"Ljudi od voska" Mate Matišića, HNK Zagreb
DRAMATURGIJA OSLOBOĐENJA
Mart 2017
Složenac fikcije s dijelovima vlastitog života dao je veliki publicitet predstavi, ali i samom Matišiću. „Zagrebačka čaršija“, kako joj se može i treba tepati, ali i nešto širi krug nezdravo zainteresiranih, i prije i nakon premijere raspravljala je koliko je od napisanog i odigranog istina te smije li se tuđe biografije baš tako bacati pred reflektore
Mračan je svijet Mate Matišića. Njegov svijet je, međutim, i svijet svih onih koji na svoju sreću ili žalost, hodaju otvorenih očiju i oko sebe, na sebi i u sebi, kao i u sebi projiciranom na druge i druge reflektirane u sebi, vide sve što i jest tamo, ili ovdje. Tko ne želi, gledajući ili samo čitajući njegove komade, prepoznati koliko je groteska istinita, travestija točna, humor opor, smijeh crn a život mučan, ne može vidjeti kazalište oko sebe, ne može ga prepoznati, pa onda niti raskrinkati. Pitanje je kako ga uopće može preživjeti.
Nakon godina dramske šutnje, jedan od najzanimljivijih domaćih autora vratio se na pozornicu naizgled velikom gestom i u velikom stilu: praizvedbom trostavačne suite u nacionalnoj Drami, s potpisom glasovitog redatelja i respektabilnom podjelom. „Ljudi od voska“ Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu u režiji Janusza Kice kao da su programirani za uspjeh, čak onu vrstu uspjeha koja se događa i prije same premijere. Međutim, nije bilo tako – ne zbog kazališta, niti zbog redatelja, čak ne ni zbog, paradoksalno, samog autora.
Matišićev rebus, postavljen kao i gotovo uvijek, jasnim scenskim znakovima i govorom pojednostavljenim do dijalektalnih detalja, i ovoga je puta pretjeran u onoj mjeri koju građansko uho ne može izdržati, a estetsko oko ne smatra vrijednim. Donekle je isti proces taj autor (pre)živio i nekoliko puta ranije, na primjer kad se javnost zgražala prepoznavajući neprepoznatljivo u Gradonačelniku u „Anđelima Babilona“ koji gaji nježnu simpatiju prema kozi ili kad je ipak bilo „prerano“ za složenu enigmatiku pripadnosti ne više krvnih zrnaca nego konkretnih dijelova tijela u „Ničijem sinu“, završnom i rijetko izvođenom, a zapravo zakopanom u prašinu domaćeg kazališnog „netalasanja“ dijelu „Posmrtne trilogije“. „Anđeli…“ jesu bili groteska koju je trebalo čitati nimalo mehanički, ali čija značenja su bila točna analiza bliske prošlosti i bliske budućnosti, ali i nažalost bliske tadašnje sadašnjosti koja nikako da (nam/nas?) prođe, i kojoj je humor, u obratu koji jedini ima smisla, ruralni dijalektalizam uzdizao nad prosjekom građanskog intelektualizma i navodnog kozmopolitizma. Iako nekoliko puta scenski čitan, ne samo u Hrvatskoj, taj je tekst ostao gurnut na marginu, osuđen upravo zbog izazivačkog stava koji računa na sukob i na rezultat što izmiče očekivanjima. „Posmrtna trilogija“ imala je drukčiju percepciju i sudbinu, zbog skokovite razrade ratnih trauma i poratnih, ali i prijeratnih, uvjeta za njihov nastanak i ne-nestanak. Najprije svojim samoodređenjem kao trilogije, što naglašava a donekle i potiče svojevrsnu neovisnost pojedine drame, podržane i činjenicom da se scenska inauguracija dogodila praizvedbom samo prvog dijela, znakovitog naslova „Sinovi umiru prvi“. Po frekventnosti, vjerojatno i zato što je ekonomičnija u produkcijskom smislu, prednjači središnji dio „Žena bez tijela“, dok je završni „Ničiji sin“, iako već i naslovom sugerira određenu cikličnost, tematsku i uzročno-posljedičnu vezu, uprizorenje dočekao tek jednom, u sklopu Riječkih ljetnih noći na Trsatu, u režiji Vinka Brešana.
Razlog zašto „Ničiji sin“ nije uspio postati izvođenija, pa i poznatija činjenica domaće dramske književnosti, iako je istoimeni film Arsena A. Ostojića bio pobjednik Pulskog filmskog festivala 2008., isti je onaj zašto „Ljudi od voska“ u medijskoj i kuloarskoj percepciji imaju auru predstave-trača. U domaćim se okvirima, lokalpatriotski skučeno i malograđanski preuzetno, ipak zaboravlja koliko bi umjetnost trebala biti različita od zbilje i da je ono njezino čuveno ogledalo iskrivljeno upravo onoliko koliko je potrebno da se, paradoksalno, jasnije vidi. Točnije, da jasnije zrcali, kako bi ogledanje bilo učinkovitije, dakle snažnije, teže, bolnije i mučnije. „Ničiji sin“ priča je o identitetu koji se raspada na ono što je ostalo i ono što je nepovratno izgubljeno, slijedom povijesnih mogućnosti i datosti, obiteljskih, društvenih i povijesnih prilika. Nije, međutim, pritom šokantno njegovo stanje i uvid u istinu o vlastitom porijeklu, svojevrsno samoprebrojavanje krvnih zrnaca i spoznavanje činjenice Drugog (?) u sebi, nego njegova odluka da toj vlastitoj enigmi doskoči ritualnim, a stoga i barem donekle pročišćujućim, samoubojstvom. Vjerojatno je upravo taj zaključni dio drame, ali i cijele trilogije u kojoj se mrtvi skrivaju zbog živih, ali ni živi ne žive jer čuvaju sjećanje na mrtve, presudio i „Ničijem sinu“. Uz, naravno, sasvim osebujni Matišićev humor, koji od sasvim realnih, gotovo svakodnevnih situacija i uplitanja/preplitanja običnih ljudskih sudbina u tragedijsko tkivo gotovo klasične strukture, postavlja istodobno i kao komediju situacije, da bi se iz nje ipak iskristalizirala tragedija likova. U Matišićevom svijetu, ukratko, nitko nije i ne može biti sretan, nego tek donekle zadovoljan svojim statusom između, saldom naplaćenog i otpisanog, dijeleći i sebe i svoj život na ono što se ne može otpustiti i ono što je već odavno oprošteno, ili s čime smo se oprostili.
Na sličan način funkcioniraju i prva dva dijela ovoga puta ne više trilogije nego trostavačne suite s pogovorom „Ljudi od voska“. Oni su tipično matišićevski, naizgled svedivi tek na sudbinske obrate i naplate, jednoliko razdijeljeni na urbanu i zavičajnu stranu njegovog opusa, sa živim i živopisnim likovima bez obzira bave li se umjetničkim poslom u metropoli ili švercom ljudi i narkotika na periferiji. I „Obožavateljica“ i „Prvi musliman u selu“ dobro su skrojeni komadi koji mogu stajati zasebno, izvan okvira ove nove trilogije, što je Dramski program Hrvatskoga radija već i potvrdio, ali ipak imaju sidrište, snažnije od motivsko-tematskih veza na koje se inače svode takozvane provodne niti. Riječ je o liku autora, pisca, scenarista i glazbenika, ovdje i oca i rođaka i susjeda Viktora. Njegova prošlost sustiže ga u prvom dijelu kad se naslovna obožavateljica javi kao majka nepriznatog i ocu nepoznatog djeteta, koje više nije dijete nego mladić u nezavidnoj situaciji. Činjenica da je obožavateljica iz Srbije, dodaje nešto začina cijeloj priči, ali bitno je ipak to da se ukupni odnos oca i sina svede na jedan telefonski poziv, po obojicu sudbonosan. U drugom dijelu glavni lik dolazi u rodno selo, nakon davnog „Bljeska zlatnog zuba“ kao i drugih referenci sad već mitske Ričice, gdje ga dočekuje prava matišićevska groteska od istodobnog vjenčanja i sprovoda, stradalih branitelja i onih koji su taj staž kapitalizirali na razne načine, sve do pitanja incesta u koji je, posredno i barem na trenutak sumnje, i Viktor upleten. Najluđi, ili ljepše rečeno, najzaumniji dio te središnje drame predstavljen je kao san, jer jedino u snu autor može od „svoji’ ljudi“ čuti svojevrsnu presudu: „Glumiš da si nešto, a gori si od mene sto put’… Napravijo si karijeru na našim nesrićama i sad glumiš facu.“. Tu optužbu, koja pripovjednog ispovjedača ne ostavi ravnodušnim, namjerno pokušava i dodatno argumentirati u završnom dijelu naslovljenom „Ispod perike“, gdje se otvara nova razina autobiografskog u ogoljavanju glavnog lika. Viktor, naime, teatralizira situaciju u kojoj ga smrtno bolesna žena, udovica njegovog prijatelja, suptilno prisiljava da postane skrbnik njezinoj maloljetnoj kćeri, a kako je pritom i psihijatrica, njezino uvjeravanje istodobno je i otpis njezine krivnje za navodno loše majčinstvo ali i analitička seansa za samog Viktora, koji se tome opire na razne načine, moralno, ideološki pa čak i zanatski tj. dramaturški.
Složenac fikcije s dijelovima vlastitog zbiljskog života pod zajedničkim naslovom „Ljudi od voska“ dao je veliki publicitet i komadu i predstavi, ali i samom Mati Matišiću. „Zagrebačka čaršija“, kako joj se može i treba tepati, ali i nešto širi krug nezdravo zainteresiranih, i prije i nakon premijere krajem 2016. raspravljala je koliko je od napisanog i odigranog istina te smije li se tuđe biografije baš tako bacati pred reflektore. Sve to, naravno, uz potpuno i nekritičko poistovjećivanje sudbine obitelji čiju je djecu zaista posvojio Mate Matišić s onom obitelji u njegovoj drami. Zanimljivo, međutim, da se nitko nije zapitao što se na kraju dogodilo s nesretnom Jevresom, nekadašnjom obožavateljicom rock sastava Prva ljubav u kojoj je Matišić zaista svirao u osamdesetima, kao ni je li Jozo na kraju kazneno gonjen zbog krijumčarenja narkotika preko mekane granice s BiH. To, naravno, nije važno kulturnoj javnosti, ali jest ugled i čast jedne dramske antiheroine koja možda na kraju i nije baš toliko majka-nemajka koliko se to čini na prvi, neosviješteni i nekritički nego tek traču i prepoznavanju trača u svemu naklonjen, pogled. Jer, Matišićevo je dramsko tkivo kompleksno, ne samo na razini intrigantnosti sižeja ili višedimenzionalnosti likova, a ono autorsko i osobno vjerojatno još puno više, i jednostavno je prosto spuštati ga na razinu prepoznavanja trača. Uostalom, i sam Viktor kao matišićevski glas, rezignirano zaključuje „Jebeš dramu u kojoj se baš nitko ne prepozna…“.
Jedan od načina kako se može objasniti supostojanje među ljudskim bićima je i paradoks da drugima, bez obzira koliko bliski bili, dopuštamo ono što sami sebi nikada ne bismo, ali da istodobno i sebi dopuštamo nešto, ili više toga, što bismo kod drugih smatrali nedopustivim. Otprilike tako Matišić je gradio „Ljude od voska“ i njihovu, točnije – svoju, dramaturgiju oslobođenja. Zasićenost moralom, pojmom koji se danas i ovdje koristi češće nego ikada ranije a znači upravo toliko manje, on razabire nejednadžbom svojih izvora i izbora. Izvora u smislu onoga što nosi sa sobom i u sebi, od mnogo puta u javnim nastupima isticane religioznosti i vječno određujućeg zavičaja, a izbora kao svega onog što si dopušta samo zato što si drugi dopuštaju nedopustivo. Na primjer, da razumijevanje fikcije svedu na prepoznavanje trača, dramski simbol na indeks prometnog znaka, ljudsku dramu na konotativnu dubinu neonske reklame i emotikona. Analiza „Ljudi od voska“ mogla bi, ukoliko se to želi, započeti već i samim naslovom, koji u tekstu nije ni spomenut niti problematiziran ali nudi mnogoznačnost u rasponu od voštanih figura do ostatka voštanice, od amorfne i podatne mase do materijala prirodnog i vrlo sličnog ljudskoj puti, pogodnog za krinku i ljusku ispod koje, kao i ispod perike, leži nepregledna i neuhvatljiva mreža osjećaja, želja, čežnji i strahova. Može se krenuti i od imena likova, jer enigmatična bolesnica je Jasna, provodni lik Viktor, a njegova supruga, koja svaki od njegovih više ili manje problematičnih izbora trpi i prihvaća uz inteligentno suosjećanje i privrženost ne više ljubavnice nego (i) partnerice/suputnice, Ana. Između jasnoće očito briljantne psihijatrice i nježne, milosrdne zahvalnosti supruge, ironični je Pobjednik, koji pobjeđuje tek samoga sebe.
Postoji, međutim, i još jedan interpretativni put, naznačen epilogom koji u prva dva dijela izgovara Viktor, dok ga u trećem piše Jasna, netom prije nego što je u dramskom pogovoru ovog triptiha donekle „rehabilitirana“. Lik Viktora se u svakom od dijelova bavi svojom djecom, rođenom ili nerođenom, vjerojatnom ili nevjerojatnom, bez obzira na biološko porijeklo i binarno stroge DNK analize. Složen postupak dokazivanja roditeljstva autor, ne više lik, otkriva kroz strategiju svog posezanja za zbiljskim, čak i autobiografskim činjenicama, ili njihovom prilagodbom i obradom. Matišić je dramski pisac, materijal od kojeg on stvara je konkretan, što znači da se sve iz njegovog života, uključujući zbilju svih onih koje sudbina nanese u njegovu orbitu, mogu naći u poziciji da i sami, ili dijelovi njih i njihovih života, postanu gradbeni materijal njegovog dramskog svijeta. Iz njih nastaju njegova djeca: zapleti i likovi, metafore i anegdote, tekst i kontekst. Čak i trač, kojeg se Matišić rješava tako da ga uklopi u dramsku radnju i ono što je po zakonima žanra skriveno ali općepoznato, kroz dramski tekst napisan po narudžbi Drame središnjeg kazališta obznani i tako mu ospori upravo ono što ga hrani, a to je skrivenost i mogućnost beskonačnog ponavljanja, ovdje je tek repromaterijal čija je upisana moralna osuda upravo tom i takvom ugradnjom anulirana. Vertikala koja se pritom uzdiže ne pripada ni traču niti likovima koji posuđuju iz zbilje, nego odsutnosti pristanka na uzus nepisanih pravila političke i građanske korektnosti u licemjernom okruženju. No, čak i taj postulat Matišić na samom kraju dovede u pitanje.
„Dijalektički um je naspram vladajućeg uma neum: tek time što vladajući um razobliči i ukine, on sam postaje uman.“, piše Theodor Adorno, a „Ljudi od voska“, kao i ostali dramski tekstovi Mate Matišića, mogu stajati kao školski primjeri „Refleksija iz oštećenog života“. Iako se u ovom posljednjem čini da je riječ o opako neproničnoj akademskoj konstrukciji gdje se lik opire autoru, autor čovjeku, a čovjek publici koja sudi iako je sama, ne shvaćajući to, na optuženičkoj klupi, riječ je o sasvim primjenjivoj i razumljivoj analizi. Nije, naime, Matišićev svijet crn, on ga je samo točno preslikao.