KRITIKA - Nina Čolović i Tamara Opačić: "Proizvodnja drugoga - Srbi u hrvatskim dnevnim novinama", Srpsko narodno vijeće, 2017.
NASILJE RIJEČIMA
Septembar 2017
Autorice su iznijele niz primjera tzv. „nacionalžurnalizma“, kako je citirajući čuvenog filozofa Petera Sloterdijka u svome predgovoru napisao Viktor Ivančić, objašnjavajući da je nacionalizam danas toliko ugrađen u novinarstvo da se njegov izostanak smatra većim prekršajem od izostavljanja onih čuvenih „5W“ elemenata od kojih, prema legendi, mora biti sastavljena pravilno sročena informacija. Nasilje riječima prije rata dovelo je do fizičkog nasilja na jednak način kao što ovakvo pisanje srednjostrujaških medija dovodi do paljenja Novosti
Ne samo da Srbima spaljuju novine, kao što je to s tjednikom Novosti u više navrata – još uvijek nekažnjeno – napravio Dražen Keleminec sa svojim siledžijama iz A-HSP-a, nego ih spaljuju i u novinama, što su u svojoj izvanrednoj studiji pokazale Nina Čolović i Tamara Opačić. U knjizi „Proizvodnja drugoga – Srbi u hrvatskim dnevnim novinama“, izdalo Srpsko narodno vijeće u junu ove godine, njih dvije napravile su jednogodišnju novinarsku i lingvističku analizu pet dnevnih listova. Cilj pothvata bio je doći do odgovora na pitanje kako novinari i urednici nekih od najčitanijih novina u Hrvatskoj pristupaju temama koje su važne za srpsku zajednicu.
Izabrali su radove objavljene u Večernjem i Jutarnjem listu, zbog širokog nacionalnog dosega, Slobodnoj Dalmaciji koja je najvažnija dnevna novina u Dalmaciji, te Novi list koji je važan za Rijeku i Primorje kao i Glas Slavonije za Slavoniju i Baranju. Analizirali su njihovo pisanje u 2015., godini u kojoj je, kako kažu, nacionalistička, antimanjinska atmosfera dosegnula najveće razmjere od pridruživanja Hrvatske EU. Za referentne točke analize odabrale su važne događaje za Srbe u Hrvatskoj: 20. obljetnicu Oluje, dokidanje prava na korištenje srpskog jezika i ćiriličnog pisma u Vukovaru, afirmaciju Nezavisne Države Hrvatske i dva izborna procesa – za manjinske predstavnike i zastupnike u Hrvatskom saboru.
Rezultati do kojeg su došle su poražavajući. Od 1.154 članka, koliko je obuhvaćeno analizom, Srbi u Hrvatskoj spominju se u svega njih 255, iako se sve teme izrazito tiču uvjeta u kojima Srbi žive ili u kojima će živjeti. Ninu Čolović i Tamaru Opačić zabrinjava i podatak da je samo 13 posto članaka najavljeno na naslovnici novina, što dokazuje da urednici ne pridaju poseban značaj manjinskim temama. Većina ih je objavljena u rubrici Događaji dana ili Novosti (58%), a najmanjе u kulturnim rubrikama (0.4%) i na gradskim stranicama (0.8%) te u rubrici Vanjska politika (0.8%). Još je važnija činjenica da se, mada pišu o njima, novinari Srbima u Hrvatskoj i njihovim predstavnicima uglavnom nisu obraćali. U više od polovice članaka njihovo mišljenje je izostavljeno, a samo u četvrtini govorili su pojedinci ili organizacije koje potječu iz srpske etničke manjine, pri čemu gotovo u pravilu muškarci.
Autorice su iznijele niz primjera tzv. „nacionalžurnalizma“, kako je citirajući čuvenog filozofa Petera Sloterdijka u svome predgovoru napisao Viktor Ivančić, objašnjavajući da je nacionalizam danas toliko ugrađen u novinarstvo da se njegov izostanak smatra većim prekršajem od izostavljanja onih čuvenih „5W“ elemenata od kojih, prema legendi, mora biti sastavljena pravilno sročena informacija. Nasilje riječima prije rata dovelo je do fizičkog nasilja na jednak način kao što ovakvo pisanje srednjostrujaških medija dovodi do paljenja Novosti. „Iako je rat službeno u međunarodnim ugovorima i sporazumima zamro još sredinom devedesetih, mržnja iz koje su iznikle današnje nacionalne države postaje sve smjelija i glasnija ne obazirući se previše na posljedice koje ostaju za njom“, napisale su autorice.
Primjer prvi: Jadovno. Za razliku od prethodnih godina, o komemoraciji u Jadovnom izvijestile su sve analizirane novine, ali s naglaskom na govor srpskog ministra Aleksandara Vulina čime je senzacionalističko izvještavanje zasjenilo pisanje o žrtvama Drugoga svjetskog rata koje, iako se spominju u 43.4% članaka, postaju glavna tema u samo njih 3.8%. Od 58 članaka svega su tri sadržavala nešto više o Jadovnu od puke napomene da je to bio ustaški koncentracijski logor.
Primjer drugi: proslava dana ustanka u Srbu. O tom skupu moglo se pročitati uglavnom kratke članke, koji su činili 43% korpusa. Uredništva su očito indiferentna prema antifašističkome nasljeđu ustanka, i to usprkos sve raširenijim tendencijama negiranja zločina ustaškoga režima. Prijetnje koje su organizatori prosvjednoga okupljanja, A-HSP, uputili srpskome predstavniku da mu je to “zadnja proslava u Srbu” i da je “prvi Srbin kojeg treba protjerati“ zabilježene su u svim novinama, osim u Glasu Slavonije, no izravna osuda nasilja dosljedno je izostala. Uzvici “Za dom spremni!” prešućeni su u potpunosti u Večernjem i Jutarnjem listu, a samo je u Novome listu i Glasu Slavonije naznačeno da se radi o ustaškom pozdravu. U Slobodnoj Dalmaciji čitatelju je prepušteno da sam dođe do toga zaključka.
Primjer treći: Oluja. U više od polovice članaka o Srbima se u Hrvatskoj uopće ne govori, unatoč onome što se dogodilo u Oluji, a od 38.6% članaka u kojima su spomenuti (preostalih 5% nije bilo odredivo), u 57.5% slučajeva nije ih se pitalo za mišljenje. U 20.7% članaka umjesto njih je govorio netko drugi, i to najčešće novinari i pripadnici HV-a. Srbi koji su prognani ili ubijeni spominju se u svega petini članaka, pri čemu se u 43% članaka nitko nije zauzeo za njih.
Analiza je pokazala da mediji Srbima i Srpkinjama u Hrvatskoj u najvećem broju slučajeva ne pružaju priliku da izraze svoje stavove, već da su objekt o kojem se najčešće izvještava u formi novinarskih komentara zbog čega, a to je i zaključak autorica, trebaju osvijestiti da o manjinskim grupama nije moguće govoriti bez manjina samih. One su jedini autoritet za svoje živote i jedine koje mogu reći što im je potrebno u nekome trenutku. Životi manjina podjednako su kompleksni i slojeviti kao i životi onih uljuljkanih u konstrukt većine pa bi novinari trebali imati na umu heterogenost grupe o kojoj izvještavaju, odnosno heterogenost oblika koje njihova iskustva mogu zadobiti.