Makedonija na novoj prekretnici
IZ LOŠEG U GORE
Mart 2017
Prašinu je podigao dio Platforme kojim se traži usvajanje parlamentarne deklaracije kojom se osuđuju stradanja albanskog stanovništva u Makedoniji od 1912. do 1956. godine, zbog čega se osjetila prozvanom Srbija, koja drži da se tim zahtjevom sugerira njena umiješanost i krivnja za spomenuta stradanja Albanaca
Makedonija s neizvjesnošću čeka rasplet nove političke krize u kojoj se našla nakon prijevremenih parlamentarnih izbora održanih prije točno tri mjeseca.
Nažalost, u toj postjugoslavenskoj zemlji – koja je bila primjer beskonfliktnog stjecanja nezavisnosti početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, koja je uspješno prevladala međuetničke oružane sukobe početkom ovog stoljeća (Ohridskim sporazumom, 2001.) te nekoliko godina kasnije (2005.) dobila i zeleno svjetlo za početak pregovora s Europskom unijom – kriza ostaje jedina konstanta.
Novi politički zaplet, koji je prerastao u ozbiljnu institucionalnu krizu, uslijedio je nakon što je predsjednik Makedonije Gjorge Ivanov odbio dati mandat za sastav nove makedonske vlade lideru opozicije i čelniku Socijaldemokratskog saveza Makedonije (SDSM) Zoranu Zaevu. Neposredno nakon parlamentarnih izbora predsjednik Ivanov je javno isticao da će mandat za sastavljanje vlade ponuditi onome tko mu dokaže da uživa povjerenje većine novoizabranih zastupnika (najmanje 61-og, od ukupno 120 parlamentaraca).
Nikoli Gruevskom, dosadašnjem premijeru i predsjedniku stranke VMRO-DPMNE (Unutrašnja makedonska revolucionarna organizacija – Demokratska partija za makedonsko nacionalno jedinstvo) kao relativnom pobjedniku na izborima (51 mandat) prvom je ponuđeno da pokuša sastaviti vladu. Kako ni nakon dva i pol mjeseca on i njegova stranka nisu uspjeli postići dogovor, prije svega sa svojim dosadašnjim koalicijskim partnerima iz najveće albanske stranke DUI (Demokratska unija za integraciju), prilika je pružena najvećoj opozicijskoj stranci SDSM, koja je osvojila 49 mandata u Sobranju Makedonije.
Platforma iz Tirane
Zaev je, nakon postignutog dogovora s tri albanske političke stranke (DUI Alija Ahmetija; Pokret Besa Bilalla Kasamija i Alijansa za Albance Ziadina Selena) dao predsjedniku države na uvid 67 potpisa podrške, međutim Ivanov – koji je za predsjednika Makedonije prvi put izabran 2009. godine, uz veliku podršku VMRO-DPMNE – odbio mu je dati mandat uz obrazloženje da ne želi pružiti priliku za formiranje vlade onima koji ugrožavaju opstojnost makedonske države, te “imaju platformu za rušenje državotvornosti i unitarnosti Makedonije“.
Predsjednik Makedonije je pri tome mislio na tzv. Platformu iz Tirane. Radi se o – za mnoge Makedonce spornom – koalicijskom programu političkih stranaka makedonskih Albanaca, usklađenom početkom ove godine s albanskim premijerom Edijem Ramom u Tirani.
U tekstu Platforme, koja je oštro podijelila makedonsko društvo i narušila krhku međuetničku ravnotežu, traži se puna jezična ravnopravnost, korištenje albanskog jezika na svim razinama vlasti i ustavno jamstvo njegove primjene. Pri tome se ističe kako „ustavom treba utvrditi da su makedonski jezik i njegova ćirilica i albanski jezik i pismo službeni jezici u cijeloj zemlji“. Dvojezičnost u Makedoniji zakonom je zajamčena i sada, ali se primjenjuje samo u onim općinama u kojima ima najmanje 20 posto manjinskog stanovništva. Taj zakonski uvjet ispunjava samo albanska manjina, te se dvojezičnost za sada primjenjuje u 32 općine, iako postoje i izuzeci (npr. općina Kumanovo) gdje postoji trojezičnost jer je uz makedonski i albanski u službenoj upotrebi i srpski jezik.
Platforma navodno predviđa i provođenje sveobuhvatne rasprave o zastavi, himni i grbu kako bi i državni simboli „odražavali multietičnost i etničku ravnopravnost“, kao i uključivanje albanskih predstavnika u izravne pregovore s Grčkom vezane za rješavanje spora oko službenog imena Republike Makedonije, koje susjedna Grčka ne priznaje. Dosta prašine podigao je i onaj dio u tekstu Platforme kojim se traži usvajanje parlamentarne deklaracije kojom se osuđuju stradanja albanskog stanovništva u Makedoniji u razdoblju od 1912. do 1956. godine. Time se osjetila prozvanom susjedna Srbija, koja drži da se tim zahtjevom sugerira njena umiješanost i krivnja za spomenuta stradanja Albanaca.
Ključni albanski glasovi
Politički analitičari u Makedoniji ističu kako tekst Platforme iz Tirane nije službeni dokument, već samo nacrt koalicijskog programa (non-paper) te da bi se o njegovom službenom karakteru eventualno moglo govoriti tek nakon predstavljanja u parlamentu. Za sada makedonska javnost ne zna što doista sadrži cjeloviti tekst Platforme ni kakav je koalicijski dogovor postignut između SDSM-a i tri albanske političke stranke čiji su predstavnici izabrani u Sobranje.
Predsjednik Ivanov, drže analitičari makedonskih političkih prilika, Platformu koristi samo kao izgovor jer su slične platforme potpisivane i ranije, kada je VMRO-DPMNE sklapao političke koalicije s albanskim strankama, zahvaljujući kojima je Gruevski uspio ostati na čelu vlade cijelo desetljeće.
Navode da je Gruevski, koji je prvi imao priliku pregovarati oko formiranja parlamentarne većine, i sada pristao na sve zahtjeve iz Platforme albanskih stranaka, osim onog kojim se traži formiranje specijalnog tužiteljstva i reformiranje pravosuđa.
Osim toga, nijedan od zahtjeva navedenih u Platformi ne bi bilo moguće provesti bez dvotrećinske većine u parlamentu, pa je i iz toga razvidno da se radi o svojevrsnoj političkoj manipulaciji.
Socijaldemokrat Zaev i zastupnici albanske manjine tvrde da nijedan dio „tiranske platforme“ ne izlazi iz ustavnih okvira niti ruši unitarni karakter Makedonije. Zaev je u više navrata ponovio da Platforma sadrži prijedlog tema o kojima je potrebno otvoreno razgovarati, ali da to ne znači da će svim zahtjevima iz programa biti udovoljeno, niti da je on pristao na njih. „Legitimno je raspravljati o problemima koje iznose predstavnici 25 posto građana Makedonije“ pojasnio je Zaev.
Pri tome treba naglasiti da je u predizbornoj kampanji lider SDMS-a ponudio mogućnost da albanski jezik dobije status službenog jezika u cijeloj zemlji, a ne samo ondje gdje živi više od 20 posto Albanaca. Procjenjuje se da je njegovoj stranci takav stav donio između 50 i 60 tisuća albanskih glasova što je moguće razumjeti kao veliki pozitivni iskorak. Glasovi albanskog elektorata za vodeću makedonsku opozicijsku stranku su dobrim dijelom pridonijeli, s jedne strane lošijim izbornim rezultatima pojedinih albanskih stranaka, a s druge strane činjenici da se po prvi put glavna opozicijska stranka uspjela gotovo izjednačiti u mandatima s, do tada neprikosnovenim, vladajućim VMRO-DPMNE.
U novonastalim okolnostima, kada su vodeći ljudi stranke VMRO-DPMNE, koja neprekinuto vlada Makedonijom od 2006. godine, shvatili da gube vlast započela je kampanja manipuliranja javnim mnijenjem, ističu makedonski analitičari i predstavnici nevladinih udruga, pojašnjavajući razloge zbog kojih se Makedonija trenutno suočava s najtežom krizom u posljednjih 15 godina. Oni drže da je desetljeće duga vladavina VMRO-DPMNE do neprepoznatljivosti srozala sve segmente društva i u velikoj mjeri uništila napore da Makedonija što prije krene putem reformi i euroatlantskih integracija.
Poticanje međuetničke netrpeljivosti i potpirivanje straha među građanima najlakši je način da se prikriju nedjela dosadašnje vlasti, ističu socijaldemokrati. Kako su isticali prije ali i nakon izbora korupcija, krađe, nepotizam, visoka stopa nezaposlenosti, siromaštvo, zloupotrebljavanje tajnih službi, uzurpacija medija i druga nedjela vladajućih moraju biti sankcionirana. Uz pomoć svojih pristaša koji su klijentelistički prodrli u sve pore makedonskog društva, Nikola Gruevski nastoji pod svaku cijenu zadržati vlast kako ne bi odgovarao za vrlo ozbiljna kaznena djela, te je spreman žrtvovati mir i stabilnost države samo da bi se spasio od moguće osude, drže u SDSM-u i naglašavaju da je u tim okolnostima najjači adut koji imaju neosnovano optuživanje Zorana Zaeva da želi „federalizaciju Makedonije“, da „ruši državu“, da „prodaje Makedoniju prihvaćanjem platforme Albanaca“, da „ne poštuje Ustav“.
Različita tumačenja
Samo dan nakon što je njegov glavni politički oponent objavio da ima parlamentarnu većinu, Nikola Gruevski je pozvao građane da izađu na ulice i „obrane državu“. Tako je formirana građanska inicijativa „Za jedinstvenu Makedoniju“ koja svakodnevno demonstrira u više makedonskih gradova, noseći nacionalističku ikonografiju i izvikujući parole uvredljive za njihove albanske sugrađane. Iako proklamiraju da se zalažu za „jedinstvo i zajedništvo“, iz poruka koje upućuju je evidentno da sve one koji podržavaju multietničnost Makedonije smatraju izdajnicima.
Potpuno je jasno da dvije najveće makedonske političke stranke imaju u ovoj političkoj krizi potpuno različita tumačenja što je ustavno, a što nije. To se najbolje vidi u izjavama oba njihova lidera koji onu drugu stranu optužuju da je izvršila državni udar. Stoga se od predsjednika Makedonije Ivanova očekivalo da će u takvoj situaciji postupiti u skladu s dobrim običajima u parlamentarnim demokracijama i predati mandat za sastavljanje vlade onima koji su dokazali da imaju većinsku podršku građana.
Makedonski ustavni pravnici pojašnjavaju da se predsjednik Ivanov u ovom slučaju ponaša paternalistički prema parlamentu, te da sve svoje primjedbe, ukoliko ih ima, može iznijeti pred zastupnicima u Sobranju. Međutim, prema ustavu prvu sjednicu novog saziva parlamenta vodi dosadašnji predsjednik Sobranja, koji je iz stranke VMRO-DPMNE i koji je ne želi sazvati. To ipak ne bi trebalo spriječiti većinu od 67 zastupnika da se okupe u parlamentu i da se on konstituira, smatraju ustavni pravnici. Neki od njih idu i dalje, te kažu da je Ivanov blokiranjem uobičajenog demokratskog procesa i sprječavanjem promjene vlasti de facto prekršio Ustav, jer on nema ovlasti postavljati se iznad Sobranja i uvjetovati davanje mandata bilo čime.
Predstavnici međunarodne zajednice – glavni tajnik NATO saveza Jens Stoltenberg, visoka povjerenica Europske unije (EU) za vanjsku i sigurnosnu politiku Federica Mogherini, povjerenik EU za pregovore o proširenju Johannes Hahn – zabrinuti razvojem događaja u Makedoniji i svjesni da bi politička kriza vrlo lako mogla prerasti u sigurnosnu, pozvali su predsjednika Ivanova da poštuje demokratsku proceduru i neodgodivo ponudi mandat Zoranu Zaevu. Međutim, unatoč pritiscima on je ostao pri svojoj ranijoj odluci i rekao da mu „ni savjest ni Ustav“ ne dopuštaju da mandatarom imenuje nekoga tko pregovara na osnovi platforme strane zemlje, a koja se koristi za ucjenjivanje Makedonije. Radi se, smatra Ivanov, o „postizbornom kršenju Ustava i okvirnih sporazuma iz Ohrida“.
Ohridski sporazum, na koji se poziva makedonski predsjednik, postignut je uz snažno posredovanje međunarodne zajednice u kolovozu 2001. godine. Njime su okončani šestomjesečni oružani sukobi koji su započeli kada je trebalo definirati državnu granicu između Kosova i Makedonije, kojom bi se razdvojila područja na kojima s obje strane granice žive etnički Albanci. Po okončanju sukoba otvoren je proces političkog reformiranja zemlje i postupnog usvajanja cijelog niza zakona koji su Albancima osiguravali veća prava. Tim sporazumom smirene su međuetničke napetosti i stvorene pretpostavke za funkcioniranje višenacionalne zajednice kakva je Makedonija. To je, nekoliko godina poslije, rezultiralo i kandidaturom za članstvo u EU. Međutim sve se ponovo počelo urušavati nakon NATO samita u Bukureštu 2006. godine kada, zbog veta kojeg je uložila Grčka, Makedonija nije primljena u NATO savez. Potaknuti tom frustracijom nacionalizmi su se ponovo počeli intenzivirati, pa su tako Albanci sve češće počeli postavljati zahtjeve za dodatnim proširenjima svojih prava, te zahtijevati novi popis stanovništva (kojim bi dokazali da ih ima više nego na prethodnom popisu), dok su Makedonci nesigurni u vlastiti identitet pokrenuli megalomanski, skupi i po mišljenju stručne javnosti nepotrebni projekt „Skopje 2014.“, koji je u potpunosti izmijenio vizuru glavnog grada.
Hoće li i može li Makedonija i ovu krizu prevladati na zadovoljstvo svih svojih građana ili će se u godinama koje slijede nastaviti njeno zaostajanje, u sjeni stalnih latentnih konflikata koji prijete da postanu stvarni, ostaje da se vidi.