"Brašno u venama", pisca Igora Štiksa i redatelja Borisa Liješevića, Produkcija Scene MESS sarajevskog ratnog teatra
KLIŠEJI U VENAMA
Juni 2016
Štiks i Liješević odlučili su se za varijantu koja nikoga neće iznenaditi ili uvrijediti, nego programirano vodi zajedničkom polu-sretnom završetku priznavanja ideološke ispravnosti, želje da se progovori o stanju ovdje i sada te ipak nezanemarive zanatske razine. Možda ne bi bilo puno veselije, ali bi svakako bilo zanimljivije da je uz brašno ipak ponuđeno i nešto žešće
Ima predstava koje svoju „povijest“ dožive odmah, i ima onih drugih, kojima se reputacija gradi polako. Kazalište i jest takva vrsta umjetnosti gdje uspjeh može biti strelovit, ali i postupan, slojevit i skokovit. U kazalištu se igra na sve ili ništa, ali posljedica te igre ne mora biti tako manihejski zadana. Jedan od recentnijih primjera toga je svojevrsna regionalna festivalska uspješnica, predstava koja se iz Sarajeva gdje je nastala sve češće nalazi na programima kazališnih festivala i smotri, kao domaćica spremna za velike nagrade ili kao ugledna gošća u popratnom programu.
Riječ je o naslovu „Brašno u venama“, ponovljenoj suradnji književnika Igora Štiksa i redatelja Borisa Liješevića, para koji se spojio na „Elijahovoj stolici“, predstavi čija je lokalna slava postala znakovita a uspjeh gotovo paradigmatski. Produkcija Scene MESS Sarajevskog ratnog teatra kao da taj uspjeh želi ponoviti, što publika prepoznaje te stoga predstava igra pred punim i vidljivo zadovoljnim dvoranama. Možda i previše zadovoljnim, jer namjera je ipak, treba se nadati, bila drukčija.
Rođeni Sarajlija Igor Štiks svoju je književnu karijeru počeo romanom „Dvorac u Romagni“ 2000. godine , kojim je skrenuo na sebe pažnju domaće književne kritike i znalaca koji su shvatili da od toga tada još gotovo nepoznatog imena treba očekivati puno. To puno se i dogodilo šest godina kasnije sljedećim romanom „Elijahova stolica“, kojim su očekivanja i potvrđena. U dramatizaciji Darka Lukića i režiji Borisa Liješevića tekst je prerastao u predstavu u produkciji beogradskog Jugoslovenskog dramskog pozorišta. Da je riječ o kvalitetnom spoju dvojice umjetnika koji se razumiju, i čiji se pristup materijalu ne samo podudara nego i nadopunjuje, dokazala je i publika i stručni žiriji toliko različitih festivala kakvi su beogradski Bitef i riječki Međunarodni festival malih scena. U Beogradu je predstava osvojila Grand prix, dok je u Rijeci pokupila pet nagrada, među njima i onu publike za, ponovno, najbolju predstavu. Mističnog ugođaja, ta potraga jednog Europljanina za korijenima i identitetom ambijentirana je u ratno Sarajevo i ima sve sastavnice potrebne za cjelovito i uspješno ostvarenje, bez obzira je li namijenjeno čitanju ili gledanju. Sudbonosna ljubavna priča, židovska mistika grada koji upravo doživljava slom svoje proklamirane multikulturalnosti, ali joj ne dopušta da umre i kao mit, ratni odsjaj unutarnje praznine i samoće, osobnih ili sudbinskih pogrešaka koje pokreću egzistenciju bez cilja i svrhe, napravila je od „Elijahove stolice“ predstavu visoke napetosti ostvarene naizgled jednostavnim sredstvima.
Pored Štiksovog teksta i Lukićeve dramatizacije, za to je ništa manje zaslužan i redatelj, tada još tek stasajući Boris Liješević. Asistent na Akademiji umetnosti u Novome Sadu, Liješević je kao redatelj stasavao uz mentorstvo Tomija Janežiča, što je nesumnjivo zanimljivo iskustvo koje ne može ne ostaviti traga, s obzirom da je riječ o jednom od možda i posljednjih kazališnih gurua, barem na „ovim“ prostorima. Zvučno ime Liješević je ipak postao kad se od mentora odmaknuo i postavio tekst „Čekaonica“ koji je napisao zajedno s Brankom Dimitrijevićem, kao kako tvrdi kritika, i zvanično prvu verbatim dramu u srbijanskom kazalištu. Predstava je imala zanimljiv život, prošla cijeli niz domaćih i regionalnih festivala, dok je njezin predložak postavljen čak i u dramskom programu Hrvatskoga radija. U karijeri mu to nije jedini autorski rad, jer sam potpisuje i naslov „Očevi su gradili“, još jednu istinonosnu i stvarnosnu priču o propasti i tranziciji, ideološkoj ali i sasvim konkretnoj razlici između prošlosti i sadašnjosti, s ništa boljim izgledima za budućnost.
Štiks i Liješević čine kvalitetan tim, obojica zainteresirani da svojim umjetničkim i drugim radom budu aktivni sudionici i komentatori svijeta u kojem žive i trenutka koji se tom svijetu događa te obojica dovoljno daroviti da im to i polazi za rukom. Pored umjetničke, Igor Štiks ima i izvanrednu akademsku karijeru ali i, što je vjerojatno još važnije, onu aktivističku, koje nerijetko i povezuje. S potentnim izrazom koji svoju realizaciju pronalazi u prozi da bi „Brašnom u venama“ zagazio i u dramu, ugođenim njuhom za pronalaženje bolnih tema i čvorišta društva od mikro do globalne razine, riječ je o autoru kojeg je nemoguće zaobići u pregledima ne samo regionalne književne, nego i kazališne scene. S druge strane, Liješević ima suptilni smisao za izgradnju scenske napetosti od donesenog materijala, pa makar to bio i prozni tekst kojem je zbilja samo daleka inspiracija, preko finog i naizgled neopterećenog rada s glumcima, pa je njegov stil upravo izvanredno pogodan da od velikih tema kojima Štiks ponekad i previše olako barata uspije napraviti predstavu nalik kvalitetnom europskom filmu, zgusnutih boja i emocija, ali bez larpurlartističkog spektakla i kazališne pirotehnike.
„Elijahova stolica“ bila je mala-velika predstava, gotovo komorna po opsegu, a po scenografskoj opremi namjerno kućna i zatvorena u svoj truli i ranjeni svijet. Izvedba je bila na granici psihološkog realizma, no s odmakom koji je nužan za držanje patetike pod kontrolom. A patetike je bilo, kako i ne bi kad je u pitanju identitet, nesretna ljubav, Nijemac gonjen povijesnom krivnjom koji shvaća da to nije, pa mu život završava upravo u trenutku kad je pomislio da bi mogao ponovno, a zapravo napokon, početi.
„Brašno u venama“ u formalnom je smislu gotovo istovjetna, sa svim spomenutim sastavnicama, među kojima je ponovno ona najvažnija upravo Sarajevo, kao mjesto radnje i kao sudbina. Nastala u produkciji Scene MESS Sartra-Sarajevskog ratnog teatra, cjelogodišnjeg produkcijskog segmenta istoimenog sarajevskog međunarodnog kazališnog festivala, predstava je premijeru imala u travnju 2015. i u međuvremenu je već nagrađivana. Na 55. izdanju MESS-a Kaća Dorić dobila je Zlatni lovorov vijenac za najbolju glumicu, na Festivalu bh drame u Zenici nagradu za najboljeg glumca odnio je Izudin Bajrović, dok je sam Igor Štiks za tekst već nagrađen dva puta: na spomenutom MESS-u i na ovogodišnjem, 23. Međunarodnom festivalu malih scena u Rijeci. Vjerojatno to i nije kraj tog pobjedničkog niza, pa će možda na koncu „Brašno…“ i nadmašiti „Stolicu…“.
Bilo bi lijepo da se na koncu prethodnog odlomka moglo stati. Međutim, ova predstava zaslužuje i nešto više riječi od pukih pohvala ili nabrajanja nagrada i gostovanja. Razlog leži u tome što „Brašno u venama“, iako nesumnjivo jest kvalitetna predstava, ima i svojih manje svijetlih strana, najprije u samom predlošku. Kako je objavljen i kao posebna knjiga u zagrebačkoj Frakturi, izdavaču koji Štiksa sustavno prati ne samo u umjetničkoj produkciji, domaća publika, ali i ne samo ona jer je riječ o hrvatsko-engleskom izdanju, može provjeriti kvalitetu tog toliko nagrađenog teksta.
Početak je relativno jednostavan: ostarjeli roditelji očekuju djecu na večeri, sin i njegova obitelj dolaze i saznaje se da su se upravo vratili iz Amerike, što objašnjava činjenicu da sin-unuk govori isključivo engleski, iako navodno sve razumije. Karakterizacija je klasična do nevjerice koju u potpunosti ne poništava ni kasniji razvoj likova: zabrinute i radišne žene, opušteni muškarci koji se srdačno grle i nazdravljaju viskijem dok između njih iskri u tipičnoj generacijskoj podjeli, koja u tranzicijskim vremenima mora biti i manje ili više ideološka. U ovom je slučaju više, jer djed je samoupravljač koji je „gradio ovu zemlju i ovaj grad“, dok je sin doktor ekonomskih znanosti s prekooceanskom karijerom. Prvo iznenađenje večeri je dolazak drugog sina, ratnog reportera koji se obitelji nije javio puna dva desetljeća. Pisala mu je bratova supruga, iz želje da se obitelj ponovno okupi i barem na trenutak sjedne za stol kao da ništa nije bilo. A bilo jest: i rat u kojem je stradao treći brat, i opsada zbog koje je samo jedan brat mogao otići iz grada, i ljubav žene koja je voljela jednog brata ali je završila u braku s drugim. Obiteljski odnosi tako se tijekom večeri pokazuju u svojim najboljim i najbolnijim registrima, obiteljska povijest raspreda se veselim, nostalgičnim, ljutitim i pakosnim te na koncu pomirbenim tonovima, a nauk ostaje dužan naslovu. Prema autoru, postoji legenda da je neki svjetski džezer gostujući u Jugoslaviji sedamdesetih, poželio heroina, ali dobio je brašno, koje mu je gotovo začepilo vene. Zaključak Štiksovih likova je da su i ovdašnjim ljudima vene pune brašna, ali „za nas nema pomoći“ te, što je još gore, ista se „bolest“ prenosi i na djecu.
Bolest povijesti koju autor s lakoćom ispisanog stila ispisuje u ovoj povijesti bolesti, ujedno i jest njegov primarni impuls. Tekst je, prema autorovoj tvrdnji, nastajao godinama u fragmentima, kao reakcija na sudbine i ljude koje je i sam sretao na svojoj izbjegličkoj ruti po Europi i SAD, ali se ti fragmenti nisu dali sklopiti u roman nego u dramu. Možda slučajno, a možda i programirano, dramski je tekst na kraju odgovorio i na, pogotovo u Sarajevu, produkcijski lukrativnu stotu obljetnicu početka Prvog svjetskog rata, pa je obiteljska povijest proširena i na generaciju stariju od popisa likova, na oca današnjeg patera familijasa, koji je kao mladić bio unovačen u vojsku Monarhije, pa prošao rusko zarobljeništvo i povratak u Sarajevo, da bi „obrnute ‘14.“ bio odveden u njemački koncentracijski logor gdje mu se gubi trag. Njegov je portret svojevrsna obiteljska svetinja, koju djed daje unuku, adolescentu više američkom nego bosanskom, neodvojivom od pametnog telefona i njegovih slušalica, koji o obiteljskoj povijesti više saznaje u tih nekoliko sati vrlo turbulentne večeri nego u cijelom dosadašnjem životu. Mladić tako saznaje da mu otac ima brata, ali i da je imao još jednog, da mu je majka i dalje zaljubljena u tog drugog, koji se iznenada pojavljuje nakon dvadeset godina u kojima ga nitko nije tražio, nije mu imao potrebu pisati ili se s njime čuti i tako možda, smanjiti potrebu za dramom. Ali, onda drame ne bi ni bilo, barem ne u obliku kako ju je Igor Štiks napisao, a Boris Liješević postavio s razigranim glumcima ovog projektno okupljenog ansambla: veteranima Kaćom Dorić i Mikijem Trifunovim, dramskim prvacima sarajevskog i bosansko-hercegovačkog glumišta Izudinom Bajrovićem, Admirom Glamočakom i Selmom Alispahić te mladim Jasenkom Pašićem.
Jedno od osnovnih pitanja ovog komada je, parafrazom skraćeno: Koliko povijesti? Ili Povijesti. Saznajući više nego što je uopće mogao zamisliti da ne zna, i brže od odluke koliko zaista od svega što je tako saznao treba znati, najmlađi član ove obitelji ostavljene bez prezimena istovremeno je opterećen i oplemenjen. Ili je barem takva tendencija teksta jer unatoč zaključnoj metafori o brašnu u venama, osjećaj komada je pozitivan – obitelj se ponovno okupila, neki od prijepora su izglađeni iako ja sve skupa daleko od mira i prije je privikavanje na preživljavanje. Ljubavi i smrti otpisane su sudbinom i ratom, i sad se, s ironijom ili bez nje, radi na privikavanju novopridošlog u lonac međusobnih i sasvim pojedinačnih, trenutnih ili višedesetljetnih šutnji. Nije stoga čudno da je upravo taj mladić najiritantnija pojava na pozornici, jer jedini otvoreno pita „Who are you, really?“. S njegovim pitanjem je, međutim, najlakše složiti se, jer jedino ostaje bez odgovora. Sve ostalo, što je u drami moralo biti da bi bila to što jest, programirano je i složeno od gotovo šablonskih umetaka, od nategnute duhovitosti do pretenciozne tezičnosti u objašnjavanju političke povijesti i ekonomije, od generacijskih sukoba do rodnih klišeja.
Zbog toga je „Brašno u venama“ prije objektivizacija nego dramatizacija zbilje, kojoj na koncu tek donekle pomažu režija i poneki izvrsni trenutak glumaca, među kojima se ističu upravo nagrađeni Kaća Dorić i Izudin Bajrović. Liješević se držao principa koji je već u „Elijahovoj stolici“ sasvim solidno odradio sve što je trebao odraditi: ograničeni realizam s očuđujućim marginama, poput činjenice da su svi izvođači cijelo vrijeme u prostoru igre okružene publikom kako bi se s jedne strane dobio efekt prisnosti i gledatelja lakše uvuklo u željeni koloplet empatije i katarze, dok s druge želi pokazati kako je i psihološki realizam tek jedno od oruđa velikog mehanizma kazališta.
Izgovorene didaskalije, glumački ulasci i izlasci iz lika kad nije prisutan u dijalogu, podržavaju tu dihotomiju istovremene želje za poistovjećenjem i pokušaja objektivnog sagledavanja, ne samo priče nego i situacije. U prvom slučaju „Brašno u venama“ potiče naglu potragu za maramicama, u drugom pitanje zašto tragedija i spoznaja moraju biti tako uniformne u kazalištu koje ipak na raspolaganju ima cijeli niz postupaka prezentacije zbilje, „dopiranja“ do gledatelja i postavljanja pitanja. Štiks i Liješević odlučili su se za ovu, gdje se gotovi sastojci po potrebi koriste, bilo u tekstu ili režiji, na način koji nikoga ne može iznenaditi ili uvrijediti, nego programirano vodi zajedničkom polu-sretnom završetku priznavanja ideološke ispravnosti, želje da se progovori o stanju ovdje i sada te ipak nezanemarive zanatske razine. Možda ne bi bilo puno veselije, ali bi svakako bilo zanimljivije da je uz brašno ipak ponuđeno i nešto žešće.