Časopis Prosvjeta

Donosimo prozu Miloša Kordića.

Cvjetuša, ta dremežna, mrkozelena bescvjetna biljka (iako bescvjetna, narod je svejedno naziva cvjetuša), raste uz potok, čiji je tok zauvijek ucrtan drhtavom olovkom mog djetinjeg sna u davnu očevu Svesku otetog zavičaja. Raste u hladovini krošanja visokih joha i mladih, još neispucale kore vrba žutičica.
I prva mi, čim se zagledam u udarima bujica izlokanu i žilama tog i drugog listorodnog drveća ukvrženu obalu i u drugo bilje po njoj, zaustavlja pogled na sebi. I usvaja ga i čuva da nešto od tog vida imam i za kasnije.
Jutarnje ptice među prvim ranorankama ovog ljekovitog i kao svim živim vodenim bojicama oslikanog pripotočja, odmah poslije laveža pasa, probude se i odlete svome carstvu: u beskraj.
A potok se čuje šumom što se pojačava i onim zvucima koje su mu ptice, do povratka, za što bistriji grgolj ostavile.
Te mi se poslije nekoliko časaka bez svijesti (vjerovatno od svježine rose više Božjeg nego mog neba, koje su prije bilo čijeg ustajanja oštrinom svog tačnog laveža otvorili pomenuti psi ovog i njima nagluvog svijeta) učini kao da nikad tu, pored potoka, nisam ni živio ni bilo šta disao.
A jesam. Jer sam se i u bezbrojna jutra prije ovog spuštao stazom kojom se i srne spuštaju na svoja žestinom crvenila tog istog neba, kao na rijeci Jordan, na primjer, obojana pojila.
Za to vrijeme cvjetuša, i ne jedna, uporno, kao lokvanji na nekoj od s njima bogatih slika Kloda Monea, raste i brže od mog pogleda u sebe.
A kad se ptice vrate, biće to isto ono mjesto na koje sam se, pun radosti, u ona iz očeve sveske davna vremena tajno privikavao. Na kome sam, umišljen u svoju slobodnu ptičju beskonačnost, uza samo na kratke časke bez svijesti zaista nezaustavljivo disao.
Za neko drugo vrijeme, osim toga, nisam tada znao.
A sve je to sada, u mom djetinjem snu o cvjetuši ovog jutra, i njen prvi prosjaj u mom nevidnom oku.

*
Borhesova pjesma Sreća počinje stihovima: Onaj što grli ženu je Adam. Žena je Eva. / Sve se dešava prvi put… Poslije toga nije bilo potrebno ponavljati kako je zora još daleko, kako je njen kamen na kome sjedim hladan, kako će sunce kad počne da se rađa biti ptica iznad, i jedno drvo, sve zeleno, postaće krug koji niko neće znati da opiše. Jer neće se desiti prvi put.
List jasike dok treperi je list koji može i da se čita. Njegovo treperenje je i za disanje. U dubini zemlje korijen je i mojim plućima. Samo srce zna kako je to gorko (kad je gorko), kako se pokatkad sve vraća odavde, od ovog istog kamena, ka izvoru.
I slavuj je na grani. Uskoro će se oglasiti. Pa ni to što je prvi put neće biti tišina koju sam do maloprije slušao.
A ono što je bilo istina, nije bilo ni prvi ni posljednji put. I dok mi se ona, ta istina naime, presijava u otkinutim okrajcima mjesečine, ribari u daljini, a ona je i moja zima, izvlače mrežu s raznim oblicima života za nečija gladna usta.
I sve je sada prepuno modrocrne dubine koja ipak ne boli.
Na vidiku su rubovi puta do zore koja je takođe daleko. A Borhes u Pohvali tami veli kako Starost (tim imenom je drugi zovu) / može biti doba naše sreće… A od Sreće sam počeo. Možda samo prvi put. Ukoliko je i mjesec ono što ostaje a da je ljubav. I polja sa snijegom po kome razvijava jugo – do novog dana koji je tek sjećanje na sve što će ponovo biti još jednom.
Možda i Eva koja će grliti Adama.

*
Koga to opominju nepregledna polja cvjetova tratinčice (sunčeve nevjeste, bijele rade, krsnice, krasuljka, iskrice, katarinčice, drnice, bjelke… i kako je sve ne zovu), biljke planete Mars, na tratini Čečevice, a pored Sunje rijeke naše male?
Sunce im se rađa isto kao što im se oduvijek rađalo. I tada počinju da im se otvaraju cvjetovi.
A koga opominju? Na kakvu se to pobunu spremaju – u vazduhu svoje svjetlosti koja je naša suđena ljekovitost?
A onda će tratinom naići nečije dijete pa će ubrati nekoliko najizraslijih cvjetova.
I to će biti opomena za sve nas koji nismo izdržali.
*
U tri male saksije izrasle i prvi put ove godine procvjetale afričke ljubičice na prozoru nisu čitava Afrika u našem životu, kažem ženi.
Sve što se ovdje sakupilo još je i toplije od njih, veli ona.
Jutro je za ljubičice najpovoljnije doba dana. I dječji glasovi s asfaltnog prostora ispred zgrade, takođe. Samo na spoljnoj strani prozora, na pocinčanom limu, ostala su dva golubija perca kao sjećanje da smo i mi nekad davno bili tu. Kao istina koju je za dugih zima topio snijeg.
Noću, često, i do nas odnekud dopire pjesma, tišina iznad nas zaustavlja se pri samom kraju onoga što smo sanjali, a naše riječi, koje oboje ćutimo, bude nas u svakoj od rana koje nam se ponavljaju.
Tri afričke biljke u prozoru, njihova zimzelena blještavila, naša želja da ih bar ponekad dodirnemo – sve se to stapa u ono što bi i one htjele a ne mogu. Pa su s jeseni, i s nama i bez nas, toplota koja će ih, po riječima moje žene, uskoro stići.
A mi ćemo tada biti daleko. I nećemo znati da su one i nama možda ponovo procvjetale.
U tri male saksije i našeg života od Afrike, kažem ženi.
*
Ptica je srce. Oštrim letom ona siječe ljeto na dio koji pripada nebu i dio koji ostaje pčelama. Ona liječi oči onih koji su tužni.
I kad je nebo visoko, a ono je ujutro najviše, i kad se listovi javora osipaju s njega, a to je i kraj ljeta, ptici u javoru naša ispružena ruka znak je da smo je s radošću dočekali.
Stoga bi svakog jutra trebalo proći ispod javora, zbog ptice: nebo je ionako njeno. A zemlja je ona ruža svog grumena koja nas, gdje god da smo, strpljivo čeka.
*
Zemlja i nebo, mračna bespuća, ogromne količine snijega na slikama flamanskih majstora, šibice u rukama djeteta koje mogu da izazovu požar, prozor bez stakla na jednoj i staklo bez prozora na drugoj strani i stihovi Teodora Ljubavića, štampara iz Goražda, koji je živio i stvarao u prvoj polovini 16. vijeka: … I gde da se skrijemo / ili odbegnemo? / zemlja i nebo, / sunce i mesec, / zvezde i more, / ruke i bezdani / vapiju na me…
I ako se otvore vrata, niko se neće smilovati i pružiti nam koricu hljeba.
A unutra se govore molitve, tama je nepropusna, kamenje stećivo urušava se i sipi njenom gustinom. Dok smo mi još uvijek pred vratima.
Ali snovi, i da jesmo ili nismo unutra, nose nas na drugu stranu. Tamo gdje su govori drugačiji, gdje se iz grla šaputavo osipa mnogo toga što je vjekovima skupljano i čuvano za dane kad će i na toj strani neki putnik namjernik ispružiti ruku i zatražiti…
A odatle, od rijetkog i niskog hrašća ulazi se u pustinju sa zmijama koje su na svakom našem lijeku i našim rođenjem nacrtane.
I sve tako – do zvijezda i mora, do slike umotane u platno na kome piše: Dante: Pakao. I to je ta Komedija koju su ostavili nama da je mi naslovimo: Božanstvena. Pa da se uvjerimo kako je dolje sve mrakom potopljeno: u sedmom ili devetom krugu, svejedno.
A voda ne teče – pustinja je, oaze su pitanje vida, po dinama bezbrojne rasute kosti, a nečiji konji ipak se i s druge strane, sami, bez jahača, vraćaju.
Vodič nas zaustavlja: predah je.
Jer zemlja i nebo, mračna bespuća, jer stope u pijesku i gušter koji samo što nije pobjegao s tog na druge jezike neprevodivog, u sopstvenu provaliju urušenog mjesta i s do kostiju gustog, nepredvidivog vjetra.
*
Sve je kratko trajalo, i ova starost za koju sam mislio da je sveta biljka, da nigdje ne može da se ukalemi osim u ruži svog života, da je sreća riječ kojoj se ne otkida perce po perce kako bi se brojalo ono što bi trebalo da pripada tebi, meni…
I njima, samo kad se vrate po kolijevke koje nisu stigli da ponesu. I po jezik ljeta koji su u strahu ostavili.
Neko me je na putu ilovače i kamena zaustavio i kazao kako ću za tu starost morati da mislim da je san.
Jer nema više grobova do kojih se ne može stići.
*
Na početku svega su djeca. Njihovi prvi koraci u igri, njihov napredak u vaspitanju, njihova nikad osvojena mora u slikovnicama, ostrva okružena kitovima s rastinjem po njima u Konjiću Grbonjiću.
I s djecom se provlačimo kroz slova išarana po hartijama raskupusanih njihovih sveski, crtamo im nebo s pticama koje su i nama nalik na njih, na djecu, ogledamo se u njihovim rukama, kad smo mi žedni – djeca piju vodu, kad smo mi gladni – djeca jedu hljeb naš nasušni… A onda rasipaju latice cvijeća kako bi i ona, ta naša djeca bila u bojama u kakvim su i one, te divlje latice.
Veličanstveno je biti dijete koje nismo mi. Otići do izgubljene školjke na obali neke velike vode, osjetiti u njoj i svoje prisustvo kao prisustvo djeteta koje ju je uhvatilo prstima s donje, hrapavije strane. Za to vrijeme obalom te neke velike vode, a to se možda događa i u romanu Velika voda makedonskog pisca Živka Činga, struji vjetar s okolnih planina i sve je kao da je već jednom bilo. Svaka se školjka pronalazi lako, samo se začeprka po neznatnoj dubini pijeska: jedne se otvore same, a druge prstima, jedne su biserne, a druge smaragdne, i svaka je negdje dolje, u vodi, svojoj sireni pripadala i u njoj se stvarala.
Voda je san. I djeca pored vode njen su bljesak. Vrbaci su puni ptica. Kad dođemo kući – zajedno ćemo ih crtati. Da se zna ko je kome od rođenja dijete. I mora između ostrva na ilustracijama Ignjata Joba, i jezera i široke rijeke koje su kao osmjesi na najbisernijim vrhovima još jednom iz pijeska podignutih školjki.
Nema više ništa što će biti drugačije od toga kako su na početku svega bila djeca.
*

Za duga gledanja u nju, cvjetuša se pokatkad pretvara u nestvarno. Da bi joj se prišlo, mora da se prijeđe uska brv iznad potoka punog srebrnih zrnaca vode. A na drugoj obali, gdje je do maloprije rasla, sad je, čim se prijeđe, nema. Što znači da nije u pitanju samo pogled. Ili dužina gledanja.
Za to vrijeme sa joha opadaju njihove crne i smeđe jagodaste sjemenke. Jer obala na drugoj strani ionako je tanka za trave koje bi kao i cvjetuša mogle iznenada da izrastu u ljekovite. Stoga bi i cvjetušu trebalo posmatrati kao savršenost onoga što nije raslo juče, a danas je tek privid. I nestvarno je bescvjetna biljka.
To što sam prešao na drugu stranu, ne znači da sam se oslobodio hladnoće koju sam do maloprije uporno grijao. A to veoma poučno objašnjava pjesnik Aleksandar Ristović prvim stihom svoje pjesme Dijalektički končić, koji glasi: Ono što je novo uvek je nejasno…
*
I ovo proljeće što je pri kraju, što precvjetava, širi svoje zeleno bogatstvo po svemu što je dolje, što je obrnuto od svega u šta je ono izraslo. Smiruju se vode koje prvih dana nismo uspjeli obuzdati, iz svih vulkana našeg života izbijalo je novo cvijeće za danas, za sutra.
Oni koji su ga brali za našu smrt – nisu nas zaboravili.
I niko, pri samom kraju ovog proljeća, nije mogao stišati muziku što nas je pratila kao godine onih sinova koji nisu bili za rat. Sve drugo su pretpostavke o pojedinostima koje se možda nisu ni dogodile, a mi smo ih ipak zapamtili.
Da se zna ko je kome ugasio svijeću. Iščekujući ljeto na granici prvog voća kojim nas obasipaju darodavci svjetlosti ka kojoj smo se uputili.
Proljeće je riječ koja će uskoro postati riječ ljeto onoga na šta ćemo morati da se navikavamo. Ukoliko je to samo to što nije otišlo, što nije sjenka naših tragova u pijesku.
I prije nego što padne noć za one neznane goste koji je neće moći izdržati.
Uprkos bogatstvu koje će ponovo jednom biti to proljeće što je pri kraju, što i nas precvjetava iz boja koje nikad više neće biti ni nalik na naše oči.