge za izdavanje Vukove književne ostavštine. Tim načinom da se plati iz te zaklade trošak štampe, da se gotove knjige predadu Vukovici na raspačavanje, te da za knjige primljena gotovina njoj i ostaloj porodici bude na uhvar. Mjeseca januara 1865. izdadem ja taj poziv, na koji pristane i moj vrli prijatelj profesor dr Miklošević, te i dr Subotić, pa mi pođe zaista za rukom da sam svojijem ličnijem uplivom, pri dotičnijem licima, isposlovao priloga preko 7000 for. tako, da se, evo, dosele moglo izdati od Vukovijeh spisa već četiri knjige troškom od preko 3000 for. (peta knjiga “Srpskijeh narodnijeh pjesama”, “Priprava za istoriju svega svijeta”, “Srpske narodne pjesme iz Hercegovine”, “Život i običaji naroda srpskoga”,) – a izdavanje nastavit će se ako Bog da i nadalje.