Rasprave o notornom (14)
STEVO ŽIGON
Septembar 2017
Na komemoraciji u Narodnom pozorištu govorilo je o Stevi desetak istaknutih imena suvremenog srpskog teatra, ali je sve ostalo u sjeni pozdrava kojim se Aco Berček oprostio od Žigona. „Stevo, Srbendo”, rekao je teatralno Berček, bivši direktor nacionalne pozorišne kuće
Među neobičnim ljudima (i neobičnim poznanstvima) mog života svoje istaknuto mjesto ima i ovaj čudak, nastao čistim spletom okolnosti. Jer i prije njega su razni Slovenci dolazili u Srbiju, boravili u njoj povremeno ili dugo, odlazili ili ovdje umirali, ali niti jedan nije postao tako i toliko srpski čovjek kao ovaj tvrdoglavi i hrabri avanturista.
Poznavali smo se, zapravo, kratko, ali smo se na neki način brzo prepoznali. U mojoj biblioteci skrivena je negdje (ali mislim da bih je ipak mogao pronaći) i jedna antologija, na srpskom jeziku, slovenačkih rudarskih pjesama. Ona, naravno, nema neku naročitu književnu vrijednost, ali je značajna kao dokaz da su se Slovenci bavili rudarstvom u tolikoj mjeri da su nastale bezbrojne rudarske pjesme, od kojih je bilo moguće sastaviti antologiju! I dok je Milan Kučan, kojeg je Srbija kao izbjeglog dječaka u onom ratu sa Hitlerom spasila, toj istoj Srbiji kasnije okrenuo leđa, Stevo Žigon se po povratku iz njemačkog logora „skrašava” u Srbiji i toj svojoj ljubavi ostaje vjeran do kraja.
Svađali smo se na tzv. političkoj platformi. U našim brojnim diskusijama ja bih bio Titov pristalica, a on Staljinov. Jednom prilikom, u bašti restorana „Park”, kad smo ostali sami za stolom, priznao mi je da je Staljin ipak imao jednu manu. „Eto vidiš”, obradovao sam se, „a sad mi reci koja mu je to mana?” Na to me Stevo osmotri lukavo pa reče: „Nije dovoljno ljudi pobio”.
Posvetio sam mu jednu od mojih ponajboljih pjesama „Crvenilo i žar”, a on je kazivao moje stihove (ne naročito uspješno) na promociji mojih izabranih pjesama (zbirka „Ovdje ljudska kost miriše”, Zavod za udžbenike, Beograd, 2000.) u Francuskoj 7, na tribini Udruženja književnika Srbije. Te noći, nakon večere u „Lutrinoj” kafani u ulici Majke Jevrosime (Rotari klub, domaćini Jovan Arežina iz stranke Dušana Mihajlovića i Željko Nikčević, šef Televizije Yu-info), Stevo se posvađao sa Arežinom. „Jebo te Đinđić!”, kaže Stevo Joci. A ovaj njemu: „Jebo tebe Staljin!” Takvi su bili odnosi tih godina ovdje.
Inače, družio se s Marom Knežević, uglavnom, koja je napravila čak i knjigu razgovora s njim. Upoznao sam i Ivanu, njegovu kćer, ali nisam uspostavio takve odnose kao s njim. On je ipak bio komunjara, internacionalista, a ona je obuzeta pravoslavljem, tj. nije iz mog filma. Mnogo bolje odnose imam s njenom majkom Jelenom, nekadašnjom navodnom Jevremovom prijateljicom.
Na komemoraciji u Narodnom pozorištu govorilo je o Stevi desetak istaknutih imena suvremenog srpskog teatra, ali je sve ostalo u sjeni pozdrava kojim se Aco Berček oprostio od Žigona. „Stevo, Srbendo”, rekao je teatralno Berček, bivši direktor nacionalne pozorišne kuće.
Na sprovodu Stevi govorio je gotovo pola sata ruski ambasador i on ga je zapravo sahranio na groblju zaslužnih građana. Ne sjećam se je li na sprovod bio došao Nikita Mihalkov, ali se sjećam da je Ivana bila zamolila Koštunicu (tad predsjednika vlade) da intervenira kod uprave groblja kako Stevu ne bi „položili na nekog muškarca, jer to Steva ne bi volio”. Molba joj je, navodno, prihvaćena te sad Steva leži povrh Rahele Ferari s kojom je zajedno glumio u nekoj predstavi, u kojoj mu je ona bila majka.
Učinilo mi se primjerenim da na ovo mjesto uvrstim svoju pjesmu posvećenu Stevi Žigonu.
22.4.2007.
Crvenilo i žar
(sve ostalo je strast)
Životu, jer je kratak, važna je samo strast. Vremena nema za znanje, čak ni za porugu, rug. Samo do zadnjeg daha pripadat jednoj ideji i za njom ići do kraja. U suprotnom si školjka, tvrdiš nad biserom. Al’ gnjurac stiže sa nožem i mrežom i tvoj biser već sjaji na putenoj nekoj gospi, koja je poznavala strast. Položi kratko, privremeno, ovo nepostojeće Ništa za Nešto što žari i zari. Plačem kad u oganj i zemlju silaze montanjari. Oni su se tukli za nemoguće. Oni su odbacili stvari.
Ništa gramatika, samo strast! Zakone donose sluge, na nama je da ih kršimo. Ljubav neka je anarhija i njezin čudesni sklad. Koji izdišu na križu, koji se spaljuju sami ili jurišaju u propast. I to su braća naša, sjekire što se ljube kad su zabodene u panj. Iz njega ih može iščupat’ jedino žestoka vatra, plam u kome će nestati držalje. Sestre su nam oganj, sestre su nam stoga što će ih pojesti rđa. Njezina strast da guta, da proždre svijet oko sebe. Sve što je stameno, gordo, sve što je poput nas.
24.10.2003.