PROZA

SVIJET RADA

Novembar 2017

Predstavljamo prozu Mladena Blaževića

Imao sam šesnaest godina kad sam se prvi put susreo sa svijetom rada. Stariji i pametniji brat je već dobro znao kako izgleda, obilazeći ga u jednodnevnim izletima, a sad se spremao napraviti presudan korak nakon kojeg nema nazad. Zalupe se vrata za tobom i za povratak samo nekolicina ima ključeve. Brat je završio faks i još mu je ostalo samo odslužiti vojni rok, koji nije pravovremeno odgulio zbog viška bilirubina. Po povratku iz vojske trebalo je zauvijek ući u svijet u koji sam ja tek trebao zaviriti. A zavirio sam s krampom i lopatom u rukama.

Imao je taj svijet svoj šmek i budio maštu. Radilo se o arheološkom istraživanju, gdje sam ja bio zadužen da skidam grube slojeve gdje ne moraš paziti i ne možeš nanijeti štetu nalazima. To što su iza mene čeprkali oni s kukicama, špatulama i metlicama, otkrivajući komadiće keramike iz željeznog doba i ljudske kosture stare dvije i pol tisuće godina, probudilo je u meni strast koja se nije ugasila do danas i zapravo nema veze sa svijetom rada.

Istog ljeta, bio sam s nekolicinom prijatelja u Novalji u kući jednog od njih. Plan je bio kupati se, pušiti i piti alkohol bez nadzora roditelja, a navečer ići u disko i ganjati cure, kao da smo odrasli. Plan smo izvršili samo djelomice. Istina je da smo se kupali, pušili, a drugog smo se dana i napili. Za ostala pijanstva nam je nedostajalo volje, jer bi se lako prisjetili mučnine i povraćanja. Uglavnom, nakon tjedan dana ponestalo nam je novca, pa smo, ako smo željeli produljiti neobuzdano ljetovanje, morali nešto zaraditi. Rješenje se ponudilo samo od sebe. Vlasnik konobe gdje smo zalazili imao je poduzetnički duh i nanjušio da se na plaži Zrće, koja je i u to vrijeme bila vrlo dobro posjećena, ni u njenoj blizini ne prodaje ništa za jelo. Sklopili smo s njim dogovor, pa smo se u parovima po dvojica, svakodnevno izmjenjivali u nošenju ogromne košare prepune hamburgera izbjegavajući gaženje po ručnicima i glasno uzvikivali: „Hamburger!!! Vrući hamburger!“. Ubrzo smo shvatili da su oko nas samo stranci i da je poštenije uzvikivati: „Hladni, suhi hamburgeri! Kao da kupujete kamen!“. Prodaja je išla jednako dobro, a i mi smo se bolje osjećali. I zaradio bih da produžim boravak za dva dana, koliko je trebalo da opet na mene dođe red s košarom šetati po plaži. Navečer u Novalji, ili kasnije u disko klubu na Zrću, često bi za nama netko poviknuo: „Hamburger!“ Ali nismo na to obraćali pažnju.

 

To ipak nisu bili pravi ulazi u svijet rada. Samo zavirivanja kroz prozor.

Pravi susret sa svijetom rada dogodio se nepune dvije godine kasnije.

Bila je to nekakva praksa. Nemojte me pitati kako sam tamo dospio. U garažu dostavnih vozila PTT-a (Pošta – telegraf – telefon). Mračni krug dvorišta garaže, do kojeg sunčeva svjetlost nije doprla od gradnje mađarskih zgrada koje ga zaklanjaju, nalazio se u središtu grada. Tu se, kraj parkiranih starih folček-kombija i apeenaca na popravku, nalazio mali kućerak od betonskih bloketa s jednom prostorijom i zapuštenim nužnikom u kojoj teška memla akrapa davi. U njoj je, za velikim radnim stolom, sjedio proćelavi i suhonjavi čovjek pred penzijom, čiji je izraz lica odavao da mu se svaki radni sat koji mu nedostaje do mirovine čini kao mjesec. Dočekao me s izrazom lica: „Koji su te kurac meni poslali!“ Dao mi je da lupam pečate na neispunjene stranice bloka primki, ili izdatnica. To sam ispečatirao za nekih petnaestak minuta, namjerno otežući i sluteći da će mi teško pronaći novi zadatak. Mislim da je to bilo jedino što sam odradio do kraja tjedna, kad mi je udario pečat da sam odradio praksu, samo da me više ne gleda. Uglavnom, najteži dio je bio kad sam se ujutro morao prisiliti otići na to mračno mjesto. Zaradio sam, koliko se sjećam, proporcionalno uloženom trudu i svojem radnom učinku. Tako je prvo zavirivanje u svijet rada, u smislu upoznavanja s poduzećem od krucijalnog državnog značaja, ostavilo na mene duboke tragove i ožiljke, koje nosim i danas, te zapečatilo sudbinu čovjeka koji će cijeli radni vijek bježati od uhodanih i velikih sistema. Naravno, toga tada nisam bio svjestan.

Uskoro sam, istodobno s muvanjem na Pravnom fakultetu, počeo pisati za novine. Honorarno, naravno. Bio je to posao kojeg sam ozbiljnije shvaćao nego fakultet, iako je u konačnici rezultat bio posve neozbiljan, uključujući i neozbiljan honorar. Ali razumljivo je to. Važno ti je tvoje ime potpisano pod neki članak. Ili barem inicijali. Osim toga, hrani osjećaj važnosti što na tom fakultetu u ženskom društvu možeš okrenuti temu na zanimljivu i ekskluzivnu vijest o kojoj si jučer pisao, dobivši je od šefa poslovnice nekog komunalnog pogona. Recimo, odjel za čišćenje putova u gradskoj čistoći je kupilo novu samohodnu čistilicu s rotacijskim metlama, a ti si prvi o tome izvijestio javnost. Ili, vijest o smjeni rukovodstva i trenera u Ski klubu Dražice iz Dražica. Ili, praćenje ozbiljnih političkih tema gdje se upoznaje javnost sa stavovima Stranke nezavisne demokracije i to izravno citirajući oba njihova člana.

No, nekolicina novina, za koje sam u to vrijeme pisao, trajale su proporcionalno trošenju honorara.

Iako bih navečer progutao po knjigu prije sna, trajalo je to dovoljno dugo da shvatim kako neću ni okusiti neku koja ima veze s pravom. Možda zato što su riječi kao pravo, pravda ili nepravda svakodnevno mijenjale svoje značenje, lutajući u rečenicama novinskih napisa. Kao da gledam u filmsku traku umjesto u projekciju. Počeo sam prepoznavati puteve u negativima. Projicirao sam si to obogaćeno jasnim slikama iz knjiga na zidu sobe preko puta kreveta.

Oko nas se već ozbiljno zakuhalo. Uslijedio je poziv teritorijalne obrane grada Rijeke, gdje smo u bivšem omladinskom naselju nazvanom po partizanki i ratnoj prijateljici moje none i nonota, Lovorki Kukanić, dobili plave beretke s hrvatskim grbom. Dok su nas prozivali, tražili smo poznate među masom civila, sluteći da ćemo plave beretke uskoro zamijeniti nečim što manje podsjeća na more, a više na šumu.

Novine za koje sam pisao brže su umirale, nego što su se rađale nove. Agoniju na fakultetu sam prekinuo eutanazijom, a nakon kratke epizode u Novom listu, gdje sam pokazao svu svoju, u kratkom vremenu izgrađenu i ničim zasluženu bahatost i ambiciju, ostao sam propali student bez posla s prijetnjom uručenja poziva za oblačenje vojničke vjetrovke i provjetravanja mozga na ličkoj zimi.

Već nekoliko godina, dok je svijet rada stagnirao i doživljavao unutarnje preslagivanje, rastao je jedan sasvim novi svijet. Svijet poduzetništva. Simbol tog novog svijeta bile su videoteke. Nicale su već nekoliko godina na svakom koraku i upravo su doživljavale svoju kulminaciju. U međuvremenu pojavili su se prvi ozbiljni hohštapleri, koji su povezivali građevinu, trgovinu, skladišta građevinskog materijala, privatizaciju i politiku, pa je netko promućurniji mogao prepoznati buduće svjetionike i elitu našeg društva. Barem do rađanja sasvim novog, financijskog svijeta, koji se tek promaljao ispod lišća.

A ja sam tek tad ušao u svijet rada. Nije bilo izbora. Sjećam se da je bolja plaća tada iznosila dvjesto maraka, a ja sam dobio ponudu za tristo. Organizator poslova na skladištu građevinskog materijala. Na razgovoru za posao vlasnik mi je rekao da ima šeficu skladišta, koja piše veleprodajne i maloprodajne račune i tri skladištara kojima nedostaje mozga, pa mu treba organizator, koji bi ih organizirao i ujedno kontrolirao ulaz i izlaz robe. Nekad, kad se baš dogodi da je tolika gužva, trebao bih im malo i dati ruku. Zvučalo je obećavajuće.

Sjećam se da je bila subota i sjećam se da sam ujutro u sedam sati ušao u svijet rada, te zalupio vrata za sobom. U skladište na otvorenom neprekidno su ulazili i izlazili kamioni, a ja sam bio odgovoran za iskrcani i ukrcani teret. Kako još nisam poznavao nazive tridesetak vrsta cigli, gipsanih ploča, armaturnog željeza, granulaciju pijeska, šljunka, je li riječni, ili morski sa soli… odlučio sam aktivno sudjelovati u ukrcavanju, kako bih se što prije upoznao s vrstama materijala. Osim toga, ona trojica radnika, ili preciznije dvojica s malo manje mozga i viljuškarist kojem mozak potpuno nedostaje, naprosto nisu stizali. Negdje oko podneva, kad smo pomislili da intenzitet malo popušta, u skladište je ušao šleper s trideset tona nepaletiziranog cementa. Kako je bila subota, unaprijed se znalo da ne idemo doma dok ga ne iskrcamo, jer treba osloboditi kamion. Jedan od radnika je otišao kući, jer je to s gazdom prije dogovorio. Mislim da se radilo o nekom sudjelovanju u maškarama. Uglavnom, trajalo je to iskrcavanje negdje do pet. Vreće cementa su se onda još pakirale po pedeset kilograma i donedavnog studenta i novinarčića, zbog podizanja vreće i stavljanja na paletu, koju u zraku kraj šlepera nosi viljuškar na kojem sjedi viljuškarist, majku mu njegovu, nikad mu to neću zaboraviti, već nakon prve tone toliko su boljele ruke i leđa da se ostalih dvadeset i devet tona uopće ne sjećam. Sjećam se samo trenutka kad sam prije povratka kući sjeo u staru zastavu 128 i skoro zaspao. Tako sam se sljedećih godinu dana ujutro budio u pet, frigao si pet jaja sa šunkom, ili pancetom, znajući da ću tijekom dana, umjesto posla, rukama organizirati vreće i ostali građevinski materijal.

Ali, nakon toga krenulo je na bolje. Zbog nesposobnosti praćenja robe, organiziranja i jer vlasnik firme u meni nije prepoznao moje liderske sposobnosti, degradiran sam u skladištara i prodavača u dućan i skladište keramike i sanitarija. Umjesto organiziranja vreća cementa, sad sam organizirao kutije keramičkih pločica, kade, wc školjke, ali zbog intenziteta radnih aktivnosti isprva se činilo kao da sam na odmoru. Osim toga, sad sam dolazio u kontakt s ljudima, a ne samo sa skladištarima i vozačima kamiona. Tijekom radnog dana mogao sam susresti i ženu i pomoći joj savjetom u odabiru pločica, ili izračunati koliko joj je bordura potrebno da bi dvaput opasala svoju novu skupocjenu kupaonicu. Pokazavši se susretljiv u odnosu s mušterijama uskoro je prepoznat moj talent za komunikaciju, pa sam iz skladišta i dućana na samom rubu riječke periferije, preseljen u elitni prodajni salon u centru grada.

U međuvremenu svijet rada se već posložio. Društvene firme koje su odavno nestale i postale državne, a radnici postali djelatnici, ubrzano su se pretvarale u privatne, dok su djelatnici svakodnevno gubili prava. Plaće su se smanjivale proporcionalno ambicijama vlasnika i njihovom potrebom za luksuzom. Ja sam se odavno odselio od roditelja, dijelom stvarno, dijelom formalno kako me u poštanskom sandučiću, ili nemilim kucanjem na vrata, ne bi zatekao poziv za odlazak u ličku zimu. Taj čin sam si opravdavao ozbiljnom sumnjom u razloge zašto bih trebao sudjelovati u sranjima koja su se događala. No, dogodio se poziv na poslu, za koji sam mislio da se iza njega krije još jedan od budućih zadovoljnih kupaca keramičkih pločica.

– Mladen Blažević?

– Ja sam.

Znao sam da nije dobro po tonu, iako je još tinjala nada da se radi o novom kupcu.

– Zovem iz vojnog odsjeka. Jeste li voljni danas poslije četiri sata doći potpisati poziv za vojnu obvezu.

– Paa… jesam.

– Dođite u sobu 301, na trećem katu.

Otišao sam, a sljedeću subotu sam bio na Trsatu s nekolicinom sličnih meni i, pušeći u velikom dvorištu ispred vojarne, gledao kako civilna policija dovodi ostale dragovoljce. Uglavnom, četiri i pol mjeseca devete gardijske u Gospiću dio su neke druge priče.

Vratio sam se na posao taman kad je u dućan u kojem sam radio banula financijska policija. Vlasniku firme je zbog preinvestiranja i pogrešnog odabira političke opcije već krenulo po zlu. Nekoliko smo dana financijski policajac i ja brojali artikle po skladištu i uspoređivali ih sa stanjem u papirima. Slutio sam da se neće slagati. Prisjetio sam se nekih dolazaka vlasnika s vozačem kombija, i mojih upita: „Na koga da pišem izdatnicu?“, a i njegovih odgovora: „Nemoj pisat, to ćemo provuć preko…“, ovoga ili onoga. Utvrdili smo financijski manjak od četrdeset i dvije tisuće i nešto kuna. To je rezultiralo krivičnom tužbom vlasnika prema meni i mom kolegi i zatvaranjem dućana. Na neugodnom razgovoru u policiji lako sam se opravdao, jer sam sporni period, od zadnje namještene inventure do upada financijske policije, proveo u Gospiću. Kolega nije bio te sreće.

Uglavnom, ponovno sam izašao iz svijeta rada, a pred nosom mi se otvarao svijet poduzetništva. Hrabar, kakav jesam, naoružan s nešto sitno ušteđenog novca, poznanstvima među komercijalistima iz branše keramike i sanitarija, blagoglagoljivošću, te i dalje nezasluženom ambicijom, otvorio sam svoj dućan keramike i sanitarija. Mali žgabucin u prigradu, koji sam zvao izložbeni salon, nakrcao sam izložbenim predmetima na „majke mi“. Stalo je unutra, u taj prostor od dvadesetak kvadratnih metara, sve što ti treba za kupaonicu. Od prve, instalacijske faze, do skupocjenih, pozlaćenih špina i pločica s bordurama. Od svega po jedan, ili dva artikla. Zvuči paradoksalno, ali najmanji dućan keramike i sanitarija u povijesti takvih dućana imao je najveći izbor pločica u gradu. Ostali trgovci su imali ekskluzivne ugovore s Talijanima i bili vezani za jednog, ili dvojicu proizvođača keramike. A ja sam imao dogovor s većinom njih. Imao bih njihove uzorke i glumio da su mi te pločice na skladištu. Nazvao bih pred kupcem skladište druge firme i odlučnim govorom glumeći vlasnika, provjeravao njihovo stanje na skladištu, kako ne bih prodao već prodanu robu. Zatim bih rekao kupcu da ću mu robu dostaviti dostavnim vozilom. Radio sam dvokratno i u pauzi bih se s istom onom zastavom 128 zaletio na tadašnji Zavod za platni promet položiti utržak prethodnog dana, te potom odjurio na skladište firme čiju sam robu prijepodne prodao, da bi ju potom odvezao kupcu. U tim akcijama mi je znao pomagati otac, koji je bio već dugo u penziji, pa bi brat, kad bi nas vidio zajedno, obično znao reći:

– Evo ih! Trotters independent!

Podsjećanje na popularnu humorističku seriju pojačavala je žuta boja moje stodvadesetosmice.

A rečenica: „Baš nam je danas dostavno vozilo u kvaru, ali smo vam obećali dovesti pločice, pa smo se, eto, poslužili osobnim automobilom!“ i danas je ostala neprikosnovena, kao laž koju sam najviše puta izgovorio.

Ali imalo je to svakodnevno trapulanje i tramakanje i svoju ozbiljnu manu. Iako su moj dućan i brojna skladišta po gradu, uz neprekidno pedaliranje, pokrivali osnovne troškove iznajmljenog stana, izložbenog salona, pa i svakodnevnog života, uključujući sitne egzibicije u smislu skromnog ljetovanja, skijanja i povremenog pijanstva, znao sam da moram napraviti iskorak. Kupiti dostavno vozilo, kompjutor i zaposliti još jednog radnika. Iako hrabar, u duhu poduzetničkog svijeta, u meni se probudio oprez. Trebao sam dignuti kredit, a spremalo se i uvođenje PDV-a. Osim toga, od stare novinarske ekipe, dobio sam poziv da se priključim jednoj stranačkoj novini koja se razbacuje parama i istodobno prijedlog jedne osiguravajuće kuće da će me zaposliti za stalno i nakon pripravničkog staža promovirati u voditelja zastupnika. Značilo bi to transfer između dva svijeta. Godilo mi je što sam plivao u svijetu poduzetništva, sa zvanjem direktora ispod imena i prezimena na vizit karti. Ali osjećao sam se i kao traženi nogometaš, koji bi se trebao vratiti u svijet rada, ili svoj matični klub. Ali ovaj put za ozbiljan novac i pripadajući status vođe napada. Ili barem voditelja. I nisam lako presudio. Dogodilo se to kad sam jednu večer nakon uspješnog poduzetničkog dana sit sjedio pred televizorom s hladnom pivom u ruci, dok je na ekranu bilo dugo iščekivano finale lige prvaka. Znači svi uvjeti za zadovoljstvo su bili zadovoljeni. No, onda, u pola opasnog kontranapada, gdje se momčad koja je do tada gubila spremala izjednačiti, sjetio sam se jedne stare mušterije i činjenice da sam ga već tri puta odgodio, jer nisam nabavio odgovarajući plovak za vodokotlić. Sjetio sam se da će doći sutra ujutro, a ja ću se iznova lažući opravdavati. A onda sam postao svjestan da ja u trenutku zanimljivog kontranapada (koji je nakon odlične povratne lopte rezultirao golom), razmišljam o plovku za vodokotlić.

I sutra sam obavio transfer, a prekid pedaliranja, začudo, nije me uvalio u dugove koje, uz pomoć obitelji, ne bih mogao vratiti.

Knjigovođe su, radeći mi završni obračun i uspoređujući ga s ostalim klijentima, pitale:

– Zašto si ti to zatvorio?

Za novine sam pisao bezobrazno malo u usporedbi koliko sam honorara za to dobijao. Došao bih ujutro u redakciju, uzeo ključeve od rent-a-car unića, našao slobodnog reportera i otišao na Krk raditi reportažu. Zapravo, popuniti stranicu fotkama koje ću kasnije duhovito potpisati. Ako ni jedan od unića nije bio slobodan, tražio bih ima li taj dan neko primanje uz zakusku ili domjenak. Ubrzo sam znao što poslužuju na domjencima u svim većim firmama, uredima i javnim službama u gradu i okolici.

Ali istodobno sam pipak pružio i prema osiguravajućoj kući, sluteći kako veselje neće dugo trajati, a i smatrajući ta dva posla prilično kompatibilnim. Naposljetku, prodaja magle kićenim riječima ispisana na stranicama novina, ili strogim, pravno preciznim riječima na policama osiguranja, davale su sličan rezultat. Napisao sam u tim novinama i dva ozbiljna teksta vrijedna pažnje. Jednim sam dokumentirano iznio negativnosti jednog političara, jer je sjeo na žulj i učinio nepravdu mom rođaku. A drugi put, kad sam se zaista potrudio istraživački doći do podataka koji su ozbiljno ukazivali na cijelu spregu malverzacija, trag je vodio do osobe koja je redakciji omogućila korištenje gradskog poslovnog prostora po izuzetno povoljnim uvjetima. Taj tekst nije objavljen, a urednik je otad čitao moje tekstove prije objavljivanja, iako nije za to imao potrebe. Znao sam što može proći i vratio se domjencima.

Ionako su pare u tim novinama sve više kasnile, a ja sam se počeo pretvarati u voditelja zastupnika u osiguranju. I sad, kako da vam to opišem? Lako je biti general poslije bitke. Mogao bih ja pričati kako sam ja bio svjestan da prodajem maglu, ali ja sam ispočetka bio sasvim uvjeren da osiguranicima činim dobro. Prosvjetljujem ih, otvaram im oči da razmišljaju o mogućoj budućnosti koja se neće odvijati kao u američkim filmovima. Dobro, usput i nešto zaradim. Osim toga bila je to aktivnost koja nosi svoje uzbuđenje. Svijet rada koji se preklapa sa svijetom poduzetništva. Stalno sam zaposlen, a nitko me ne pita za radno vrijeme. Imam bazičnu plaću, a nema granice koliko mogu zaraditi. I to sve ovisi o mojoj sposobnosti. A već sam dokazao da sam hrabar i ambiciozan, ili sam barem već dugo u to uvjeren. Uz to moja je mama sretna što sam se vratio sigurnosti stalnog zaposlenja. I to u osiguranju. Mislim da me je zamišljala kao našeg agenta Croatia osiguranja, koji je godinama dolazio u odijelu i obrijan, sa skupom aktn-tašnom i zlatnim satom na ruci.

I kad se sjetim svih seminara, božićnih zabava, poslovnih krkanluka, uskršnjica, božićnica, sportskih igara, iznošenih odijela, potrošenih cipela, izgorenog benzina i ishlapjelog alkohola u misli mi se vrati uvijek isti događaj. Trebao sam nepoznatom gospodinu napraviti policu osiguranja automobilske odgovornosti, iako sam u to vrijeme takve police radio samo usput, bazirajući se na velike firme, koje ću napokon osigurati i obogatiti se na brzinu. Došavši na navedenu adresu, vrata mi je otvorila starija žena, odmah me pustivši u kuću.

– Neka ste došli, samo uđite… uđite, ne morate brisati cipele. Izvolite, sjedite tu za stol… Iako… on vas nije mogao čekati, pa je otišao napraviti tehnički. Čekao vas je do jedan, a onda je morao otići, znate kakvi smo mi stariji ljudi, moramo sve u minutu.

Pogledao sam na sat iza nje, iako sam znao koliko je sati. Tek je odzvonilo podne.

– Ali nije još jedan…

– Neka ste vi došli, bar ćete na miru popiti kavu. Da se malo odmorite. Sigurno imate puno posla.

Slutio sam da nešto nije u redu, ali odlučio sam popiti kavu. Bilo je nezgodno otići.

– Pogledajte slobodno album sa slikama, dok ja skuham kavu.

Sa strane je stajao album žutih korica. Uzeo sam ga u ruke i listao, a slike se redale.

Aha, to je taj gospodin, gospođa je ovdje bila mlađa, ovo je valjda kćer, aha i sin, vidi imali su žutog stojadina k’o moj 128, ovo će bit negdje u Fužinama roštiljada, kupanje na Žurkovu, aha kćer je i diplomirala, mali postao branitelj, ovo je neki pogreb, nema baš ljudi, čekaj oni su u prvom redu, a nema starog, fak… nema starog.

Popio sam preslatku kavu, izmijenili smo nekoliko rečenica. Na njeno traženje obećao sam da ću iduće godine doći ranije. Da upoznam gospodina.

Iduća pijanstva koja su se odavno sve ubrzanije redala i radnim danom, najčešće u malom pubu, gdje su nam u jednom separeu ugravirali malu metalnu pločicu s „insurance company“, svaki bih put pred odlazak pričao o tome, da ću sutra pustiti posao i otići iz grada na Kordun, gdje sam ljeti znao odlaziti kao dječak, obnoviti devastiranu kuću, očistiti pet hektara zapuštene zemlje i početi se baviti poljoprivredom. Ujutro bih se budio ni ne sjećajući se što sam sinoć bulaznio. Ali, onda se dogodilo jedno jutro s istom idejom od sinoć. I zapravo je bilo gotovo. Gutao sam knjige o ekološkoj poljoprivredi, sadnji voća, povrća, obnavljao svoje poznavanje samoniklog jestivog bilja, gljiva, vještine preživljavanja u prirodi, sve češće odlazio na Kordun. Isprva na jedan dan, a kasnije sve češće ostajao nekoliko dana. Uglavnom, stvar se zahuktavala, dok jedan dan nisam rekao svima da dajem otkaz i selim se iz grada u kojem sam dotad živio čitav život. Prvi sam put u potpunosti postao svjestan svjetova koji su me okruživali. Svijet financija, koji je boravio na višim katovima zgrade moje osiguravajuće kuće i već upravljao svijetom poduzetništva i svijetom rada. Potpuno sam samovoljno iskoračio iz njih, misleći da im se nikad više neću približiti. Prijatelj Miško je rekao:

– Boli te kurac, sad si jedini pravi panker kojeg poznajem. Ostali su svi bleferi. Odjebao si sve i živiš potpuno samostalno.

Ali istine nikad nisu tako jednostavne.