Povodom sedamdesete godišnjice jedne zaboravljene kulturne institucije Srba u Hrvatskoj
GDJE JE NESTALA MUZEALIZACIJA SRPSKE KULTURE
Septembar 2016
Iako je muzejska institucija objektivno imala bolje uvjete za čuvanje građe, predmeti su vraćeni po eparhijama tokom 1983. i 1984. godine. Zagrebačka mitropolija imala je svakako najbolje preduslove za preuzimanje građe te je veći dio predstavljao osnovu za budući Muzej SPC-a u Zagrebu, dok su uporabni predmeti bez određenog kulturno-historijskog značaja vraćeni crkvama i manastirima
Svjetski trend u posljednjih nekoliko desetljeća otvaranja vrlo specifično profiliranih muzeja i muzejskih zbirki, koji se odmiču od mastodontski koncipiranih tradicionalnih muzejskih institucija, postaje sve uobičajenija praksa i kod nas. Shvaćeni kao vrlo važan element i sudionik kulturne ponude svoje sredine, neki – doduše malobrojni, uspješno opstaju i bez financijskih potpora gradova ili Ministarstva kulture.
Nakon višegodišnjeg truda i priprema, nedavno otvoren Židovski muzej u sklopu židovske općine u Zagrebu, povod je prisjećanja i reaktualizacije slične teme Muzeja Srba u Hrvatskoj (MSH). Kulturne institucije osnovane nakon Drugog svjetskog rata, točnije 1946. godine u sklopu tadašnjeg Muzeja za umjetnost i obrt. Praksa formiranja umjetničkih zbirki nakon ratnih sukoba, bilo da se radi o ratnom plijenu ili predmetima spašenim od razaranja i krađe, bila je presudna i u ovom slučaju. Građa koja je činila temelj fundusa MSH prikupljena je uglavnom tokom augusta i septembra 1941. godine, kada su muzealci Muzeja za umjetnost i obrt na čelu s prof. Vladimirom Tkalčićem obilaskom terena spasili velike količine materijala iz pravoslavnih crkava i manastira predviđenih za rušenje. Najveća je bila zbirka slika i ikona (oko 900 predmeta), sa nekoliko čitavih ansambala ikonostasa prenešenih iz srušenih crkava. Vrijedna je bila i zbirka metala koja je brojala oko 300 predmeta za crkvenu upotrebu nastalih u dugom periodu od nekoliko stoljeća. Zbirka crkvenog tekstila obuhvaćala je oko 200 predmeta, a grafika dvadesetak otisaka. Od iznimnog značaja bili su stari ćirilski rukopisi i knjige, a takvih je u Muzeju Srba u Hrvatskoj prikupljeno više od osamdeset. Određenu podgrupu ove zbirke predstavljale su štampane knjige, kao što su „Oktoih“ i „Psaltir“ štamparije Crnojevića s kraja 15. stoljeća te veći broj knjiga štampanih u Veneciji, Beču i Budimu i Moskvi. Zbirka oružja obuhvaćala je oko 100 predmeta, uglavnom zahvaljujući otkupu od obitelji Desnica. U zbirci se nalazila i jedna sablja i buzdovan koji su po tradiciji pripisivani Stojanu Jankoviću.
Veći dio spomenutog materijala nalazio se u Muzeju za umjetnost i obrt, a ovisno o prirodi predmeta i u Sveučilišnoj biblioteci, Muzeju grada Zagreba, koji je nakon osnutka Muzeja Srba u Hrvatskoj, predan toj instituciji. Od 1948. godine MSH postaje odjel Povijesnog muzeja Hrvatske, da bi između 1951. i 1963. godine egzistirao kao samostalna institucija na čelu s prof. Fedorom Moačaninom. Turbulentna sudbina ove institucije dirigirana često i političkim prilikama, 1963. godine vraća MSH pod okrilje Povijesnog muzeja Hrvatske unutar kojeg ostaje odjel sve do rasformiranja zbirke.
Pa ipak, usprkos skromnoj ekipiranosti i konstantnim promjenama za vrijeme postojanja Muzeja kao samostalne institucije i kao dijela Povijesnog muzeja Hrvatske, organizirano je nekoliko iznimnih izložbi i štampani katalozi koji su evidentirali obimnu građu. Autorica većine kataloga je kustosica Vera Borčić: „Zbirka umjetnički obrađenog metala Srba u Hrvatskoj“, 1971., „Zbirka ikona Odjela Srba u Hrvatskoj“, 1974., „Zbirka slika Odjela Srba u Hrvatskoj“1978., ali i stručnjaci za određena područja kao što su Vladimir Mošin: „Stari rukopisi Srba u Hrvatskoj od XIII do XX stoljeća“, 1970. i Radojka Kusturica: „Zbirka srpskih knjiga od XV do sredine XIX stoljeća“, 1972. Upravo ti katalozi do danas ostaju osnov našeg poznavanja bogate kulturne tradicije i umjetničke produkcije Srba na ovim prostorima. U najznačajnije izložbene projekte pak ubrajamo „Izložba ćirilske štampane knjige“, „Ikone“, „Ilustracija srpske štampane knjige od 15. do sredine 19. stoljeća“, „Izložba grafika 18. i 19. stoljeća i slikarstvo 19. stoljeća“, „Izložba ikona od Bizanta do baroka“, „Izložba rukopisnih knjiga iz zbirke Povijesnog muzeja Hrvatske“, „Iz kulturne prošlosti Srba u Hrvatskoj od 16 -19. stoljeća“ i „Krajiško – seljačka buna 1755. godine“.
Do danas se u arhivi Hrvatskog povijesnog muzeja čuva dokumentacija o pokušajima rada na stalnom postavu MSH. Tako planovi iz razdoblja između 1950. i 1960. godine pokazuju kako je Muzej Srba u Hrvatskoj trebao imati devet prostorija. U prvoj prostoriji predviđen je uvodni dio koji je posjetitelja upoznavao s muzejskim zbirkama, pregled razvoja srpske srednjovjekovne umjetnosti i uzrocima iseljavanja iz matice zemlje. U drugoj prostoriji trebali su se nalaziti predmeti vezani za život i kulturu Srba u Hrvatskoj nakon Velike seobe 1690. godine i potom kronološki predstaviti najznačajnije dosege kulture kroz 18. i 19. stoljeće. Predviđeni su i prostori za biblioteku, urede zaposlenika i skladište. Ovi planovi nikada nisu ostvareni što zbog neadekvatnosti prostora koji je Muzeju dodijeljen, što zbog nedovoljnog budžeta i očito izostanka političke podrške. Odlaskom kustosa odjela Muzeja Srba u Hrvatskoj Vere Borčić u mirovinu, Srpska pravoslavna crkva je početkom osamdesetih godina prošloga stoljeća započela sa povratom građe koja joj je de facto najvećim dijelom i pripadala.
Iako je muzejska institucija objektivno imala bolje uvjete za čuvanje građe, predmeti su vraćeni po eparhijama tokom 1983. i 1984. godine. Zagrebačka mitropolija imala je svakako najbolje preduslove za preuzimanje građe te je jedan veći dio predstavljao osnovu za budući Muzej Srpske pravoslavne crkve u Zagrebu, dok su uporabni predmeti bez određenog kulturno-historijskog značaja vraćeni pojedinim crkvama i manastirima.
Materijal koji je do danas ostao pohranjen u Hrvatskom povijesnom muzeju čine zapravo dokumenti (ne predmeti) od kojih jedan dio još uvijek pripada Srpskoj pravoslavnoj crkvi, ali se čuva u obliku pohrane, dok drugi dio čini dokumentarnu zbirku Muzeja Srba u Hrvatskoj.
Muzej Srpske pravoslavne crkve Eparhije zagrebačko-ljubljanske, otvoren za javnost 1985. godine, nalazio se inicijalno u porodičnoj kući graditelja Kune Waidmanna, inače zaštićenom spomeniku kulture, podignutoj 1886/87. godine (danas Ulica Đure Deželića 4). Zgrada je adaptirana 1985. godine prema projektu arhitekta Jože Ladovića iz Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture Hrvatske. Stalna postavka bila je izložena u adaptiranom prizemlju u ukupno šest prostorija, a autori idejne koncepcije uz arh. Ladovića, Mitropolit zagrebačko-ljubljanski dr. Jovan Pavlović i autor likovnog postava dr. Slobodan Mileusnić, dugogodišnji direktor Muzeja SPC u Beogradu i dobar poznavatelj umjetničkog naslijeđa Srba u Hrvatskoj.
Nakon stradanja Muzeja 1992. godine, kada je miniranjem oštećena konstrukcija zgrade, a predmeti su srećom prošli uz manja oštećenja, institucija zatvara vrata na punih 14 godina. Tokom tog perioda predmeti su restaurirani i izvršene su pripreme za adaptaciju prostora u Ilici 7 u kojem se i danas nalazi. Novi postav otvoren je za javnost 2006. godine i obuhvaća nekoliko adaptiranih prostorija u kojima je izloženo oko 250 eksponata, najvećim dijelom ikona, potom i starih rukopisnih knjiga, liturgijskih predmeta od drva i metala, predmeta od tekstila itd. Dobrim dijelom radi se o znalački probranim primjercima koji predstavljaju vrh umjetničke produkcije, značajnih za razumijevanje ne samo srpske kulture u Hrvatskoj, već i za potpuniju rekonstrukciju većinske kulture unutar koje je nastala, kulture matice zemlje, ali i evropskog konteksta kojeg je neminovno dionik.
Crkva kao vlasnik ove vrijedne sakralne zbirke, uz onu Eparhije dalmatinske u Šibeniku, jedine takve vrste u Hrvatskoj, ima odgovornost rješavanja niza muzeoloških problema, od evidentiranja, dokumentiranja i obrade predmeta, njihove konzervacije i restauracije do uređenja adekvatnih prostora za deponiranje i izlaganje. No, možda najznačajnija zadaća je otvorenost i interakcija sa zajednicom kojoj pripada, ljudima struke, ali i svima zainteresiranim, pa i neupućenima koji će se po prvi puta susresti sa takvom materijom. Pitanje ponovnog osnivanja Muzeja Srba u Hrvatskoj čini se u ovom trenutku iluzornim, no vrijednost ove postojeće zbirke u Ilici 7 je neupitna i može doprinijeti pozitivnoj afirmaciji srpske zajednice u Hrvatskoj, što svakako nije dovoljno iskorišteno.
