POEZIJA
ZA ODJEKOM
Mart 2017
Marija Dragnić, rođena je u Nikšiću 1990. godine. Engleski jezik i književnost studirala je u Podgorici i Vesterosu, diplomirala na Katedri za anglistiku Filološkog fakulteta Univerziteta u Beogradu. Objavila je knjigu poezije Druga obala (2013). Pjesme su joj objavljivane u Rukopisima, Kulturnom dodatku lista Politika, u Betonu, časopisima Ars, Zarez, Agon, na portalu za književnost i kulturu Strane. Na regionalnom konkursu Ulaznica 2016 osvojila je drugu nagradu. Na konkursu za drugu knjigu autora do 35 godina koji su raspisali Drugi Somborski književni festival i Gradska biblioteka „Karlo Bijelicki“ u Somboru početkom januara 2017. žiri je izdvojio tri rukopisa ,,koji su se nametnula svojom zrelošću, idejnom zaokruženošću i celovitošću“, među kojima je i njen rukopis Jezikom!. Pjesme koje donosimo su iz tog neobjavljenog rukopisa.
1
U ovoj pjesmi
Sam sasvim sama
U prostoru van imaginacije
Samo objekti i ja
Nepomični
Bivstvujemo
Kao znakovi bez odnosa
Ovo je pjesma mirovanja
U njoj se ništa ne kreće
Ne lomi
Ne ruši
Ovo je prazna pjesma
Van čitanja
Život je negdje van te praznine
U ovoj pjesmi
Bijela tabla
Crne stolice
I ja
Prostrte ko na platnu
Značenje je negdje van rama
Mi u najvećem miru
Čekamo
Da niko ne dođe
Da ostanemo prazne
Stolice
Tabla
Ja
Ništa neću pomjeriti
U ovoj pjesmi
Praznoj
Baš ništa neće da zaboli
2
U ovoj pjesmi
Ti i ja
Između tebe i mene
Razdvajaju se dlanovi
I sa vrhova tvojih prstiju
Povlačim se
U ovu pjesmu
Između tebe i mene
Sve je
Između mene i mene
Prostrla sam se
Čak do tvog kraja
Čežnje
U ovoj kratkoj pjesmi
Između tebe i mene
Ja
3
U ovoj pjesmi
Voz
I Srđan
Piše pjesmu
U Srđanovoj pjesmi[1]
Ja
U ovoj pjesmi
Nisam
Kao
U Srđanovoj pjesmi
Nisam
Pjesnikinja
U ovoj pjesmi
Je drugačija
U Srđanovoj pjesmi
Ona spava
Ona diše
Ona možda ne stiže
U ovu pjesmu
Ne staje
Srđanova pjesma
Počinje kada
Stane
Voz
Žuri
Ona spava
Ona diše
Ona možda nikad ne stiže
U ovu pjesmu
Na prokletu stanicu
Stižu samo
Pjesma
Srđan
I voz
4
U ovoj pjesmi
Ušuškane smo
Četiri lampe i ja
Dvije odaju žutu svjetlost
Dvije su bez sijalica
Pored nas strpljivo čeka
Jedan regal
Sigurno čeka decenijama
U ovoj pjesmi
Čeka se
Iza zatvorenog prozora
Po krovovima
I požutjelom lišću
Prvi snijeg
Zalegao je
Prostro se po ulici ispod nas
Kao pijanac
Sa prijatnim prezirom prema životu
Toplim kao žuto svijetlo u ovoj sobi
U kojoj lampe i ja
Čekamo
Zajedno
Dok regal čeka pored nas
Neko je pod prozorom nagazio pijanca
Zaškripao je njegov promukli glas
Neko ko sada gleda prozor
I žutu svjetlost čuje
Kao nadimak kojim su ga zvali samo u kući
Ali u ovoj pjesmi
Ušuškane smo samo
Lampe i ja
I regal čak čeka pored nas
U ovoj pjesmi
Čeka se
Iza zatvorenog prozora
Sve koji se vraćaju
Grije
Snijeg,
Veliki Prezir
5
U ovoj pjesmi
Malo je hladno
U njoj su
Snijeg i
Ulica što se odmotava
Nezavisno od koraka
Koji prestaju
U ovoj pjesmi
Ispod zatvorenog prozora
Vraća se
Ulica
Se
Odmotava
Kao da se ne poznajemo
U ovoj pjesmi
Ušima je toplo
Od žute svjetlosti
Iza zatvorenog prozora
U ovoj pjesmi
Vraća se
Ulici
Što se neumitno odmotava
Ne znači
Svjetlost koja čeka
Iza zatvorenog prozora
Neko čeka najduže
U ovoj pjesmi
Vraća se
Ispod zatvorenog prozora
Snijeg
Sakriva tragove
Na ulici što se odmotava
I ugrijane uši lebde nad njom
6
U ovoj pjesmi
Vjetar
Kapa
Ne, šešir
Kaput, ljubičaste čizme
I grad
ski park
U ovoj pjesmi
Se p(r)omiče
Između stabala
Raširenih ruku
Se diše
Iz
Pre
kida!
I
Ubrzano
Se promiče
U ovoj pjesmi
Ipak nema ljudi
Nekud žure
Riječi
Raširenih ruku
Vjetar
Šiba
Ispod već praznog šešira
U ovoj pjesmi
Raširenih ruku
Kaput
Se s
Kida!
U ovoj pjesmi
Se prolijeće
Pored
Ljubičastih čizama
Pada šešir
Iza
Raširenih ruku
Grad
ski park
7
U ovoj pjesmi
Ja sam u zamci
Nije šala
Što više čupam
Više steže članak čeličnim zubima
Ne volim da sam u zamci
Nije šala
Moje čeljusti će presuditi
U dva griza
Oslobađam nogu
U ovoj pjesmi
Ushićena
Slobodom
I bolom
Ljubim metal i još tople nožne prste
Ljubim
I nastavljam dalje
Istina je
Idem dalje i bez stopala
Jer
U ovoj pjesmi
Ne pravim korake nego zvijezde
8
U ovoj pjesmi
Imam dvije glave
Jednom se bodem
I ljubavno gurkam
Drugu spuštam stidljivo
I rumene mi obrazi
Imam četiri noge
Dvije visoke zategnute
Sapi
Napete spremne na trk
Druge dvije završavaju malim stopalima
Njima se sklanjam
I posmatram što bi se moglo zbiti
Imam četiri ruke
Sve su iste
Ispružene dječji
Padaju od umora
Po razbacanim slovima
U ovoj pjesmi
Koju je trebalo da započnem
Na onaj drugi način
Oba moja grla
Stegnuše se
Pred uzdah
I pred riku
Ovo je pjesma
Pred uvir krvi u srce
Pred talasom spasonosne tuge
Pred cijepanje
Ili smiraj
Ova pjesma je daleko pred pjesmom
Pred otvorenim dlanom
Pred goveđim jezikom
Zaglavljena u tišini
Pred prevremenim rađanjem
I kako stati
U ovoj pjesmi
Kojom nogom
Izaći iz nje
I odmahnuti umornim rukama
Iz ove pjesme
Bacam se na glave
Ova pjesma
Hvata me za rep
9
U ovoj pjesmi
Ja ponovo sama
U sobi bez prozora
Poluotvorenih vrata
Iza njih je mrak
U ovoj pjesmi
Ja sama
U sobi
Je strah
Bez prozora
U ovoj pjesmi
I istoj sobi, sad već praznoj
He he leluja zavjesa
10
U ovoj pjesmi
Nisam
Ja
Sam tamo
Odakle dopire glas
Koji naziva se
odjek
om
[1] Riječ je o pjesniku Srđanu Gagiću i pjesmi Voz iz njegove zbirke pjesama Prelazno doba.