KRITIKA - Vojko Gorjanc: "Nije rečnik za seljaka", Beograd: Biblioteka XX vek 2017.
RJEČNICI NIKAD NISU NEVINI
Novembar 2017
Ova knjiga ukazuje na probleme i nužne promjene koje leksikografi trebaju provesti ne bi li budućim korisnicima rječnika ponudili kvalitetne i široko dostupne opise jezika zasnovane na diskursnoj stvarnosti, a ne na zastarjelim vrijednostima/konceptualizacijama te ideologiziranim stavovima leksikografa
Nije rečnik za seljaka intrigantan je naslov nove, treće knjige Vojka Gorjanca (Uvod u korpusno jezikoslovje, 2005; Skupnostno tolmačenje: slovenščina v medkulturni komunikaciji, 2016. u koautorstvu s Alenkom Morel), redovnog profesora na Odsjeku za prevođenje Filozofskog fakulteta u Ljubljani. Autorova središnja područja znanstvenog interesa jesu sociolingvistika, tekstualna lingvistika, kritička analiza diskursa te metodologija znanstvenog istraživanja. Njegova sklonost suvremenim, poststrukturalističkim pristupima proučavanju jezika dolazi do izražaja i u ovoj knjizi, koja, između ostaloga, vrlo slikovito otkriva njihove prednosti u odnosu na tradicionalni strukturalistički (u slavenskim filologijama još uvijek dominantni) teorijski model. Bez obzira na to što se knjiga bavi isključivo slovenskom leksikografijom, ona će bez sumnje biti zanimljiva domaćem čitatelju jer progovara o problemima koji se ne tiču samo slovenskog jezika i kulture, već i mnogo šire. Osim toga, ona predstavlja sjajan poticaj i uzor za srodna istraživanja, koja predstoje hrvatskim i srpskim lingvistima.
U ovoj knjizi Gorjanc promatra leksikografiju i rječničke opise iz perspektive kritičke leksikografije „nadograđene“ metodama kritičke diskursne analize te queer lingvistike. Autor pritom nastoji odrediti položaj i uloge rječnikā u društvu te njihovo razumijevanje u raznim kulturnim kontekstima, dok je središnji cilj studije otkrivanje ideološke prirode rječnika: „Rečnici, naročito opšti, predstavljaju tekst koji kad se čita između redova otkriva sliku kulturološke sredine koju predstavljaju; izborom odrednica, rečničkim definicijama, a pre svega primerima upotrebe otkrivaju vrednosni sistem društva i tako daju dobru informaciju o tome kakve su društvene vrednosti, i neposredno ili posredno govore o stigmatizaciji društvenih grupa sa aspekta uticajne, jače društvene grupe. A pošto istovremeno u društvu funkcionišu kao izuzetno visoko autoritativne knjige, leksikografija mora da bude svesna svega toga i da se ponaša društveno osetljivo i odgovorno“ (str. 61). Osvještavanje ideologičnosti leksikografskih djela, naglašava autor, posebno je važno u sredinama gdje ne postoji mogućnost izbora rječnika istog tipa i gdje samo jedan rječnik funkcionira kao neosporni autoritet.
Knjiga se sastoji od osam poglavlja. Autor je otvara cjelinom posvećenom teorijskom osnovom za analizu – postavlja teorijski i metodološki okvir koji čine izabrani, prethodno spomenuti, poststrukturalistički pristupi, koje bira s ciljem utvrđivanja i opisivanja povezanosti između jezičnih opisa (pa tako i onih rječničkih) i društvene stvarnosti, a sve to s ciljem suzbijanja društvene nejednakosti. Jer, „društvena nejednakost koja se odražava u jeziku neprestano se reprodukuje upotrebom jezika, čime pristajemo na upotrebu jezika koja je u drugim društvenim okolnostima zakodirala nejednakost između društvenih grupa, a danas takvu društvenu nejednakost upotrebom istog jezika čuvamo i samom upotrebom jačamo“ (str. 13).
Kritičku diskursnu analizu Gorjanc definira kao mladu vrstu diskursne analize (razvija se 80-ih godina prošlog stoljeća) u čijem su središtu interesa odnosi društvene moći, njezina zloupotreba te nejednakosti u diskursu. U tom se smislu analiza bavi izrazito društvenim pitanjima, „jer se upravo pomoću diskursa konstituišu društvo i kultura“ (str. 14). Jedno od ključnih obilježja kritičke diskursne analize jest istraživačev eksplicitno neneutralan stav te želja za aktivnim/aktivističkim djelovanjem u smislu razotkrivanja društvene nejednakosti i otvorenom suprotstavljanju takvim oblicima nepravde. Dakle, riječ je o angažiranom znanstvenom pristupu koji ne priznaje objektivnu i neutralnu poziciju znanstvenika. S ovim je pristupom usko povezana queer lingvistika, koja se zasniva na „analizi i dekonstrukciji tradicionalnih ideja, vednosti i ustaljenih društvenih odnosa moći kada je reč o pitanju koncepta identiteta roda i seksualnosti. Radi se pre svega o želji za dekonstrukcijom jakih društvenih binarizama, npr. žena-muškarac i heteroseksualac-homoseksualac“ (str. 17). Navedena dva pristupa, dakle, povezuje zajednička humanistička želja za ukidanjem nejednakosti i uspostavljanjem ravnopravnog dijaloga pojedinca i društvenih grupa. U završnom dijelu ovoga poglavlja autor utvrđuje da su kritička razmišljanja o leksikografiji relativno nova, ali neophodna pojava, „jer je prilikom izrade rečnika veoma važna svest o funkcionisanju diskursa“ (str. 16), posebice zbog značajne društvene, autoritativne uloge normativnih rječnika. U nastavku knjige autor demonstrira na koji način takvi rječnici uz uspostavljanje jezičnog standarda promoviraju određene vrijednosti i pogled na svijet.
Drugo poglavlje pod naslovom Ideologija standardnog jezika posvećeno je standardnojezičnoj kulturi (i ideologiji – koje govornici obično nisu svjesni), koja je, tvrdi Gorjanc, u osnovi diskriminatorna prema regionalnoj, socijalnoj, nacionalnoj i drugim oblicima pripadnosti govornika: „Zahtevi standardnojezičke kulture mogu da odu toliko daleko da se kontrola standardnog jezika postavlja u okvir zahteva nacionalne države, čime se standardnojezička ideologija otkriva i kao eksplicitno nacionalistička“ (str. 36). Rješenje toga problema autor vidi u kritičkom pristupu koji prije svega vodi prema njegovu osvještavanju, a zatim i suzbijanju: „Zadatak savremenih demokratskih društava je da razmišljaju o pitanjima standardnojezičke diskriminacije i traže rešenja za takve izazove u jezičkim zajednicama, jer samo traženje rešenja, odnosno razbijanje standardnojezičke ideologije kao mita, kao jedinog mogućeg koncepta jezičkog bivanja i delovanja, vodi u otklanjanje jezičke diskriminacije na osnovu standardnojezičke ideologije“ (str. 37).
U trećem poglavlju pod naslovom Rječnici nisu nevini Gorjanc predstavlja polazišta za promatranje rječničkih opisa na temelju konkretnih rječničkih primjera. Poglavlje otvara tvrdnjom da je svaki rječnik na neki način ideologiziran, što se vidi u njegovoj mikro- i makrostrukturi. Shodno tome analizu pojedinih rječnika slovenskog jezika provodi na tri razine – analizira izbor rječničkih odrednica, način definiranja pojmova te primjere jezične upotrebe pojedinih leksema. Izbor rječničkih odrednica proučava na primjerima negativnih naziva za pripadnike naroda iz bivše Jugoslavije (npr. bosan(e)c, čefur, čapec, južnjak), negativne izraze za žene (babela, babišče, debeluha, frfulja i dr.) te izraze koji označavaju pripadnike seksualnih i drugih manjina (npr. homoseksualec, lezbijka, peder, buzarant, topli bratec). Autor pritom dane lekseme (njihovo značenje i upotrebu) uspoređuje s podacima iz elektroničkog korpusa suvremenog slovenskog jezika (korpus obuhvaća tekstove raznih vrsta, od dnevnih novina, časopisa do književnih djela, udžbenika, online tekstova, transkripata parlamentarnih govora i sl.) te donosi zaključak da u svim slučajevima normativni rječnik nije ni pokušao utvrditi realno stanje, već predstavlja nerealno stanje kao da je dio diskurzivne realnosti. Tako, primjerice, rječnik prikazuje prilično uljepšanu sliku suživota Slovenaca sa pripadnicima naroda i narodnosti bivše Jugoslavije, a slični su problemi uočljivi i s drugom analiziranim skupinama leksema. U cjelini posvećenoj analizi rječničkih definicija i primjera upotrebe spomenutih leksema autor prikazuje kako na tom planu ideologičnost posebno dolazi do izražaja, ističući neke zaista zabrinjavajuće primjere (npr. definicija leksema homoseksualnost, koja je u rječniku stranih riječi iz 1967. godine opisana kao oblik „nenormalne seksualnosti“, dok je u istom rječniku leksem perverzija definirana kao „egzibicionizam, fetišizam, homoseksualnost i druge perverzije“; pojedini primjeri upotrebe leksema u kontekstu: npr. za glagol prebiti primjer u normativnom rječniku glasi: „i prebit će je dok ne bude sva crna“). Na koncu ovoga poglavlja autor zaključuje kako analizirane rječnike iz kojih je crpio primjere treba shvatiti kao refleksiju vremena u kojem su nastali, ali također ukazuje na činjenicu da neki od tih rječnika i danas u Sloveniji uživaju prestižan status i predstavljaju autoritet.
Sljedeća tri poglavlja knjige prikazuju konkretna istraživanja koja je autor proveo nad rječnicima slovenskog jezika. U poglavlju Homoseksualnost, egzibicionizam i druge perverznosti raspravlja se o heteronormativnosti rječničkih opisa: analiziraju se rječničke definicije te način kako je do njih došlo (autor se bavi građom koja se koristila prilikom izrade rječnika). Takva analiza, dakako, ne otkriva samo heteronormativnost građe, već u velikoj mjeri i ideološku poziciju leksikografa. U potpoglavlju naslova Može se i bolje Gorjanc ukazuje na pozitivne pomake u recentnim rječnicima, dok u zaključku najavljuje probleme koji leksikografima „kucaju na vrata“: „Pitanje vremena je kada će morati da se promene i opisi kod odrednica muž, žena, suprug, supruga i dr. Opisi kod spomenutih odrednica su za sada ostali nepromenjeni, iako npr. u korpusu već nalazimo kontekst gde se radi o istopolnim partnerima koji su sklopili brak“ (str. 79).
Poglavlje pod naslovom Gde su napredne i razumne žene? bavi se pitanjem kako su prikazane žene u rječničkim opisima te kako je do takvih opisa došlo. Nadalje, autor sugerira primjenu metodologije koja bi spriječila nemale probleme detektirane u starijim, ali i novijim slovenskim rječnicima. Jedan od takvih problema izbor je primjera uz imenice djevojka i momak u rečeničnim konstrukcijama s glagolom u prezentu, na osnovi kojeg autor zaključuje: „Rečnik slovenačkog književnog jezika se otkriva kao rečnik u kome se u opisu žena ne radi samo o pitanju heteronormativne binarnosti, već unutar nje za toliko različito predstavljanje heteronormativne koegzistencije osoba ženskog i muškog pola, da ona otkriva muškost kao neutralan ili uglavnom pozitivan društveni fenomen, a ženskost kao odstupanje od društvene norme, naročito kada se radi o pitanju odnosa seksualnih aktivnosti“ (str. 93). Riječ je o sljedećim primjerima: djevojka se već rano isprostituirala, djevojka se prokurvala, djevojka se gušila u suzama, djevojka se kao mačkica stisnula uz momka, djevojka se lijepo razvila i dr. / momak se izučio, momak je stasao, momak je izradio, momak se obučio i dr. U nastavku poglavlja autor raspravlja o izvorima i potencijalnim rješenjima ovakvih problema.
U poglavlju Uzmi rečnik pa udri po Ciganinu raspravlja se o opasnostima koje proizlaze iz shvaćanja rječnika kao knjige neospornog autoriteta. Kao primjer autor izdvaja slučaj upotrebe rječnika u slovenskom pravosuđu u okviru parnice vođene protiv političara optuženog zbog diskriminacije, koji se u slovenskom parlamentu služio izrazom Ciganin umjesto Rom. Tužba je na koncu odbačena jer se sutkinja, konzultirajući (zastarjeli) Rječnik slovenskog književnog jezika, uvjerila da leksem Rom uopće ne postoji u danom normativnom rječniku, dok leksem Ciganin nije označen kao negativno konotiran izraz. U nastavku poglavlja autor raspravlja o uzrocima i posljedicama podržavanja društvene diskriminacije kao jednog od obilježja ideologije standardnoga jezika, a u zaključnoj cjelini ističe kako je u rječnički opis važno „uključiti pragmatično značenje, jasno istaći negativnu konotaciju, a istovremeno s jedne strane predstaviti promenljivost značenja, a sa druge njegovo različito pragmatičko značenje u raznim okolnostima, odnosno diskurzivnim zajednicama“ (str. 125). Primjenom takvog novog leksikografskog pristupa te ukazivanjem na promjenjivost i nestabilnost značenja spriječilo bi se neopravdano pridavanje neupitnog autoriteta rječnicima i leksikografima čiji je rad – ističe autor – „tek stremljenje najboljem mogućem kompromisu“ (ibid).
U predzadnjem poglavlju naslova Rečnik za šta ili za koga? raspravlja se o očekivanjima pripadnika predstojeće generacije korisnika rječnika. Autor u njemu predstavlja rezultate istraživanja koje je proveo među studentima – pojedincima koji će ubrzo predstavljati jezgru aktivnih korisnika rječnika. Provedena anketa donijela je brojne zanimljive (ali ne i neočekivane) rezultate, koji bi trebali predstavljati putokaz leksikografima u njihovom daljnjem radu: primjerice, „više od sedamdeset posto [korisnika] ne pomisli više na klasične, štampane rečnike u obliku knjige, čak ni u slučaju kada rečnik koji žele nije na raspolaganju u digitalnom mediju, već se radije odlučuju za one izvore koji su u tom mediju dostupni“ (str. 139). U zaključnom poglavlju knjige Gorjanc nastoji odgovoriti na pitanje iz naslova koji glasi Šta sada, odnosno kako dalje? U uvodnom dijelu predstavlja svoj pogled na leksikografski rad usmjeren na društvo, a zatim pozicionira leksikografiju u širi okvir digitalne humanistike, prije svega zastupajući potpunu otvorenost i dostupnost jezičnih podataka, njihovo širenje i upotrebu u razne svrhe.
Nije rečnik za seljaka važna je knjiga iz više razloga. Prije svega, ona ukazuje na prednosti koje nude poststrukturalistički pristupi jeziku – posebice kritička analiza diskursa te queer lingvistika, koje u hrvatskoj i srpskoj lingvistici još uvijek nisu zauzele pripadajuće mjesto. Nadalje, ona ukazuje na utjecajnost ideologije standardnoga jezika te na autoritet i uloge koje korisnici nerijetko bez ikakve rezerve pridaju rječnicima i drugim normativnim knjigama. I na koncu, ova knjiga ukazuje na probleme i nužne promjene koje leksikografi trebaju provesti ne bi li budućim korisnicima rječnika ponudili kvalitetne i široko dostupne opise jezika zasnovane na diskursnoj stvarnosti, a ne na zastarjelim vrijednostima/konceptualizacijama te ideologiziranim stavovima leksikografa.