Časopis Prosvjeta

Tko je bio dr. Mirko Puk, odvjetnik i organizator ustaškog pokreta u Glini? (2)

ORGANIZATOR ISTREBLJENJA

PIŠE: Igor Mrkalj

Mart 2017

Ustaški prvaci Budak i Puk posjetili su nadbiskupa Stepinca 30. kolovoza 1940. godine. Tom prilikom razgovaralo se o hrvatskim nacionalistima i razvoju političke situacije u Banovini Hrvatskoj, a posebno o zabrinjavajućem odnosu vladajućeg HSS-a prema komunizmu, o čemu je nadbiskup u svom dnevniku ostavio bilješku: „Moram duši priznati, da je Mile Budak jedna iskrena duša i sigurno misli lojalno dobro Crkvi katoličkoj, što nažalost ne mogu reći o destruktivnim elementima u HSS“

Prvi znakovi ustaštva u Glini pojavili su se poslije ubojstva kralja Aleksandra 1934. godine, kaže Franc Žužek, dugogodišnji glinski župnik i dobar poznavalac lokalnih prilika.¹ Ovaj Slovenac,² kojeg su talijanske fašističke vlasti početkom 1920-ih protjerale iz okupirane Istre, smatrao je da su najzapaženiji propagatori i rukovodioci ustaškog pokreta u Glini bili odvjetnici dr. Mirko Puk, dr. Mirko Jerec i dr. Juraj Devčić, zatim liječnici glinske bolnice dr. Šime Cvitanović i dr. Juraj Rebok, kao i braća Vidaković, Nikola i Stipe, te njihov otac Mato, poznati glinski stolar. Žužek je također smatrao da je dr. Puk bio intelektualni vođa lokalne ustaške organizacije, dajući joj smjernice. Međutim, svoje ustaško uvjerenje glinski odvjetnik je sada vješto krio.

Tako je naredne godine dr. Puk izabran za predsjednika svečanog odbora zaduženog za doček nadbiskupa-koadjutora dr. Alojzija Stepinca, koji je 3. kolovoza 1935. posjetio Glinu.³ Tom prilikom okupilo se mnoštvo građanstva i seljačkog naroda iz bliže okoline – prema novinskim izvještajima, preko 5.000 ljudi. Brojne zastave koje su se vijorile sa iskićenih kuća stvarale su poseban ugođaj, kao i nekoliko slavoluka na prilazu Glini, koji su bili ukrašeni zelenilom, trobojnicama i narodnim vezivom. Na samom ulazu u grad – na mostu između Jukinca i Gline – načelnik općine Svetozar Davidović visokom gostu zaželio je dobrodošlicu, a u ime svečanog odbora pozdravio ga je primarius glinske bolnice dr. Šime Cvitanović,⁴ nakon čega je dr. Puk u ime svih okupljenih održao svečani govor. „Preuzvišeni gospodine nadbiskupe! (…) Hrvatski narod, došavši u ove naše krajeve, primio je kršćansku vjeru i pridružio se i priklopio zapadu i poprimio katoličku vjeru, te time stupio u redove kulturnih naroda. (…) Sa tim svojim narodom živi i sarađuje i njegova sveta crkva katolička, kojoj ste Vi glavnim predstavnikom i predhodnikom, pa kako smo do sada s osobitom ljubavlju i pažnjom promatrali Vaš nesebični, patriotski, religiozni i karitativni rad za našu vjeru i narod, to Vas smjerno pozdravljamo, te Vam se zavjetujemo da ćemo u svako doba i na svaki poziv stajati, kako su to činili naši djedovi, stati na braniku naše svete vjere i naših nacionalnih prava. Neka živi preuzvišeni gospodin nadbiskup-koadjutor Alojzije Stepinac, neka živi hrvatski narod!“

U tom trenutku prolomilo se oduševljenje okupljenog mnoštva i klicanje nadbiskupu, koji se dr. Puku zahvalio na pozdravu, nakon čega je praćen masom naroda krenuo da posjeti župnu crkvu, župni dvor i Hrvatski dom u Glini, gdje je svečani odbor priredio banket na kojem će dr. Rebok i župnik Žužek pozdraviti preuzvišenog gosta. Prema planu posjete, nadbiskup je u župnoj crkvi odslužio misu i održao kratku propovijed. Silna masa svijeta nije mogla stati u crkvu, u koju je zašlo tek dio ljudi od one brojne mase, koja se u hiljadama okupila pred samom crkvom, okolo crkve, u parku i pokrajnim ulicama i ondje čekala dok se završi obred u crkvi.⁵ Nakon mise, nadbiskup je praćen masom ljudi otišao da se odmori u župni dvor. Narod iz udaljenijih sela tada pošao je svojim kućama, dok je narod iz bližih sela sa glinskim građanstvom pošao prema prostoru pored crkve, da se ondje grupira za svečani mimohod i bakljadu, koja je bila spremljena u počast nadbiskupa. U pola devet navečer, duga povorka s upaljenim bakljama i lampionima i na čelu sa križarskom glazbom iz Zagreba, krenula je ulicama Gline počevši od crkve, zatim Hrvatskom, Karlovačkom, a onda u povratku i Frankopanskom ulicom, da bi se zaustavila pred Hrvatskim domom, gdje je Hrvatsko pjevačko društvo Slavulj iz Petrinje otpjevalo pjesmu u čast nadbiskupa, a odvjetnik dr. Devčić održao prigodni govor. Nadbiskup, koji je stajao kod prozora, zahvalio se svima okupljenima i održao kratki govor, praćen odobravanjem i poklicima. Nakon toga povorka se uputila prema kući dr. Puka i njegove supruge Ljubice, kojoj je pripala čast da bude kuma barjaka Djevojačkog društva Srca Isusova, kojeg će sutradan u Bučici blagosloviti nadbiskup koadjutor. Iz tog razloga, gospođa Puk obratila se okupljenoj povorci i održala govor o dužnostima hrvatske žene, nakon čega se klicalo vrijednoj i rodoljubivoj obitelji Puk.

Bio je to kraj gotovo cjelodnevne narodne manifestacije, koja je prema pisanju Hrvatske straže „dala izražaja i punog oduška svojim dugo zatomljivanim i narodnim osjećajima i svojoj radosti, da u svojoj sredini vidi svoga natpastira“. Iste novine još će javiti da je ova impozantna manifestacija „od prvoga časa pa sve do konca uzdržala i očuvala najveći red i dostojanstvo“. Međutim, ponešto drukčije viđenje ovih istih događaja dalo je petrinjsko Jedinstvo, koje o svečanostima u Glini piše ovako: „Istina, kod dočeka je učestvovao i glinski prota Ercegovac i još neki pravoslavni svećenici, no opaženo je nepotrebno ulično izazivanje sa – obiju strana. Ili su crkvene svečanosti ili su političke svečanosti, ali jedno i drugo ne mogu biti istovremeno. Ako su crkvene svečanosti onda se zamjera politička manifestacija, a ako su političke svečanosti onda je bio nepotreban klerikalni plašt“.⁶

U svakom slučaju, ove manifestacije podigle su ugled dr. Puka u Glini i okolici, no ne zadugo, jer svega nekoliko dana iza toga dogodio se nezapamćeni zločin – u noći 8. kolovoza 1935. sa šest revolverskih metaka ubijen je Janko Vedrina, mladi upravitelj župe Bučica.⁷ Za ovo nedjelo bio je osumnjičen student Stipe Vidaković, zajedno sa još dvojicom pomagača, zbog čega je na dulje vrijeme završio u istražnom pritvoru u Petrinji. Radi manjkavosti dokaza, nakon pola godine pušten je na slobodu, što je u Glini izazvalo brojne i različite komentare. Ovakva sudska odluka zaintrigirala je glinskog župnika Žužeka, kojem je vijećnik Sudbenog stola u Petrinji Gabrijel Topljak pričao „da je sud bio mišljenja, da je Vidaković kriv, ali se ne sjećam više“, kazao je, „radi čega nije sudjen“. Međutim, Žužek je već tada znao da su dr. Puk i njegove pristalice svim sredstvima „nastojali da izvuku Vidakovića, jer je isti bio poznat kao frankovac, pa je time i ustaški pokret doveden u pitanje“.⁸ Premda će ovaj slučaj ostati nerasvijetljen sve do današnjih dana, novija crkvena literatura zaključila je, bez ozbiljnijeg propitivanja i traženja eventualno drugih mišljenja, kako je Vedrina ubijen zbog „hrvatstva“ i da je pao kao žrtva „velikosrpskog, žandarskog nasilja“.⁹ Kako bilo da bilo, Žužek nije propustio da te 1935. u spomenicu župe glinske upiše: „Vidaković je na zlu glasu. Bog je sve vidio – a jednog će dana nedjelo na vidjelo“.¹⁰

Osim problema u vlastitim redovima, Puk se tada morao nositi s još jednim problemom – sudskom raspravom, koja je u studenom te iste godine zakazana pred Okružnim sudom u Petrinji. Naime, prilikom dolaska nadbiskupa Stepinca u Glinu, izišli su neki plakati, a radi tih plakata digli su tužbu dr. Mirko Puk, dr. Šime Cvitanović i Mato Vidaković protiv Steve Gajića i Mile Matijevića iz Gline, kako su javile tadašnje novine.¹¹ Zapravo, bila je riječ o komunističkim letcima, kojima su oblijepljene mnoge kuće u Glini u vrijeme dok se nadbiskup odmarao od puta.¹² Na letcima se optuživalo frankovce za štošta, a najviše za nastojanje da „pomoću vjerskog sjaja zasjene i zavedu radnike i seljake koji žive u bijedi“. To je Puku očito pomutilo raspoloženje, zbog čega je po Zakonu o štampi podigao privatnu tužbu. Tužbu su zastupali dr. Devčić i dr. Jerec, a optužene je branio dr. Rade Pribićević, advokat iz Petrinje.¹³ Rasprava je bila vrlo interesantna, a preslušano je i više svjedoka. Međutim, nakon saslušanih prijedloga tužbe i obrane, sud je odbacio tužbu. Novine su još javile da su sa parničnim strankama iz Gline došle na raspravu i dvije grupe građana. Poslije rasprave jedni su u Glinu otišli zadovoljni, a drugi nezadovoljni. Među njima i dr. Puk.

Ni naredne 1936. godine dr. Puk nije imao previše razloga za zadovoljstvo. Njegov najbliži politički suradnik, dr. Mirko Jerec,  bio je optužen po Zakonu o zaštiti države (čl. 3, 4 i 5).¹⁴ Rasprava je vođena pred Okružnim sudom u Petrinji, gdje su ga teško teretili svjedoci Jovo Meandžija, Sava Bešlić i Simo Potkonjak, sva trojica iz Gline. Bilo je to početkom kolovoza, a već krajem tog istog mjeseca novine su javile kako je „dr. Mirko Jerec, koncipijent kod advokata dr. Puka“ osuđen na 3 mjeseca zatvora.¹⁵

Međutim, već tada je bilo poznato da je dr. Jerec ustvari otpušteni sudac Kotarskog suda u Glini, koji se u vršenju službe pokazao nedostojnim sudačkog zvanja. U jednom povjerljivom izvještaju Petrinjske žandarmerijske čete za Jereca se kaže da je „separatistički raspoložen i da je protivnik današnjeg političkog poretka u državi“, pritom „notorni alkoholičar“ i „poznati kockar“.¹⁶  „Učinio je u piću i kocki više političkih izgreda, pa je od strane mesne policije i prijavljen sreskom načelstvu radi izgreda“, stoji u opširnom izvještaju. Tu se navode i neki drugi slučajevi, poput onoga kada je pijan prespavao cijelu noć na klupi u gradskom parku i ujutro mamuran dolazio na posao. „Da ovaj sudija neuživa osobitog poverenja i ugleda među građanstvom vidi se i po tome, što ga svi bolji građani izbegavaju“, piše komandir žandarmerije, koji izvještaj zaključuje mišljenjem kako dr. Jerec „svojim obavezama nikako ili slabo udovoljava“.

Unatoč svemu, dr. Puk je i dalje čvrsto stajao iza svojih istomišljenika i najbližih političkih suradnika. Štoviše, njemu i njegovim suradnicima uskoro se ukazala prilika da se ponovno istaknu, i to već u jesen, kada je 24. rujna 1936. Glinu i glinski kotar po drugi put pohodio nadbiskup-koadjutor, dr. Alojzije Stepinac.¹⁷ Toga dana, došavši iz smjera Topuskog, nadbiskupa je na glinskom mostu dočekao i svečano pozdravio načelnik općine Svetozar Davidović, u pratnji župnika Žužeka i prote Ercegovca. Upravo tu, kod glinske bolnice ispred iskićenog slavoluka, preuzvišenog gosta dočekala su sva mjesna društva i škole, kao i brojno građanstvo i seljaštvo, koje je oduševljeno klicalo nadbiskupu. Nakon kratkih pozdrava, formirala se procesija, koja je ispratila nadbiskupa-koadjutora kroz glavne gradske ulice sve do župne crkve, gdje je nadbiskup održao pred prepunom crkvom propovijed o značenju i potrebi svete vjere. Na večer istoga dana u župnom dvoru je priređen banket, kojem su prisustvovali šefovi svih državnih ureda i škola, te više građana katolika i pravoslavaca.¹⁸ U počast nadbiskupa Stepinca također je priređena i svečana bakljada uz sudjelovanje Hrvatskog pjevačkog društva Slavulj iz Petrinje, kojem se priključio i ogranak Seljačke sloge iz Jukinca, otpjevavši pjesmu „Ljubimo Te, naša diko“. Nadbiskup se zahvalio srdačnim riječima, osokolivši narod „da ustraje u borbi za krst časni i slobodu zlatnu, i da ne nasjeda intrigama i agitaciji komunističkih crvendača, a hrvatski narod da će ostati neslomiv kao i dosada vjekovima“, kako izvještava Hrvatska straža.

 

Dr. Mirko Puk (sjedi treći slijeva), vjenčanje u Glini 10. srpnja 1937. Lijevo sjedi glinski župnik Franc Žužek, treći s desna dr. Juraj Rebok, četvrta Ljubica Puk / (arhiv autora)

 

Dijeljenje svete Potvrde nastavljeno je sutradan, nakon čega je nadbiskup održao još jednu propovijed u crkvi. Potom je u župnom dvoru primio cjelokupno križarsko društvo Glina–Jukinac, da bi nakon toga posjetio bolnicu, gdje je obišao redom bolesničke sobe i tamo razgovarao sa pojedinim bolesnicima. Nešto kasnije posjetio je i Dom maloljetnih, da bi na kraju posjetio i nekoliko uglednih katoličkih glinskih obitelji u njihovim privatnim stanovima. U jutro, 26. rujna, pred velikim brojem naroda i pred okićenim slavolukom kod kapele u Jukincu, nadbiskup-koadjutor svečano se oprostio od Gline.

Usprkos burnim događajima, dr. Puk je i dalje čvrsto upravljao lokalnom ustaškom organizacijom u Glini, a brojni izvori govore da je svoj utjecaj širio i van granica Gline. U to vrijeme upoznaje Vilima Cecelju, novog upravitelja župe u Hrastovici kod Petrinje, s kojim se zbližio i kojeg će tih godina često posjećivati, obično u društvu svojih istomišljenika.¹⁹ Sve veći utjecaj dr. Puka očitovao se u ljeto 1937. godine, kada je bio jedan od nekoliko branitelja na poznatom sudskom procesu protiv Franje Nevistića, Grge Ereša i još 10 studenata desne orijentacije, a povodom ubojstva Krste Ljubičića, ljevičara i studenta prava, koji je na smrt izboden nožem ispred Studentskog doma u Runjaninovoj ulici u Zagrebu.²⁰ Puk je dolazio iz Gline u Zagreb na proces koji je trajao desetak dana, a njegovo pojavljivanje zajedno s ostalim braniteljima imalo je prije svega demonstrativni politički karakter.²¹

O rastućem utjecaju dr. Puka svjedoči još jedan događaj iz ljeta 1937. godine, kada je na Oberstariji, omiljenom glinskom šetalištu, održana tradicionalna proslava rođendana dr. Vladka Mačeka, predsjednika HSS-a i vodećeg hrvatskog političara.²² „Dok je prošle godine na proslavi sudjelovala većina ovdašnjeg hrvatskog življa“, piše u izvještaju kotarskog poglavarstva u Glini, „ove godine bilo je svega oko 200 posetioca, tj. muškaraca, žena i djece, koji su odpjevali nekoliko hrvatskih pjesama. Od strane glinskih gradjana Hrvata bio je odziv veoma slab, jer su isti većim delom frankovci. Hrvatskih barjaka bilo je izvešenih svega oko deset, dok su prošle godine sve hrvatske kuće bile iskićene hrvatskim barjacima“.²³

Arhivski dokumenti otkrivaju da u to vrijeme dr. Puk postaje osoba s najvećim autoritetom među Pavelićevim pristašama.²⁴ Osobno je posjetio Poglavnika u Italiji 1937. godine.²⁵ Čini se da je upravo na Pukov poticaj Pavelić tada sastavio „direktive“, upute iz kojih se jasnije vidjelo što je to ustaška organizacija i kakav joj je cilj.²⁶ Od tog trenutka, Puk održava veze s emigracijom, pogotovo s Ivanom Perčevićem, koji je vodio ustašku organizaciju u Austriji i nadgledao organizaciju u Mađarskoj.²⁷ Perčević, kao obavještajni centar u Beču, bio je stalna veza preko koje je Pavelić davao direktive za rad, a koje su ustaški emisari donosili Puku, „koji je bio centar u zemlji“.²⁸

Osim što izvještava Pavelića, dr. Puk najaktivnije sudjeluje u širenju i propagiranju načela ustaškog pokreta u zemlji i u tu svrhu financira izlaženje ilegalne literature sa potpisom UHRO, koju su izdavali Božidar Kavran, Dragutin Gregorić i Drago Jilek. Ove pojačane aktivnosti nisu promakle državnim vlastima, koje oštro postupaju i početkom 1938. hapse u Glini zagrebačkog studenta prava Icu Kirina „radi pokušaja širenja zabranjenih letaka i sumnje da ima veze sa hrvatskim ustašama“.²⁹ Ipak, Puk je ostao neotkriven i nekako se izvukao iz te afere (u zadnji čas je uništio kompromitirajuće materijale), koja ga nije spriječila da i dalje financijski i materijalno potpomaže svoj pokret, između ostalog i kroz dva zagrebačka udruženja – Kulturno akademsko društvo “August Šenoa” i Hrvatsku kulturno-prosvjetnu pripomoćnu zadrugu “Ante Starčević”.³⁰ Također surađuje u tjedniku Nezavisnost dr. Stjepana Buća,³¹ u kojem će početkom svibnja 1938. objaviti članak gdje čitateljima tumači rješavanje židovskog pitanja na način da se Židovi odstrane iz javnog života, kako je tobože želio Ante Starčević, upotrebljavajući pritom njegove izjave koje su istrgnute iz konteksta i dane u drugačijim okolnostima.³² Pukova suradnja s dr. Bućem, hrvatskim nacionalsocijalistom, završit će njihovim političkim razlazom, ali će potrajati sve do povratka dr. Mile Budaka iz emigracije, koji od ljeta 1938. postaje novi i glavni nositelj ustaškog pokreta u zemlji.³³

 

Zakletva Vlade NDH na čelu sa poglavnikom Antom Pavelićem / dr. Mirko Puk, drugi slijeva, između Slavka Kvaternika i Andrije Artukovića

 

U to vrijeme, dr. Puk bavi se najviše advokaturom i politički je neaktivan, sve do parlamentarnih izbora za Narodnu skupštinu u prosincu 1938., kada je pokušao da se vrati na lokalnu političku scenu, nastojeći da iskoristi previranja u mjesnoj organizaciji HSS-a u Glini.³⁴ Kad mu to ne polazi za rukom, apstinira od izbora i priključuje se Budaku, koji u Zagrebu tih mjeseci priprema izdavanje legalnog nacionalističkog glasila, čiji je skriveni cilj da kroz brojne članke i političke komentare pospješi širenje ustaške ideje. Tako u veljači 1939. počinje izlaziti tjednik Hrvatski narod, čiji je dr. Mile Budak bio pokretač i glavni urednik, a Puk, kao zakleti ustaša, jedan od važnijih financijera. Zanimljivo da je već u prvom broju dr. Puk objavio svoj članak o bosanskohercegovačkim muslimanima, koje vidi kao sastavni dio hrvatskog naroda.³⁵ Nije nevažno spomenuti da je ovo novo glasilo Puk nastojao propagirati i u vlastitoj sredini, kada je 28. svibnja 1939. organizirao predavanje dr. Mile Budaka u Glini, kojeg je predstavio kao advokata i hrvatskog književnika iz Zagreba.³⁶

Pukova novčana potpora značajno je pomogla i kod osnivanja Uzdanice – Hrvatske štedne i pripomoćne zadruge, koja postaje važna organizacija s lokalnim ograncima gdje nacionalističke i proustaške skupine sada mogu legalno djelovati. Oko Uzdanice i Hrvatskog naroda počinju se okupljati mnogi politički, kulturni, prosvjetni i drugi javni radnici, kao i pristaše i pripadnici ustaškog pokreta, koji izražavaju svoje nezadovoljstvo politikom dr. Vladka Mačeka i HSS-a, a svaku naznaku suradnje ili pregovora s bilo kojom srpskom političkom skupinom dosljedno odbijaju.³⁷ Ovi nacionalistički krugovi s negodovanjem će primiti i sklapanje Sporazuma Cvetković-Maček u kolovozu 1939. godine, kada je riješena unutrašnja državna kriza i formirana autonomna hrvatska jedinica unutar Kraljevine Jugoslavije – banovina Hrvatska.³⁸

Kako je u tom trenutku glinski HSS gledao na dr. Puka i njegove aktivnosti u Glini i glinskom kotaru? Već u listopadu 1939. predsjednik kotarskog HSS-a Belajec Janko žali se banu Šubašiću na lokalne frankovce, optužuje ih za brojne zločine, pa i ubojstvo župnika Vedrine u Bučici, ali moli za diskreciju „pošto mu pred tim moralno palim ljudima ionako prijeti opasnost“.³⁹  Istovremeno, razvoj događaja pažljivo prate i organi državne vlasti u Glini. Njihove političke procjene iz prosinca 1939. govore da ovdje i dalje stabilno vlada Seljačko-demokratska koalicija, koju čine Samostalna demokratska stranka i Hrvatska seljačka stranka. U istom izvještaju također se navodi da su Hrvati pristalice HSS-a u velikoj većini, naročito među seljaštvom. Pa ipak, vlastima nije promaklo da „ovdašnji odvjetnik dr. Mirko Puk ima isto pristalica, većinom među građanskim slojevima. Isti se javno ne ističe, te ne održava nikakove zborove i tom slično”, pisao je banskoj vlasti kotarski načelnik u Glini.⁴⁰

Možda je u to vrijeme Pukov utjecaj u Glini zaista bio malen, ali je među istomišljenicima i prijateljima u Zagrebu bio itekako velik – upravo je dr. Puk u travnju 1940. pred mrtvačnicom na Mirogoju držao posmrtni govor na sahrani Budakove supruge, što su zabilježile i tadašnje novine.⁴¹ Međutim, ono što novine nisu bilježile bila je posjeta ustaških prvaka Budaka i Puka nadbiskupu Stepincu 30. kolovoza 1940. godine. Tom prilikom razgovaralo se o hrvatskim nacionalistima i razvoju političke situacije u Banovini Hrvatskoj, a posebno o zabrinjavajućem odnosu vladajućeg HSS-a prema komunizmu, o čemu je nadbiskup u svom dnevniku ostavio bilješku: „Moram duši priznati, da je Mile Budak jedna iskrena duša i sigurno misli lojalno dobro Crkvi katoličkoj, što nažalost ne mogu reći o destruktivnim elementima u HSS“.⁴² Potaknut najnovijim uspjesima nacističke Njemačke i fašističke Italije u ratom zahvaćenoj Europi, nadbiskup će u dnevniku zabilježiti i ovo: „Ne sumnjam ni najmanje kako će nacionalni hrvatski pokret vidno porasti nakon ovih zadnjih vijesti i vjerujem da će silno početi padati oduševljenje za HSS i dr. Mačka“.⁴³ Jer, sluteći rat i raspad Kraljevine Jugoslavije, Stepinac je smatrao da su Pavelićevi „hrvatski nacionalisti“ sigurnija garancija Crkvi negoli „bezbožnički“ HSS.⁴⁴

O sastanku nadbiskupa s vodećim ličnostima ustaškog pokreta u zemlji novine nisu pisale, kao što nisu pisale ni o ustaškoj propagandi koja se u prosincu 1940. širila glinskom nižom realnom gimnazijom, kada je vjeroučitelju i župniku Francu Žužeku prišao jedan od đaka i potužio sa kako je u svom udžbeniku vjeronauka pronašao malu brošuru, pod naslovom Za što se bore Hrvatski Ustaše – Pavelićevci!⁴⁵ Nakon što se Žužek počeo raspitivati, javilo se još troje učenika iz istog razreda. Bilo je to iznenađenje, ali prije svega, uspješno izvedena akcija lokalne ustaške organizacije u Glini, koja će masu proustaških letaka i raznovrsnih vjesnika početi tajno rasturati i po okolnim selima, i to po izričitom Pukovom naređenju, a sve u cilju daljnjeg razvijanja i jačanja ustaškog pokreta na glinskom kotaru.⁴⁶ Istovremeno, bolje upućeni Glinjani, poput Franje Koželja ili Slavka Mrgana, znali su i za polaganje ustaških zakletvi, kao i za povjerljive sastanke u glinskoj bolnici, kojima je prisustvovao i sam dr. Puk. Na njima se obično raspravljalo o radu ustaške emigracije, oslobođenju od srpskog ugnjetavanja i stvaranju slobodne hrvatske države. No, pričalo se i o nekim drugim temama. „Jednom su zgodom“, kaže Mrgan, „razgovarali da su Hrvati gotskoga porijekla, a ne Slaveni“.⁴⁷

Osim povjerljivih razgovora u glinskoj bolnici, dr. Puk je u jesen 1940. više puta odlazio u Čuntić kod Petrinje i tamošnji franjevački samostan, gdje se tajno sastajao sa Slavkom Kvaternikom, u to vrijeme novim čelnim čovjekom domovinskog vodstva ustaškog pokreta.⁴⁸ Sasvim je izvjesno da je nakon ovih razgovora najbliži Pukov politički suradnik, dr. Mirko Jerec, postao Kvaternikov „pokretni izaslanik“, čija je zadaća bila da po svim hrvatskim krajevima prenosi upute i propagandni materijal, osniva ustaške organizacije i prima zakletve mnogih ustaša.⁴⁹ Neki drugi Pukovi suradnici, poput dr. Juraja Reboka,⁵⁰ tadašnjeg ravnatelja glinske bolnice, više nisu ni krili svoje stavove i razmišljanja, pa ni pred župnikom Žužekom, koji navodi da mu je Rebok „u razgovorima više puta govorio, kako će Srbi morati iseliti iz Hrvatske u Srbiju a njihova imovina da će biti otkupljena i njima novac predan“. Iz tih razgovara, župnik je zaključio da je dr. Rebok „frankovac idealista“.⁵¹

Bilo je to još 1940. godine, da bi početkom naredne 1941. kotarski načelnik u Glini izvijestio bansku vlast u Zagrebu kako je glinski kotar „u pogledu političkih strujanja šarolik, jer s jedne strane ima izvjestan broj Hrvata, u glavnom, ne seljaka koji su pritajeni manje ili više simpatizeri tzv. frankovačke akcije. Ovi se okupljaju oko dr Puka, advokata, a s njim su i ekonomski vezani“.⁵² Drugim riječima, bile su to Hrvatska štedionica i Pukova odvjetnička kancelarija u Glini, obje na istoj adresi u ulici Kralja Petra Svačića, koje su predstavljale žarište ustaškog pokreta na glinskom kotaru, koji je neprestano dobivao na snazi, ponajviše zahvaljujući fanatičnoj upornosti i energičnosti svoga predvodnika, dr. Mirka Puka.⁵³

U samoj Glini dr. Puk je bio na glasu kao čovjek najtvrdokornije netolerancije, kaže postojeća literatura.⁵⁴ Na ulici je uskraćivao pozdrav srpskim susjedima, a i viđenijim Hrvatima za koje se znalo da prijateljuju ili poslovno surađuju sa Srbima. Sve do travnja 1941. njegova proustaška grupa „brojčano nije mnogo narasla, nikad više od pedesetak aktivnih pristaša“. Međutim, nova istraživanja i novi arhivski dokumenti,⁵⁵ kako pokazuje ovaj članak, otkrivaju najmanje dvije nove činjenice – prvo, ustaška organizacija na glinskom kotaru bila je gotovo dvostruko jača nego što se dosad smatralo, pritom brojnija i od petrinjske i od sisačke organizacije; i drugo, zahvaljujući dr. Puku i njegovim vezama sa emigracijom u inozemstvu, pripadnici ustaškog pokreta na glinskom području bili su naoružani i prije vojnog puča u Beogradu 27. ožujka 1941., odnosno napada Hitlerove Njemačke na Kraljevinu Jugoslaviju, 6. travnja 1941. godine.⁵⁶

Danas znamo da je oružje za ustaške organizacije u Glini, Petrinji i Sisku najvećim dijelom stizalo iz Podravine, gdje je ilegalnim putem ubačeno preko mađarske granice, dok je jedan manji dio nabavljen iz Italije, preko Zadra. Ovo oružje pripadnici ustaškog pokreta su pohranjivali u unaprijed pripremljena skladišta. Tako je na području glinskog kotara bilo nekoliko ovakvih skloništa oružja, koja su bila raspoređena i smještena po selima kod zakletih ustaša. Jedno takvo sklonište bilo je smješteno i u glinskoj bolnici kod dr. Reboka, koji je bio ravnatelj bolnice, također zakleti ustaša. Tu je bilo pohranjeno oko 300 pušaka i 4 sanduka puščane municije. Pohranjenog oružja bilo je i u selima: Jukincu, Kihalcu, Prekopi, Maji i Glinskom Novom Selu. U ovim selima bilo je pohranjeno oko 750 pušaka i 10.000 puščanih metaka. Dokumenti također otkrivaju da je ovo oružje bilo podijeljeno ustaškim organizacijama neposredno pred dolazak njemačkih jedinica na ovaj teren, a razdijeljeno je s ciljem da ga ustaše upotrebe za razoružavanje jugoslavenske kraljevske vojske. Sve do proglašenja NDH 10. travnja 1941., ustaški pokret na području kotara Glina imao je svoje ilegalne organizacije u 16 sela: u Glini sa 19 članova, Maji sa 14 članova, Bučici sa 11, Prekopi 8, Slatini sa 7, Jukincu sa 5, Viduševcu sa 4, Joševici sa 4, Kihalcu sa 3, Taborištu sa 3, Donjem Degoju sa 2, Glinskom Novom Selu sa 2, Šatornji sa 1, Svračici sa 1 i Selištu sa jednim članom ustaške organizacije. Prema podacima iz originalnog spiska ustaškog logora za kotar Glinu, potpisanog po logorniku Tiljak Mati, ustaška organizacija na kotaru Glina brojila je 84 člana, koji su položili zakletvu prije 10. travnja 1941. godine.⁵⁷

Sve je to bila zasluga dr. Mirka Puka, čije će dugogodišnje ekstremno antisrpstvo i antijugoslavenstvo uskoro postati i službena politika ustaškog režima,⁵⁸ a on sam – kao prvi ministar pravosuđa u Vladi Ante Pavelića – jedan od tvoraca i glavnih organizatora politike istrebljenja srpskog, židovskog i romskog naroda u zločinačkoj ustaškoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.⁵⁹

 

---

 

1    HR-HDA-306 ZKRZ-ZH, kutija 150, broj 890, Izjava župnika Franca Žužeka pred Okružnom komisijom za ratne zločine Okružnog narodnooslobodilačkog odbora Banije, Glina, 18. X 1944.

2   Franc Žužek, rođen 1886. u selu Marolče kod Ljubljane. Zaređen za svećenika 1912. Do 1924. vrši svećeničku službu u Istri, nakon čega dolazi u zagrebačku nadbiskupiju za upravitelja župe Maja. Godine 1927. postaje župnik u Glini. Vidi: Mijo Dukić, Glina i okolica, Zagreb 1980., str. 159–161.

3   “Veličanstven doček nadbiskupa koadjutora u Glini i Bučici”, Hrvatska straža (Zagreb) God. VII, br. 181, 8. kolovoza 1935., str. 6–7

4  “Cvitanović, Šime, kirurg”, u: Tko je tko u NDH, str. 75–76

5  Za njen historijat, vidi “Crkva sv. Ivana Nepomuka u Glini”, Hrvatski dnevnik (Zagreb) God. V, br. 1635, 16. studeni 1940., str. 12, u kojem je opisana umjetnička i povijesna vrijednost crkve. Tu je i razgovor sa glinskim župnikom Žužekom, koji je također tumačio i tadašnje stanje crkve i njene potrebe.

6    “Klerikalne svečanosti u Glini”, Jedinstvo, God. XVII, br. 33, 17. avgusta 1935., str. 2

7   O zločinu i pljački crkvene blagajne narednih dana opširno je izvještavao katolički dnevnik Hrvatska straža; vidi izvještaje “Ubijen župnik Janko Vedrina”, br. 183, 10. kolovoz 1935., str. 3; “Ubijstvo župnika u Bučici”, br. 184, 11. kolovoz 1935., str. 4; “Kako je ubijen župnik Vedrina u Bučici”, br. 186, 13. kolovoz 1935., str. 5.

8   HR-HDA-306 ZKRZ-ZH, kutija 150, broj 890, Izjava župnika Franca Žužeka pred Okružnom komisijom za ratne zločine ONOO Banije, Glina, 18. X 1944.

9  Stjepan Kožul, “Janko Vedrina (*Marija Bistrica, 25.9.1904. − †Bučica, 8.8.1935.)”, Milosti puna. Glasilo svetišta Majke Božje Bistričke (Marija Bistrica), God. XXI, br. 55-56, 2015., str. 46–57

10 Vidi Spomenice župa : Maja, Viduševac, Glina, Mala Solina, uredio Juraj Jerneić, Glina 1998., str. 536 gdje se nalazi Žužekova bilješka, koja upadljivo nedostaje u Kožulovoj rekonstrukciji zločina.

11   “Interesantan proces”, Jedinstvo, God. XVII, br. 48, 30. novembra 1935., str. 4

12  Ljuban Đurić, “Snaga, organizaciona struktura i razvoj partijske organizacije KPH/KPJ u kotaru Glina do aprila 1941. godine”, u: Glina. Glinski kraj kroz stoljeća, Glina-Zagreb 1988., str. 152. Letak su napisali Luka Duran i Veljko Drakulić, a umnožen je uz pomoć komunista u Karlovcu. U to vrijeme, Drakulić je učitelj u glinskom Domu maloljetnika.

13  “Pribićević, Rade, odvjetnik, političar”, u: Petrinjski biografski leksikon, str. 381–382

14  “Dr. Jerec pred sudom”, Banovac (Petrinja) God. I, br. 20, 2. kolovoza 1936., str. 3

15  “Iz našeg kraja. Glina”, Banovac, God. I, br. 22, 30. kolovoza 1936., str. 4

16  HR-HDA-1363 Politička situacija, inv. br. 4387, Petrinjska žandarmerijska četa šalje Inspektorskom odjeljku Zagreb podatke za suca dr. Jerec Mirka iz Gline, 29. januara 1935.

17  Dr Mirko Jerec, “Dijeljenje svete Potvrde u glinskom kotaru”, Hrvatska straža, God. VIII, broj 223, 29. rujna 1936., str. 6

18   Spomenice župa : Maja, Viduševac, Glina, Mala Solina, Glina 1998., str. 536

19   “Svećenik-ustaša Cecelja pred kojim su se zakleli Poglavnik i Hrvatska državna vlada, govori nam kako je postao ustaša”, Hrvatski narod (Zagreb) God. III, br. 67, 20. travnja 1941., str. 6; Vilim Cecelja, “Moja sjećanja na uzoritoga kardinala Stepinca, zagrebačkog nadbiskupa”, Hrvatska revija (Buenos Aires) God. 40, br. 4, 1990., str. 700–702; “Cecelja, Vilim, vojni vikar”, u: Tko je tko u NDH, str. 66

20  HR-HDA-1561 RSUP SRH SDS, 013.1/2, kutija 42, Vlada NDH, Dossier dr. Mirko Puk, str. 8

21  “Osuda zbog smrti Krste Ljubičića. Ivan Nevistić osudjen je na 8 mjeseci, a Kaštelan, Puratić i Ereš na šest mjeseci zatvora”, Hrvatski dnevnik, God. II, br. 391, 22. lipnja 1937., str. 8; “Zagrebački sud je izrekao presudu studentima optuženim za ubistvo studenta Krste Ljubičića”, Politika, God. XXXIV, br. 10443, 23. jun 1937., str. 9

22  O tome kako su proslave Mačekova rođendana (20. srpnja) pretvorene u prave nacionalne manifestacije, vidi: Željko Karaula, “„Naš vođa“ – stvaranje kulta Vladka Mačeka”, u: 110 godina Hrvatske seljačke stranke, Zagreb-Križevci 2015., str. 149–164.

23  HR-HDA-1353 Građanske stranke i društva, inv. br. 662, Izvještaj kotarskog poglavarstva u Glini Banskoj upravi Savske banovine, Odjeljak za državnu zaštitu, 20. VII. 1937.

24 HR-HDA-1561 RSUP SRH SDS, 013.6, Izjava Božidara Kavrana o Hrvatskoj kulturno-prosvjetnoj i pripomoćnoj zadruzi “Ante Starčević” iz kolovoza 1948., str. 28; “Kavran, Božidar, ustaški dužnosnik”, u: Tko je tko u NDH, str. 185–186

25  HR-HDA-306 ZKRZ-ZH, kutija 150, broj 890. Izjava Franje Koželja pred Okružnom komisijom za ratne zločine ONOO Banije od 26. X 1944., gdje govori o Puku koji prikuplja novac od svojih pristalica u Glini i nosi Paveliću u Italiju.

26  Mario Jareb, Ustaško-domobranski pokret od nastanka do travnja 1941., Zagreb 2006., str. 511

27  “Perčević, Ivan, pl., general”, u: Tko je tko u NDH, str. 315–316

28  HR-HDA-1561 RSUP SRH SDS, 013.1/2, kutija 42, Vlada NDH, Dossier dr. Mirko Puk, str. 8

29  HR-HDA-1363 Politička situacija, inv. br. 5173, Mjesečni izvještaj o političkim prilikama u kotaru Glina u siječnju 1938. od 2. veljače 1938; „Kirin, Ico (Ivan), ustaški pukovnik“, u: Tko je tko u NDH, str. 189

30  HR-HDA-1561 RSUP SRH SDS, 013.1/2, kutija 42, Vlada NDH, Dossier dr. Mirko Puk, str. 8

31  “Buć, Stjepan, političar i publicist”, u: Tko je tko u NDH, str. 52–53

32  Dr. Mirko Puk, “Ante Starčević i Židovi”, Nezavisnost (Zagreb) God. 1, br. 15, 4. svibanj 1938., str. 1; opširnije, vidi: Ivo Goldstein, “Antisemitizam ustaškog pokreta”, u: Spomenica Ljube Bobana, Zagreb 1996., str. 321–332.

33  Za razlaz s dr. Bućem, vidi: “Izjave dra Puka i Lea Grivičića”, Hrvatski politički vijesnik, br. 3, studeni 1938., str. 3–4. Riječ je o ilegalnom ustaškom glasilu.

34 HR-HDA-1353 Građanske stranke i društva, inv. br. 893, Izvještaj sreskog načelstva Glina Kabinetu banske uprave Savske banovine, Odjeljak za državnu zaštitu, 1. studeni 1938; “Mjesna organizacija HSS u Glini”, Banovac, God. III, br. 44, 6. studenog 1938., str. 3; Dragan Štefančić i Stevo Klobučar, “Društveno-političke prilike u Glini u godinama prije rata”, u: Sisak i Banija u revolucionarnom radničkom pokretu i ustanku 1941, Sisak 1974., o previranjima, vidi str. 428–443.

35 Dr. Mirko Puk, “Ante Starčević i Muslimani”, Hrvatski narod (Zagreb) God. 1, br. 1, 9. veljače 1939., str. 3

36 HR-HDA-1363 Politička situacija, inv. br. 5507, Tromjesečni izvještaj o stanju opće uprave u kotaru Glina, od 4. srpnja 1939.

37 Ljubo Boban, Maček i politika Hrvatske seljačke stranke 1928-1941, Knjiga II, Zagreb 1974; Mario Jareb, Ustaško-domobranski pokret od nastanka do travnja 1941., Zagreb 2006., str. 525

38  Na primjer, dr. Puk zajedno s Budakom, Ivanom Oršanićem i dr. Mladenom Lorkovićem sudjeluje u sastavljanju letaka protiv Sporazuma Cvetković-Maček, koje potom ilegalno rasturaju članovi Uzdanice. Vidi: Vojskovođa i politika. Sjećanja Slavka Kvaternika, priredila Nada Kisić-Kolanović, Zagreb 1997., str. 109.

39 Vidi uvodno poglavlje “Banovina” u: Čedomir Višnjić, Partizansko ljetovanje. Hrvatska i Srbi 1945-1950. Zagreb 2003., str. 11.

40 HR-HDA-1363 Politička situacija, inv. br. 5722, Izvještaj kotarskog poglavarstva Glina Banskoj vlasti Banovine Hrvatske od 9. XII. 1939.

41  “Sprovod Ivke Budak”, Hrvatski dnevnik, God. V, br. 1420, 15. travnja 1940., str. 1; “Govor dr. Puka na pogrebu pokojne gđe Ivke Budak, supruge dr. Mile Budaka”, Hrvatske novine (Sisak) God. XVI, br. 16, 20. travnja 1940., str. 1

42 Ljubo Boban, “Dnevnik Alojzija Stepinca: Susreti s Budakom”, Danas (Zagreb) God. IX, br. 440, 24. srpnja 1990., str. 66–67. Također vidi uvodnu studiju koju su napisali Tomislav Jonjić i Stjepan Matković u zborniku dokumenata Iz korespondencije dr. Mile Budaka (1907.-1945.), Zagreb 2012., str. 102–103.

43  “Dnevnik Alojzija Stepinca: Na redu je Pavelić”, Danas, God. IX, br. 441, 31. srpnja 1990., str. 66

44  HSS je bila, posebno 1920-ih godina, antiklerikalna stranka. Tek je Radićev nasljednik na čelu stranke dr. Vladko Maček uspostavio nešto bolje odnose sa Katoličkom crkvom u Hrvatskoj, no ipak ne takve da se HSS 1930-ih godina može smatrati klerikalnom strankom.

45  HR-HDA-1361 Cenzura i zabrana štampe, kutija 34, inv. br. 3081, Pokušaj rasturanja zabranjene brošure medju djacima, Sresko načelstvo u Glini Kabinetu Bana Banske vlasti Banovine Hrvatske, 18. XII 1940.

46  HR-DASK-765-2 Zbirka sudskih predmeta političkih procesa, kutija 22, Vkr 568/50, Zapisnik o saslušanju osumnjičenoga Pavla Crnkovića od 19. VII 1945.

47  HR-HDA-306 ZKRZ-ZH, kutija 150, broj 890; vidi izjave Franje Koželja i Slavka Mrgana u Glini 29. X 1944. pred Okružnom komisijom za ratne zločine ONOO Banije. Također vidi: Mario Jareb, “Da li su Hrvati postali Goti? Odnos ustaša i vlasti Nezavisne Države Hrvatske prema neslavenskim teorijama o podrijetlu Hrvata”, Časopis za suvremenu povijest, God. 40, br. 3, 2008., str. 869–882.

48  “U franjevačkom samostanu u Čuntiću, gdje su se izradjivali planovi o hrvatskom Ustaškom oslobodilačkom ustanku”, Hrvatski narod, God. III, br. 193, 26. kolovoz 1941., str. 6; Anđelko Mijatović, “Čuntićki župnik i gvardijan fra Honorije (Častimir) Marijan Herman (1914.–1990.), osuđenik na smrt i dugogodišnji politički zatvorenik jugoslavenskoga komunističkog sustava”, u: Osam stoljeća Čuntića 1211-2011, Petrinja-Zagreb 2012., str. 301 i 321–322.

49  “Jerec, Mirko, veliki župan”, u: Tko je tko u NDH, str. 171–172; “Jerec, Mirko, veliki župan Velike župe Gora”, u: Petrinjski biografski leksikon, str. 192–193

50 “Rebok, Juraj, stožernik”, u: Tko je tko u NDH, str. 342; “Rebok, Juraj, liječnik, stožernik”, u: Petrinjski biografski leksikon, str. 395

51  HR-HDA-306 ZKRZ-ZH, kutija 150, broj 890, Izjava župnika Franca Žužeka pred Okružnom komisijom za ratne zločine ONOO Banije, Glina, 18. X 1944.

52  HR-HDA-1363 Politička situacija, inv. br. 6431, Tromjesečni izvještaj sreskog načelstva u Glini o stanju opće uprave upućen Odjelu za unutarnje poslove Banske vlasti Banovine Hrvatske dana 3. I. 1941.

53  Da je Hrvatska štedionica bila sastajalište Pukovih istomišljenika potvrđuje intervju s Damirom Mirkovićem, umirovljenim sveučilišnim profesorom sociologije u Kanadi, od 11. svibnja 2014. godine: “Moj pokojni djed Josip Bosiljevac, učitelj u penziji, radio je kao knjigovođa u Pukovoj banci, pa kada je Puk održavao sastanke sa svojim ortacima, onda je starome znao reći – Vi gospodine Bosiljevac možete sada ići kući.”

54  Slavko Goldstein, 1941. Godina koja se vraća, Zagreb 2007., str. 105

55  HR-HDA-1561 RSUP SRH SDS, 013.0.36, kutija 29, Djelovanje ustaša u razdoblju do II svjetskog rata i uspostavljanje ustaške vlasti, str. 1–3

56  Zoran Janjetović, “27. ožujak 1941.: uzroci, akteri, ideologija, posljedice”, Časopis za suvremenu povijest, God. 38, br. 3, 2006., str. 1013–1029

57  HR-HDA-1561 RSUP SRH SDS, 013.0.36, kutija 29, Djelovanje ustaša u razdoblju do II svjetskog rata i uspostavljanje ustaške vlasti, str. 2–3

58  Vidi radove Joze Tomasevicha, War and Revolution in Yugoslavia, 1941-1945: Occupation and Collaboration, Stanford 2001., i Stevana K. Pavlowitcha, Hitler’s New Disorder: The Second World War in Yugoslavia, London 2008., odnosno Ive Goldsteina, “Nezavisna Država Hrvatska 1941. godine: put u katastrofu”, u: Nezavisna Država Hrvatska 1941.-1945., Zagreb 2009., str. 29–41.

59  Za teorijsko tumačenje genocida, vidi djela vrhunskih autoriteta u tom području: Leo Kuper, Genocide: Its Political Use in the Twentieth Century, London 1981., Helen Fein, Genocide. A Sociological Perspective, London 1993., kao i više priloga koje je napisao Eric Markusen u Encyclopedia of Genocide, Oxford 2000.