PROZA

Rajo

Stanari Objekta su spavali kad se u ljetno rosno svanuće u dvorištu zaustavio Rajin kombi. Neki, kojima je san teško dolazio, ležali su budni, premoreni, neispavani na tuđim, toplo ljepljivim spužvama.

 

Iz rukopisa “Oni iz Objekta – Zapisi o ljudima”

Kad iskoči iz kombija, Rajo pridrža svoju ženu čiji je stomak već uveliko usporavao njen korak. Najstarije njihovo dijete sačeka da se kroz širom otvorena vrata počne spuštati očeva baba, njegova prababa. On joj pruži ruku i ona se sva navali na dvanaestogodišnjaka koji je napola iznese iz kombija. Na svojim svakodnevnim vožnjama, nikad naspavani, iz kombija se spustiše još dva dječaka, za njima i najmanje dijete, usporena pospana djevojčica.

S početka rata u Hrvatskoj boravio je u Novom Sadu. Prvi je pobjegao od mogućnosti da bude mobilisan u bilo čiju vojsku, imao je smisla za sve osim za ratovanje. Iz iskustva svojih predaka, iz pripovijedanja o njihovom stradanju otkako znaju za se , naučio je da bude oprezan. Znao je da se u ratu gubi ma kuda čovjek da okrene. Tih dana, pred sam rat, sahranio je svoju majku, umjesto prastaru svoju babu, očevu majku, koju voda po izbjeglištvu i koja ih sve uporno nadživljava. Pokupio je svoje ukućane, ponio šta je mogao i neprimijećeno nestao iz sela. Dugo za njega niko nije pitao, nije ni primjećivao njegov nestanak, svima je bio beznačajan i sporedan, Rajo, koji je znao samo da pije i pijan pravi djecu, kako su mislili i govorili o njemu. Kasnije, kad su primijetili da ga nema, oni su već ušli u jedan potpuno nejasan, ali kao i uvijek, tuđi rat, u strašnu pogibiju za tuđe interese i svoju propast. U takvim ratovima ratuje se kratko, malo , a gubi se mnogo, neko sve. Rajo je znao da bi bio taj koji gubi sve, a on je za svoju djecu želio bolje dane nego što su bili dani njegovog djetinjstva.

Kad su kolone Srba napuštale Krajinu i kad se u Srbiju, Vojvodinu posebno, više nije imalo gdje smjestiti, one prvo izbjegle, a već odomaćene, premještali su na Kosmet. Tamo su zjapile prazne sportske sale, domovi kulture, mnoge škole i školski prostori. Svoj premještaj Rajo primi pomirljivo, potajno se čak i obradova. Ovamo, u Vojvodinu, posebno u Novi Sad, mogli bi nahrupiti i njegovi seljani koji su se borili za Krajinu, branili njega dok je dokon krao bogu dane. Jer, nikome se nije tako lako išlo na Kosmet. Prilikom preseljavanja, u slučajnim susretima, nestvarno je zvučalo pitanje: “Otkud to vi bježite?” “S Kosmeta!” “A vi” “Na Kosmet!”

Rajo se bio odomaćio i u vozu za Suboticu, gdje je na velikoj, nadaleko poznatoj buvljoj pijaci jeftino kupovao, a zatim prodavao u Novom Sadu i na drugim pijacama, po selima, po već poznatim izbjegličkim smještajiima. Prvih mjeseci vraćao se pogužvan, znojan i prašnjav, vukući na leđima ogromne bale, vezane čvrstim plastičnim trakama; gamizao pognut do crne zemlje, pritisnut teretom do pedesetak kilograma. Svoje poslove, mučno i tegobno, stidljivo i pomalo, prvo je obavljao sam, kao mnogi što su morali iz nužde i siromaštva. Počeo je s odjećom, a onda dodao obuću, kozmetiku, suđe. Kasnije, trgujući već punom parom, pridružila su mu se: djeca, žena i baba. Za tezgom je stajala žena, isturivši stomak, pored nje sjedjela bi baba, ozbiljna, a da nije ni znala zašto, a djeca su prodavala sve u trku, noseći okolo robu kao ciganska.

Rajo bi zauzeo čitav kupe, smjestio svoju porodicu, putovao bez voznih karata, po navici, jer su samo prvih mjeseci izbjeglice imale besplatan gradski i međugradski prevoz. Staricu bi poveo, kako bi njegova, uvijek drukčije ispričana priča, bila što uvjerljivija i kako bi se kondukteri sažalili na njenu starost. Kod provjere voznih karata on bi se prenemagao: “Nema se”, govorio je. “Jedna, dvije pa i tri karte još nekako bi se dalo, ali sedam, brate…” Činio se nesrećnim više nego je bio, krivio lice u žalostiv izraz, pokazivao na svoju senilnu babu. Ona nije znala kuda i zašto putuje stalno, više nego što bi za tri života putovala. Starica se povremeno gubila, teško hvatala misao koja se još teže uobličavala u njenoj laganoj, skoro bestežinskoj glavi.

Kad su prispjeli u Novi Sad , smješteni su u neku lugarnicu na obroncima Fruške Gore. Prvog dana, čim su razmjestili svoje stvari i odredili gdje će ko spavati, iznijeli su napolje svoju prvu izbjegličku kafu. Kad se svalila u stolicu, baba podiže svoj štap i uperi ga prema dalekim crvenim krovovima: “Boga ti, Rajo, vide li se odavdje Bodjine lipe?” Ona je mogla čuti njegov odgovor, ali Raji to nimalo nije bilo važno kada je rekao: “Vide, baba, vide, jeba te Bođo. “ Bogdan, Bođo, bio je prvi njihov susjed u selu koje su zauvijek morali napustiti. Narednog ljeta počeše pristizati i Srbi iz Bosne. U lugarnici im se s dvoje male djece pridruži jedan bračni par iz Travnika. Lijepi, otmjeni, oni i njihova njegovana dječica, djelovali su nekako pitomo i smireno, čak i vedri i nekako sigurni. Smjestiše ih u jednu sobicu u kojoj su boravili rijetko i kratko. S ostalim izbjeglicama saobraćali su malo, samo ponekad, oprezno i na odstojanju, ali uvijek odmjereno i ljubazno. Dovezli su se u novom folksvagenovom kombiju, prepunom njihove birane odjeće i drugih stvari… Bile su tu ženine bunde, duge i kratke, boje meda, mnogo obuće za svaku priliku i svako godišnje doba, kozmetike sa etiketama čuvenih proizvođača…

Kada ne bi boravili u lugarnici, oni su svojim kombijem putovali u Beograd, gdje su u australijskoj ambasadi, zahvaljujući dobro plaćenim advokatima, vrlo brzo dobili vizu za useljenje. Pred polazak su bili neobično tužni i uplakani. Polako su se oslobađali stvari koje nisu mogli ponijeti. Rajo kupi kombi, zapravo, više mu ga pokloniše. Teška srca, čovjek mu pokloni i svoju doskorašnju oficirsku uniformu sivomaslinaste boje. U toj uniformi Rajo je obilazio vašare. Stajao je za tezgom, važan i zanesen, unazad zagledan bivši borac, koji je sada, eto, prinuđen da se bavi i takvim sitnim poslovima i izdržava tako svoju porodicu. Zbog vojne odore na njemu, s nekim žalom i čežnjom, ljudi su od njega kupovali radije i prije nego od drugih prodavaca. Pripadao je onoj sretnoj vrsti ljudi kojima svi i uvijek bez premišljanja pritiču u pomoć.

Kad je prispio u Objekat, on je već imao veliko iskustvo u kupovini i prodaji, ali i u sitnim prevarama i domišljanjima. S porodicom se odmah prijavio Komesarijatu za izbjeglice, u Objektu zauzeo dvije veće sobe, četiri kreveta, dječacima prostro tri madraca i posteljinu. Smjestio odjeću, obuću, sredstva za pranje i čišćenje, školski pribor za troje djece kako bi se preko ljeta zabavila čitanjem, pisanjem i crtanjem. Pored običnih paketa s hranom, ubacili su mu i dodatni kilogram mlijeka u prahu za djevojčicu kao i pojačanje za ishranu trudnice: kakao, čokoladu, sireve, rozine, kvasac i začine, a sve to i u istoj količini, ako ne i više, dovezao je i iz Novog Sada.

Računajući na saosjećanje svoje braće u Srbiji, a posebno ovdje na Kosmetu, gdje vijekovima znaju šta znači biti gonjen i progonjen, i gdje su za bratska stradanja bili još osjetljiviji, Rajo se posluži i niskom prevarom: svoju porodicu prijavi još u dva gradića, na dva suprotna kraja Kosmeta, gdje takođe dobi kolektivni boravak kao i sve povlastice i namirnice za život svoje porodice.

On brzo saznade gdje su sve i kada vašari i sajmovi u pojedinim mjestima Kosmeta kao i na jugu Srbije, gdje je začas svojim kombijem mogao da se odveze. Napravi raspored odlaska, boravka i povratka za prodaju svoje robe. Sada je prodavao još i brašno, i ulje, šećer, rižu, pasulj, strunjače i spužve za ležanje, ćebad i razne ogrtače kojih je imao više nego što je njegovima bilo potrebno. A u svemu tome ljudi u Srbiji su oskudijevali. Neke su namirnice kupovali ograničeno, na bonove, a nekih nije ni bilo ili se do njih teško dolazilo i skupo se plaćalo za njih. Bilo je vrijeme najtežih sankcija Srbiji. Sad je Rajo odjeću i obuću naročito kupovao po buvljacima prema Bugarskoj, a znao je da se zaleti i prema Turskoj.

Ljudi, s kojima je bio smješten, kao i ovi s kojima je sada u Objektu, navikli su na to da neko stalno dolazi i odlazi; dešavalo se da poneko lice ne viđaju i po nekoliko nedjelja, a ne samo dana. Čak su se radovali svakom odsustvovanju, jer je tako bilo više mirnih dana koji su im ulijevali nadu da će i oni nekud otići, da neće zauvijek ostati nesretni zarobljenici Objekta.

Neki su već odlazili u Slavoniju i Baranju, u Bosnu i Hercegovinu, gdje su se iznova prijavljivali, uzimali lične isprave i podnosili zahtjeve za povrat svoje imovine, a taj proces je bio težak, mučan, pun poniženja i uvreda i dugo je trajao.

Nakon Rajinog dužeg izbivanja, njegovom povratku svi se obradovaše. Muškarci će imati još dvije muške ruke za razne popravke staništa, koje je već uveliko počelo da se ruši. Žene su već znale da Rajin kombi nikad nije prazan, da u njemu ima cigareta, čokolada, kafe, konca i igala za šivenje i pletenje. Posebno se obradovaše dječaci, sad će u punijem i pojačanom sastavu moći juriti za loptom.

U Objektu je rijetko ko obilazio izbjeglice iz Bosne. Oni su jednom mjesečno primali pakete hrane u Crvenom krstu, ispred kojeg bi satima strpljivo čekali u redu. Prije njih, pakete su dobijali mještani, Šiptari i Romi, koje je i prije rata Crveni krst vodio kao socijalno ugrožene. Zbog dugog i strpljivog čekanja izbjeglice su prema njima pokazivale zavist i prezir. Kako počeše pristizati prognani iz Krajine, sportske hale i zgrade kolektivnog smještaja počeše opsjedati razne vjerske i humanitarne organizacije i ustanove iz svijeta. Istog dana, nakon Rajinog povratka, u Objekat pristiže i zatvoren kamion s čijih se stranica ukaza veliki nasmijani cvijet suncokreta. Iznad njegovih razigranih narandžastih latica pisalo je “Ad hominem”, “Za čovjeka”, pročita neko naglas. “Vidi, boga ti, zar još nešto ima za čovjeka, kad čovjek više nije ništa?”

Iz široke kabine visokog kamiona iskočiše dvojica muškaraca, obučena u ista teget odijela, koja se , očigledno je, ne gužvaju, i u bijele košulje s narančastim kravatama, kojima bi se čak i Rajo posprdno nasmijao, ali kad spazi da su obojica u dlaku jednako ošišana, kratko, sa pravilnim razdjeljkom s lijeve strane glave, on se jedva suzdrža da ne prsne u smijeh. Oni prvo osmotriše sve uokrug Objekta, onda se zagledaše u spisak koji je u rukama držao jedan od njih i pođe da čita, jedva razumljivo izgovara imena smještenih u Objektu. Umjesto Blažec, kako se prezivala jedna gimnazijalka iz Z. , ispadalo je Besec, Kokići, koliko ih je bilo, začas postadoše Košici…Upomoć im priskoči ta gimnazijalka koja je donekle mogla da razumije njihov loš izgovor engleskog. Stranci je zapaziše i ona shvati da joj objašnjavaju kako je televizor koji su donijeli za sve u Objektu, dječji bicikl za “ovog bebića”, pokazujući na najmanjeg Rajinog sinčića i obojica ga nježno uštinuše za obraščić. Ostalo – odjeću, obuću, suđe, vitamine, lijekove kojima je prošao rok upotrebe, kao i razne praškove za sokove neka pravedno podijele među sobom. Sve su obavljali smiješeći se, ali rutinski, vidjelo se da u ovom poslu imaju veliko iskustvo. Možda ono traje od Libana, ili od Koreje, Kube, Vijetnama, vježbali su ih njihovi prethodnici. Bili su, činilo se, poengleženi Nijemci ili poamerikanizovani Holanđani, samo ne oni ukleti, već spremni, brzi i sigurni i za taj posao dobro plaćeni.

Rajo odmah posluži pravoj stvari, bio je u tome vješt, s ljudima iz Objekta poče da istovaruje pakete iz kamiona i unosi ih u hodnik gdje se začas stvori hrpa spakovanih stvari. Kad stranci ponovo sjedoše u svoju udobnu kabinu i vješto vozeći kamion, napustiše dvorište, Rajo potrča uz stepenice po svoja dva dječaka, a za njima u dnevni boravak, a trbuhom ispred nosa dogega se i Rajina bezvoljna žena. Stvari, ubačene u boravak, okupiše stanare Objekta. Rajo, kao i uvijek, kad bi se vratio sa svoje tezge, sjede na uništenu ali stabilnu visoku stolicu od koje je čitav ostao samo njen željezni dio i poče da izigrava gosta koji je dobio sve što je želio i zatražio i čeka samo da još naiđe neko koga će on da počasti. “Šta je ovo, pitam ja tebe”, obraćao se onome ko bi prošao pored nekadašnjeg, sad već uništenog šanka, “nema čoeka da naiđe, da ga ka čoek počastim pićem…”

“Dokon si ti, Rajo, dokon”, smiješio bi mu se dobroćudni stanar, koji bi znao kako se obraća kafanskom čovjeku. Rajo zauze to svoje mjesto i kad u boravku poče otvaranje paketa i razvrstavanje robe. Odatle je imao najbolji pregled, pomno je pratio šta je sve pristiglo i kome će šta pripasti.

Žene pored svojih nogu poredaše odabrano suđe, nastade trka prilikom odnošenja stvari na sprat, bojazan da će ovi što ostanu u boravku uzeti sve vrednije dok se oni sa sprata ponovo spuste. Uskoro je jenjavao prvi val grabljenja i stišavalo se uzbuđenje, ali ga sa svoje visoke stolice potpaljuje Rajo. On silazi, sa jedne već pregledane i odbačene hrpe uzima ogromne kockaste, raznobojne pantalone i navlači ih na se. Poput klovna pokušava da se kreće u njima, vukući preduge, posvrnute nogavice, poskakuje i krivi se cijelim tijelom i posrće. Prvo djeca, a onda i žene, plješću rukama i smiju se grohotom.

Kad svako uze i odnese ono što je zapazio ili ono što bi mu moglo poslužiti, Rajo ostade sam u boravku. Sve stvari koje su ostale, odreda i brzo strpa u jednu veću kartonsku kutiju i odnese u bakinu sobu. “Treba živsti, jebi ga…” Te noći njegova troma i negovorljiva žena ćutke rodi i peto njihovo dijete, djevojčicu, rumenu, okruglu ka’ jabuka.