Intervju, Igor Čoko, fotograf, etnolog i antropolog
POSMATRAČ I UČESNIK
/ FOTO: Igor Čoko
Decembar 2017
Možemo uvijek imati empatiju prema ljudima u nevolji, ali ne možemo je shvatiti do kraja, ako nismo sami prošli kroz sličnu situaciju. Moje izbjeglištvo i njihovo je različito, njihova kilometraža je nezamislivo dugačka. Moja od 700 kilometara i desetak dana puta je sprinterska staza za njihovu. Ali su nam okolnosti i polazne tačke negdje iste. I zato je lakše shvatiti i saživiti se sa tim ljudima
Igor Čoko diplomirao je etnologiju i antropologiju, ali je otkrio da ga puno više zanima fotografija, i to prije svega ona dokumentarna, da ne kažemo angažirana, u kojoj je stopio stečena znanja iz svoje struke s neizmjernom ljubavi prema snimljenoj slici. Boraveći mjesecima sa izbjeglicama iz istočnih država, svakodnevno je bilježio njihovu tragediju, snimajući tragičnu stanicu na putu stotina tisuća ljudi koji su na svom putu prema zapadnoj Evropi zapeli u Beogradu. Razumijevanje prema njihovoj muci nije slučajno, s obzirom da je Čoko kao rođeni Kninjanin prošao sličnu golgotu nakon Oluje 1995. godine. Također se angažirao u rehabilitaciji zatvorenika iz najpoznatijeg srpskog Okružnog zatvora, gdje su smješteni kažnjenici za najteža djela.
Kako ste se, kao diplomirani etnolog i antropolog, ne samo našli, nego i pronašli u fotografiji?
Igor Čoko: Jednostavno, jedno se nadovezuje na drugo. Ima ta antropološka fraza „posmatranja sa učestvovanjem“ koja u suštini objašnjava sve, makar u perspektivi fotografije kojom se bavim. Percepcija, promišljanje, razumijevanje okolnosti u kojima se dešava fotografija su mnogo kompleksnije. Konačni klik u opservaciji daje fotografiji taj antropološki feedback.
Jedna od vaših preokupacija prošlih godina bilo je i bavljenje sudbinom izbjeglica koji su iz zemalja Bliskog i Srednjeg istoka, preko Srbije, željeli doći do zapadnoevropskih država. Koliko je činjenica da ste i vi, kao Kninjanin, prošli sličnu izbjegličku sudbinu, utjecala na empatiju koja izvire iz svake vaše fotografije s tom tematikom?
Igor Čoko: Možemo uvijek imati empatiju prema ljudima u nevolji, ali ne možemo je shvatiti do kraja, ako nismo sami prošli kroz sličnu situaciju. Moje izbjeglištvo i njihovo je različito, njihova kilometraža je nezamislivo dugačka. Moja od 700 kilometara i desetak dana puta je sprinterska staza za njihovu. Ali su nam okolnosti i polazne tačke negdje iste. I zato je lakše shvatiti i saživiti se sa tim ljudima. Ja sam u međuvremenu svoj „novi“ život izgradio. Oni su šatore po beogradskim hangarima pored Save, zamijenili šatorima pored Sene u Parizu, manje više su na istom. Opet, moj fotografski pristup je takav da jednostavno moram da idem do kraja u priči, najbliže moguće što postoji, pa je i esencija fotografija takva. Priča sa izbjeglicama je stvarana nekoliko mjeseci tijekom kojih sam živio s njima, udisao toksične dimove u tim hangarima, gledali se oči u oči, prolazio razne igre testa povjerenja i prolazio kroz sve što su oni prolazili.
Iz ciklusa Zarobljeni (Trapped)
Sa serijom fotografija vezanih za izbjeglice pozivani ste, ne samo na područje nekadašnje Jugoslavije, nego i u zapadne države?
Igor Čoko: Fotografije izbjeglica su imale nevjerovatan efekat i ta priča još uvijek negdje traje. U trenutku kada sam ih objavio na svojoj Facebook stranici, podijeljene su preko 1800 puta i natjerale ljude da odreaguju. Dnevno sam dobijao po više upita sa svih strana Evrope, pa i iz Beograda i Hrvatske, kako da se pomogne tim ljudima na koje je država Srbija svjesno zaboravila, jer nisu htjeli da se registruju u prenapučenim izbjegličkim kampovima. Boraveći s njima vrlo brzo steknete uvid u dubinu tragedije koja ih je zadesila i svaka priča o predrasudama i teorijama zavjere pada u vodu. Vidite ljude u nevolji kojima jednostavno, treba pomoći. Drago mi je što je fotografija u toj borbi odigrala ključnu ulogu. Nakon tih fotografija, ali i fotografija drugih autora, situacija se u hangarima, do njihovog rušenja drastično promijenila na bolje. Ljudi su na vjetrometini preživjeli pakao beogradske zime i košave koja ledi krv u žilama luđe i pakosnije od svake bure.
Fotografije iz serijala „Zarobljeni“ objavljene su u medijima u petnaestak evropskih zemalja. Kroz skupne izložbe i autorska predavanja aktivista koji su boravili u Beogradu pomažući im, proputovale su pola Evrope, ja sam ih solo izlagao u Milanu i u Evropskom parlamentu u Strazburu. Ta izložba u Evropskom parlamentu bila je kruna priče i subverzije. Kako mi je u trenucima nakon otvaranja došapnula drugarica iz Italije, „evo, imaš priliku da izložiš priču u epicentru prostora odakle je sve krenulo“, tj. njene posljedice sa zatvorenim granicama. Divno, gerilsko iskustvo.
Iz ciklusa Zarobljeni (Trapped)
Koja je razlika u prihvaćanju izbjeglica u Srbiji ili Hrvatskoj i, primjerice, Italiji koja je primila sada već stotine tisuća nesretnika koji su se preko Mediterana uputili u zemlje spasa?
Igor Čoko: Hrvatska i Srbija su svaka na svoj način debelo osjetile i platile problematiku izbjeglištva na svojoj koži, sa sopstvenim etničkim korpusima. I ta priča još traje. Ni Hrvatskoj ni Srbiji ne trebaju dodatne traume po tom pitanju, posebno im nije do toga da se bakću sa izbjeglicama iz suštinski nepoznate i nekompatibilne kulture, etničke i religijske. Ne znam kako je u Hrvatskoj, ali u Srbiji su bez obzira na sve navedene okolnosti, izbjeglice o kojima pričamo, naišle na dozu razumijevanja tokom boravka ili prolaska kroz nju. Kroz Beograd je u jednom trenutku prošlo preko milion izbjeglica na zadnjoj tački „Balkanske rute“. Danas ih je oko 6000 razmještenih po kolektivnim centrima. Tim ljudima Srbija nije bila opcija, vjerujem nije im ni Hrvatska. Mislim da je samo različit oficijelan tretman istih. Neoficijelno, mislim da su ksenofobija i predrasude prema tim ljudima nešto što u većini, suštinski ujedinjuje i Srbe i Hrvate.
Što se Italije tiče, to je druga, kompleksnija i manje zaštićena fronta. I priliv izbjeglica iz Afrike je itekako vidljiv. Negdje je naglasio to socijalno raslojavanje i društvenu i rasnu getoizaciju. Slično je i sa Francuskom, Njemačkom… Sve su to kavezi u kojima niko od tih ljudi neće nikad više imati svoju slobodu. Srbija i Hrvatska su u toj situaciji kolateralne i usputne štete, kuće na vjetrometini koje je zadesio neki novi pičvajz iz kojeg se ne mogu izvući i da žele.
Iz ciklusa Iza rešetaka
Jedna od vaših preokupacija je i sudbina zatvorenika. Ne samo da ste napravili izuzetnu knjigu fotografija „Iza rešetaka“ iz najčuvanijeg zatvora u Srbiji – onog Okružnog u Beogradu – nego ste uspjeli i dogovoriti da tamo rock-grupa Repetitor snimi spot za svoju pjesmu, da ne spominjemo film koji ste napravili s Marinom Kovačević na tu temu, a koji je prikazan i u čuvenom američkom San Quentinu koji je proslavio vama tako dragi Johnny Cash. Što vas „tjera“ da se bavite osuđenim kriminalcima, među kojima ima i onih koje bi čovjek radije izbjegao, nego sreo?
Igor Čoko: Sve je to dio procesa rehabilitacije kroz umjetnost koju sprovodi Služba za tretman Okružnog zatvora u Beogradu, u kojoj je cilj da se osuđenik posmatra i oblikuje kroz kreativni proces, da se distancira od krimena. Postoje ekstremni, patološki slučajevi u kojima rehabilitacija nema šta da traži, ali je jako puno ljudi kojima je potrebno pružiti nešto novo, drugu šansu, na primjer. Da li će je iskoristiti ili ne, to je već do njih. Do mene, do Marine, do Službe za tretman, je da stvorimo novo okruženje u kojem će se osuđenici možda prepoznati. A mnogi u međuvremenu jesu. Fotografije iz serije „Iza rešetaka“ imale su svoju premijeru u javnosti kroz izložbe baš u Zagrebu, oktobra 2016. godine u Pogonu Jedinstvo. Zahvaljujući fotografu Hrvoju Polanu i Branimiru Slijepčeviću Bradi iz KC Rojc, prikazane su zajedno sa filmom „Zapisi iz ćelije broj 12“ proljetos u Puli, imaju neki svoj međunarodni medijski i izložbeni život, ali sa ciljem ne da se ljudi fasciniraju zatvorom, nego da se neposrednom interakcijom sa osuđenicima, pokuša razbiti predrasuda i prikazati segment koji je bio i ostaće i dalje društveni tabu. A rokenrol u zatvoru je priča za sebe. Od Sen Quentina gdje se film prikazuje tamošnjim osuđenicima kao dio programa, do buke iza zidina Ce zea koja je ujedinila publiku koja je sve samo ne rokenrol i ljude koji su sve samo ne krimen. I to je super. Svi smo mi isti u suštini, samo što se nekom drugačije zalome karte.
Iz ciklusa Iza rešetaka
Osobito dojmljiv je i ciklus ulične fotografije?
Igor Čoko: Prošle godine u izdanju Grain photo books edicije izašla je knjiga fotografija „Subverzivna estetika ulice – Prizori raskošne stvarnosti“ kao rezultat četverogodišnjeg uličarenja s fotoaparatom u ruci, posmatranja i dokumentovanja svakodnevnih procesa i promjena koje nosi Beograd, krajnosti u kojima se do posljednje kapi znoja bore palanka i metropola rađajući inspirativne kontraste, kao refleksiju aktuelnih kulturoloških i socijalnih previranja. Spustili priču na početak devedesetih ili je posmatrali iz perspektive današnjice, nećemo pronaći neku razliku, osim u novoj dimenziji dna i propadanja. Da suštinu iste te priče postavimo u bilo koji dio nekadašnje Jugoslavije, ne vjerujem da bi našli razliku. Toliko o tome gdje smo i kako smo nakon svih ovih godina.
Iz ciklusa Subverzivna estetika ulice – Prizori raskošne stvarnosti
Izdavač ste i urednik Grain foto internetskog magazina koji je posvećen fotografiji. Kako vidite položaj fotografije danas, posebno u svjetlu sve češće inicijative medija da i čitaoci postanu njihovi dopisnici za sitne pare?
Igor Čoko: Grain postoji kao digitalni fotografski magazin za uličnu i dokumentarnu fotografiju, prostor namijenjen za fotografske eseje koji se bave konkretnim i kompleksnim temama bez predrasuda, prostor u kojem fotograf bez cenzure može biti to što jeste. Kao takav pokušava da zadrži dignitet fotografije kao medija koji ima smisao, cilj i svrhu. Digitalizacija je približila fotografiju svima, svi danas fotografišu, ali nisu svi fotografi. To je koliko dobro za fotografiju, istovremeno i degradacija iste. Posebno kroz te klikbajt medije koji ne biraju sredstva zarad tržišta. Ali kao i u rokenrolu, daleko od mejnstrima postoje skloništa u kojima sve buja od slobode. Dok je tako, nema zime ni za dobru i kvalitetnu fotografiju.