45. Međunarodni filmski festival FEST Beograd
PUNINA PRAZNINE
Mart 2017
Pobjednici „Ne gledaj mi u pijat“ Hane Jušić i „Rekvijem za gospođu J.“ Bojana Vuletića po tematici i tonalitetu predstavljaju i središnju energetsku okosnicu ne samo ovogodišnjeg FEST-a nego i šireg filmskog pejzaža ovih prostora. I jedan i drugi bave se temom zaglibljenosti današnjih ljudi u nekom međuvremenu, u kojem su se zbog ratova, tranzicije i beskrupuloznog kapitalizma raspali njihovi bivši životi, dok za novi početak ovi ljudi nemaju više ni snage ni elana
Dragi Beograde, festival je otvoren – ovim riječima je u Sava Centru slavna glumica Monica Bellucci otvorila ovogodišnji FEST. Naravno, kao i svaki filmski festival i današnje izdanje FEST-a bilo je posuto zvjezdanom prašinom po kojoj su hodale veće ili manje zvijezde iz svijeta filma, ali sadašnji glamur teško je usporediv s nekadašnjom atmosferom kada su se na beogradskom crvenom tepihu pojavljivali Marcello Mastroianni, Liv Ulman, Francis Ford Coppola, Miloš Forman ili Harvey Keitel i mnogi drugi.
Premda je ovogodišnji FEST njegov direktor Jugoslav Pantelić najavio kao „veliku filmsku gozbu kakva već dugo nije bila servirana“, što prema broju filmova i nije daleko od istine, pogled na film i odnos prema njemu više nije gozba u svijetu u kojem se većina ljudi sve više boji rata i strepi kako da sastavi kraj s krajem. U deset dana trajanja festivala, od 24. februara do 5. marta, među ukupno 95 filmova prikazanih u različitim kategorijama,15 filmova iz 12 zemalja takmičilo se za glavnu nagradu FEST-a, program „Granice“ bio je rezerviran za „subverzivni i art film koji briše granice između dokumentarnog i igranog filma“, a u programu „Srpski film“ takmičilo se sedam naslova. Film koji je otvorio festival „Na mlečnom putu“ Emira Kusturice, publika u dvorani nije prihvatila sa naročitim oduševljenjem, dok ga je filmska kritika nazvala „samodovoljnim i slabim“ a film koji je zatvorio FEST, „Paterson“, kultnog redatelja Jima Jarmuscha nagrađen je nagradom publike „Gorki list“ za najtraženiji film FEST-a.
Zapažen je bio dansko-islandski film „Heartstone“, Gudmundur Arnar Gudmundsona (nagradu žirija za najbolji film), ruski film „(M)učenik“, Kirila Serebrenikova (nagrada žirija za režiju), kao i filmovi „Toplotni udar“ (nagrada za najbolji scenarij) u režiji Argirisa Papadimitropulosa, dok je specijalnu nagradu dobio iranski film „U sjenkama“ Babaka Anvarija. Već je poznato da je glavnu nagradu FEST-a, „Beogradski pobednik“, odnio hrvatski film „Ne gledaj mi u pijat“ Hane Jušić, te da je u kategoriji „Srpski film“ prva nagrada pripala filmu Bojana Vuletića „Rekvijem za gospođu J.“, pa se može reći da ova dva filma, po tematici i tonalitetu, predstavljaju i središnju energetsku okosnicu ne samo ovogodišnjeg FEST-a nego i šireg filmskog pejzaža ovih prostora. I jedan i drugi bave se temom zaglibljenosti današnjih ljudi u nekom međuvremenu, u kojem su se zbog ratova, tranzicije i beskrupuloznog kapitalizma raspali njihovi bivši životi, dok za novi početak ovi ljudi nemaju više ni snage ni elana. Ta civilizacijska apatija, gledana kroz prizmu pojedinca i porodice, oslikava se kao turoban pejzaž nesretnih ljudi, među kojima ovi stariji gotovo da su obamrli od tupe pasivnosti a ovi mlađi žele eksplodirati, frustrirani zbog nedostatka poštenih šansi za normalan život.
Tako u filmu „Ne gledaj mi u pijat“, čija radnja se zbiva u Šibeniku, „nijedan kadar nije lijep“, kako ističe filmska kritika, dok glumica u filmu „Rekvijem za gospođu J.“, Mirjana Karanović, govori nakon projekcije na FEST-u, kako joj je bilo „teško suočiti se sa toliko praznine glavne junakinje“. Tu energiju borbe u beznadežnoj socijalnoj situaciji prepoznao je i stručni žiri koji je dodijelivši nagradu filmu „Ne gledaj mi u pijat“ naveo kako je „svježina i nemilosrdnost kojom se autorica obračunava s rodnim gradom osvojio žiri i publiku FEST-a“, dok je za „Rekvijem za gospođu J.“ rečeno kako je to „film koji obigrava oko smrti, prijateljski i bez morbidnosti, lista kalendar propadanja bez patosa i nadmenosti, u životu koji je još uvijek velik“. Teme kao što su samoća i posesivnost, potraga za ljubavlju, grubost svakodnevice, ideološke histerije i promašenost života, dominirale su ovogodišnjim FEST-om i pokazale da se lice filma kao umjetničkog medija posljednjih decenija promijenilo, kao što se promijenilo i lice društva: nekada smo bili sretniji u životu pa je i film bio uzbudljiv poput tvornice snova, a danas u turobnom i tužnom vremenu, naše nesretno anonimno lice je i glavna tema filmske priče, koja više ne poznaje izuzetne junake. Snaga filma bazira se danas na iskustvu jednog porušenog svijeta, dok su prijašnji veliki filmovi pokušavali, kroz patos i dramu, sačuvati svijet u koji smo vjerovali. Film je nekada bio velika iluzija, a danas on pokriva prostor gole stvarnosti.
Tako je i FEST, u svojoj historiji od četiri i po decenije, dijelio sudbinu svijeta i turbulentne promjene ovih prostora pa je i mijenjao svoje lice kako su ga već sustizale nedaće stvarnosti. Osnovan je 1971. godine kada se Jugoslavija činila moćnom socijalističkom zemljom, dovoljno otvorenom da su njeni stanovnici osjećali neprestanu glad za uzbuđenjima svake vrste, od traperica u Trstu i rokenrola do gostovanja kazališta iz Londona ili filharmonije iz Berlina. Prvi FEST, pod naslovom „Hrabri novi svet“, otvoren je 9. januara 1971. u beogradskom Domu Sindikata, projekcijom danas već antologijskog filma „M.a.s.h“ Roberta Altmana. Zamišljen kao godišnji presjek najboljih filmova sezone, FEST je izrastao u jednu od najznačajnijih filmskih smotri svjetskog kalibra i postao je, kako piše u analima ovog festivala „jedan od glavnih događaja u kulturnom životu Beograda, uz koga su odrasle mnoge mlade generacije“. Za vrijeme tog prvog FEST-a, prikazana su u osam dana 73 filma, među kojima, uz „M.a.s.h“, i slavna „Odiseja u svemiru“ Stanleya Kubricka, „Goli u sedlu” Dennisa Hoppera, filmovi Érica Rohmera, Luisa Buñuela, Živojina Pavlovića i drugih velikana. Stariji se i danas sjećaju tih nepreglednih redova za karte u kojima se stajalo satima: te godine na festivalskim projekcijama bilo je 105.000 gledalaca, iako je rekord u gledanosti FEST dostigao 1977. godine, kada je zabilježeno preko 250.000 posjetitelja. Mračna vremena FEST-a bile su 1993. i 1994. godina kada on, zbog ratova, sankcija i izolacije, nije održan a 1997. je prekinut zbog batinanja gledalaca koji su se vraćali sa projekcije iz Centra Sava i naletjeli na kordon policije koja je razbijala demonstracije protiv Slobodana Miloševića.
Ne gledaj mi u pijat, film Hane Jušić
Ono što je godinama bilo lijepo i što će zauvijek ostati zapamćeno jest ta FEST-ova magličasta atmosfera puna uzbuđenja i iščekivanja, da se prije svih pogledaju ti legendarni filmovi kao što su bili „Cabaret“, „Ponoćni kauboj“, „Jagode i krv“, „Let iznad kukavičjeg gnijezda“, „I konje ubijaju, zar ne?“, „Kum“ i mnogi drugi, s osjećajem da se ljudi jedne male i ne baš bogate zemlje deset dana nalaze u direktnoj vezi s čitavim svijetom. Tome su doprinosile i tadašnje filmske zvijezde koje su se mogle sretati na svakom koraku: Jacka Nicholsona su ljudi viđali kako sam šeta Terazijama, Jima Jarmuscha kako pijucka pivo na filmskoj Akademiji, a Kirka Douglasa kako se svađa sa ženom u Klubu književnika. Kažu da je Robert De Niro jedne godine, ostavši bez para, prespavao kod svog prijatelja u Nišu te da je Johny Depp svirao s „Partibrejkersima“ u Studentskom kulturnom centru. Kada je potpisnik ovih redova jednom zapitao Milenu Dravić gdje je upoznala Orsona Wellesa odgovorila je gotovo uvrijeđeno: „Bože, pa u ‘Tri šešira’ u Skadarliji.“ FEST je, kako kažu sociolozi kulture, bio liberalni Diznilend socijalističke Jugoslavije i sav njegov marketing sastojao se u tome da se moglo prečicom stići do New Yorka, Londona, Berlina i Pariza, da se vidi što se novo događa u svijetu filma, uz sav ponos pripadnosti zemlji koja nije ni Istok ni Zapad. Kada je na primjer Charlie Chaplin na FEST-u primao priznanje predsjednika Tita, kao specijalnu nagradu festivala, ostalo je zabilježeno da je tom prilikom rekao: „Pred maršalom kome čin nije dodijeljen ukazom, nego borbom protiv fašizma, ja kao redov te borbe, stojim mirno i salutiram“. FEST je u svojim zlatnim godinama doista bio čudo neviđeno, zbog kojega se padalo u nesvijest, kako je o njemu pisao filmski kritičar Viktor Čikeš i događaj veći od života, kako o FEST-u još uvijek sanjaju svi nostalgičari onoga vremena. Na kraju tog romantičnog niza treba spomenuti još dva imena: Milutina Čolića i Nebojšu Đukelića. Prvi je bio osnivač FEST-a, sa dovoljno fantazije i hrabrosti za tako nešto, a drugi je vodio čuvene „Hronike Festa“, koje su po svom šarmu i uzbudljivosti ostale jedinstvene do današnjih dana.
Ovogodišnji FEST se odužio mnogim velikanima iz ranijih godina ovoga festivala, prikazao je dokumentarce o Abbasu Kiarostamiu i Stanleyu Kubricku, kao i restaurirane kopije filmova „Oči čornije“ Nikite Mikhalkova i „Skupljači perja“ Aleksandra Petrovića, uz podsjećanje na slavnu arhivu u programu „Fest klasik“. Ipak, kao što rekosmo, njegova misija već više godina nije magija nego traumatična stvarnost. U Srbiji u kojoj danas ima previše socijalne depresije i premalo novca za kulturu, današnje izdanje FEST-a pokazuje koliko je teško organizirati filmski festival u kojem će na pravi način biti spojeni prvorazredna estetika i društvena aktualnost. Na ovogodišnjem FEST-u društvenih pitanja nije manjkalo ali, kako kažu dugogodišnji promatrači, njegova kvaliteta, u kojoj baš i nije bilo remek-djela, ozbiljno je oscilirala. Ili kako je to rekao filmski kritičar Aleksandar D. Kostić, uspoređujući kvantitativno obilje sa stvarnom kvalitetom ponude FEST-a: „Bezrazložno i, čini se, nepomirljivo udaljen od dragocene i mudre maksime manje je više, i ovogodišnji FEST – poput nekoliko prethodnih – tobožnjim repertoarskim bogatstvom i raznovrsnošću zapravo samo proizvodi i/ili uvećava konfuziju kod potencijalnih gledalaca, stavljajući ih pred dileme i izbore koji to u suštini i nisu.“
Rekvijem za gospođu J., Bojan Vuletić
Uz osjećaj da ne možemo ignorirati ovakvo mišljenje, što da kažemo na kraju? Što god bilo, sigurno je da je najveća snaga FEST-a i dalje njegova publika koja je dupkom punila projekcije i ovogodišnjeg repertoara, svjedočeći da još uvijek postoji skriveni intelektualni kapital društva koji za kulturu sve manje mari. Konačno, uz sve probleme, ovogodišnji FEST kada bolje pogledamo i nije mogao biti bolji nego što je bio: to je danas tzv. veliki mali festival koji određenom puninom svoga repertoara koji je ispunjen traumatičnim temama, pokazuje svu prazninu svijeta u kojem živimo. Neko naročito blještavilo koje je ovaj festival određivalo godinama, danas bi na neki način izgledalo kao samodopadno izrugivanje, u vremenu kada nam je – zbog teškog života i jeftinih medijskih šljokica u kojima živimo – od takvog blještavila već postalo muka.