Rezime još jednih parlamentarnih izbora
MANJE JE VIŠE
Septembar 2016
Kad i nominalno najjača stranka ljevice vozi u rikverc, utrkujući se s desnicom u dokazivanju tko je od njih bolji čuvar nacionalnog ognjišta, onda birači okrenuti svijetu i budućnosti i na izborni dan ostaju doma i gledaju svoja posla
Što više vrijeme prolazi od izvanrednih parlamentarnih izbora Andrej Plenković je sve uvjerljiviji izborni pobjednik, a Zoran Milanović još veći njihov gubitnik. Plenkoviću se smiješi stvaranje impozantne parlamentarne većine o kojoj je prije manje od godinu dana uzalud sanjao njegov prethodnik na čelu HDZ-a Tomislav Karamarko, a Milanovićevu političku glavu već su počeli po ulici kotrljati i njegovi dojučerašnji bliski stranački suradnici. Istovremeno, Božo Petrov i dalje glumi ključnog igrača u sastavljanju parlamentarne većine i buduće vlade, iako je u samo desetak mjeseci izgubio najviše birača, dvadesetak tisuća više i od tragičnog izbornog gubitnika Milanovića, a i postizborno slaganje kockica ne ide mu na ruku, ne samo zbog toga što sa svojih 13 saborskih mandata ne može HDZ-u osigurati parlamentarnu većinu, nego i zato što ga Plenković za razliku od Karamarka u krajnjem slučaju može i premostiti uz pomoć bivših partnera iz HSS-a te narodnjačkog dijela HNS-a kojemu je dojadilo liberalno demokratsko odijelo koje su navukli dok im je stranačka šefica bila Vesna Pusić. Živi zid je pak zabavljen samim sobom, a sve je očitije i da će u parlament ući rastavljen na puzzle od kojih se netom prije izbora sastavio, pa će i iz njega biti moguće izvući pokoji kamenčić i pridodati ga Plenkovićevoj parlamentarnoj većini.
Koplje u trnju
U odnosu na lanjske parlamentarne izbore najveća se promjena dogodila u odazivu birača: oko 300 tisuća njih odlučilo je ostati kod kuće i time su presudno utjecali na izborni rezultat. Osampostotni pad izlaznosti najviše je naštetio SDP-u i Mostu, a koristio HDZ-u i Živom zidu. SDP i Most su u svih deset izbornih jedinica izgubili značajan broj birača u odnosu na lanjske izbore, HDZ ih je u osam izgubio, a u dvije ponešto dobio, dok je Živom zidu u svih deset izbornih jedinica broj birača rastao za tisuću do četiri tisuće. SDP je izgubio više od 100 tisuća birača i dva zastupnička mandata, Most oko 120 tisuća birača i šest mandata, HDZ je pak izgubio oko 50 tisuća birača, ali je dobio tri nova mandata, dok je Živi zid s 20-ak tisuća dodatnih birača Sinčićevom zastupničkom mandatu dodao još sedam novih.
Formalni pobjednik izvanrednih izbora je Živi zid, ali stvarni je njihov pobjednik HDZ jer je uz gubitak 50-tak tisuća glasova ostvario značajnu prednost u broju mandata pred svojim konkurentima iz SDP-a. Sa sedam mandata više od SDP-ove koalicije (pet na domaćem terenu plus dva iz dijaspore) HDZ je stekao odlučujuću prednost kojom je uništio postizborne koalicijske kapacitete konkurentima za osvajanje vlasti, pa Milanoviću nije preostalo drugo doli baciti koplje u trnje odmah nakon objave izbornih rezultata. I osam osvojenih mandata Živog zida zapravo su koristili HDZ-u jer ih je preoteo ponajprije Mostu, a ponešto i SDP-u, čime je Mostu smanjio ucjenjivačke kapacitete, a SDP izbacio iz postizborne igre.
Dojam da je Plenkovićev HDZ okretanjem leđa Karamarkovoj konzervativnoj revoluciji i zaokretom prema centrističkim biračima izborno trijumfirao tek je djelomično točan: taj mu je manevar u osam izbornih jedinica donio značajan gubitak glasova (od 4000 do 11.000), ali nije kažnjen i gubitkom saborskih mandata, a samo mu je u prvoj (2000) i osmoj (3000) izbornoj jedinici priskrbio više glasova od Karamarkova HDZ-a. No upravo su ti mali pomaci u prvoj zagrebačkoj i osmoj riječko-istarskoj jedinici Plenkoviću osigurali prednost pred Milanovićem jer su mu donijeli po jedan mandat više u odnosu na lanjske izbore, a SDP je u osmoj jedinici ostao kraći za jedan mandat, dok je u prvoj zagrebačkoj jedinici zadržao isti broj mandata. SDP je upravo u osmoj (17.000) i prvoj (14.000) izbornoj jedinici izgubio najviše glasova, pa mu je u riječko-istarskoj jedinici jedan mandat preoteo Živi zid, a Mostov gubitak mandata nije završio na njegovu, nego na HDZ-ovu kontu. I velik pad birača u prvoj zagrebačkoj jedinici spriječio je SDP da ušićari na Mostovu gubitku dva mandata pa su se oni raspodijelili između HDZ-a i Živog zida.
Zubima za vlast
Kad se tome doda da je SDP zbog gubitka 11.000 glasova birača u šestoj sisačko-zagrebačkoj izbornoj jedinici izgubio jedan mandat koji je prešao Živom zidu, a da je HDZ unatoč gubitku oko 7500 glasova dobio mandat više jer je Most ostao kraći za oko 12.500 glasova u odnosu na lani, te slična situacija u sedmoj izbornoj jedinici u kojoj je SDP, doduše, zadržao isti broj mandata unatoč gubitku oko 11.500 glasova, ali je HDZ dobio jedan mandat jer je njegov pad od 5000 glasova poništio Mostov gubitak oko 20.000 glasova, onda postaje jasno da je SDP izbore izgubio u svojim izbornim utvrdama, a HDZ ih je u njima dobio, jer je svojim umivenijim licem u njima preoteo Mostove mandate.
Uz Most i SDP po jedan mandat izgubili su i Glavašev HDSSB i Čačićevi Reformisti. I jednima i drugima mandate je preoteo Živi zid. Pritom je kuriozitet Čačićev gubitak mandata: na lanjskim izborima je u koaliciji s Josipovićem u trećoj izbornoj jedinici osvojio više od 13.000 glasova, a Bandić oko 4000, a sada su zajedno kao koalicijski partneri dobili oko 8300 glasova, što zorno svjedoči da birači itekako znaju kazniti predizborne brakove iz računa kojima je jedini cilj držanje zubima za vlast.
Na izvanrednim parlamentarnim izborima birači su ponajprije apstinencijom kaznili Most i SDP, jer se u odnosu na lanjske izbore nisu ni za nokat promijenili, HDZ su blaže kaznili, a ponegdje i nagradili zato što se krenuo rješavati mlinskog kamena Karamarkove konzervativne nacionalističke revolucije, dok su Živi zid blago nagradili dajući mu bjanko podršku zbog njegova protestnog političkog djelovanja protiv okoštalih političkih struktura i institucija. Most je na koncu i dobro prošao, jer je s gotovo prepolovljenim biračkim tijelom zadržao dvije trećine saborskih mandata s prošlih izbora, a SDP-ov gubitak pretvorio se u političku katastrofu Milanovićevog stranačkog vodstva, s obzirom da mu se umjesto povratka na vlast nakon kaotične i katastrofalne Oreškovićeve vlade, dogodio pad u dublju opoziciju od one u kojoj su zaglibili poslije lanjskih izbora.
Na prvu loptu najlakše je zaključiti da je Milanovićev SDP pao kao žrtva sindroma dokona pastira koji je kratio vrijeme lažno uzbunjujući svoje kolege da mu vuk kolje ovce, pa kad mu je vuk zbilja počeo tamaniti stado nigdje nikoga nije bilo da mu priskoči u pomoć. Milanović je u kampanji doista ustrajno tvrdio da je Plenkovićev HDZ samo promijenio dlaku, ali ne i ćud Karamarkove konzervativne nacionalističke revolucije, što je u osnovi točno jer novi HDZ-ov šef nije ni imao vremena za korjenitije promjene, a upitno je još uvijek ima li kapaciteta i želje da ih do kraja dosljedno provede. Milanovićev problem je, međutim, što se preko Plenkovićevih leđa nastavio tući s Karamarkovim HDZ-om i to tako što je i sam počeo šarati od ljevice do desnice, zbunjujući svoje birače i tjerajući dio njih u apstinenciju. Plenkovića nije uspio navući da se kao s Karamarkom utrkuje tko će uspješnije ljute rane liječiti ljutim travama, pa se u kampanji nastavio tući sam sa sobom i dijelom svojih birača.
Stara lica – stara priča
No pogubnije od tog šaranja malo lijevo, malo desno, ipak je bilo isticanje istih izbornih lista kao prošle godine, s istim kandidatima na njihovim vrhovima koji se uglavnom nisu proslavili dok su upravljali zemljom. Lani su ih birači poštedjeli izbornog poraza zbog straha od Karamarkove političke aždaje, a ovaj put ih to nije spasilo jer i strah je manji, makar je dio birača na njega već oguglao. Sve više birača vapi za promjenama jer zemlja i njihovi životi već čitavo desetljeće polako tonu i nigdje se ne kreću. Most je na prošlim izborima privukao oveći njihov broj obećavajući reformske promjene i obračun s okoštalim stranačkim i političkim strukturama, ali od toga nije bilo vajde, a spasilo ga je od nestajanja a la Laburisti i Orah opiranje nasrtaju Karamarkova HDZ-a na policijsko-sigurnosne strukture i oživljavanju koruptivno-klijentelističkih manira u HDZ-ovu vodstvu. HDZ je poučen ranijim iskustvima ovaj put brže reagirao i inauguriranjem Plenkovićeve ekipe u stranački vrh demonstrirao volju za promjenama u svojim redovima te ih obećao i najavio čitavoj zemlji. Ako ništa drugo Živi zid obećava rušenje svega postojećeg, a jedino je SDP od relevantnih političkih opcija nastavio guditi stare pjesme s pratećim zborom u kojem je i sa svijećom nemoguće pronaći neko novo lice ili barem ono koje ne ponavlja samo stare priče.
Kad i nominalno najjača stranka ljevice vozi u rikverc, utrkujući se s desnicom u dokazivanju tko je od njih bolji čuvar nacionalnog ognjišta, onda birači okrenuti svijetu i budućnosti i na izborni dan ostaju doma i gledaju svoja posla. Desnica i u Evropi jača, no za razliku od Hrvatske ona danas ponajprije crpi snagu raspirujući strah i mržnju prema imigrantima, prema ljudima koji bježeći od ratova i siromaštva, dolaze iz daleka, iz drugih kultura i sustava vrijednosti. Ovdje se, međutim, desnica uz podršku ljevice pretplatila na vlast stalno podgrijavajući stare strahove i mržnju prema onima koji se tek po nečemu razlikuju od većine ili su samo susjedi kojima valja do vijeka željeti da im krepa krava.