KRITIKA - Vladimir Tabašević: Pa kao, Beograd: Laguna, 2016.
PAKAO, TO SU DRUGI
Decembar 2016
Najtužnija zabluda pukovnika Frojda je njegova istinska vjera da je u kretanju povijesti on bio važan i da njegov životni put „jedino istorija može ispravno razumeti“. Povijest se u romanu ne razumijeva kao faktografsko pisanje o stvarnim događajima nego prije kao krivotvorenje stvarnosti, a stvarnost postaje krivotvorina čim se krene pripovijedati i pretvarati u priču
Potrebni smo jedno drugom iako jedno u drugom vidimo ko zna šta.
Vladimir Tabašević, Pa kao
Mladi beogradski pjesnik i prozaist Vladimir Tabašević (Mostar, 1986.) objavio je u Laguni svoj drugi roman Pa kao koji se, kao i prethodnik mu, našao u finalu Ninove nagrade za roman godine s romanima Hronika sumnje Vladislava Bajca, Susret pod neobičnim okolnostima Vladana Matijevića i Arzamas Ivane Dimić. U književnom opusu Tabašević ima četiri zbirke poezije Koagulum (2010), Tragus (2011), Kundak (2012) i Hrvatski kundak (2014), a za svoj prvi roman Tiho teče Misisipi (2015/2016) nagrađen je regionalnom nagradom „Mirko Kovač“ za najbolje djelo mladog autora.
Roman o „istoriji, ljubavi i drugim nesporazumima“, kako stoji u podnaslovu, pripovijeda priču o mladom i neostvarenom piscu Emilu koji je plaćen da napiše knjigu memoara starog pukovnika Frojda. Dok sluša i bilježi pukovnikova sjećanja, Emil pobliže upoznaje njegovu njegovateljicu Anu, a njihov odnos ubrzo prerasta u ljubavnu vezu, odnosno, nesporazum zvan ljubav. Ljubavni odnos u romanu poligon je na kojem se u odnosu dvoje ljudi prikazuje nemogućnost autentične i nepatvorene bliskosti. U trokut Emil – Frojd – Ana upliću se zamršeni i zatrovani obiteljski i društveni odnosi zbog čega je, u optici romana, bliski susret s drugim uvijek osuđen na promašaj i tragičan kraj.
Prvi dio romana pripovijeda mladi pisac i pjesnik koji priču organizira oko figure pukovnika Frojda, kako ga je sam nazvao, i njegove želje da priču o vlastitom životu pretvori u književnost. Memoari ili zbirka pjesama u nastajanju koji će biti naslovljeni kao Pakao dostupni su nam samo u fragmentima, a kao čitatelji prisustvujemo zapravo prikupljanju, selekciji, redukciji i reinterpretaciji materijala jednog života kojemu pisac treba dati književni oblik. Sve što Emil u konačnici proizvede dva su nedovršena djela: umetnuti roman Ofsajd zvani ljubav, napisan kriomice za Anu i obranu njezine časti, i zbirka pjesama Pakao za pukovnika Frojda. Drugi i završni dio romana, u kojem se izmjenjuju glasovi Emilovih roditelja i samog Emila vraća nas u prošlost te funkcionira kao alternativni početak romana u kojem se razotkrivaju mogući motivi protagonistovih postupaka i razumijevanja svijeta i sebe.
Isticanje usporedbe i ponavljanja u naslovu romana, te podcrtavanje višeznačnosti dosjetljivim jezičnim igrama, preslikava se na odnose među likovima koji se u romanu grozničavo vrpolje između pakla ljudskih odnosa i nezadovoljavajućeg kao ljudskog odnosa. Roman Pa kao malo toga privodi kraju ne pružajući osjećaj zaokruženosti i cjelovitosti svijeta u kojem je sve jasno, ali ovdje nije riječ tek o površnosti pripovjednog teksta koji nije u stanju dovesti priču do krajnjih konzekvenci. Naime, roman od početka prokazuje lažnom ideju da je uspostavljanje jasnog početka i kraja moguće. Obraćajući se u posveti generaciji odrasloj u periodu tranzicije, roman se otvara konstatacijom kako se između početaka i krajeva odvija pravi život. Vjera u konstruiranje priče o sebi s preciznim početkom i krajem samo je tlapnja generacije na zalasku koja je svojim prošlim životnim izborima kontaminirala društvo i nepovratno oštetila generaciju koja je stasala u periodu onog što su oni proglašavali novim počecima. Književnosti je oduzeta mogućnost prenošenja bilo kakve istine, pisac nije propovjednik i prorok, a Emilovi rukopisi ostavljeni su u naslijeđe nekom novom vremenu koje dolazi. Mit o nastanku i početku pripovjedač će prokazati upravo kao mit demonstrirajući dalje u tekstu kako se svaka priča o početku lako može prozrijeti kao laž, uključujući protagonistovu priču. Slijedimo li dalje ovu značenjsku nit, najtužnija zabluda pukovnika Frojda je njegova istinska vjera da je u kretanju povijesti on bio važan i da njegov životni put „jedino istorija može ispravno razumeti“. Povijest se u romanu ne razumijeva kao faktografsko pisanje o stvarnim događajima nego prije kao krivotvorenje stvarnosti, a stvarnost postaje krivotvorina čim se krene pripovijedati i pretvarati u priču. U toj falsificiranoj stvarnosti Emil i Ana samo su utvare osuđene na pretvaranje, ni heroji ni kukavice: „pretvaramo se da nismo čuli ništa, a zatim se pretvaramo da se nismo pretvarali“. Međutim, zbog materijalne koristi i borbe za puko preživljavanje i Ana i Emil svjesno pristaju participirati u čišćenju, pospremanju, ispravljanju, peglanju i fabriciranju Frojdove životne priče – Ana to čini doslovno kao Frojdova njegovateljica i spremačica, a Emil kao notar i spisatelj koji će „jedan genijalan život“ uobličiti u neku književnu formu.
Zanatska proizvodnja književnog teksta motivirana novčanom nagradom, u svrhu pridavanja važnosti ljudima i pojavama kojima manjka opravdanih razloga za važnost, očigledno se može čitati kao kritika amaterizma i konformizma u književnosti. Emil će jasno utvrditi kako talent za književnost ne posjeduju ni on ni Frojd, te da je uloga književnosti svedena na tanku membranu kojoj je svrha prevladavanje generacijskog jaza između starca i mladića: „Književnost je tu bila samo način da jedan drugog ne ubijemo kad već moramo da postojimo istovremeno na ovom svetu…“ Stari pukovnik koji broji dane do smrti nije tek meta za izrugivanje, mržnju i ironične doskočice, nego se priča o njemu lagano transformira u priču o Emilu – pišući o drugom, Emil cijelo vrijeme pripovijeda priču o sebi. Kako ne bi zapao u ironiziranje koje je svrha samome sebi i koje neće proizvesti ništa vrijedno spomena, umetnuti roman Ofsajd zvani ljubav nastaje kao osvetnički podvig u kojem su pisanje i volja dovoljni da unište nepodnošljivo biće pukovnika Frojda. Pisati o Frojdu, umjesto za Frojda, prepariranje umjesto balzamiranja, uvoštavanje umjesto umoštavanja, postaje jedini stvaralački princip u koji protagonist vjeruje: „Ja Frojda vidim svojim rečima i ništa mu tu ne može pomoći. Podaću mu se, sasvim.“ Frojd naivno razumijeva pisanje i književnost kao način prenošenja (auto)biografskog ja u tekst pri čemu književni tekst postaje medij kojim navodno autentičnu i istinitu priču o sebi prenosi generacijama koje dolaze. Pukovnik se do suza poistovjećuje s izmišljenim likom žrtve čija će smrt opravdati sve promašaje jednog života: „Nekakva, bar uzaludna žrtva mi dajte da budem.“ Dok roman kritizira shvaćanje književnog teksta kao emanacije njegova autora, on istovremeno ironizira kritiku polovične književnosti počevši od samog naslova romana pa sve do Emilovih nezavršenih književnih djela: „Frojd od mene želi upravo takvu književnost. Polovičnu, u kojoj je sve nešto kao otvoreno.“
Poigravanje značenjem u naslovu romana najjasnije signalizira razumijevanje jezika romana kao prostora igre i eksperimenta, a isto možemo reći za imenovanje likova. Emil je dobio ime po Émilu Zoli, piscu Germinala, omiljene knjige njegove majke, koju je po vlastitom priznanju pročitala prekasno, odnosno, tek kad joj je život počeo nalikovati na Germinal. Pa kao preuzima simboliku Germinala oslikavajući mjesto u kojem se upoznaju otac i majka – rudnik je pakao koji upropaštava i guta ljude, deformira prirodu i život ljudi koji u njemu rade – ali od poetike realizma i naturalizma odvaja ga izbjegavanje realističkog modusa pripovijedanja. Pisac iz druge ruke, kako će se opisati Emil, ponire u sebe implicirajući mogućnost nasljedne degeneracije. U skladu sa Zolinom poetikom, mogli bismo reći i da u postupcima likova romana prevladavaju želje, nagoni i strasti koje ne mogu kontrolirati, ali Pa kao odvodi ovu ideju u drugi smjer. Emilom i Anom ne upravljaju animalni nagoni, nego razorene obiteljske priče iz kojih dolaze. Naslijeđeni obrasci ponašanja presudit će njihovoj ljubavnoj vezi jer oboje preuzimaju stereotipne rodne uloge muškarca i žene, a koje su posljedice takvog razumijevanja muško-ženskih odnosa roman objašnjava kao nepravdu kojoj se pojedinci ne mogu oduprijeti: „Ana vidi koliko je žena nepravedno primorana na to zauvek, i koliko je muškarac, opet nepravedno, primoran na to neko…“ Iz perspektive muških likova romana, ljubavni odnos sveden je na surovu tjelesnu i emotivnu posesivnost zbog koje je druga strana osuđena na mučenje i iskorištavanje. S druge pak strane, očekivanja žena svedena su na maštarije o fatalnoj ljubavi (u slučaju Frojdovih ljubavnica koje mu šalju ljubavna pisma) i želju za brakom i potomstvom zbog koje su primorane da sebe svedu na ništicu. Pojavom oca, Ana poželi brak, ali s partnerom kojeg ne može susresti u stvarnosti, a posebno ne u Emilu koji se, neostvaren i odbačen u ljubavnoj vezi, transformira u čudovište. Odnos koji je možda i počeo kao iskreni interes i prepoznavanje sličnosti, pokazat će se kao pakao: „nikako ne smemo voleti jedno drugo u toj zabludi da je reč o istom.“
Spajanjem slagalice o Emilu u završnom dijelu romana snažno odzvanja Sartreova misao da su pakao drugi, koja se u romanu može protumačiti kao istraživanje sebe i vlastitog porijekla. Istraživanje sebe ne može se poduzeti bez razumijevanja i usvajanja mišljenja drugih o sebi, pa je zbog toga povratak u Emilovu pretpovijest iznimno važan za razumijevanje protagonistove motivacije. Emil je za oca i majku „mesto poricanja prošlosti“, ali on i dalje u sebi nosi svu prošlost koji njegovi roditelji ne mogu zaboraviti i oprostiti sebi („Taj bol u njemu, to je ono što će on postati“). U romanu Pa kao istraživanje sebe i pripovijedanje priče o sebi nisu dovršene priče, te ne postoji pripovjedna instanca koja nam jasno i precizno tumači uzroke i posljedice – sve je propušteno kroz prizmu nepouzdanog pripovjedača i protagonista Emila.
Grozničava izmjena fokusa i kombinacija različitih tipova iskaza čine Pa kao ambicioznim i napetim štivom koji višeznačnost ostvaruje brojnim referencama, parafrazama i jezičnim igrama. Nije riječ o savršeno uspjelom romanu – neki dijelovi su zamorni i neprohodni, drugi pak strše iz romana – i doima kao da su neki pripovjedni rukavci višak, te nedostaje finoće u oblikovanju i prenošenju sadržaja. Riječ je zahtjevnom romanu koji čitateljima nipošto ne izlazi u susret pojednostavljivanjem i izvođenjem zaključaka, pa možemo pretpostaviti kako se ovaj roman neće svidjeti svima. Stvarnost koju roman opisuje mračna je i okrutna, ali riječ je o kompleksnoj priči koja se otvara različitim čitanjima postavljajući provokativna pitanja generaciji kojoj je namijenjen kao i onoj koja joj je prethodila. Kakvi god bili rezultati izbora za roman godine, domišljat i maštovit jezik romana, kojim se ambiciozno i hrabro zahvaćaju problemi društvenih, klasnih i intimnih odnosa, čini Tabaševićev Pa kao romanom koji zaslužuje svaku preporuku.