Časopis Prosvjeta

Nekoliko varijacija o recentnim filmovima redakcije dokumentarnog programa RTS-a

SKIDANJE HISTORIJE

PIŠE: Đorđe Matić

Mart 2017

U našem narodu riječ “snimanje” ima isto značenje kao i “skidanje”, sinonimi su. I zaista, ovi dokumentarci, namjerno ili ne, nebitno je, upravo su kao takvo snimanje, kao guljenje naslaga nataložene, mrtve kože historije i s njome rutine u mišljenju historije – skidanje sve dok jednom ne ostane sama srž, i u njoj nemilosrdnost istine

I

Iako se ne raspoznaje dobro čak ni u okolini gdje se događa, a kamoli da bi dobacilo preko granice, u prošlih nekoliko godina u srpskoj se medijskoj kulturi javlja zanimljiv trend. Na Radioteleviziji Srbije, nacionalnoj televizijskoj kući, došlo je do jake revitalizacije i čak novih gibanja u dokumentarnom programu, napose u sektoru kulture i historiografije. Težište je na nacionalnoj historiji, i još uže, onoj protekla dva vijeka – u periodu, dakle, od početaka stvaranja moderne srpske nacije, a na tom motivu redakcije zadužene za dva, naravno često izmiješana polja, napravile su recentno vrlo raznovrstan korpus kvalitetnih emisija, serija i filmova. Za zemlju i kulturu tako esencijalno obilježene historijom to ne treba čuditi pa otuda i najveći broj radova obuhvaća dvije točke ili ruba koji omeđuju period od nešto više od sto godina – krećući od Prvoga srpskog ustanka 1804, do vjerojatno ključnog perioda 1914-1918, Prvog svjetskog rata, “Velikog rata”, kako se metaforički naziva, strašnog vremena nakon kojega će teško stvarana država de facto prestati postojati jer će se, bivajući joj glavnim konstitutivnim dijelom, uliti u prvu zajedničku državu Južnih Slavena 1918.

Serija filmova o različitim historijskim temama i podtemama, prvi put donosi širok i razuđen spektar pogleda, tumačenja i uglova – a sve zajedno čine jedan jedini implicirani, zajednički tok kroz koji se paralelno prati i historija moderne srpske nacije, respective države. Tako, Dva veka srpske diplomatije autorice Slađane Zarić, govoreći o temi iz naslova, pokazuje indirektno no vrlo razvidno neke osnovne stvari koje se lako smetnu s uma: to najprije, koliko je duga i mučna uopće bila borba za najbazičnije preživljavanje naroda, stoljećima unižavanog, fizički, moralno, materijalno i po svakoj zamislivoj točki, a tek onda koliki je bio i, mnogo duži, put posrćućeg, nesigurnog, u isto vrijeme neobjašnjivo determiniranog kolektiva u stvaranju vlastite države. Serija donosi i utvrđuje činjenice koje izazivaju ponekad frapantne zaključke: od početka Ustanka koji je u krajnjoj neizdržljivosti stanja započela zajednica očajnika male, svakovrsnom nepravdom izmučene zapadne turske provincije, do 1812. i prvih institucija uprave i zametaka ministarstava – Dositejevih popečiteljstava – drugim riječima, od podizanja nepismene i zgažene raje pod hajdukom i “frajkorom” Đorđijem Petrovićem, za desetak godina stiglo se do naznaka ustrojstva i organizacije koje imaju sve sređene države. Već tada, kao klica nečeg zapanjujućeg, i čemu ćemo se još vratiti – Karađorđeva i zatim Miloševa Srbija prevalila je za deceniju put za koji je drugim, sretnijim državama trebalo nekoliko vijekova. Oružjem i na silu kao Karađorđe ili, od Drugog ustanka 1815., i silom i potkupljivanjem, kao Miloš Obrenović, nadmudrivanjem i vaganjem svih vrsta, u pokušaju stjecanja prava na najosnovnije razine ljudskijeg života koje su se drugdje podrazumijevale, dok u Srbiji pod Osmanskim carstvom niti te nisu bile ni stalne ni neupitne – a onda pomalo i teško i nesigurno početkom stjecanja autonomije u Knjaževini, za njom širenjem teritorija pa tek u zadnjoj četvrtini stoljeća 1882. ostvarenjem pune nezavisnosti.

Jedva je otada prošlo trideset godina, uz još nekoliko iscrpljujućih ratova ali i prvim ozbiljnim periodom ranog demokratskog života, osnivanja političkih stranaka, izbora za parlamenat svoje vlastite države, kakva god da je, te germinacije i podizanja institucija visokog obrazovanja i širenja kulture u doslovnom i u najširem smislu riječi, ukratko hvatanja koraka s civilizacijom i svim njenim plodovima koji praktično i simbolički moraju postojati kao preduvjet normalnijeg i ljudskijeg života, stoljećima uskraćenog Srbiji. O tom periodu  prije najvećeg iskušenja, govori Srpska štampa, po scenariju Aleksandra Gatalice, u režiji Filipa Čolovića, igrano-dokumentarna serija (u žanru u kojem RTS kao nastavljač RTB-a ima značajnu tradiciju), duhovita i s najmanje pretenzija pravljena priča o novinama prije Prvog rata. Vjerojatno suprotno ambicijama, ona bi obrađenom dokumentacijom, iznesenim faktima, a pogotovo iskošenim uglom promatranja, vizualijama i fantastičnim detaljima mogla naprotiv čak promijeniti čitav dosadašnji pogled i na historiju, kako onu štampe, kao “manje važnog” dijela civilizacije i svakodnevice, tako i na nacionalnu. Nakon jedva stvorene i provođene “rutine” vođenja države i života u njoj, u sljedećem ratu, strašnom “Prvom” – za koji je, u krajnjoj ironiji, sama Srbija bila optužena (a za mnoge historičare i međunarodnu politiku ostala krivcem do danas) – sve se ponovo i neopisivo jače oborilo po toj ionako klimavoj nezavisnosti. Ono što je uslijedilo gotovo će udaviti slabašnu koliko žilavu zemlju, državicu koja je, obrnuto proporcionalno svojoj teritoriji i utjecaju, dotad figurirala kao “Pijemont” za i dalje pod tuđinom držane okolne narode. O tome govore serijalizirani filmovi kao što je Srbija u Velikom ratu, ponovo u autorstvu Slađane Zarić i režiji Ivane Stivens, u kombinaciji igranog i dokumentarnog, ponešto, i nužno, romantizirano rekonstruira bitke, frontove i “izgibenija” kojima je zemlja bila tako stravično izložena izgubivši nevjerojatnih četvrtinu aktivnog stanovništva. O tome na drugi, indirektan način pripovijeda serija Institucije Srbije u Velikom ratu (scenario i režija Milica Bajić-Đogo i Lela Janić). Detaljnošću kakvu čini se dosad nismo imali prilike vidjeti, ona se bavi najbitnijim strukturama tadašnje srpske države – Vladom i vrhovnom komandom, Narodnom bankom, arhivom i željeznicom – u dramatskim i tragičnim danima perioda 1914-1918, ostavljajući vrijedan dokument i drugačiji, inteligentno izmješten kut u prikazivanju godina najvećeg iskušenja.

 

Sa snimanja filma “Srbija u Velikom ratu”, autorice Slađane Zarić

 

Serijal Iz senke prošlosti, sjajan komad takve iskošene “metahistorije”, svjedočanstvo je o srpskoj masoneriji prije i za vrijeme Prvoga svjetskog rata (urednik i scenarist Dragan Kolarević i redatelj Milan Jovanović). Osim što je dakako silno intrigantna, serija napokon bez mistifikacije progovara o trajno fascinantnom tajnom bratstvu, bacajući novo svjetlo na njegovu frapantnu utkanost u prošlost nacije i ulogu u njenom samom formiranju; našto se lako i dobro naslanja film iste serije i autora o nepotrošivoj temi sarajevskih atentatora.

Iz toga svega: ako uzmemo u obzir da će Srbija kao pobjednik toga rata ući u ponovo novu i drugačiju državnu formu, Kraljevinu SHS, prvu zajedničku državu, i kasniju Jugoslaviju, te da tu postoji kontinuum kako državotvorstva – to će reći (samo)emancipacije – tako i kulturnog i općecivilizacijskog, Zapadu okrenutog uzdizanja u često prekidanoj liniji progresa, javlja se kao točka vrhunca takvog uzleta jedan događaj, kao simbol i metafora suštine onoga o čemu ovdje govorimo. Kad se 1924. u Parizu pojavljuje Bretonov “Le Manifeste du surréalisme”, kao pokušaj samita, afirmacije i negacije čitavog društveno-kulturnog moderniteta – iste godine u Beogradu, Marko Ristić piše za časopis “Svedočanstva” članak s novim pojmom – “nadrealizam”.

Jedno se tu onda pojavljuje ili nameće kao teško oboriv zaključak: od početka dakle, od Karađorđa, tog neobjašnjivog, prijekog i izuzetnog čovjeka, preko nepismenog ali izvanredno lukavog, neusporedivo nadarenog diplomate Miloša, od prvoga prosvjetitelja i ministra prosvjete Dositeja i opismenjivača Vuka – do manifesta nadrealizma (!) – sve je stalo u malo više od sto godina. Skok iz diluvijalnog blata u najakutnije tendencije moderne ere, kakav je učinila praktično do jučer orijentalizirana, istočnjački zaostala Srbija, bio je tako gigantski da bi trebao veliki trud da se pronađe analogija s drugom evropskom nacijom ili kulturom s kojom je dijelila sličnu historijsku nesreću. Takva vrtoglava brzina hvatanja priključka s modernitetom u onakvim okolnostima i s onim povijesnim bagažom, zagonetka je nad kojom treba razmišljati, sa svim njenim implikacijama koje se šire u beskraj, kulturnim, historijskim i danas naročito ideološkim – štoviše upravo zbog njih.

 

II

Otuda, drugi i vrlo markiran dio korpusa dokumentarnih filmova, upravo je onaj što se, u najraznorodnijim (dis)kontinuitetima u tom pravcu, bavi periodom prve i druge Jugoslavije, a u odnosu na Srbiju.  Dva rada, držim, tu zauzimaju posebno mjesto.

Briljantan i temeljit, nedavni dvodjelni film Greh nedovršenog teksta autorice Svetlane Janićijević, napravljen povodom tridesetogodišnjice nesretnog i, pogotovo u Hrvatskoj, trajno mistificiranog Memoranduma Srpske akademije nauka i umetnosti – dokumenta koji je po mnogima bio zaponac početka raspada Jugoslavije – spada u onaj najbolji tip dokumentaristike. Od vrste koja ispred svega odgovornim, detaljnim pristupom, sudjelovanjem znalaca, aktera i involviranih svjedoka svih strana (primjerom i mračnim kuriozumom: vjerojatno prvi puta o historijskim događajima naizmjenično govore i akademici, ali i bivši načelnik Resora DB-a Dušan Stupar), minimumom intervencija, korak po korak bistri jednu od najzamućenijih voda naše povijesti. I više od toga. Ovaj dramatični film vodi do najneugodnije spoznaje – do onoga što psihologija frazom zove “kognitivna disonanca”, stanja u kojem je subjekt suočen s traumatskim faktima koji će zaljuljati njegova dotadašnja uvjerenja i saznanja. Prostije rečeno – dovodi do otvaranja očiju, ako se na to pristane. Na toj liniji, ovaj se rad uopće izuzetno uklopio u jedan trenutni, šire društveni, ideološki ali i kulturni kontekst sukoba što tinja i svako malo izađe na površinu javnosti nekada zajedničke države – upravo oko pitanja nje same, pitanja ujedno koje su vladajuće hegemonije davno proglasile za završena. Naime, mogućnost pozitivne interpretacije, što će reći revalorizacije Jugoslavije, bilo znanstveno, to će reći objektivistički, odnosno mnogo češće, uza sve više rastuće emotivne interpretacije – nakon što je zemlja devalvirana posvajanjem ili odricanjem, i nakon što je proglašena ultimativnim tabuom – nešto je što ex-post facto jača gotovo svakodnevno i u što se sve brojnije i sa sigurne distance uključuju i oni koji se donedavno ni u kom slučaju to ne bi usudili. Takvo stanje ili faza kojima u dnu leže (ne)svjesno žalovanje i nostalgija (jer o tome se radi), dio su normalnog i zdravog, čak potencijalno kreativnog procesa koji – ako se događa na vrijeme! – podrazumijeva i moralni i etički stav nasuprot ideološki dresiranoj većini. Pod uvjetom dodatnim, to jest, kad bi se ovo događalo u normalnoj i zdravoj zajednici.  Ali, avaj, jadni Joriče…

 

Film “Greh nedovršenog teksta”, autorice Svetlane Janićijević

 

Zato, iako bi se mnogi bitni momenti mogli izvući iz ovoga filma, segment pak u kojem se u   novembru 1985. u Ljubljani sastaje grupa srpskih i slovenskih intelektualaca kako bi poslije Memoranduma, a prije sličnog slovenskog dokumenta-odgovora, razgovarali o preustroju i uopće potrebi zajedničke zemlje, apsolutno je šokirajući u tom smislu – pogotovo kao još jedan nagli, snažniji i gorči kontrast gornjem procesu. S jedne strane užasavajuće sljepilo, arogancija nepoznavanja činjenica i beskonačna neodgovornost bezosjećajnih staraca iz tadašnje Akademije, a s druge neskriveni cinizam, hladnoća i krajnji historijski oportunizam slovenskih independista poput Spomenke Hribar i afilijanata notorne Nove revije, tek sad i tek danas spajaju se u ponižavajući, beskrajno uvredljiv, ali i nenamjerno pročišćujući udarac. I, finalno, slom iluzija za svakog nekadašnjeg idealističkog, prevarenog i pogaženog subjekta nekoć iskreno i dugo voljene i, činilo se, sigurne zajedničke kuće.

 

III

Unatoč panoramskom, široko zahvaćenom i analitičnom platnu s brojnim svjedocima kakav je Greh nedovršenog teksta, kulminacijom pak naročitog osjećaja i spoznaje nameće se najnoviji, sasvim neobičan film o samo jednoj ličnosti i s jednim svjedokom. Uz izlazak istoimene knjige, dokumentarac Milovan Đilas – pisma iz zatvora ima kao sugovornika jedino Đilasovog sina Aleksu. Sociolog, politički azilant za doba Jugoslavije i srpski opozicionar devedesetih, Aleksa Đilas danas je upravo zelotski čuvar djela i, gotovo do granice opsesivnosti, ličnosti svoga oca. Ličnosti po mnogo čemu nedosljedne, kontradiktorne i silno problematične – no ne manje fascinantne. Ima ih dovoljno koji pamte: uza sva ondašnja i naknadno izvučena imena proskribirana za Titovog režima, samo su dva zvonila tako prijeteće i impresivno – jedno je bilo “lozinka za strah”, ono šefa svih policijskih i tajnih službi, dugih dvadeset godina policijskog boga i batine čitave zemlje, čija je ruka dobacivala i široko van granica (!) njezinih – ime Aleksandra Rankovića, čijim sprovodom ne slučajno i počinje film o Memorandumu. Drugo je naravno Milovana Đilasa, revolucionara, ratnog komandanta, diplomata, pisca, prevodioca, disidenta i političkog zatvorenika. I čovjek koji je, od fanatika koji je lično ubijao za Ideju, prošao strahovitu, jednako dramatsku i vrludajuću konverziju u idealista slobodnog društva i nesalomljivog borca protiv jugoslavenskog totalitarizma. O tome bi se putu moglo i trebalo naširoko, no što god se o tome i o Đilasu mislilo, naročito sada u vremenu refleksnog nihilizma i podsmijeha, samo nekoliko nabacanih činjenica iz filma bi, neoborive kakve jesu, trebale ušutkati svako naknadno pametovanje i ovdašnje endemsko bratstvo po ćiftinstvu i ketmanstvu, a onima s makar dva zrna soli u glavi dati misliti. Danas kad bi se svaki drugi intelektualac, za bilo kakvu makar i omanju sinekuru, dao prodati u času i ne pitajući za kojeg gazdu – kako neshvatljivo djeluje epoha u kojoj Đilas za svoje ideje robija dvaput, tri pa šest godina, zajedno devet, a da nije reterirao ni trena. Štoviše, da po izlasku, gotovo humornom montanjarskom tvrdoglavošću, piše Titu pismo u kojem, njemu pred kim su kao pred faraonom ničice padali, sasvim al pari i smireno tumači što ne valja u zemlji. No to što zaista zavrti pameću u ovom čudnom tv-feljtonu Vojke Pajkić-Đorđević i Maje Mandić, ono je što izbije kao kroz prizmu, kroz indirektnog Đilasa fokaliziranog kroz sina Aleksu i uz sjen Đilasove žene Štefice, istinske (su)patnice i adresanta većine pisama. Dva su fragmenta tu najstrašnija. Prvi, u crno-bijelom arhivskom materijalu prikazuje proslavu Nove godine na komunističkom Dvoru: “Prvi par” – nasmijana, napirlitana lička seljakinja iz Pećana i njen svemoćni muž koji je, s kubanskom cigarom među prstima, šaljivo posipa konfetama kao snijegom. Drugi kadar: usred zaredanih iskušenja, mučne historije i mraka, neočekivano počinje svijetla melodija, kao ilustracija epohe i kao potpuna jukstapozicija – sasvim amerikanizirana pop-tričarija u doo-wop stilu, citatno priziva rane šezdesete – doba filma “Ljubav i moda” i činilo se vrhunca hedonistički bezbrižnog perioda, “pop-Jugoslavije”, zvuka nostalgičnog i veselog.

 

Fotografija Štefice i Alekse Đilas

 

Nikakva pop-estetika međutim, sve kasnije retro-mode i nostalgije, nikakav ironijski pristup i svakovrsne relativizacije – čak ni gora budućnost koja nas je požderala poslije raspada – ništa ne može promijeniti ni umekšati to da u tom istom trenutku, kadar kasnije, jedan dječak i njegova majka odlaze u mračni kazamat, u Kazneno-popravni dom u Sremskoj Mitrovici, u posjetu ocu koji tu robija već godinama. A zbog čega? Zbog ideja!, zbog toga što je napisao da je protiv ustroja u kojem kompletan život zemlje određuje jedna jedina partija nad kojom sjedi  vlastohlepni, surovi starac s pjegavim rukama, profano božanstvo koje nije znalo da se makne dok ga đavo napokon nije odnio.

Taj neshvatljivi i neoprostivi, trajno sramni nesrazmjer uhvatio je, vjerojatno slučajno i usprkos vlastitoj retorici i intencijama, ovaj “kratki rez” RTS-ove dokumentaristike.

U našem narodu riječ “snimanje” ima isto značenje kao i “skidanje”, sinonimi su. I zaista, ovi dokumentarci, namjerno ili ne, nebitno je, upravo su kao takvo snimanje, kao guljenje naslaga nataložene, mrtve kože historije i s njome rutine u mišljenju historije – skidanje sve dok jednom ne ostane sama srž, i u njoj nemilosrdnost istine.