Sloboda je najskuplja kapitalistička riječ, Olga Dimitrijević i Maja Pelević, produkcija BITEF teatar, 2017.
LAŽ SLOBODE I ISTINA KAZALIŠTA
Septembar 2017
O dvojbama slobode ova predstava jasno zauzima stav, ali ga izriče oprezno, kada si sama vjeruje da to što treba reći, paradoksalno, više ni ne treba govoriti jer je pametnima i obaviještenima sve jasno, a one druge teško je privesti i pameti i kazalištu. Tome, nažalost ili na sreću, neće pomoći još jedno zapadnjačko „širenje demokracije“ nuklearnim sredstvima
Dok još postoji Sjeverna Koreja, prije nego što se žestoka retorika pretvori u žestoku paljbu, a na valu posljedičnog interesa za već proverbijalno „najizoliraniju zemlju na svijetu“, treba joj dati šansu. Barem u kazališnom smislu, ako već nikako drukčije. Upravo to učinile su Maja Pelević i Olga Dimitrijević predstavom „Sloboda je najskuplja kapitalistička riječ“, u produkciji beogradskog Bitef teatra premijerno odigranom u sklopu 50. izdanja Beogradskog internacionalnog teatarskog festivala.
Predstava specifična po mnogočemu nije naišla na potpuno odobravanje kritike, iako gradi svoj put i reputaciju gostovanjem na specijaliziranim festivalima, izvan mejnstrimovskih preklapanja programa i bez namjere ulaska u tu arenu prodaje ugleda i rasprodaje ideja. Riječ je o maloj predstavi, faktički duodramskom autorskom performansu čije potrebe stanu u nekoliko kartonskih kutija, a produkcijska se zahtjevnost iscrpljuje rudimentarnom tehnikom i publikom voljnom da ne „uživa“ i bulji romantično nego da misli. Po mogućnosti, još neko vrijeme nakon izlaska iz kazališne dvorane.
Gotovo sve u vezi s njom je problematično ili jako želi takvim biti. Olga Dimitrijević i Maja Pelević poznate su i prepoznate, u nekim krugovima čak i notorne po svojoj izrazitoj političnosti i entuzijazmu s kojim je iznose, a pritom su i uspješne i nagrađivane autorice s velikim brojem izvedbi i širokim krugom poštovatelja. Umjesto biografije, dovoljna su samo dva naslova: „Radnici umiru pjevajući“ u kojem je Olga opisala kako izgleda tranzicija iz vizure njezinih žrtava, ali u melodramskom ključu, te „Oni žive“, projekt kojim su Maja Pelević i Milan Marković Matis srbijanskim političkim strankama podvalili tekstove Josepha Goebbelsa i zauzvrat dobili ponudu za članstvo i visoke funkcije u njihovim propagandnim odjelima. „Sloboda je najskuplja kapitalistička riječ“ tako je, već i u samoj najavi, predstava koja je daleko od putopisno-turističkog infotejnmenta.
Naslov je provokativan koliko i subverzivan, s obzirom da je većina mislećih ljudi u ovim krajevima shvatila, nakon dva i pol desetljeća suživota s kakvim-takvim kapitalizmom, da je narativ koji te dvije riječi dovodi u proporcionalnu vezu s pozitivnim nabojem u najmanju ruku problematičan, ako ne i potpuno pogrešan. Činjenica da je riječ o predstavi, ali da je izvode dvije dramaturginje, koje pritom ni ne kriju da im je izlazak na scenu tek jedan, nipošto primarni način izražavanja i stvaranja, daje dodatni ton samoj izvedbi. Ona je pak opuštena, djelomično nenamjerno upravo zbog neprofesijskog, u izvedbenom smislu, potencijala izvođačica, ali većinom ipak programski i strukturno zadano jer riječ je o mješavini parodija nekoliko popularnih formata: od putopisnog predavanja, preko TV prodaje i humanitarne akcije do reklame. Diskurs svake od pojedinih vrsta, koje dramaturginje vješto spajaju u predstavu na granici laganog tok-šoa i reportaže uživo, prirodno je lagan ali ne i nenametljiv, pa je predstava i ironično interaktivna. Svi njezini prvotni trikovi na kraju se i otkrivaju, ali samo zato da bi onaj suštinski ostao neizrečen, iako suptilno, u sasvim promijenjenom registru finala, i više nego naznačen.
Konkretnije, „Sloboda je najskuplja kapitalistička riječ“ započinje predstavljanjem izvođačica, u svakodnevnoj odjeći i pomalo neformalnog pristupa, o čijoj izvještačenosti ipak ponešto govore bubice kojima su ozvučene. U relaksiranoj atmosferi saznaje se da su njih dvije, iz radoznalosti pobuđene ne samo simpatijom za ostatke komunističkog raja na zemlji nego i neumoljivom sotonizacijom istog u medijima gotovo cijelog ostatka planete, odlučile turistički otputovati u Sjevernu Koreju. Uz grafički dokazni materijal, rudimentarno prikazivanje tipičnih turističkih motiva i poza na amaterskim fotografijama, priča slijedi uobičajene: od sveprisutnih čuvara-vodiča bez kojih turist ne može i ne smije, preko hotela za strance strateški izoliranog lokacijom na sredini rijeke koja prolazi Pyongyangom, do sumorne urbane atmosfere koju prekidaju samo i previše entuzijastične masovne procesije ili očito dirigirana slavlja. Graditeljska čuda, monumentalna spomenička plastika, čistoća ulica i minimalistički funkcionalnih kockastih višekatnih spavaonica, geometrijski raspored zelenih površina i prometnica, uz uvijek pomalo sablasnu odsutnost vreve kakva bi se očekivala od dvoipolmilijunske metropole dvadesetpetomilijunske zemlje, dio je šire slike, ali autorice se fokusiraju na onu turističku, ali i na „ideju“ koju o Sjevernoj Koreji ima svaki korisnik interneta. Njihovi komentari u suigri koja je naizgled improvizirana ali je zapravo riječ o suptilnoj koreografiji Igora Koruge, pritom nisu začuđeni ili iznenađeni jer one sjevernokorejsku zbilju uzimaju antropološki činjenično, s tek ponekim ironičnim žalcem. Takav je, na primjer, Majin odlazak frizeru ili Olgino inzistiranje da ritual posjete i obaveznog naklona balzamiranom tijelu Velikog vođe ponovi do savršenosti s volonterima iz gledališta.
Kao i svaki televizijski program, i ovaj ima takozvani komercijalni predah, ali u ovom slučaju to je aukcijska prodaja suvenira: od podložaka za čaše, preko kupaćeg kostima do sjekire kojom je sjevernokorejski vojnik, prema legendi, svojedobno obranio svoju zemlju od američke provokacije u čuvenoj demilitariziranoj zoni koja već pola stoljeća dijeli nekada jednu zemlju. Sredstava prikupljena prodajom suvenira navodno su namijenjena djevojčici koju su autorice i izvođačice srele na svom putovanju. U tom trenutku predstava, koja je započela i trajala kao možda duhoviti performans ali i poluprivatna šala postaje nešto ozbiljniji, jer se počinju nazirati pukotine u tretiranju i publike i izvedbe. Kontekst je, kao i u svakom kvalitetnom narativu, zadan, dramska struktura također u redovitoj izmjeni pripovijedanja i prikazivanja, ali sve naglašenija postaje činjenica da artificijelnost i narativa i izvedbe skriva nešto više. Rez između tog dužeg prvog i bitno kraćeg drugog dijela čini snimka običnih ulica Pyongyanga, navodno snimljena skrivenim mobitelom iz turističkog autobusa, koja otkriva urbanu pustoš betonskog i aseptičnog rastera u kojem živi ljudi kao da smetaju. Snimka završava na brežuljku Mansu, spomeničkom kompleksu najpoznatijem po ogromnim statuama osnivača sjevernokorejske vladajuće dinastije i njegovoga sina, Kim Il-sunga i Kim Jong-ila, ali završava dramatičnim kadrom klasičnog, ali ipak upečatljivog, primjera grupnog herojskog reljefa sa zastavom nazvanog Spomenik socijalističkoj revoluciji. Drugi dio predstave konfrontira autorice sa svojim video –dvojnicama, pri čemu su ove „žive“ u uniformama, a one na snimci ponavljaju njihovu pojavnost iz prvog dijela predstave. Sumornost tog susreta razgrađuje njihov dijalog o pravim razlozima posjeta Sjevernoj Koreji, ali otkriva i mnoge tajne same predstave i kao i inicijalne želje da se o zemlji koja je „babaroga Zapada“ promisli i progovori na drukčiji način.
Igračka u rukama zapadnih medija, a kojom je, nažalost, stvoren svijet, drukčija je i rasuta u svojoj uspravljenosti – ukrivo. Bilo kome inteligentnom tko nije nikada posjetio Sjevernu Koreju ne pada na pamet suditi o pravom stanju stvari i svakodnevnom životu u njoj. Onima koji imaju turističko ili novinarsko strogo kontrolirano iskustvo to, logično, žele još manje. I zato na koncu nitko ni ne zna što je to i kako je to tamo, i jedino što se zna jest da se rakete ispaljuju, i da ih navodno ne kontrolira nijedan od globalnih strateških polova, nijedna od dvije jedine sile koje imaju monopol na iskazivanje svoje volje i beskompromisnu zaštitu svojih interesa. Retorika kojom cijeli svijet danas odbacuje Sjevernu Koreju kao zemlju koja je na rubu očaja i gladi, tamnica naroda u rukama okoštale partijske strukture kojom despotski vlada ne potpuno odrastao i zdrav čovjek osnažuje kampanju da ju se zbriše s lica Zemlje. Pritom, treba biti iskren, njezino provociranje susjeda lansiranjem raketa lijevo i desno nimalo ne pomaže. Diplomatski jezik odavno je prerastao u otvorene prijetnje, a zveckanje oružjem čuje se i na obalama koje Pacifik ne oplakuje, ali ova predstava se ne bavi aktualnostima, niti se zapravo bavi Sjevernom Korejom.
Izvan medijskog senzacionalizma, izvan aktualnopolitičkih trzavica i prijetnji, izvan rasprava koja društveno uređenje svodi na isključivo binarnu podjelu, Olga Dimitrijević i Maja Pelević ispod znakovitog naslova propituju upravo pojam slobode u onome što se, s više ili manje uspjeha i s minimum, a ponekad i bez njega, istinitosti, naziva „slobodnim svijetom“. Svjesno se pritom izlažu svakoj vrsti kritike: od one da su njihovo putovanje i predstava zapravo neokolonijalno, radikalnom ideologijom uvjetovano i zlatnim padobranom udobne autorske i ljudske pozicije u donekle kapitalističkom sustavu današnjeg južnoslavenskog prostora zaštićenom, izrabljivanje i prosipanje naknadne pameti, do banalnijih koje se tiču njihovog izvođačkog umijeća pa posljedično i „uvjerljivosti“ nastupa. A sve što rade jest ono što bi kazališno ogledalo i trebalo raditi jer prikazuju naličje jednog licem drugog, govore istinu kroz laž i pritom od gledatelja očekuju da i sam u gledanju bude kritičan, najprije prema samome sebi.
Ono što autorice ne načinju u svojoj predstavi, ali što je njezin integralni podtekst, direktna je asocijacija na domaću davnu ali i ne samo tako davnu prošlost. Čak i ako se zaborave nesvrstani ili pomalo kultni YouTube klip s korejskom djevojčicom koja pjeva „Živio nam maršal Tito“, već i sama činjenica nastanka predstave, profili njezinih autorica i produkcije koja ih je podržala, ne mogu ne prizvati asocijaciju na domaćeg „najvećeg sina“. U poplavi revizionizma na ovdašnjoj ne samo političkoj sceni, sličnost je retorika koja već dva i pol desetljeća javno i agresivno, a bitno duže tajno, ali jednako agresivno, pokušava uvjeriti ljude da nisu živjeli život koji su živjeli. Retorika je gotovo ista: od tamnice naroda na brdovitom Balkanu do one na Korejskom poluotoku, ili od krvnika koji ne zaslužuje trg do karikaturalnog monstruma s prstom na nuklearnom obaraču. Od Sjeverne Koreje danas, ali možda ne i sutra, do Jugoslavije jučer, marš propagandističkog beščašća zapravo uopće nije toliko dug koliko bi stvarna kilometraža nagovijestila.
O dvojbama slobode koje je bilo i koje nije bilo, kao i slobode koju danas mnogi neslobodno žive, odluke da se socijalizam s ljudskim likom polupraznih džepova zamijeni kapitalističkom slobodom koja slobodu nudi isključivo kapitalu, internetskoj pornografiji i pokojem ratnom zločincu, ova predstava jasno zauzima stav, ali ga izriče oprezno, kada si sama vjeruje da to što treba reći, paradoksalno, više ni ne treba govoriti jer je pametnima i obaviještenima sve jasno, a one druge teško je privesti i pameti i kazalištu. Tome, nažalost ili na sreću, neće pomoći još jedno zapadnjačko „širenje demokracije“ nuklearnim sredstvima.