KRITIKA - Uglješa Šajtinac: "Žena iz Huareza", Beograd: Arhipelag 2017.
USPOMENE NA PUSTINJU
Novembar 2017
Osmišljena književna obrada emigrantskog iskustva i uspješno ostvareno stilsko i tematsko jedinstvo Žene iz Huareza pokazuje kako ova tema nipošto nije iscrpljena u suvremenoj književnosti te da svako razdoblje nosi novu „migrantsku krizu“
Raznovrsni opus proznog i dramskog pisca iz Zrenjanina Uglješe Šajtinca čine četiri romana (Čuda prirode 1993, Nada stanuje na kraju grada 2002, VOK ON! 2007, Sasvim skromni darovi 2011), dva romana za djecu (Vetruškina ledina 2006, Čarna i Nesvet 2013), zbirke kratkih priča (Čemer 1997, Banatorijum 2014), te desetak drama od kojih je najpoznatija Hadersfild iz 2005. godine. Domaće i internacionalne nagrade poput Andrićeve, Vitalove i Sterijine nagrade, te Europske nagrade za književnost, zorno svjedoče kako je Šajtinac jedan od rijetkih autora koji se podjednako uspješno ostvaruju u proznim i dramskim tekstovima i različitim medijima. U izdanju beogradskog Arhipelaga ove je godine tiskana treća Šajtinčeva zbirka Žena iz Huareza sastavljena od sedam kratkih priča. Autor se u njoj vraća tematskim preokupacijama svojih ranijih književnih i dramskih djela u kojima su putovanje, emigracija i izmještanje junaka agens radnje i povod da se u prelascima državnih, duhovnih i svjetonazorskih granica ispitaju napetosti i kontradikcije suvremenog društva.
Poprilično kratka zbirka prividnu skromnost nadoknađuje maštovitim obradama aktualnih tema migrantske krize na lokalnom i globalnom planu. Protagoniste ovih priča zatičemo na putovanju, prelasku granica i bijegu od nasilne stvarnosti rata ili stvarnosti uopće, a njihovi susreti s neprobojnim granicama zrcale stvarnost nedavnih povijesno-političkih zbivanja. Nesumnjivo prisutna, povijest je gurnuta u stranu u korist pripovijedanja o ljudskoj potrebi za sigurnošću, a povijesno, geografski i kulturološki udaljeni prostori na potezu od Meksika do Japana dopisuju se iskustvima izmještenosti, nasilja i bijega koji prijete da postanu empirijska iskustva svakog pojedinca. Uspješno izbjegavajući opća mjesta emigrantske i egzilantske književnosti, angažiranost i esejizam, Šajtinčeva je zbirka duboko zagrizla u jednu aktualnu temu i pokazala kako književnost može i bez upadljivog angažmana ukazati na aporije međuljudskih odnosa i nedostatak empatije.
Na asocijativnom su planu priče povezane nizom motiva koji se ponavljaju s varijacijama, dok se napetost na sadržajnom nivou ostvaruje kao kontrapunkt dvaju prostora: grada, kao prostora koji naseljava povijest, i pustinje, kao prostora slobode prividno lišenog težine kolektivne povijesti. Prva, i jedna od najljepših priča ove zbirke, otvara se motom preuzetim iz priče Grad ćutnje Adila Kamila (zbog ove je priče spisateljica Hadiya Hussein bila otpuštena s pozicije urednice kulturne rubrike bagdadskog dnevnog lista). Pripovijedanje se u Beduinu razvija u suglasju sa stilom i motivima priče iračkog pisca o napuštanju, smrti, iluziji govora i šutnji koja je glasnija od svake buke. Transpozicija motiva govora/šutnje u motive (umjetničkog) pogleda u lirski intoniranoj pripovijesti o nomadu koji pustinju zamjenjuje gradom stavlja u prvi plan asocijativne veze između pustinjskog i urbanog prostora, te osjećaja stranosti. Višeznačno suprotstavljanje grada kao „naseljene ruševine“ i pustinje kao mjesta o kojem valja „ćutati“, ukazuje na neprijateljstvo, opasnost i međusobno nepovjerenje pa ova napetost zadaje intonaciju i ostatku zbirke. Bivanje strancem povlači za sobom opća mjesta egzilantskog pisanja poput samoće, tišine, nostalgije i tuge, ali ono dobiva u ovoj priči sasvim originalnu i prodornu interpretaciju u liku protagoniste koji ne može izbjeći vlastitu nomadsku poziciju kojom je koliko osuđen toliko i nagrađen. Ono što u Beduinu naslućujemo kao opasnost od gubitka („U odmazdi, otimali su i još nerođenu decu.“) razvija se u punokrvni motivacijski sklop naslovne pripovijetke Žena iz Huareza. Sredovječna žena iz Meksika dolazi na europsku konferenciju o feminicidu i lutajući europskim velegradom prisjeća se pustinjskog života i gubitka kćerke. Tema konferencije zbližava žene iz različitih dijelova svijeta, ali povezivanje s drugim je za ženu iz Huareza nemoguće jer joj je otmicom djeteta oduzet i njezin vlastiti život koji još samo kruži oko mjesta gubitka („Sad je više sa mnom nego pre svega. Kao da sam je dobila tek kad je nestala, znate.“). Dok sugovornici vide u Meksiku frivolnu sliku palmi i koktela, u potresnom završetku priče ta je zemlja samo pustinja koja otima.
Prelaskom iz trećeg u prvo lice, iduće dvije priče obojene su bliskim lokalnim koloritom Bačke i Banata koje su u prethodnoj Šajtinčevoj zbirci Banatorijum naseljavali besperspektivni stanovnici malih mjesta, koji preživljavaju dan za danom i ne participiraju u velikim povijesnim događajima. Obuhvativši različite prostore na geografskoj mapi, Žena iz Huareza sugerira supostavljanje i izjednačavanje lokalnog i globalnog iskustva stradanja i izmještenosti. Ode sve, priču o piscu i profesoru kojeg je napustila žena (ili je on napustio nju), prati promjena ambijenta, a u njegovo su konfuzno pripovijedanje umetnuti razgovori s kritičarem i studentom. Na rubu samoubojstva, depresivno okruženje grada „iza kojeg nema više ničega“, otkriva mu kako su posljedice rata vidljive ne samo na gradskim fasadama nego i u gašenju kulturnih institucija koje padaju bez borbe. Nastavljajući u istom tonu, iduća pripovijetka Migrantska kriza, vezana asocijativno uz prethodnu, prati protagonista koji ilegalno prevozi imigrante u bolju zemlju i bolju budućnost. Između ukrcavanja i iskrcavanja ljudskog tereta, protagonist nas upoznaje s fragmentima obiteljske povijesti, a njegovu priču čine odnosi u uskom obiteljskom krugu koji je, naslućujemo, načet i rastrgan u tranzicijskom periodu zemalja bivše Jugoslavije. Migrantska kriza, sugerira priča, nije događaj koji nas ne dotiče – u optici priče ona se direktno tiče svakog tko u vlastitoj povijesti nosi iskustvo rata i stradanja: „iste su to samoće samo im je okruženje u kojem bujaju drugačije“. U vidnom polju ovih dviju priča rušilačka snaga rata se nije iscrpila i samo je stvar zablude da je rat nešto što se može okončati.
U značajno vedrijem tonu u odnosu na prethodne, priča Moj Al-Magrib govori o junaku koji iz Srbije, preko Pariza, putuje u Maroko na konferenciju – bez vize. Njegovu snalažljivost i žudnju za egzotičnim književnim krajevima osujetit će neprobojna granica u Nadiru. Svako putovanje, pa i ono koje nije dovelo do planiranog cilja, omogućuje uvide o razlikama i sukladnostima dviju kultura, te propitivanje stereotipa koje imamo o drugome i koji drugi imaju o nama („Pa, da, to je ta stvar s nama. Asociramo na kriminal“). Kontrapunkt pustinje i grada vraća se u ovoj priči preko Saint-Exupérija jer je pustinja predstavljala za pisca prostor slobode koji je ovdje kontrastiran prilazu gradu (Nadoru/Casablanci/Parizu) kao prostoru u koji ulazak nije moguć i čiji avionski terminali funkcioniraju kao zatvor koji propušta podobne. Premda protagonist iskustvo egzotičnog Maroka prikuplja čekajući deportaciju na terminalu, ponijet će u rodni grad puno više: topli afrički vjetar, nekoliko francuskih riječi, i trenutak bliskosti i nemuštog sporazumijevanja sa strancem.
Ljuskar, najduža priča u zbirci, podijeljena je na sedam dijelova označenih datumima povijesnih i pop-kulturnih događaja. Protagonist u prvom licu opisuje svojih nekoliko dana promašenog života koji provodi u ruralnoj Srbiji, stanujući sa bivšom suprugom i sinom, ispijajući nebrojene boce piva u pratnji jedinog prijatelja koji mu recitira Ljermontova. Iz analepsi sklapamo mozaik o ratnim stradanjima i junakovom gubitku brata, otkrivajući postupno da današnje društvo tretira nekadašnje ratne zločince kao političare i junake. Protagonist vidi svoj autoportret u liku jastoga, a pripovjedno postavljanje njegove nemogućnosti da vidi sadašnjost i budućnost čini ovu priču jednom od najboljih u zbirci: „A, ja, očaran onim što ostavljam za sobom, prebiram, u stvari, po svim propuštenim prilikama, jer, jebiga, već je kasno da se odlučujem, sve što prolazi je ono čemu sam mogao da se nadam, da iskoristim.“
Asocijativno-lirski okvir zbirke zamišljen Beduinom, dovršava posljednja priča Niponska šuma u korespondenciji s dominantnim motivima zbirke. Uz obalu rijeke Uzi, susreću se skeledžija i ratnik koji se nakon sedmogodišnjeg rata vraća kući, nestrpljiv da ugleda suprugu i dijete, a fanstastična premisa izdvaja priču od ostatka zbirke. Moguće čitanje u alegorijskom ključu poantira zbirku zaključkom da je povratak kući neostvariva fantazma. Nemogućnost povratka spaja ljude različitog porijekla i povijesti, različite nacionalne i konfesionalne pripadnosti, te junake koji potiču iz udaljenih povijesno-političkih pripovijesti: „Dolazimo iz različitih vremena s različitih mesta na mapi ove zemlje i niponska je šuma bila jednako pravedna prema svakom od nas.“
Putovanje, migracija, egzil, te niz srodnih tema, neisrcrpno su polje književne imaginacije od najranijih umjetničkih tekstova do danas. Osmišljena književna obrada emigrantskog iskustva i uspješno ostvareno stilsko i tematsko jedinstvo Žene iz Huareza pokazuje kako ova tema nipošto nije iscrpljena u suvremenoj književnosti te da svako razdoblje nosi novu „migrantsku krizu“. U njoj se ogledaju predrasude koje društvo ima o Drugome koji je tajanstven, nepredvidljiv, stran pa samim tim i opasan, ali i zaborav da se zbog nekoliko pogrešnih koraka možemo naći s druge strane ograde. Čovjek je čovjeku, još uvijek, stranac.