KRITIKA - Ranko Bugarski: "Jezici u potkrovlju", Biblioteka XX vek, Beograd, 2016.
ISKUŠENJA MANJINSKIH JEZIKA
Mart 2017
Prema autorovu mišljenju sporni termin državni jezik „nosi jak ideološki naboj, oživljavajući romantičarski i nacionalistički ideal evropske nacionalne države XIX veka, koja svoj vrhunski izraz nalazi u svom jedinstvenom i neprikosnovenom jeziku“
Nova knjiga lingvista Ranka Bugarskog okuplja studije o različitim jezičnim pitanjima, nastale u posljednje dvije godine. Njezina struktura prati uobičajeni obrazac autorovih prethodno objavljenih knjiga u Biblioteci XX vek (koja do sada broji preko deset njegovih naslova). Sastoji se od četiriju cjelina, od kojih je svaka posvećena zasebnoj temi, s time da je posebna pažnja posvećena jednoj od njih − manjinskim jezicima, na koje se odnosi i sâm naslov knjige: „Naslov knjige simbolički ukazuje na iskušenja mnoštva manjinskih jezika koji se bore za opstanak pod zajedničkim evropskim krovom, mada sabijeni u samo potkrovlje, dok prostrane odaje na spratovima zaposedaju prošireniji jezici“ (str. 5).
Prvu cjelinu knjige čine poglavlja posvećena aktualnoj europskoj jezičnoj politici, s naglaskom na statusu i zaštiti manjinskih jezika, višejezičnosti, multikulturalnosti te odnosu jezika i nacionalne pripadnosti, kojima se Ranko Bugarski aktivno bavi posljednjih dvadesetak godina kao stručnjak Savjeta Europe za Europsku povelju o regionalnim ili manjinskim jezicima. U ovome se prikazu posebna pažnja posvećuje upravo ovoj tematskoj cjelini knjige.
Druga cjelina knjige okuplja poglavlja posvećena slivenicama i žargonizmima u srpskom jeziku, temi kojom se autor bavi dugi niz godina, i stoga predstavlja nastavak njegovih prethodnih istraživanja (v. npr. knjige Žargon iz 2003. i 2006. te Sarmagedon u Mesopotamaniji − leksičke skrivalice iz 2013.).
Treća cjelina sastoji se od nekrologa u spomen trojice istaknutih lingvista Uriela Weinreicha, Charlesa Fillmorea i Joshua Fishmana te od intervjua s autorom o različitim lingvističkim temama: Izanđali jezik politike (originalno objavljen u beogradskom NIN-u 2012.), Jezici ne nastaju niti nestaju političkim dekretom (Novosti, Zagreb, 2013.) i Jezik je jedna velika i neodoljiva misterija (Oslobođenje, Sarajevo, 2015.). U završnoj cjelini knjige izložen je nastavak sociolingvističke bibliografije objavljene u Srbiji od druge polovice 2014. do kraja 2015. godine.
1. Što je to Europska povelja?
U prvome poglavlju pod naslovom Evropska povelja o regionalnim ili manjinskim jezicima: povodom punoletstva Bugarski detaljno prikazuje temeljne postavke i značajke ovog važnog dokumenta te predstavlja rad europskih institucija zaduženih za brigu o jezicima manjinskih zajednica. Naime, njihova je zaštita, objašnjava autor, zajedno s mnogim drugim zadacima, u nadležnosti Vijeća Europe − najstarije paneuropske političke organizacije, osnovane 1949. godine u Strasbourgu, s primarnim ciljevima osnivanja Savjeta Europe i Europske unije te sprečavanja ratova i ublažavanja međudržavnih sukoba. Danas Vijeće Europe obuhvaća 47 država članica, odnosno sve europske države osim Bjelorusije. Najvažniji projekt zaštite ugroženih jezika u sklopu rada ove institucije započet je 1992. godine usvajanjem čuvene Povelje − opsežnog dokumenta koji predstavlja jedini postojeći internacionalno obavezujući instrument te vrste: „sistematizovan pravni okvir, skup standarda preporučenih članicama Saveta Evrope u cilju zaštite i unapređivanja regionalnih i manjinskih jezika na njihovim teritorijama, obuhvatajući pod ovim zaglavljem i neteritorijalne jezike, kao i manje korišćene jezike u službenoj upotrebi“ (str. 14). (Pritom se pojam manjinski jezik odnosi na jezike čiji su govornici u „apsolutnoj manjini“, tj. njihov jezik nije ni na jednom dijelu teritorija države većinski, dok pojam regionalni jezik označava jezike čiji govornici čine „relativnu manjinu“ budući da su većinski u nekom dijelu zemlje.)
Povelja je ponuđena na potpisivanje i ratifikaciju svim članicama Vijeća Europe, a stupila je na pravnu snagu 2008. godine, kada ju je ratificiralo prvih pet država. S vremenom su im se pridružile i druge, tako da je do 2015. godine, navodi Bugarski, ovaj dokument ratificiralo još 25 zemalja − uključujući Hrvatsku, Srbiju, Crnu Goru te Bosnu i Hercegovinu. Nastavak ovoga poglavlja Bugarski posvećuje prikazu strukture danoga dokumenta, procedure provođenja, problema teorijske, metodološke i praktične prirode, kao i rezultata postignutih njegovom primjenom.
2. Jezik i multi-/inter-kulturalizam
U drugome se poglavlju Bugarski bavi pojmovima multikulturalizma, interkulturalizma i njihovim odnosom prema jeziku „kao proizvodu i izrazu kulture“. Dok multikulturalizam autor definira kao „statičku koegzistenciju uz zaštitu manjinskih prava“ (koja uz svoja pozitivna obilježja uključuje i mogućnost segregacije te multikultifobije, straha od Drugog), interkulturalizam određuje kao odnos koji „podrazumeva komunikaciju i dinamičku interakciju među kulturama, uzajamno bogaćenje bez obzira na većinsko-manjinske odnose, podstičući integraciju“ (str. 40), posebno ističući kako „jedino interkulturalizam eksplicitno priznaje vrednost raznolikosti uz insistiranje na mešanju, interakciji i hibridizaciji zajednica“ (str. 41). Dakle, glavna razlika između ova dva pojma leži u tome što je interkulturalizam složeniji i napredniji koncept, koji Bugarski pomalo ironično naziva „multikulturalizmom u luksuznom pakovanju − multikulturalizmom de luks“ (ibid.).
Budući da ovi pojmovi podrazumijevaju postojanje više kultura, oni podrazumijevaju i višejezičnost, koju autor naziva „pravim rješenjem za preživljavanje u procepu između asimilacije i getoizacije, i putem ka integraciji u većinski kolektiv uz očuvanje sopstvenog identiteta“ (str. 42). Uz poznati pojam višejezičnosti, u ovome poglavlju Bugarski, analogno prethodno predstavljenim pojmovima, predstavlja interlingvalnost, koja podrazumijeva potrebu učenja i upotrebe drugih jezika u interkulturalnoj zajednici te svijest o prednostima međusobnog prožimanja u komunikaciji za vrijeme zajedničkog života. U nastavku poglavlja autor raspravlja o prednostima i metodama poticanja i širenja više- i međujezičnosti, s posebnim naglaskom na formalno-pravnim aspektima njihove realizacije.
3. Popisi stanovništva: jezik i nacionalnost
U trećem poglavlju Bugarski se bavi važnošću podataka prikupljenih popisima stanovnika, posebice kada je riječ o njihovom materinjem jeziku te nacionalnoj i vjerskoj pripadnosti. Činjenica jest da se etnički, jezično i vjerski heterogene države (poput zemalja bivše Jugoslavije) susreću s problemima utvrđivanja broja i profila različitih segmenata svojeg stanovništva, osobito kada je riječ o manjinama, ističe autor. Te probleme valja shvatiti ozbiljno jer upravo podaci s popisa stanovništva uvelike određuju unutarnju politiku i međunarodni ugled zemlje − posebice u posljednje vrijeme kada nadnacionalne organizacije inzistiraju na ostvarivanju ljudskih prava. U ovome poglavlju autor raspravlja o problemima koji se pojavljuju prilikom provođenja popisa stanovništva, nedostacima aktualnih upitnika te vjerodostojnosti prikupljenih podataka, kao i o manipuliranju prilikom njihove interpretacije. Nakon toga slijedi kratak prikaz rezultata popisa stanovništva provedenih u „prvoj“, „drugoj“ i „trećoj“ Jugoslaviji, te posljednjeg popisa stanovništva iz 2011. godine u odvojenim državama Srbiji i Crnoj Gori. Najveća je pažnja u tim prikazima usmjerena na odnos, posebice „nedosljednosti“ među rezultatima u kategorijama nacionalne pripadnosti i materinjeg jezika stanovnika („nedosljednost“ se ovdje odnosi na često nepodudaranje između označene nacionalne pripadnosti i materinjeg jezika ispitanika − primjerice na posljednjem je popisu stanovništva 29.600 registriranih Hrvata u Republici Srbiji navelo srpski jezik kao materinji). Autor u zaključku poglavlja posebnu zabrinutost izražava po pitanju manipuliranja ovakvim podacima, pokazujući pritom na pojedinim primjerima zbog čega se i s kojim ciljem do sada manipuliralo rezultatima popisa stanovništva u Srbiji.
Na ovo se poglavlje nastavlja Bugarskijev kratki osvrt na diskusiju zapodjenutu na zajedničkoj sjednici Komiteta stručnjaka za Europsku povelju održanoj 2013. godine o jednom terminu koji autor smatra izuzetno problematičnim i štetnim, a zastupljen je u službenoj dokumentaciji i publikacijama. Riječ je, naime, o terminu državni jezik, koji je unatoč upozorenjima na koncu zadržan u upotrebi. Prema autorovu mišljenju sporni termin „nosi jak ideološki naboj, oživljavajući romantičarski i nacionalistički ideal evropske nacionalne države XIX veka, koja svoj vrhunski izraz nalazi u svom jedinstvenom i neprikosnovenom jeziku“ (str. 72). Autor, nadalje, zaključuje da je tako „otvorena glorifikacija Države u očitom raskoraku sa aktuelnim insistiranjem na evropskim integracijama, višejezičnosti i manjinskim pravima, budući da sve ove vrednosti […] eksplicitno ili bar implicitno dovode u pitanje apsolutni primat jednog državnog jezika“ (ibid.) te ukazuje na prednosti termina službeni jezik i nacionalni jezik.
4. Pogled iznutra
Posebna vrijednost ove zbirke radova jest u tome što Ranko Bugarski uz izrazito informativne studije o raznim aspektima europske jezične politike vezane uz regionalne i manjinske jezike nudi i zanimljive „insajderske“ uvide u rad institucija zaduženih za njezino utvrđivanje i provođenje. Posebno je pohvalan njegov kritički pristup koji čitateljima omogućava objektivne uvide u problematiku te im skreće pažnju na „skliska“ mjesta s kojima se europska jezična politika suočava „u potkrovlju“.