Anita Peti-Stantić i Keith Langston: Hrvatsko jezično pitanje danas: Identiteti i ideologije, Srednja Europa, Zagreb, 2013.
HRVATSKI JEZIK I KRIZA IDENTITETA
Pristup ove knjige nije polemički - u njezinu fokusu je postizanje što objektivnijeg prikaza aktualne jezične situacije te pregled domaćih i inozemnih stavova o problemima koji se tiču statusa i norme suvremenog hrvatskog standardnog jezika
Knjiga Hrvatsko jezično pitanje danas: identiteti i ideologije rezultat je znanstveno-istraživačke suradnje i koautorskog rada između dvoje profesora slavenskog jezikoslovlja – Anite Peti-Stantić (Odsjek za južnoslavenske jezike i književnosti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu) i Keitha Langstona (Odsjek za germanske i slavenske jezike na University of Georgia, SAD). Dvoje autora, koje na stručnom planu povezuje zajednički interes i bavljenje sociolingvističkim temama, standardologijom te odnosom između jezika i identiteta na južnoslavenskom jezičnom području, donose naslov o aktualnoj jezičnoj situaciji u Hrvatskoj koja je nastupila nakon raspada bivše Jugoslavije. Iako je posljednjih godina u Hrvatskoj objavljeno više članaka, zbornika i knjiga o promjenama u statusu hrvatskog jezika i normativnim procesima kojima je zahvaćen u razdoblju od posljednja dva desetljeća, kao i načelno o problematici odnosa između jezika i nacije, ideologije, identiteta i politike, ova se knjiga ističe time što paralelno nudi uvide o hrvatskom jeziku u aktualnom razdoblju te prezentira i propituje domaće i inozemne stavove o toj temi. Istovremeno, na primjeru jezičnog planiranja u Hrvatskoj, autori preispituju postojeće sociolingvističke teorije o pojedinim temama i fenomenima, budući da – prema njihovim riječima iz uvodnog teksta – “zbog složene povijesti jezične standardizacije na južnoslavenskom području, kao i zbog intenzivne usmjerenosti na jezik kao simbol hrvatskog nacionalnog identiteta te na jezično planiranje u Hrvatskoj nakon stjecanja nezavisnosti, hrvatski primjer u sociolingvistici predstavlja iznimno zanimljiv slučaj” (str. 9).
Ime i norma jezika
Knjiga je organizirana u deset tematski povezanih poglavlja u okviru kojih autori problematiziraju promjene statusa i normi hrvatskog jezika u kontekstu suvremenih teorija o jezičnom planiranju te odnosu jezika i identiteta. U prvom poglavlju pod naslovom Hrvatsko jezično pitanje i hrvatski identitet autori ocrtavaju relevantne sastavnice hrvatskog jezičnog pitanja te pokreću raspravu o dosegu jezičnih promjena uzrokovanih promjenom jezičnih stavova. Prva cjelina posvećena je problemu naziva i statusa hrvatskog jezika, a prilazi mu se iz različitih perspektiva – iz perspektive različitih “struja” u hrvatskoj znanosti, kao i iz perspektiva srpskih te drugih stranih znanstvenika. Budući da autori osjetljivim temama poput ove pristupaju sveobuhvatno, nudeći uvide u različite interpretacije i stavove o problemima čije vrednovanje nije moguće na osnovama jasno i objektivno zadanih kriterija, valja već na samome početku ovoga prikaza istaknuti da je to svakako jedna od najvećih vrijednosti ove monografije. U njoj autori ne preferiraju jedan od mogućih stavova/tumačenja, već pojedinačno pristupaju svakoj od postojećih interpretacija ovakvih problema, ukazujući na njihove dobre strane, kao i na njihova “slaba mjesta”. Osim toga, nude i objašnjenja zbog čega pojedine “struje” znanstvenika posežu za pojedinim kriterijima, a druge zaobilaze i obratno, pokazujući time kako iza svake postojeće interpretacije stoje različiti znanstveni, ali i politički, ideološki i praktični razlozi. Pristup ove knjige nije polemički – u njezinu fokusu je postizanje što objektivnijeg prikaza aktualne jezične situacije tepregled domaćih i inozemnih stavova o problemima koji se tiču statusa i norme suvremenog hrvatskog standardnog jezika. Takvo djelo itekako je potrebno, jer služi kao jasan putokaz u “šumi” različitih, nerijetko međusobno oprečnih i nepomirljivih stavova o pitanjima poput imena i statusa jezika.
Osim imenom jezika, ovo se poglavlje bavi i stavovima o tome kakva bi trebala biti norma hrvatskog jezika – pogotovo u odnosu na srpski jezik. Autori pritom ističu kako s jedne strane postoje lingvisti koji smatraju da je broj i vrsta razlika među jezicima u potpunosti irelevantan, dok s druge strane brojni kroatisti drže da su međujezične razlike ključni argument i dokaz autonomnosti hrvatskog jezika u odnosu na srpski, što je otvorilo prostor za razne oblike purističkih intervencija tijekom posljednjih dvadesetak godina. U završnici ovoga poglavlja autori postavljaju pitanje u kojoj su mjeri takve jezične promjene prihvaćene u praksi, kako su one utjecale na jezično ponašanje te jesu li doista bile potrebne. Dakako, autori pokazuju da ni o pitanju redefiniranja norme stručnjaci ne dijele mišljenja, stoga neki od njih takve promjene tumače kao nasilje nad jezikom, dok ih drugi smatraju dijelom prirodnog procesa: “Isti procesi, gledani iz različitih perspektiva, promatraju [se] kao procesi koji odražavaju novostečenu slobodu od političkoga pritiska ili kao svjesna manipulacija jezikom u službi politike” (str.26).
Drugo poglavlje naslova Jezik i identitet: teorijski i konceptualni okvir bavi se ulogom jezika u odnosu na hrvatski identitet. U prvoj cjelini autori se bave temeljnim lingvističkim pojmovima poput dijalekta, jezika, varijeteta, standardnog jezika, govorne zajednice i dr., koji su nužni za razumijevanje problema prisutnih prilikom pokušaja razgraničavanja jezika, ali su istovremeno “fluidni [pojmovi] te ih je nemoguće točno definirati na temelju isključivo objektivnih mjerila” (str.29). Postavljajući pitanje kako odrediti jesu li dvije varijante “doista” isti jezik i koji su kriteriji relevantni prilikom rješavanja te dileme (je li to međusobna razumljivost, broj govornika, genetska udaljenost ili povezanost, stavovi govornika ili nešto peto?), autori zauzimaju stav da se osim dokaza o zajedničkom porijeklu, sličnosti i međusobne razumljivosti moraju uzeti u obzir i zajednički stavovi govornika, njihovo mišljenje o granicama između varijeteta koje koriste, kao i o jezičnoj zajednici kojoj pripadaju. Jednako tako važnim smatraju i to kako ti čimbenici utječu na njihovo jezično ponašanje. U nastavku poglavlja raspravlja se o obilježjima, funkcijama i kriterijima razgraničavanja standardnih jezika, o procesu standardizacije te ulogama jezika u konstrukciji etničkog i/ili nacionalnog identiteta.
Sociolingvistički ključ
Naredno poglavlje pod naslovom Jezik, dijalekt ili varijanta? Status hrvatskoga i njegovo mjesto u južnoslavenskom dijalektnom kontinuumu bavi se specifičnim jezičnim činjenicama kojima se lingvisti obično služe s ciljem određivanja različitih jezičnih varijeteta na središnjem južnoslavenskom području, među kojima ključno mjesto zauzimaju podjela na veće dijalekatske skupine, njihovo historijsko porijeklo i dijalekatske osnovice standardnih jezika. Uzevši u obzir različite načine na koje su lingvisti tijekom povijesti tumačili jezične podatke, autori su ukratko prikazali postojeće teorije o pitanjima dijalekatske osnovice standardnih jezika na središnjem južnoslavenskom području te o etničkom porijeklu Hrvata i njihova jezika. Iduća cjelina ovoga poglavlja posvećena je strukturnim sličnostima i razlikama između hrvatskog i srpskog standardnog varijeteta. Nakon uvodnog pregleda ključnih radova o jezičnim razlikama nastalih u razdoblju od početka 20. stoljeća do danas, slijedi prikaz konkretnih razlika koje se obično navode kao obilježja strukturnih različitosti između ta dva varijeteta. U nastavku slijede potpoglavlja o tezi o međusobnoj razumljivosti (koju autori ne smatraju spornom) te o “unifikatorskim interpretacijama stranih lingvista”, odnosno o teoriji o policentričnosti jednoga jezika, koja se zasniva na kriteriju međusobne razumljivosti i strukturne podudarnosti. Toj teoriji autori ove knjige zamjeraju isključivanje sociolingvističkih čimbenika koji “trebaju biti odlučujući prilikom određivanja statusa standardnog varijeteta kao posebnog jezika” budući da je “standardni jezik očito proizvod svjesnih ljudskih izbora, tako da i odluka o tome da se neki jezični varijetet proglasi posebnim standardnim jezikom jednostavno predstavlja jedan od tih izbora” (str. 85).
Poglavlje Standardizacija i restandardizacija: konvergencije i divergencije prikazuje sociolingvističke i sociopolitičke uvjete oblikovanja i preoblikovanja hrvatskog standardnog jezika u njegovom aktualnom južnoslavenskom jezičnom i društvenom kontekstu. U njemu se autori fokusiraju na one elemente jezične politike u aktualnoj hrvatskoj situaciji koji su reakcija na novonastali sociopolitički kontekst. Budući da je u fazi preispitivanja svojega statusa i korpusa te pokušaja pronalaženja kriterija za ostvarivanje standardnog jezika u tim novonastalim okolnostima, hrvatski jezik je doživio divergentne procese u odnosu na srpski jezik, stoga autori drže da je jedan od glavnih zadataka hrvatske lingvistike provođenje temeljite analize živog jezičnog korpusa kojom bi se utvrdili rezultati standardnojezičnih i restandardizacijskih procesa. Pritom autori pažnju pridaju i jasnome određivanju pojmova standardizacije, restandardizacije, modernizacije i renovacije jezika te jezične reforme.
Jezična politika na razini državne uprave i reguliranje javnoga jezika poglavlje je posvećeno mikro- i makro-razinama jezične politike i jezičnog planiranja. U njemu se razmatra zakonska osnova upravljanja jezikom u Republici Hrvatskoj kao i načini na koje se upravlja jezikom u područjima koja su pod neposrednom kontrolom državne uprave. U potpoglavljima autori se bave zakonskim reguliranjem jezika unutar specifičnih područja nadležnosti državne uprave (mediji, obrazovni sustav, gospodarstvo i trgovina, vojska, pravni sustav i druga područja državne uprave), hrvatskim jezikom u kontekstu pristupanja Europskoj Uniji te prijedlozima i zahtjevima za obuhvatnim zakonom o jeziku (koji su imali negativan odjek u hrvatskoj javnosti te ih je hrvatska vlast odbacila). U zaključnoj cjelini autori preispituju dosege hrvatske službene jezične politike i njezina postignuća.
Naredno poglavlje pod naslovom Institucije jezičnog planiranja bavi se upravljanjem jezikom u različitim institucijama za koje autori smatraju da su uvelike povezane s istim pojedincima koji su sudjelovali u djelovanju tih institucija i oblikovali svojevrsnu neformalnu jezičnu akademiju, budući da “[…] u Republici Hrvatskoj ne postoji jedan autoritet, poput jezičnih akademija u drugim zemljama, koji bi službeno bio zadužen za čuvanje statusa i određivanje normi standardnog jezika.” (str. 11) Institucije kojima se u tom kontekstu ova knjiga bavi jesu Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Vijeće za normu hrvatskoga standardnoga jezika i Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje. Analizirajući djelovanje tih institucija po pitanju jezičnog planiranja i propisivanja u posljednjih dvadesetak godina, autori pokazuju njihove sličnosti i razlike u odnosu na klasične jezične akademije.
Budući da je tijekom dvadesetog stoljeća u Hrvatskoj jezični purizam u više navrata igrao važnu ulogu u usmjeravanju stava hrvatske jezične zajednice prema svojem jeziku, sedmo poglavlje ove knjige pod naslovom Jezični purizam, savjetnici i razlikovni rječnici posvećeno je upravo tom fenomenu. Nakon prikaza općih obilježja jezičnog purizma, autori se posvećuju analizi jezičnih savjetnika koji su u određenoj mjeri formirali stavove o jeziku te utjecali na oblikovanje korpusa hrvatskog standardnog jezika. Posebnu pažnju posvećuju analizi razlikovnih rječnika namijenjenih za upućivanje korisnika na “dobar” i “čist” leksik hrvatskog jezika koji treba koristiti, za razliku od onoga koji treba izostaviti prvenstveno zbog toga što pripada srpskom jeziku. Posljednja cjelina ovog poglavlja bavi se pravopisnim pitanjima i previranjima koja su u Hrvatskoj od 1991. godine do danas izazivala brojne rasprave.
Uloga medija
Završna poglavlja ove knjige bave se dvjema najvažnijim djelatnostima koje promoviraju status i korpus jezika – obrazovanjem i medijima. U poglavlju Modeli jezičnoga savršenstva: uloga obrazovnog sustava u upravljanju jezikom autori polaze od pretpostavke da je obrazovni sustav jedno od mjesta u kojem se državna uprava u najvećoj mjeri potrudila implementirati eksplicitne jezične politike. Zbog toga autori polaze od analize nacionalnih nastavnih planova i programa iz razdoblja od 1972. do 2011. godine, s ciljem određivanja promjena u jezičnoj politici koja se u njima provodi. U nastavku predstavljaju i rezultate kontrastivne analize udžbenika koji se danas koriste u školama s udžbenicima iz osamdesetih godina prošlog stoljeća te rezultate analize rada Agencije za odgoj i obrazovanje,koja se bavila promoviranjem jezične politike putem koordinacija i simpozija za učitelje i nastavnike. Na osnovi ovakvih istraživanja autori iznose stav da sve upućuje na to da je državna uprava nastojala nametnuti politiku jezičnog purizma od 1991. godine, ali isto tako pokazuju da je uspjeh provođenja te politike u praksi vrlo upitan. Na kraju poglavlja autori iznose rezultate istraživanja provedenog među nastavnicima i studentima o dosezima jezičnog purizma.
Opće je poznato da uz obrazovni sustav mediji imaju izuzetno važnu ulogu prilikom jezičnog planiranja i njegovog provođenja, zbog čega autori predzadnje poglavlje ove knjige posvećuju upravo toj temi. U poglavlju pod naslovom Medij je poruka: promocija i provođenje upravljanja jezikom u tradicionalnim i suvremenim medijima u Republici Hrvatskoj autori analiziraju ulogu medija u provođenju jezične standardizacije i hrvatske jezične politike te opisuju jezik medija u razdoblju nakon 1991. godine, posebnu pažnju pridajući kolumnama i emisijama (koje su se pojavile vrlo brzo nakon osamostaljenja RH) o pitanjima “dobrog” i “ispravnog” hrvatskog jezika. Riječ je, dakle, o “savjetničkim formama” objavljivanim u medijima s ciljem propagiranja purističkih ideja te promoviranja identiteta hrvatskog jezika koji se u mnogim segmentima razlikovao od identiteta dotadašnjeg jezika. Autore u tom kontekstu najviše zanima procjena dosega i proširenosti promjena koje su se na te načine nastojale implementirati u upotrebu među govornicima hrvatskog jezika.
U završnom poglavlju autori sistematiziraju i komentiraju glavne zaključke iznesene u knjizi, nakon čega slijede opsežna bibliografija te imensko kazalo i kazalo pojmova.
Knjiga Hrvatsko jezično pitanje danas: identiteti i ideologije Anite Peti- Stantić i Keitha Langstona jedna je od najtemeljitijih i najobimnijih među do sada objavljenim sociolingvističkim studijama o hrvatskom jezičnom identitetu i aktualnoj hrvatskoj jezičnoj situaciji. Njezina vrijednost i znanstveni doprinos leži u višestranosti – u smislu da sagledava hrvatsku jezičnu situaciju iz različitih perspektiva, ali i u smislu da uzima u obzir različite perspektive njezina tumačenja. Autori su u ovoj knjizi nedvojbeno uspjeli u postizanju objektivnog prikaza aktualne hrvatske jezične stvarnosti, no istovremeno su (nenametljivo i hladne glave) iznijeli i argumentirali vlastite stavove, hipoteze i tumačenja s kojima se čitatelj može i ne mora složiti. Njezin diskurs je strogo znanstven te ni na jednome mjestu nije narušen emotivnim nabojem ili “svađalačkim” tonom, što je veliko osvježenje u odnosu na većinu postojećih studija (pogotovo domaćih) koje se bave ovom temom.