“Buđav lebac je ponovo libero”
PJESME IZA LAŽNIH IMENA
Po toliki put, ne institucije, niti intelektualci kao oni što postvaruju tendencije, provode ideologiju ili šire prostor slobode – odozgor ka dolje, dakle – nego popularna kultura pokazuje se onim medijem gdje se u praksi mase suočavaju s problemima i podjelama, ali i medijem gdje se ti problemi, začudo – rješavaju
Ako čovjek danas čita bezbrojne novinske tekstove, sluša i gleda analize po televiziji i radiju, a o odnosima i današnjim politikama dva najveća i zavađena balkanska naroda, zaključilo bi se da stanje odavno nije bilo gore.
Razni analitičari, pravi i priučeni (iako je danas teško odrediti granicu u ovdašnjoj navali šarlatanstva započetog sad već prije četvrt stoljeća), mjereći neizmjerljivo i pokušavajući svesti na egzaktno i mjerljivo nešto što se ne može nikako takvim napraviti, redom se slažu, svaki iz svog kuta, da je stanje napeto, zubi naoštreni, a međusobno nerazumijevanje poraslo do te razine da i najblagonakloniji i optimisti nemaju druge nego priznati da je distanca veća no ikad, i gore, definitivna.
A šta ako nije sasvim tako?
I šta ako analitičari naprosto ne znaju gdje da gledaju? I da tamo negdje u nedosljednim i tananim predjelima semantičkim i psihološkim, počinje drugačija realnost, pravi život koji je trajno bježeći i neuhvatljiv, dostupan rijetkima, a analiticima nedostupan, po običaju. Taj i takav život vidi se naime u stvarima i pojavama koje bi mnogi od njih, odnosno u kontinuitetu, većina koja pravi javno mnijenje, odmah proglasila nevažnima, trivijalnima i rubnim. To pak da je u tim i takvim “rubnim stvarima”, u svijetu koji znaju naslutiti uglavnom samo pjesnici i mudri “obični” ljudi, često više realnosti i stvarnoga života, gruboj je i odrješitoj, dogmatskoj misli također nedostupno od postanka svijeta. E, sad, to što su i pjesnici uglavnom izgubili uho (a možda ga nikad većinanije ni imala?), da načuju što se iza konkretnosti i apsoluta događa, drugi je problem.
Svijet koji počinje iza vulgarnih konkretizama i politike, u svojim momentima iznenađenja zatiče čak i osjetljivije, a u takvim malim puknućima – koje, kao ona prva, najsitnija pukotina na najvećoj građevini, u svojoj gotovo nevidljivosti ipak označava svaki put i daljnje raspadanje čitavog monstruoznog sistema raspoređenog u svojim partikularnostima i varijantama duž čitave, nekad jedne i zajedničke kuće. Razlike između stanja tih svjetova – svi podijeljeni a svi vezani neraskidivo i kad hoće i kad neće (naročito kad neće!) – u odnosu na samo nekoliko godina unazad i danas, upravo su frapantne i zbunjujuće – za onoga to jest, ponovo, tko umije još da se zbuni, da se iznenadi i to prizna sebi pa svijetu. A možda i zato što su razlike takve, većina ne da samo ne želi da ih primijeti, otupljena u međuvremenu neshvatljivo, nego – više i ne može.
Po toliki put, ne institucije, niti intelektualci kao oni što postvaruju tendencije, provode ideologiju ili šire prostor slobode – odozgor ka dolje, dakle – nego popularna kultura i to najprije u formi popularne muzike pokazuje se onim medijem gdje se u praksi mase suočavaju s problemima i podjelama, ali i medijem gdje se ti problemi, začudo – rješavaju. Pa kako god to bilo, takav put rješenja – mukom, zabunom (vječnom zabunom, što nam je sudbina), neznanjem ili premalim znanjem, polupismenošću, miješanjem registara no u tome svemu onim prvim i najnužnijim – komunikacijom, neprestanom komunikacijom koja je živa i žilava, svemu uprkos, svim zabranama i cenzurama, eksplicitnim ili neizgovorenim ali podrazumijevanim.
U tom pogledu, popularna pjesma, forma(t) od tri minute, nesvjesnom komunikacijom, bez namjere, radi danas više na povezivanju i rješavanju stvari od većine onih koji pokušavaju graditi a kontra onih što uporno razgrađuju. Van politike, ideologije, novina, časopisa i domaćih, kljastih verzija opinon-making web-stranica, ostaje polje povezivanja, koliko god nespomenuto, ostaje i opstaje na komercijalnim televizijama koje sada prelaze lako svaku od današnjih granica, pa odmah do toga također, paralelno, na neutralnoj teritoriji takozvanih društvenih mreža, na facebooku i youtubeu koji odmah, trenutačno daje mogućnost beskrajne reprodukcije i, naročito, u tamošnjim “postmodernim agorama” – komentarima ispod pjesama. Tu se vidi pravo raspoloženje naroda.
Interesantno, pojave što najviše doprinose tom povezivanju nisu, kako bi se očekivalo, došle iz kuta kojim su plašili narode – iz nostalgizirane prošlosti. Popularna kultura, samoobnavljajuća kakva joj je i priroda stvorila je nova imena, nastala poslije svega, imena bez bagaže, svježa i svako dovoljno usađeno u nov kontekst. Taman toliko da bi, tajnom logikom kulture, tako razdvojeno – najlakše nanovo spajalo.
1. Ponovo libero
U toj i takvoj popularnoj pjesmi, “cementu” koji spaja više od svih institucija, stariji, danas već klasični izvođači, među kojima se tek još pokoji drži, nisu bili ti koji će izvesti (institucijama, ideologiziranim medijima) nepoželjno (a narodu, podsvjesno tako silno potrebno) zbližavanje. Trebalo je doći nešto novo, a što bi saželo u sebi i prošlo, i sjećanje, i sve odnose što su nastali u međuvremenu. I tako, “kao s neba”, pojavio se Toše Proeski i spojio kao nitko drugi čitavu bivšu zemlju – mladi makedonski, tragično otišli pjevač zasadio je svojom, gotovo nefizičkom pojavom, biljku koju neće više nitko tako lako moći iščupati, ostavivši u amanet drugima da poslije produže gdje je on prerano stao.
Sada pak, iako nitko to ne govori javno, osim u ponekom eufemizmu (“jedan od najuspješnijih u Regiji” – opet ta regija!) – valjevski, srbijanski pjevač, (multi)instrumentalist i kompozitor Željko Joksimović, od svih “s druge strane” (dakle odmah najproblematičnije), daleko je najvoljeniji izvođač danas ovdje. Za to ima razlog: sofisticiraniji od većine srozanih tamošnjih folkera koji redovno gostuju po opskurnim diskotekama i klubovima, od obale do unutrašnjosti, Joksimović je netko kome se ni urbaniti ni šovinisti ne mogu podsmijati kao “seljaku”. On je naočit, elegantan, čak ulickan, do “metroseksualnosti”, kako se to pomodno kaže, pristojan i uzdržan. S muzikom koja je točno upakirana da ne prelazi suviše niti u vulgarno neofolklorno niti u nategnuto urbano, zvukom pogodio je u samo srce potrebe i želje tihe većine, te koja žudi za zvukom koji ne bi bio ni radikalan niti karikaturalan, ali koji ostaje u granicama žanra popularnog i kulturalno bliskog. Taj zvuk ima sačuvano obećanje davnoga narodnog tona, muzičke fraze daju željeno a dugo zabranjeno, harmoniju koja je duboko slavenska i balkanska, no uvijek s mjerom, i dovoljno gradski – točno onako da nespremnog dočeka slušatelja s ove strane. Ovakav slušatelj, potrošač kulture i često snob, istina, ne voli spomenute opskurne klubove s istočnjačkim zvukom, ali ga je ovaj zvuk zatekao i zaveo, i lukavo i onako kako jedino zna istinsko i nedjeljivo ovdašnje.
Nekoliko snimki – ne s televizija nego napravljenih običnim telefonom na koncertima, kako se to danas najčešće radi – pokazuje i otkriva nešto gotovo nevjerojatno poslije svega, nešto čemu bismo se mogli jednako i diviti i cinično uživati; uživati, poput svih gubitnika, u nedosljednosti mračne ideologije i tome kako joj se stvarnost i život ipak nasmiju u lice ponekad. Slaba vajda, reklo bi se, ali bolje zasad nemamo. Snimka uvoda i prve pjesme Joksimovićevog koncerta u Splitu, uhvaćena negdje s tribine splitske Arene, zapanjujuća je: samim izlaskom na scenu, tokom dobro tempiranog instrumentalnog uvoda pjesme Libero (!), čuje se i vidi jasno – Joksimović je potpuno izludio publiku.
Na drugoj snimci, također niske kvalitete, s koncerta u Varaždinu (u Varaždinu!) – na isti, dobro uvježban stalni uvod i istu pjesmu – u publici je istinska histerija i huk mase prekriva “bijelim šumom” zvuk muzike. U sasvim drugom jeziku, dakle ovaj put zaista drugom jeziku, među autentične kajkavce došao je pjevač formiran mnogo godina poslije kraja, a barokni zagorski grad, grad gotovo “najčišće krvne slike” dočekuje toga stranca – nekoga tko bi to u međuvremenu zaista trebao biti – neobjašnjivim, gotovo paganskim erosom i radošću.
Split na snimci, uzdržaniji je, ali baš od te uzdržanosti iznutra je, “kumulativno”, rasla takva tenzija da se činilo da će doći do neke neobične, neviđene i nepoznate eksplozije unutarnje, indvidualno – iz jednoga, iz svakog pojedinca, izmučenog, sluđenog prošlim godinama – pa u sve, kao kulminacija očaja onih koji su pretrpjeli ili odrasli u četvrt stoljeća negacije. Kako neobično to djeluje kad se gleda i sluša, osluškuje bolje, dok se nevidljivo nešto, smješteno između tonova i slike, uzdiže iznad publike i izvođača. Nešto oslobađajuće, kao teret koji još pritiska ali je makar na nekoliko minuta nešto lakši, dok se pjeva u neformalnom zboru jedinki zajedno s pjevačem, i dok Joksimović ponavlja zadnje stihove leksički (!) hibridnog refrena: “…ponovo libero, ponovo libero”.
2. Čik pogodi šta imam za večeru?
Jezik kao vječno traumatično mjesto, pogotovo ove kulture, tu nam je ponovno nužan, preko jezika se ionako sve lomi ovdje. Joksimovićev leksik i sintaksa, svedeni kao što je u toj vrsti popularnog uvijek slučaj, razumljivi su i pored svega. Uostalom, prvi hit, eurovizijska uspješnica, Lane moje, u svojim nespretnim stihovima, kaže ovako:”…kad na te pomislim/ bojim se da te opet zavolim// u modre usne/ zarijem zube/ da pravu bol zaboravim (…) lane moje, noćas kreni/ nije važno, s bilo kim// nađi nekog nalik meni/ da te barem ne volim” – neka u njima netko pokaže ijednu jedinu razlikovnost, bilo u rječniku ili sintaksi, koja bi markirala granicu između nekadašnje “dvije varijante”, odnosno danas dva jezika.
Beogradska grupa S.A.R.S. naprotiv, pojavila se satiričnim, i zapravo neozbiljnim hitom, onim što Englezi zovu “novelty”, muzičkom marginalijom – no time i takvom pjesmom postavila je ovdašnjoj nacionalnoj kulturi još teži problem, jednako u njenoj i traumatičnosti i neozbiljnosti ideologije.
Ponovo snimka s youtubea, i ponovo iz istoga, izgleda “paradigmatskog” Varaždina: oni koje su uvjeravali da ni standardni jezik, kojim inače ne govore doma, da ni taj jezik koji uče u školi nije jednak drugome, najbližemu, i k tome, oni koji su se – ponovo se ovaj motiv vraća – rodili kasnije, pjevaju u masi uglas refren sa zbunjujućim, krajnje markiranim lokalizmima i kolokvijalizmima: “čik pogodi šta imam za večeru?” – pita karikaturalni glas pjevača, pa odgovara: “…buđav lebac, buđav lebac!” – dva pojma zaredom, pridjev i imenica koje ne mogu biti izraženije u pripadnosti. I nakon svega onoga, nakon dvadeset i pet godina ukazivanja i udaranja po prstima zbog mikro-razlika, jedna generacija odrasla bez neposrednog iskustva proskribirane varijante, pjeva ove riječi – i razumije ih. Odakle ih znaju? Kako su ih naučili? Kako su shvatili humornu stranu, i tako lako? Kako to sve uopće ide? Ne zna se, a ne zna se jer nitko o tome ne govori.
Ironija je pak silna jer ima dodatnu razinu: ona je van asocijativnosti i konotacije što u publici stvara prkosni užitak zbog leksičke markiranosti, nego se naprotiv ironija otvara u prvobitnom značenju, a unutar varijante jezika u kojem je fraza “buđav lebac” nastala, u kojoj su je autori napisali na svom jeziku. Možda, dakle, kad se prepoznaje sadržaj i poruka prvoga dijela – “čik pogodi šta imam za večeru?” – onda se valjda lako i dešfrira i drugi – pa makar to ne bio “pljesnjiv kruh”, nego upravo taj zbunjujući buđav lebac, i blizak i dalek u istom, trajno zagonetan čak i nama koji se izraza sjećamo i od ranije.
Na snimci, još jednoj, ovaj put iz zagrebačkog Doma sportova, deset hiljada ljudi, uglavnom mlađih od trideset, rođenih i odraslih u nepojamnom jezičkom čistunstvu i šizofreniji, pjeva uglas o tom “buđavom lepcu”. Nije li zapravo u tome ključ? Da kad se iscrpi šarm i humor leksika – pomalja se suština: prvobitna, socijalna poruka teksta. I evo: dvije ključne silnice ukrižale su se tu – točka jezika i točka sirotinje – da bi se na obadvjema našli napokon, i publika odavde i bend iz arhi-neprijateljskog susjedstva. Jezik ih je dijelio kako ne bi vidjeli isto – i jezik ih, u svojoj ekstremnoj različitosti, isto tako nakon svega spojio – ponovo, da bi napokon vidjeli isto. To što ih i jedne i druge guši sve jače. Zato, kad su ti ljudi – slušatelji i građani, uspjeli preskočiti takav zid, ovaj jezičnog odvajanja, i pokazali laž i ogavnost ideologije iza lingvističke higijene, možda uspiju jednom i u razbijanju ove druge, sada mnogo veće prepreke koja im ne da naprijed. Kroz buđav lebac tako, jednom bi svaki od njih možda mogao postati i ponovo libero – ponovo – prvi put – slobodan.