Uz predstavu "Moja fabrika" Bosanskog narodnog pozorišta Zenica
MITOGRAFIJA GAŠENJA UZAVRELOG GRADA
Juni 2017
"Moja fabrika" zeničkog pisca i novinara Selvedina Avdića intimna je biografija, iako je teško razlučiti čija je zapravo. Ona ne krije pripovjedačev glas, iako on postaje zaista konkretan tek onda kada i sam autor postaje svjesno biće i kad govori o osobnom doživljaju velike majke, hraniteljice i trovačice istodobno – zeničke željezare
Već je dovoljna ta riječ! Zvuči romantično, potrošeno i nepotrebno, ali i dalje je istina, barem u jezicima koji su svoje povijesti, zajedničkosti i bogatstva pustili niz vodu. Mitski prizvuk koji ima, iako ni „domaćiju“ tvornicu ne treba podcjenjivati, fabrika daje svojom nesumnjivo i ideološki i povijesno označenom puninom svojevrsni romantični prizvuk onome navodno prizemnom, u međuvremenu prezrenom, konkretnom, ponekad i prljavom, bučnom, zadimljenom, neekološkom… radu. Fabrika je odsjaj baze koje se treba odreći, između ostaloga i zato što joj je sama povijest rekla zbogom i upisala je u saldo otpisanog.
Toj zaboravljenoj bazi Selvedin Avdić podigao je nadgradnju čiji naslov jednostavnim intimističkim dodatkom oplemenjuje nepoželjnu riječ i svrstava je u intimni krug onih stvari koje čine pojedinačni, ali i život kolektiva. „Moja fabrika“ zeničkog pisca i novinara intimna je biografija, iako je teško razlučiti čija je zapravo. Ona ne krije pripovjedačev glas, iako on postaje zaista konkretan, izuzme li se uopćavanje uvoda, tek onda kada i sam autor postaje svjesno biće i kad govori o osobnom doživljaju velike majke, hraniteljice i trovačice istodobno – zeničke željezare. Do tada, poglavlja knjige govore o povijesti suživota, najprije prisilnog kasnije poželjnog, grada i fabrike koja ga je, možda malo previše naglo, i stvorila. Zenička željezara podigla je kasabu u kojoj je životni princip bio „Zaobiđi me!“ na razinu urbanog središta, a ubrzana modernizacija donijela je sve svoje dobre i loše nusproizvode: kriminal, prostituciju, alkoholizam i slično. Pod austrougarskom vlašću, riječ je bila o tipičnom kolonijalnom pristupu, bez ekološke ili društvene svijesti – profit je bio jedini pravi zakon, a razvoj ga je slijedio gotovo kao nužno zlo, pa je osim industrijalizacije i urbanizacije rast fabrike u dotad zatvorenu sredinu doveo ne samo sunarodnjake iz bližih i daljih krajeva nego i populaciju s raznih strana monarhije. Grotlo „melting pota“, metafore koja u ovom konkretnom slučaju ima snagu izravnosti metonimije, čak i obične poredbe, predstavljalo je istodobno i pokazni primjer i strukturni izazov za obje Jugoslavije, posebno za onu socijalističku, u kojoj je Zenica morala dokazati i pokazati možda i više nego što je realno mogla i imala. Mitologija izražena sintagmom „uzavreli grad“ bila je provodni motiv svega u vezi s gradom koji, kako piše Avdić, možda i nije bio lijep, ali je bio grad.
Pred kraj tog razdoblja zanosa, nakon što su petogodišnji planovi ostvareni a život postao ugodniji, iako zbog specifične have nikad i potpuno ugodan, dolazi autorova generacija. Postmoderni, kritični i razočarani, pankerski skloni propitivanju mitova o proizvodnji koja ne trpi dok svjedoče kako socijalistički zanos nagriza dekadencija, privatna inicijativa i poduzetništvo spareno s političkom ili onom sasvim običnom korupcijom, naraštaj koji je stasao u osamdesetima protiv željezare vodi svoj mali, gotovo podzemni kontrakulturni rat kojem je ekologija tek nominalna etiketa i razlog. Donkihotovski, što autor i priznaje kad knjiga od ideološki ispravne povijesne razglednice postaje (i) autobiografija, nasrtaj na zvijer koja je u međuvremenu postala simbol grada ujedno je i početak otrežnjenja. Nažalost, u isto vrijeme kad je i otrežnjenje na drugim frontovima dovelo do još goreg trovanja, sa smrtonosnim posljedicama u devedesetima. Iako Zenica nije imala rat u onako strašnom obimu kako ostali dijelovi danas dvoglave, troglave ili kakve već postdejtonske države, ekonomski pad kao posljedicu ne samo ratnih stradanja ona nesumnjivo osjeća. Iz današnje perspektive, kad gradom i dalje dominira prevelika zahrđala zvijer, ali koja još radi minimumom kapaciteta, dok je indijski vlasnik nekome ne proda ili jednostavno zatvori, pobuna posljednjeg jugoslavenskog desetljeća čini se posebno gorkom i smiješnom, ne zato što bi možda anticipirala budućnost nego upravo suprotno, zato što nije bila sposobna pretpostaviti koja vrsta apokalipse se može dogoditi jednom kad padnu narativi koji su navodno u čeličnom stisku držali na okupu ne samo jedan grad ili jednu zemlju.
O radu i proizvodnji, o normama i udarnicima, o vrijednostima koje se stvaraju rukama da budu trajnije od mjedi, pa čak i od čelika, iz depresije današnjeg stanja Zenice, kao i Bosne i Hercegovine, ali i cijelog „regiona“, progovara na temelju Avdićeve knjige predstava koja s pravom postaje amblematska ne samo za ovu sezonu. „Moja fabrika“ u režiji Selme Spahić i produkciji Bosanskog narodnog pozorišta Zenica je, očekivano, velika predstava velike teme velikog vremenskog raspona, freska koja kazališnim sredstvima samosvjesno propituje moć proze, čak i takve koja se ne može odlučiti što je. Ako je Avdićeva knjiga monografija i biografija, dramatizacija Emine Omerović, Bojane Vidosavljević i same redateljice upravo je mitografija, zato što intimne dijelove autorskog pripovijedanja prepisuje i pripisuje kolektivu koji ih onda nadopunjuje svojim iskazima, ispovijestima ili jednostavno – donesenim materijalom. Razvija se na sličan način kao i knjiga, jer je, unatoč ekskurzivnim arabeskama, u stopu prati. Izvana pak obećava, između ostaloga i radnom biografijom redateljice koja je u karijeri već imala i više nego zapaženih autorskih predstava nastalih redom s ansamblom i stvorenih u procesu a ne prema književnom predlošku, nesputanu autorsku slobodu. „Moja fabrika“ je i ima, najprije u načinu kako je građena oko zadane strukture, ali prije svega po svojoj funkcionalnosti i višestrukoj kontekstualnoj uokvirenosti. Knjiga spaja grad i fabriku u cjelinu jer prati simbiozu i međusobnu ovisnost proizvodnje i života, učinkovitosti i svega onoga što dolazi s njom – od obiteljskog života s pripadajućim ritualima, preko obrazovanja, zdravstva, prometne povezanosti, izgradnje stambenih i svih ostalih kapaciteta, do društvene dinamike kao rezultante svega toga. Predstava tom spoju dodaje svoju autentičnu komponentu – kazalište samo, što Bosansko narodno pozorište Zenica to zaslužuje, svojim nekadašnjim sjajem, današnjom aktivnošću i svojom, od grada i fabrike neodvojivom, poviješću.
Bosansko narodno pozorište Zenica osnovano je 1950., dok je još trajala prva petoljetka u kojoj je željezara privođena svrsi izgradnje ratom porušene zemlje i društva koje je, „kako se vjerovalo“, okrenulo novu stranicu u razvoju čovječanstva. Kultura je, naravno, bila dio tog zamaha, pa je i radnički grad dobio jednu od onih kulturnih institucija bez koje ne bi bio kompletan. Kako je Zenica postajala primjer i simbol, kultura je, barem kazališna, ponovno došla na red u fazi već visoko razvijenog socijalizma, čija su se ideološka puknuća već nazirala, a uskoro će i ona ekonomska. Izvana je ipak trebalo čuvati fasadu postignuća, pa je 1978. prema nagrađenom projektu Jahiela Fincija i Zlatka Ugljena izgrađena reprezentativna i pomalo predimenzionirana zgrada-hram. O ambicijama i želji da se tonama betona i kvadratima stakla govori glasnije nego riječima svjedoče i danas impresivni podaci o veličini zgrade, ukupnoj korisnoj površini i otvorima pozornice, od koje je jedina veća bila, a i danas jest, ona Srpskog narodnog pozorišta u Novome Sadu.
Četiri desetljeća turbulentne, tranzicijske i krvave povijesti kasnije, zgrada je i dalje monumentalna, ali je i monument svega onoga što je Bosna i Hercegovina u međuvremenu prošla, pa je sve do nedavnog kozmetičkog uređenja fasade izgledala kao da ratna djelovanja Zenicu i nisu zaobišla. BNP i dalje jest središnji objekt kulture u Zenici i cijelom njezinom kantonu, i dalje reprezentativan i impresivan, ali istodobno i dijeli sudbinu grada, čak je i anticipira. Prije nekoliko godina oluja je polomila golema stakla na fasadi, pa je održavanje predstava bilo onemogućeno u zimskim mjesecima. Prošle zime, kad se dogodilo ono što je sadašnji vlasnik željezare odavno najavio, a to je da uslijed smanjivanja proizvodnje ni fabrika više ne proizvodi toliko dodatne topline da bi mogla grijati cijeli grad, Zeničani su se počeli smrzavati ne samo u teatru, nego i kod kuće. Priča o suživotu grada i fabrike tako je dobila još jedan od brojnih simboličnih epiloga, u kojem je kazalište, u skladu sa svojom primarnom funkcijom predskazivanja i osvješćivanja, odigralo gotovo profetsku ulogu.
Na toliko konkretnoj povezanosti grada, fabrike i kazališta predstava nimalo ne inzistira, nego joj dopušta da se sama, posredno, dogodi. Scenografija i kostimografija, a oba segmenta potpisuje Sabina Trnka, ostavlja zaista veliku scenu BNP-a gotovo potpuno praznom, tek s pokojom nužnom naznakom rekvizite, dok u pozadini spušta tek dva panela: najprije fabriku, a onda i grad, kao njezin dodatak ili rezultat. I kostimi su takvi: ansambl je uglavnom u radničkim kombinezonima i ostaloj potrošnoj odjeći koji navuče nakon što izađe iz kostimografski prilagođene tradicije dimija i turbana, jer opismenjavanje radnika, kako konkretno tako i ideološko i kulturno, utvrđuje kao povijesni proces paralelan s onim proizvodnim ali i klasnim. Nakon epizoda iz NOB-a, kad je fabrika bila i poprište i uteg i ulog u borbi, poslijeratna obnova i osuvremenjivanje željezare zajedničkim naporima svih konkretizirano je jednostavnim spuštanjem praznih nosača – metalnih šipki koji uspješno zamjenjuju svaku vrstu građevinskog materijala, šina i svega onoga od čega su takvi pogoni sastavljeni.
S dolaskom boljih dana i pozornica se sporadično funkcionalno puni, ali i dalje uglavnom ostaje znakovito prazna, u najboljoj maniri suvremenog kazališta koje zna da prazni prostor, ukoliko je napunjen radnjom, ne postoji. U Avdićevoj knjizi to se naglašava kulturom stanovanja i svakodnevnog života, u predstavi o tome više govori sam ansambl svojim grupnim i pojedinačnim angažmanom, zajedničkim procedurama i individualnim proplamsajima. Jedna od najzanimljivijih dramaturških intervencija događa se persiflažom „Uzavrelog grada“ Veljka Bulajića, ikoničkog filma o Zenici, pri čemu didaktički prizor poduke radnica u društvenim plesovima učas postaje uvod u pankersku pobunu i refleksiju na suvremenost. Pritom su se autori predstave jasno odredili i prema boljoj prošlosti i prema sadašnjosti, točnije prema dvije dominantne struje u njoj: onu nostalgičnu i onu negatorsku. Pa iako je predstavi sasvim moguće, i interpretacijski gotovo bezbolno, pripisati pripadanje prvoj od navedenih, ona zadržava kritički stav i prema posljedicama – u skladu s Avdićevom mladenačkom pobunom i kasnijim realističnijim pogledom na povijest grada i fabrike.
Međutim, i to je ono najvažnije, „Moja fabrika“ ne staje na tome: uz odnos prema ondašnjoj zbilji ona gradi i odnos prema današnjici i grada i države u kojoj nastaje i koju ne može ne zamijetiti. Aktivistički nerv Selme Spahić u tome je najvidljiviji, a prizor u kojem Lana Delić gitarskim rifom, nalik onom drugom, također gitari i pisanju sklonom Avdiću, po kratkom postupku secira sve ono što danas u tom gradu i toj državi, najblaže rečeno, ne valja. Dokumentarističko kazalište nostalgije, s obiteljskim pričama o povezanosti s fabrikom ili odnosa prema njoj, s anegdotama o pripadanju i otpadništvu, o dubokoj modernističkoj posvećenosti „hraniteljici“ i razumljivog postmodernog otpora „trovačici“, što je odnos prema majci-fabrici koji bi mogao biti i prvoklasan psihoanalitički materijal, tek tada dobiva smisao jer priča o prošlosti postaje priča o sadašnjosti. Posljednjom scenom, koja nalikuje postapokalipsi jer ansambl u zaštitnim odijelima odlazi s pozornice ostavljajući na njoj tek nekoliko osušenih sadnica, ona postaje i slika budućnosti.
Vrijednost se u umjetnosti dogodi ne kad univerzalno biva preslikano na pojedinačno nego obrnuto: kad iz pojedinačnog izbija univerzalno, čitljivo a spontano, samouvjereno u svoju različitost i svjesno svoje općenitosti. Upravo zato priča o zeničkoj fabrici i jest alegorija, ali dosega većeg nego što je to tek jedan grad, država ili bivša država, ili njezino društveno uređenje. Njezina je poruka globalna, na način kako to knjiga Selvedina Avdića možda i naslućuje, ali tamo nije otišla. I možda i bolje da nije, jer ovako predstava može sama nastaviti onu knjigom tek započetu rečenicu ili priču ili roman koji se, kao i svaki pravi, ne završava. Sve dok se ne pretvori u mit, čak i uz cijenu da to znači i konačni kraj svih njegovih aktera.