Časopis Prosvjeta

Ostalo je neobjašnjeno zbog čega su Pavla držali kod policije u Petrinjskoj u Zagrebu duže nego ikog od ostalih koji su s njim bili. Nepuna četiri mjeseca se nalazio u tom zatvoru. Na njegovom dosjeu zapisano je “otpremljen 14. X. u logor Jasenovac”, ali tamo ga nitko od preživjelih nije primijetio. Vjerovatna je pretpostavka da ga nisu ni otpremili u logor, nego likvidirali

S obzirom da je Pavle proboravio cijelu 1940. i do maja 1941. godine u Topuskom, to sam imao priliku da razgovaram s njim, u više navrata, o svačem pa i cijelom njegovom životnom putu. Nakon završetka Balkanskog rata, on je pomoću nekih veza dobio pasoš kao crnogorski podanik i s njim otišao u Švicarsku, da nastavi studije u Lozani. Ali, čim je započeo rat između Austrije i Srbije, on se osjećao obaveznim i opet otišao, kao dobrovoljac, da ratuje protiv austrijske vojske. Povlačio se sa srpskom vojskom 1915. godine preko Albanije u Grčku, podnio sve patnje u tome ratu i na Krfu doživio poznati inscenirani Solunski proces, koji je na njega ostavio doživotno tužne uspomene. Uvjeren da je to bio atak Aleksandra Karađorđevića i Nikole Pašića na rukovodstvo “Crne ruke”, posebno na Apisa, koga je Pavle neobično cijenio, odmah je uočio da i njega mogu povezati kao saučesnika sa atentatorima. To je sa sigurnošću cijenio, jer je on bio vrlo poznat među njima, a posebno zbog čestog kontakta sa Radom Malobabićem, kao svojim zemljakom, rodom iz istog kraja, a Radu su kao glavnog sa Apisom okrivili za atentat. Pavle je to na vrijeme sve predvidio i izbjegao hapšenje, otišao prvo u ilegalu, a ubrzo iz Grčke bježi i ponovo stiže u Švicarsku. Tamo je nastavio studij i ubrzo se povezao sa naprednim revolucionarnim pokretom, u kome je bilo dosta Jugoslovena.
Pavle je došao opterećen doživljajima iz obadva rata u Srbiji, zanesen idejama “Organizacije ujedinjenje ili smrt” kao primjer patriotizma, karaktera i organizacione sposobnosti Apisa nije mu lako silazilo sa uma, pa njegov završetak. Sve zapamćeno je gonilo na razmišljanje da li se sve moralo tako završiti.
Apisovu ulogu i naivnost je također analizirao: najznačajnija uloga kod dovođenja Karađorđevića na kraljevski položaj u Srbiji, pa kad je i on imao najviši položaj u vojsci nije tražio nikakvih privilegija, nego politiku prepustio građanskim političarima, a on samo u općem interesu molio da ga konzultiraju kod razmještaja kadrova u vojsci, jer je oficire najbolje poznavao još od atentata na Obrenovića. Poznato mu je bilo, kako su nekoji oficiri učesnici atentata, popeli se na položaje koje im Apis ne bi dao nikada, jer ih je znao kao kukavice, napr. Petra Živkovića, Kostića i još neke, ali baš su se oni držali oko Aleksandra i udvarali mu se, što Apis nije smatrao vrlinom. Baš od ovakvih je Aleksandar i očekivao ono što mu je trebalo, da stvori kontraše “Bijelu ruku”, koju će suprotstaviti Crnorukcima. Znao je da Dragutin Dimitrijević-Apis, i kao ličnost i organizator Crne ruke i njegovi saradnici uživaju velik ugled i uticaj, pored vojske, i u srpskom narodu, te da zbog njih, Aleksandar, neće moći imati neograničenu vlast. Zbog toga se Pašić, kao predsjednik vlade i Aleksandar regent odlučuju na razbijanje Crne ruke i to u najtragičnijoj situaciji srpske vojske i naroda, ali i za njih najsigurnije vrijeme za uspjeh svoga cilja. Vojska je bila potpuno iznurena, velik broj poginuo i umro od tifusa, logično među njima je nestao i velik broj oficira Crnorukaca, jer oni su se zalagali kao najbolji patrioti svuda i primjerom služili. Sve ovo što je Pavle zapamtio i kod sebe preispitivao uticalo je i pomoglo njemu i mnogima revolucionarnim omladincima u inostranstvu da se oslobode nacionalnog zanosa i političkih zabluda.
Između ostalog zapamtio sam iz Pavlovog pričanja, da je za vrijeme svog boravka u Švicarskoj 1916. g. i možda početkom 1917. g. imao priliku slušati nekoliko predavanja koja je Lenjin držao nekim skupovima svojih simpatizera i progresivnih političkih ljudi. Navodno, Pavle je sa još nekim Jugoslavenima, u međuvremenu, uspio da ih Lenjin primi lično i da s njima porazgovara o prilikama na Balkanu. Tada su mu oni potvrdili vijest da je Dimitrije Tucović poginuo u ratu, za koga se Lenjin posebno interesirao i rekao im da je Srbija u Tucoviću izgubila velikog čovjeka. Karakteristično je Pavlovo pričanje o prvim utiscima sa Lenjinovog predavanja. Kad su ga prvi put slušali, u početku bi on govorio tiho, bez posebnih impresija, ali ubrzo postaje sve interesantniji, da do kraja masu prosto fascinira, koja sluša s takovom pažnjom da je moguće muhe čuti u dvorani. Takovim impresijama Lenjin je osvojio i mnoge Jugoslavene i pomogao im da se jasnije orijentiraju u svojim daljnjim političkim akcijama, naročito da se oslobode usko-nacionalnih političkih misli.
Zbog revolucionarne političke aktivnosti Pavle i još nekoliko njegovih drugova i Jugoslavena, početkom 1921. g. protjerani su iz Švicarske, i on je od tada najčešće živio u Beču, gdje se još jače aktivira na političkom radu. Povezuje se sa većim brojem istaknutih komunista i revolucionara iz Jugoslavije i drugih zemalja. Sarađuje u listu “Balkanska federacija” (organu narodnih manjina i potlačenih Balkana), i tada je najvjerovatnije postao i član komunističke partije. Zanimljivo je pričao o strahu jugoslavenske policije, kad bi doznali, da Bastajić ili Mustafa Golubić namjerava doći ili prolaziti kroz Jugoslaviju, jer su ih znali kao Crnorukce opasne za Aleksandrov i Pašićev život. Posebno da su se bojali Golubića, jer su pretpostavljali da on ima kao specijalan zadatak da izvrši atentat na Aleksandra Karađorđevića, iako, po Pavlovom, Golubić nije imao takav zadatak. Oni su putovali, kad koji, po drugim političkim zadacima u Jugoslaviju ili preko nje u druge balkanske zemlje, i policija bi obično saznala kasnije za njihova putovanja. O Golubiću je Pajo pričao, kao o jednom od svojih najprisnijih drugova, učestvovali su zajedno u ratu u Srbiji, u mnogim akcijama kao “Crnorukci”, i opet u inostranstvu na istim i često zajedničkim poslovima, kao i tada u Beču.
U tim razgovorima, o političkoj aktivnosti, Pavle je govorio da je češće iz Beča putovao u Rusiju, ponekad se tamo zadržavao duže vremena, dobivao razne zadatke, samo nikad ga mi u Topuskom nismo razumjeli od koga je konkretno dobivao te zadatke. Istina, on je pominjao kontakte s Kominternom, da je po tim mnogim zadacima odlazio u mnoge države Evrope, a nekad je išao i u Tursku. Nama je govorio da je, navodno, proučavao političko stanje i sarađivao sa organizacijama KP–a. U malo kojoj od tih zemalja nije boravio i u zatvoru izvjesno vrijeme. Zapazio je i režimske razlike zatvora pojedinih zemalja i tvrdio da su francuski i talijanski zatvori gori od njemačkih. Napomenuo je i svoj boravak u Španiji, za vrijeme građanskog rata, također po specijalnom zadatku.
Posebno je Pavle znao interesantno pričati i pred širim krugom simpatizera o različitim političkim stanjima u zapadnoevropskim zemljama. Za Englesku je govorio da, pored demokratskih formalnih sloboda, njihova komunistička partija će među zadnjima u svijetu uzeti vlast od buržoazije. Vrlo uvjerljivo je objašnjavao zašto je tako, visok standard, eksploatacija kolonija i sl. Za češku i švicarsku demokratiju je ipak govorio kao mnogo ljepšoj. Kod njih se rado zadržavao na odmoru iako u Švicarskoj nije imao pravo legalno boraviti. U vezi s tim govorio nam je kako se služio i bio vanredno iskusan u kamufliranju za ilegalan rad, vješt u mijenjanju fizionomije, kad sa dugom kosom i bradom, koja mu je rasla bujno, kad sa brkovima bez brade i sl.
Pričao nam je Pavle i o specijalnom zadatku da izučava stanje u Njemačkoj pod fašističkim režimom, ali da mu, o njegovim analizama i konstataciji o opasnosti agresije za cijelu Evropu, nisu vjerovali nadležni drugovi u Moskvi. Da to zaista i nije bilo moguće shvatiti osim čovjeku koji je mogao na licu mjesta duboko studiozno proučiti i osjetiti u praksi posledice toga režima.
Pominjao nam je jednom prilikom Pavle, i o svom kontaktu, sa Svetozarom Pribićevićem, dok se isti nalazio u emigraciji u Parizu. Prihvaćao je on većinu političkih koncepcija o budućem uređenju Jugoslavije koju su imali i komunisti, ali nije mogao pretpostaviti da će skoro doći do takove situacije, da bi se o tome vrijedilo ozbiljno razgovarati. Ali, već tada je Svetozarevo zdravlje bilo na izmaku pa Pavle nije imao svrhe da se s njim bavi duže vrijeme.
Dolaskom u Topusko, prema zapažanju nas, koji smo održavali permanentne veze s Pavlom, on se u početku osjećao dosta raspoložen i nije očajavao. Sastajao se sa ponekim ljudima znancima iz osnovne škole u Perni, pa onda se našao sa ponekim pacijentom u banji koji mu je pravio društvo. Ali lječilište Topusko je radilo tri-četiri mjeseca preko ljeta, a onda kad nastupi mrtva sezona u Topuskom je zaista vladalo mrtvilo, jako neugodno i za domaće ljude. To je malo mjesto, sa svega tristo-četiristo stanovnika. Pavle bi tada češće dolazio u Pernu, jer se i tamo oko njega znala okupiti grupa simpatizera KP-a koji su ga rado slušali, pa je i njemu lakše vrijeme prolazilo. Ali u mrtvoj jeseni i zimi, selo sa dosta primitivnim načinom života, bilo je neugodno za njega, a k tomu još udaljeno od Topuskog desetinu kilometara, što se moralo prepješačiti ili rijetko kad uhvatiti slučajna seljačka kola da se preveze, što je opet sve skupa njemu nenaviknutom na takav život kvarilo ionako slabo raspoloženje.
Tako je sve ubrzo Paji postalo pretijesno, pa onda opća situacija i rat u Evropi su ga sve više zabrinjavali. Živce je već u velikoj mjeri imao iscrpljene, pa u nervozi je mnogo pušio, crnu kafu pio u suviše velikim količinama, pa češće i alkoholna pića, što ga je sve pravilo još nervoznijim. U takovom njegovom teškom raspoloženju, koje se lako uočavalo, pokušavali smo saznati što ga je najviše prinudilo da dođe u Jugoslaviju, je li nostalgija ili i mnogo štošta drugog, jer nama nije nikako bilo jasno zbog čega se prevario ili što ga je navelo da dolazi, što je i on mogao lako znati, u nepovoljnu situaciju. Na takva pitanja nam je svaki put ponavljao improvizirano objašnjenje, da je zbog nama nerazumljivih razloga prekinuo kontakt sa Moskvom, živio par godina u Evropi i slučajno došao u kontakt sa Dragišom Cvetkovićem, tadašnjim predsjednikom vlade, s kojim se znao iz ratova u Srbiji, pa je od njega tražio pod kojim uslovima mu dozvoljava povratak u Jugoslaviju. Cvetković mu je dozvolio uz uslov da se ne bavi političkom aktivnošću. Obzirom da se osjećao dosta iscrpljen i umoran, pa je smatrao da možda kroz neko vrijeme će mu odgovarati i takav život u Jugoslaviji i došao je. Nakon dolaska u septembru mjesecu pa do decembra, koliko je bio u Beogradu, osjećao se dosta ugodno. Našao je dosta poznatih drugova iz prošlih ratova, pa je tim više imao nade da će se u Beogradu snaći i za egzistenciju. Ali, “Dragiša me prevari” kako je on rekao i konfinacijom u Topusko propadoše mi sve nade i sad ovisim još od nekoliko drugova i prijatelja, koji me ne zaboravljaju. Pominjao je Vladu Ribnikara, Vidoja Đurđevića, Dragana Milićevića i još neke prijatelje iz mladosti da mu ponekad pošalju novčanu pomoć.
Interesantno je bilo raspoloženje i samih mještana u Topuskom prema Bastajiću. Ugostitelji, službenici, inteligencija, svi su sa poštovanjem odnosili se prema njemu, iako su to bili u većini režimski pristaše i malograđanski mentalitet. Svako, ko je saznao za njegov životni put cijenio ga je kao vanrednog čovjeka, koji je bio spreman i žrtvovao život za opće interese čovječanstva. Vjerovatno je na takovo raspoloženje uticalo političko raspoloženje i naroda toga kraja. On i u toj teškoj situaciji konfinacije nije htjeo ničije milostinje. Čak je znao, ako bi vidio bijednog seljaka, od svoje skromne garderobe odvojiti neki predmet i dati takovom. To su mještani znali i nekoliko prisnijih simpatizera našli način i organizirali da Pajo drži tečaj francuskog jezika za nekoliko žena službenika i pacijenata u Topuskom i na račun toga mu davali koju hiljadu mjesečno. U takovoj situaciji svog skromnog života u Topuskom Pavle je dočekao i rat u proljeću 1941. godine.
Ja sam bio mobilisan i otišao u ratnu jedinicu u Banja Luku, gdje sam se zadržao desetinu dana sa povratkom pješice preko 200 kilometara. Kad sam došao u Pernu našao sam Pavla kod kuće, bio je van sebe od neraspoloženja. U razgovoru prvo što me pitao šta to bi sa jugoslavenskom vojskom, koja tako brzo položi oružje. Da li sam primijetio kakva je bila situacija među oficirima i gdje je krivnja za tako brzu kapitulaciju. Objašnjavao sam mu, ono što sam ja mogao i znao zapaziti, a očito sam vidio u Banja Luci da se Štab divizije prvi evakuisao u pravcu Jajce-Sarajevo, ostavivši jednog kapetana u štabu da motri situaciju i čeka daljnje naređenje. Podoficiri i mnogi vojnici su nekoliko dana dosađivali kapetanu i pitali šta da se radi sa jedinicama, koje su kasnije formirane na mjestu mobilizacije i nalaze se u okolici Banja Luke. Ništa im taj kapetan nije znao reći nego “čekajte i ja ne znam dok ne dobijem naređenje od viših” i tako je potrajalo dok se Nijemci nisu pojavili na Savi kod Stare Gradiške gdje su naše jedinice porušile most, a onda je nastalo opće rasulo.
Nije to Pavlu išlo u glavu, da se tako može raspasti brzo jedna regularna armija, za koju se smatralo da je dosta dobra. Upoznao sam ga da smo mi komunisti imali direktivu da se borimo protiv fašističke vojske, da se zalažemo za održanje morala organizacije i discipline u armiji. Ali nitko nije predvidio takovu slabost te armije i izdajstvo političara, pa to nije došlo do izražaja.
Nakon brze kapitulacije Jugoslavije i okupacije od Nijemaca ustaše su u Hrvatskoj formirali svoju vlast i odmah počeli hapsiti Srbe u Topuskom, prvo istaknutije pristaše bivšeg režima, a nakon desetinu dana i sve od reda i odvoditi u logore smrti, kao Koprivnica, a naročito Jadovno kraj Gospića. Znajući da tih dana nisu vidjeli u Topuskom Bastajića, a žandari su od nadležnih dobili naređenje da i njega treba uhapsiti, to su dvojica žandara i trojica ustaša dovezli se na konjima i u pola noći uhapsili Pavla u Perni i sutradan, 27. maja otpremili u Zagreb.
Pavle je već kod prvog hapšenja Srba u Topuskom bio svjestan da ni njega ne čeka ništa bolje, pa je češće dolazio u Pernu, ali se opet pojavljivao i u Topuskom, da ne bi skrenuo pažnju žandara, da on bježi iz Topuskog. Tih dana bio je potpuno izgubljen i ošamućen, odsječen i izoliran od zbivanja u svijetu, izbjegavao je tada sastanak i sa seljacima, vidio bi da se oni bakću sa zakašnjelom sjetvom, pa je lutao po poljima i šumarcima izvan sela i razmišljao o svojoj bezizlaznoj situaciji. Sa mnom u razgovoru interesirao se za mogućnost ilegalnog održanja u našem kraju. Na žalost, nisam mu znao dati određen odgovor ni savjet. Znao sam, da su se neki domaći ljudi još iz ‘’zelenog’’ kadra iza prvog rata održavali i hajdukovali nekoliko godina u ovim krajevima. Ali već dugo vremena nije bilo čuti za takove. Posebno za njega samoga bilo bi neodrživo, jer on ne pozna ljude nego u okolici Perne, a tu bi ga ustaše i žandari brzo tražili i gonili. Bio je markantna i upadljiva ličnost intelektualca i nije bilo vjerovati da bi se mogao kriti. Ni mi komunisti nismo još imali pojma o mogućem i budućem ustanku i revoluciji još tada, pa ni zajednički nismo mu znali nešto sigurnije savjetovati. U međuvremenu sam smišljao plan da ću ga odvesti kod mojih rođaka, u zaselak Lackovići, na rubu Petrove gore, na drugoj strani od Perne, pa da bi ugovorili da se tamo skloni za nekoliko vremena, dok ne vidimo šta će se dalje zbivati. Ali iznenadni dolazak, u pola noći, žandara i ustaša, sve planove je pokopalo i naš Pavle je tragično završio. Njega su otpremili u Zagreb i kod policije u zatvoru držali sve do 14. oktobra 1941. godine. Nekoji ljudi koji su bili sa Pavlom u zatvoru preživjeli su rat, odnosno pušteni ispod istrage, dok je on ostao iza njih i dalje u zatvoru. Nekoliko njih su ga zapamtili u zatvoru, dok su bili s njim i vidjeli u njemu vanrednog komunista i revolucionara, koji je hrabrio mnoge zatvorenike kraj sebe i tumačio, da on ne žali ni život izgubiti za ideju, za koju se cijelog života borio. I zatvorenici su ga većinom poštovali, nazivali su ga profesorom, a nekoji su dijelili s njim hranu koju su dobivali izvana.
Ostalo je također neobjašnjeno, zbog čega su Pavla držali kod policije u Petrinjskoj u Zagrebu duže nego ikog od ostalih koji su s njim bili, nepuna četiri mjeseca se nalazio u tom zatvoru i nije se ništa o njemu saznalo. Poslije rata je nađeno u policijskom arhivu, zapisano na njegovom dosjeu “otpremljen 14. X. u logor Jasenovac”, tamo ga također nitko od preživjelih nije primijetio niti što čuo o njemu. Moguća je i vjerovatna pretpostavka da ga nisu ni otpremili u logor, nego likvidirali negdje u okolici Zagreba ili na putu do Jasenovca.
Tako se završio život jednog od rijetkih revolucionara, koji neće biti, možda, nikad dovoljno rasvijetljen. Sretao sam nekoje ljude, nakon rata, iz Bastajićeve generacije, koji su ga znali iz inostranstva, ili zapazili u onom kratkom vremenu 1939. u Beogradu, ali su mi u razgovoru govorili, da u Jugoslaviji nema za Pavla podataka o njegovom radu u inostranstvu, jer je bio vezan i odgovoran za svoj rad samo u SSSR-u. Zbog toga, sa ovim mojim sjećanjima i nekim podacima odgađao sam i čekao, jer nisam mogao imati predodžbe o njegovoj političkoj odgovornosti pred ljudima i istorijom.
Tek 1959. godine, u “Borbi” od 9. maja, u članku “Balkanska komunistička federacija” pročitao sam da je u časopisu B. federacija sarađivao, pored ostalih i Pavle Bastajić. Kasnije su nađeni i njegovi članci objavljeni u tom listu kao: “Jugoslavija centar reakcije na Balkanu”, “Kapitulacija vođe Hrvatske republikanske seljačke stranke“, „Jedan častan glas o Makedoniji“ i još neki. Vladimir Dedijer pominje Bastajića u svojoj knjizi “Sarajevo 1914.” na nekoliko stranica, naročito u vezi saradnje sa Mladobosancima i Sarajevskog atentata na Ferdinanda. U nekoliko redova navodi o zaostavštini Pavla Bastajića koja se nalazi kod Vladimira Lebedeva, pa sam u vezi tih navoda razgovarao lično sa Dedijerom. On mi je rekao da M. Krleža znade najviše o Pavlovim doživljajima prije dolaska u Jugoslaviju 1939. godine, jer je kod njega navraćao kad je bio u konfinaciji u Topuskom.
U “Komunistu” 15. juna 1967. u članku P. Dajića, “Bečki punkt Jugoslavenskih revolucionara − Baraka u Grincengu” piše također V. Turok u svojim memoarima “Ulica Kominterne” o poznavanju sa mnogim komunistima iz Jugoslavije, među kojima ističe imena Mustafe Golubića i Pavla Bastajića, zbog čega navodim nekoliko redova iz sjećanja Vladimira Mihajlovića Turoka: “Mnogi jugoslovenski komunisti, naročito posle stupanja na snagu zloglasnog Zakona o zaštiti države, 1921. godine, našli su sklonište u Beču, gdje su nastavili s partijskim radom. Sama činjenica da je u to vreme u ovom gradu postojala grupa od 50-60 organizovanih skojevaca i članova partije bila je od značaja za delatnost KPJ.” − “Dvadesetih godina u Beču je bilo i nekoliko istaknutih predstavnika starije generacije jugoslovenskih revolucionara. Najjači utisak ostavljali su Mustafa Golubić i Paja Bastajić. Bivši pripadnici “Crne ruke” učesnici u organizovanju sarajevskog atentata 1914. na Franju Ferdinanda, oni su bili okruženi oreolom junaštva, a oko njihovih imena ispredale su se različite legende. Obojica su početkom dvadesetih godina stupili u KPJ i vodili živu propagandnu aktivnost protiv nacionalističke i ugnjetačke politike srpske buržoazije. Njihova istupanja (posebno u časopisu Anri Barbisa “Klarte” 1925. godine o predistoriji sarajevskog atentata) imali su velikog odjeka. Posle dugih godina emigracije vratili su se u Jugoslaviju. Nastradali su za vreme rata u gestapovskom zatvoru”.
Nakon ovih informacija, iz više izvora, o Bastajiću, navratio sam 1. septembra 1967. godine i kod M. Krleže i zamolio ga da mi reče što može o svom razgovoru sa Pavlom Bastajićem 1940. godine kada je bio kod njega. Ispričao mi je Krleža logično, kad sam ga upoznao u koju svrhu prikupljam podatke o Pavlu, da je kod njega došao jedne noći u jeseni 1940. godine i u dugom razgovoru mu ispričao mnogo štošta, a najviše o svojim neugodnostima, koje je doživio u službi NKVD-a. Prema tom pričanju, najverovatnije da je u toj službi Pavle radio od 1922, g. pa do 1936/7. godine. Pod kraj nije htio ili nije mogao izvršiti neki specijalni zadatak svojih pretpostavljenih, zbog čega je pao u duševnu depresiju, pa je povučen u Moskvu na odmor i liječenje. Navodno, nakon godinu i pol “takvog liječenja” povratili su ga ponovo na posao u Pariz, ali on se nije više osjećao sposobnim i nije htio raditi. Uvjerio se da Staljin likvidira i nevine ljude pa je dezertirao. NKVD je zbog toga organizovao hajku za njim, da bi ga likvidirali i na nekoliko mjesta su pucali na njega, ali je slučajno ostao nepogođen. U nevolji i bijegu Pavle se navraćao i kod Jugoslavena članova CKPJ, koji su se tada nalazili u Parizu, uvjeravao ih u svoju nevinost i molio za pomoć, ali je sve malo vrijedilo. Tako je 1939. godine u Parizu došao u kontakt sa Dragišom Cvetkovićem, znancem iz mladosti i razgovarao s njim o bijegu u Jugoslaviju. Šta je Pavle dogovorio sa Cvetkovićem, nije on to mogao sve reći, ali mu je dozvolio da dođe u Jugoslaviju. Rekao mi je Krleža, da je o Pavlovom slučaju razgovarao sa B. Čolakovićem i na osnovu toga uvrstili su ga u Enciklopediju, kao pozitivnu ličnost. Napomenuo je slučaj svog sastanka, sa Pavlom, još 1924. u Beču, da je i tada bježao pred policijom i sklonio se kod njega u hotelu kroz neko vrijeme.
Poslije razgovora sa Krležom, tragao sam još za nekim vezama pokojnog Pavla i iste jeseni sam posjetio nekoliko njegovih drugova iz mladosti koji žive u Beogradu. Našao sam dr. Stojana Jeremića, dr. Svetu Milišića i dr. Vidoja Đurđevića. Oni su mi također ispričali nekoje pojedinosti, a naročito Vidoje Đurđević je imao interesantne podatke. Sa Bastajićem je bio u Lozani na studijama od 1916. i sve, dok ih nisu zajedno, 1921. godine protjerali iz Švicarske. U Beču su također duže vrijeme bili zajedno, odnosno, često je bio u kontaktu sa Pajom, saznao je da je on imao neke veze i sa Maksimom Litvinovim, sovjetskim ambasadorom, ali nije znao da on direktno i u kom vidu sarađuje sa Sovjetima. Nakon rastanka u Beču nije se s Pajom vidio sve do 1939. u Beogradu. Sjeća se Đurđević, dok su bili u Švicarskoj, da je Pajo živio u intimnim odnosima s jednom ženskom, i Vidoje vjeruje, da je s njom imao dijete, a kad su protjerani, iz Beča, Pajo je odlazio kao ilegalac u Švicarsku, ali mu nije htjeo priznati da ima dijete tamo s tom ženom. U vezi ove priče, može se povezati i Pavlova priča nama u Perni, dok se nalazio u konfinaciji, da je negdje na periferiji Lozane imao mjesto gdje se mogao navraćati i provesti duži odmor, kad je za njega imao vremena, ali razumljivo samo kao ilegalac, odnosno, pod tuđim imenom. Navodno, da je to bila seljačka porodica, gdje je on nekad stanovao i tu je kroz vrijeme skupio svoju skromnu biblioteku, koja mu je tamo ostala.
Đurđević napominje da Golubić nije bio u Švicarskoj, dok je on i Bastajić studirao i koliko znade on nije tamo studirao. U Beču je i sa Golubićem kao i sa Bastajićem bio u čestom kontaktu i da mu se i on javio 1941. godine u Beogradu kao ilegalac, ali je ubrzo pao u ruke Gestapou. Po pričanju dr. Milišića, on je za svog boravka u Beču bio prijatelj sa Bastajićem, pomagao ga, nekad ga primio u zajednički stan, nekad mu novčano pomogao, obzirom da je Milišić bio dobro situiran.
I kao zadnje o Bastajiću, Rodoljub Čolaković je napisao u “Komunistu” od 14. decembra 1972. godine u feljtonu: Kako je napisana “Kuća oplakana” svoja sjećanja o jednom neugodnom sastanku sa Pavlom Bastajićem, u Parizu, januara 1938. godine. Čolaković piše, da je saznao nakon dužeg vremena, poslije rata, u Jugoslaviji, iz razgovora sa Miroslavom Krležom. O tom sastanku sa Bastajićem i što je sve doznao o njemu od M. Krleže, Čolaković je napisao dosta opširno o cijeloj političkoj aktivnosti Pavla Bastajića u osnovnom, Krleža mu je ispričao kao i meni, možda s nešto različitih detalja.
Iz svega do sada objavljenog o Pavlu Bastajiću, uvjeren sam da je ostalo još mnogo što se, možda, neće nikad saznati o njegovom životnom putu i političkoj aktivnosti, pa neka bude i ovoliko za uspomenu na njega.