Časopis Prosvjeta

Andrejana Dvornić nikoga ne štedi, niti se dubinski opredjeljuje za “njihovu” ili “svoju – našu” stranu, jednako sagledava pljačku, nasilje i bezdušnost svih ljudi, ali i dobrotu nastojeći da preživi sirotinjstvo, progonstvo, glad i nostalgiju

Prošlu 2016. godinu završio sam osvrtom o poeziji Anđelke Korčulanić (tri zbirke poezije) ističući da je to pravo otkriće u hrvatskoj poeziji. Novu 2017. godinu započinjem osvrtom o prozi (dva romana) Andrejane Dvornić, još jedno otkriće rasne spisateljice u srpskoj pripovjednoj prozi. Dva imena, značajna pjesnikinja i vrsna pripovjedačica iz Dalmacije, sretan je trenutak u književnostima.
Prvim romanom “Boje kaleidoskopa” (2012. “Prometej” Novi Sad) ostvaruje široku panoramu života svoje porodice rudara, iseljenika, željezničara… u selu Biočić kraj Drniša. Priča je to o porodici Klašnić Veljka i Anđe u kojoj se rodila Andrejana nakon sestre i brata te najtananiji opisi odrastanja Male Plave Haljinice, tako je zvao starac i rođak Mićko, jer mu se tako predstavila kao mala djevojčica, do krasnog odrastanja i razgovora s Mićkom na klupi ispod košćele. Klupa na kojoj su sjedili ona, Mićko i Momo, ponekad drugi, ostaje sudbinsko sastajalište gdje će Ana (drugo ime za autoricu u romanu) dobivati prve spoznaje i razmišljanja o životu. Mićko, osamljenik i gubitnik, obrazovan i humanist poticat će razmišljanja o životu, ljudima, rasuđivanju i formiranju stavova, javljat će joj se okrznutim rečenicama u sjećanju i kad ga ne bude, kao dio drugog ja mlade obrazovane žene.
Ana, treće dijete, “malo smetalo” za starijeg brata i sestru, unijet će radost, dobrotu i toplinu u porodicu, ali i mnoštvo teškoća originalnosti u razmišljanju i odrastanju.
I sada filmski, roman je pisan gotovo u kadrovima, bilježi se stotine događaja, desetine likova i sudbina, slutnje i početak rata, rastanci prijatelja, gušenje i gašenje prvih ljubavi i druženja, nitkovluk i bezumlje nacionalizama, rak šovinizma, granice, barikade, oružje, vojnici… Krajina, slom Krajine, progon, bijeg i tragedija Srba iz Hrvatske.
Andrejana Dvornić nikoga ne štedi, niti se dubinski opredjeljuje za “njihovu” ili “svoju – našu” stranu, jednako sagledava pljačku, nasilje i bezdušnost svih ljudi, ali i dobrotu nastojeći da preživi sirotinjstvo, progonstvo, glad i nostalgiju, smrt majke, gubitak ljubavi, simpatija i prijatelja, odlazak brata i oca u Australiju, neizmjernu tugu i poniženje, samoću i divna djevojačka prijateljstva, napor učenja i rada u Beogradu, fakultetska diploma i odlazak po zadatku Crvenog križa u Afriku.
Kaleidoskop igračka s bojama u staklenoj prizmi, davni poklon djede (očevog strica) zagubljenog u Amerikama, promjenom boja simbolizira i podsjeća na život u kronološkom i misaonom smislu. Simbolika sprave, tehnikom promjena i stapanja boja ukotvljuje smisao i poruku romana, kao da je na trenutak posudio pripovjedačku potku pisanja.
Knjiga je oda djetinjstvu, porodici, Biočiću, Siveriću, Drnišu, Kninu, prijateljstvima i ljubavi, tugovanka i očajanje zbog rata, bombardiranih, izgladnjelih, premorenih i umirućih kolona prognanih, tragedije pojedinaca u nepoznatoj sredini, knjiga beskrajnih tuga i nostalgije kao žive rane.
Zatečen sam romanima “Boje kaleidoskopa” i “Ljudi od vode”. Andrejana Dvornić (rođena Klašnić) je prvim romanom dosegla vrhunce pripovjedne proze u suvremenoj srpskoj književnosti i književnosti Srba u Hrvatskoj. Odmjerenost i ritam rečenice, ljepota stila, majstorstvo zapažanja i opisa, pritajena izvorna mudrost, raspoznavanje psihe i karaktera ljudi, likovi, široko razumijevanje, i ljubav prema svima, čini knjigu savršenom i velikom kreacijom.
Ova će knjiga ostati kao trajni umjetnički domet, spomenik ljepote, trajni spomenik sjajne spisateljice, mjesta, vremena, porodice, majke i ljudi koje je opisala.
Rečenica, iskonska mudrost, začudna širina duha i dobrote, tečnost pripovijedanja, majstorstvo u promjeni vremena i mjesta radnje, veličanstveni mozaik života i ljudskih sudbina, pravi kaleidoskop događaja, zateklo me prvim čitanjem, očaralo da čitam ponovo, da se radujem i tugujem nad knjigom. Bilo je nekoliko knjiga koje sam opet čitao, tu su i ove dvije Andrejane Dvornić.
Trebalo bi ponavljati primjedbe i pohvale ovakvoj knjizi, ona je u krugu po sličnosti “Dvorcu moje majke” ili “U slavu moga oca” Marcela Pagnola (Marsela Panjola), ali ih slojevitošću i mudrošću nadmašuje. Za površnije čitaoce i izdavače ovo je najbolja antiratna knjiga nastala u ovom vremenu.

Napisati prvu knjigu, savršeno ostvarenje, težak je teret i obaveza u daljnjem pisanju. Nova knjiga je iskušenje da se ne uruši dosegnuta razina. Tipičan je slučaj Vojina Jelića da u sljedećih osam romana nije dosegao ljepotu, monumentalnost i vrijednost prvog romana, “Anđeli lijepo pjevaju”.
Taj procjep, tu provaliju je premostila i preletjela Andrejana Dvornić novim romanom “Ljudi od vode”, 2014. “Prometej”, Novi Sad. Postala je očito kućni pisac ovog izdavača.
Široka je to panorama, povijest življenja i povijest života jednog od trinaest potopljenih sela, zbog izgradnje umjetnog jezera Peruča na Cetini, u Dalmaciji. Roman je ostvaren u tri dijela: “Vrijeme prije vode”, “Vrijeme vode” i “Vrijeme poslije vode”, ali se vrijeme miješa i pretače kroz sudbine ljudi i porodica. Desetine priča, prekrasno ispričanih drama, ostaju u sjeni djetinje, mladenačke, zrele, istinske i tragične ljubavi Marte i Dušana, svađe njihovih roditelja zbog bajama izraslog u međi, te besmrtne Martine bake Ivanke koja ih je čuvala, mazila Dušana, siroče bez majke i neizmjerno ih voljela. Njihova tragedija je usud dalmatinskog Romea i Julije.
Roman je sa dva paralelna toka radnje te desetine rukavaca i epizoda. Devedesetih godina se nad jezerom Peruča u Svilaji nastanjuje Starac (glavni lik starog čovjeka) u napuštenim kolibama. Opušten i zapušten danima sjedi nad jezerom, gaji dvije koze, skuplja plodove, pravi sir, nešto skuha… Životom, izgledom, ponašanjem je samotnjak (pustinjak po narodnu), zagledan u vodu razmišlja, raduje se pojavljivanju zvonika sa zvonom potopljene crkve njegovog sela. Srođen s prirodom i mijenama zbraja minuli život i dolazak ovdje da skonča kraj svog sela pod jezerom. Monah iz Dragovića (pravoslavni manastir) danima mu donosi hranu, koju Starac ne prima, ne želi razgovor ni susret. Paralelno se odvija radnja iz Starčevog djetinjstva, spisateljica uvjerljivo priča u sadašnjem vremenu Starca i prošlom vremenu njegovog djetinjstva i odrastanja. Smrt Anke, sudbina svekrve koja ju je progonila i klela, umiranje djece, optužba i laž za preljubu, spletke i dvije zakrvljene porodice. Mali Dušan ostaje živ nakon bajanja. Spisateljica će opisati vilinsko kolo, razmišljanja, življenje, običaje i vjerovanja. Uvjeren sam da nitko nije proniknuo bolje u život i psihu dalmatinskog seljaštva u suvremenoj književnosti, nego što je to svojim zahvatom napravila Andrejana Dvornić.
Dječak Dušan bježi od oca jer ne zna pucati. Spašava ga oboljelog doktor Hurija, to je izvanredna životna drama njemačkog vojnika –doktora. Intrige, avanture krčmarice Nede, partija, ateizam. Ilija u zatvoru, osnivanje seljačke radne zadruge, tuče… Dolazak vode, punjenje jezera, sudbine iseljenika u ravnici…
Izvrstan opis rata, tragičnosti i besmisla kada mu svi daju logična objašnjenja. “Svi koji ratuju gube najviše sebe.” Starac je pobjegao u pećine. Proglasili ga luđakom i čudakom, to ga spasilo. Kad su prognani otišli on je ostao. Pljačkaju, pale, ubijaju jedni i drugi. Jeo je gusjenice, spustio se u selo, dobio kundakom po glavi. UNHCR ga spašava i liječi u skloništu. Posjećuje ga Anđelika, donosi hranu i odjeću. Anđelija zove je Starac, sluti se da bi to mogla biti njegova kćer iz četrdesetgodišnjih lutanja po Njemačkoj.
Rak debelog crijeva, operacija… Opise bolnice, osoblja, interijera, odnosi i razmišljanja, takve opise ostvarili su naša spisateljica i Vladan Desnica.
Uz paljenje svijeća na stolčiću u kolibi dolaze mu utvare (duše) njegovih mještana, razjašnjavaju se sudbine sela i pojedinaca. Savršeno izvedeno u doživljaju nadnaravnog, a za čitaoca potpuna spoznaja i razrješenje prethodnih događaja.
Onemoćao, iscrpljen, ispijen zlom sudbinom završava samoubistvom. Monah koji mu je pomagao (Starac se s njim sprijateljio nakon dugo vremena odbijanja) nalazi bilježnicu s naslovom “Ljudi od vode” s opisima iz Starčevog života, četrdesetgodišnje potrage za Martom po Njemačkoj i spoznaje da su ga prevarili. Marta je umrla nakon porođaja njihovog djeteta u Vojvodini, umrlo je dijete i Martin zli otac.
Velika je ovo knjiga, majstorstvo u jeziku i pričanju (kompoziciji), veličanstveno upoznavanje ljudi, psihologije, običaja, predrasuda i svekolikog narodnog življenja. Ovakvo ostvarenje ljepote, životnosti, uvjerljivosti, savršenstva i dosjetljivog pripovijedanja nisam odavno susreo. To je knjiga kojoj se vraćamo da bi uživali u književnom artizmu, da bi spoznali život Cetinjana, ili da bi proniknuli kako je nastala prekrasna prozna freska u književnosti.
Kažu da je Homer znao zaspati, pa ćemo ovlaš primijetiti da se javljaju nedosljednosti, miješaju se ekavske riječi sa ijekavskim i jekavskim govorom originalnog rukopisa, to je, vjerujem, greška novosadskih tipografa. Ima i par neprimjerenih stilskih sintagmi: “ne bi prebio od batina!”, “seljačkih radnih zadruga”, treba uvijek jednina, “kukavica od Nikole”, “lišen teškog emotivnog naboja”, “ubrizgavajući mu hiljadu kubika kazne”, “ hulje od ljudskog roda”, i “sve se spaja u tu crtu bez amplitude”. Očito je, naši izdavači nemaju lektore ni korektore, ili su neznalice, nemamo velikana koji su bdjeli nad rukopisima, koji su cijele rečenice preoblikovali najvećim piscima. No, to je moja mala primjedba u savršenstvu knjige.