Intervju, Enes Kišević, književnik i glumac
OSJEĆAM SE KAO JUGONOSTALGIČNI DON KIHOT
/ FOTO: Jadran Boban
Mart 2018
Koji put pomislim dok učenici pjevaju Lijepu našu, znaju li oni da je jednu od najljepših himni na svijetu komponirao hrvatski skladatelj srpskog podrijetla Josif Runjanin. Djecu bi trebalo odgajati u duhu svjetske kulturne baštine. Treba ih odgajati tako da se ni u jednoj zemlji ne osjećaju strancima
Enes Kišević, poznati je književnik i glumac, rođen u Bosanskoj Krupi, osnovnu školu i gimnaziju pohađao u Ključu, prve glumačke korake započeo u Banja Luci, studij dramske umjetnosti završio u Zagrebu, gdje i danas živi i stvara. U vremenu podjela i uništenih ljudskih vrijednosti svojim riječima Kišević uporno i srčano spaja raspukle veze i ujedinjuje ljude o čemu svjedoče i brojne nagrade, između ostalog i „Zvonimir Golob“ i „Branko Radičević“, ali i one koje je za svoju haiku poeziju zaslužio i van južnoslavenskih granica, čak i u dalekom Japanu. O svom radu, zavidnom pjesničkom statusu, ali i bogatom životnom iskustvu koje su mu upotpunila poznanstva i druženja sa velikanima poput Branka Ćopića, Vojina Bakića, Ranka Marinkovića, Zorana Radmilovića, Vesne Parun, Vladimir Devidéa, Jure Kaštelana, Arsena Dedića, sasvim skromno govori, naglašavajući uvijek ljudske vrijednosti i snagu riječi.
Kako ocjenjujete stanje u kulturi na prostorima bivše Jugoslavije? Koliko je danas kultura u službi politike i ima li na poljima kulture prostora za slobodno izražavanje pojedinca?
Enes Kišević: Kultura, koja bi trebala biti zajedničko i materijalno i duhovno dobro, danas je spala na pojedince. Putujući prostorima bivše države, svako malo vidim napuštena polja, napuštene kuće, napuštene životinje… Neki dan na ulici pozdravih staricu, u prolazu, a ona mi reče: „O, hvala vam! Hvala vam što ste me pozdravili, već dugo nisam čula da me netko pozdravlja.“ Eto vam našega stanja što se tiče kulture. Ali upravo zbog stanja kakvo jest, umjetnost bi u ovoj bezdušnoj pustoši trebala biti oaza – oaza duhovnog mira. Kultura nije kultura ako je u službi politike. Prava umjetnost ne nosi ničiju zastavu, jedino onu zastavu ljepote o kojoj govori Dostojevski – zastavu stvaralačke slobode. Samo političari koji podržavaju svoje umjetnike i otvaraju im prostor da pronose takve zastave, bit će pamćeni.
Je li nekada tog prostora slobode bilo više?
Enes Kišević: Nekada je bilo više prostora jer je zemlja bila veća pa su i mogućnosti bile veće. Međutim, sloboda je uvijek ovisila o nama samima. Ovisila je o našoj savjesti: kako u sebi stvoriti slobodu, a da ona ne ugrožava slobodu drugih nego da u njima još veću slobodu stvara. Upravo mi dolaze davno napisani stihovi koje sam posvetio djeci:
Sretna je zemlja
za koju se živi.
Za koju se djeca
u vatru ne meću.
Sretan je narod
što svojom slobodom
slobodu stvara
još veću.
Dakle, bez obzira na nacije, religije i društvena uređenja svaki se umjetnik sam mora izboriti za svoj prostor slobode, jer sloboda nije u razuzdanosti, nego u suzdržanosti. Koliko sam sebe možeš osloboditi od zavisti, mržnje, taštine i drugih svojih mana – utoliko ćeš više biti čovjek i pred sobom i pred drugima.
Kao umjetniku, pjesniku, riječ i jezik su vam najbitnija sredstva prenošenja emocija, energije, misli i komunikacije sa svijetom. Kako ste se prilagodili trendu stvaranja novih riječi, novog jezika sa stvaranjem novih država na prostoru bivše Jugoslavije? Što predstavlja, kome služi taj novi jezik?
Enes Kišević: Riječi su jedino moje imanje. Otkako znam za sebe s njima se družim. Ali naše riječi moraju biti točnije od naših očiju. Razmišljajući o riječima zapisao sam: Oči su riječi vidljiva svijeta, riječi su nevidljiva svijeta oči. Oblikujući u riječi ono što vidim – i sam bivam oblikovan.
Mene ne smetaju nove riječi, ako su one točnija slika naših osjećanja i naših misli. Recimo kad je pjesnik Ljubivoje Ršumović stvorio riječ Klinceza, riječ je odmah bila prihvaćena na cijelom prostoru bivše države. A zašto? Zato što riječ Klinceza (Klinci i Klinceze) ima u sebi zvuk i miris riječi princeza. Ljepota pjesnika i jest u tome da oni obogaćuju jezik. Razmišljajući o svim živim stvorenjima koji skupa sa mnom dišu u ovom času, stvorio sam riječ sudisajnost. Međutim, neke su riječi internacionalne i ne bismo ih trebali mijenjati.
Nastankom novih država, nastao je novi koncept čitanki iz književnosti, kao i novi set književnih djela i autora za lektire u školama koji su većinom bazirani na nacionalnoj osnovi. Kolika je kvaliteta tih današnjih izbora, s obzirom da su učenici u Hrvatskoj lišeni maštovitog svijeta i bogatih pjesničkih slika Radovića, Antića, Ršumovića, pa i samog Ćopića?
Enes Kišević: Nažalost, nisam upućen u čitanke. No ako je istina ovo o čemu govorite, to onda ne služi na dobro ni djeci, ni učiteljima, a ni zajednici. Koji put pomislim dok učenici pjevaju Lijepu našu, znaju li oni da je jednu od najljepših himni na svijetu komponirao hrvatski skladatelj srpskog podrijetla Josif Runjanin. Djecu bi trebalo odgajati u duhu svjetske kulturne baštine. Treba ih odgajati tako da se ni u jednoj zemlji ne osjećaju strancima. Udžbenici bi upravo tome trebali služiti. Uskratiti djeci bilo kojeg svjetskog dobrog pisca, znači uskratiti im znanje. Zato bi, po meni, autori čitanki dok rade izbor pisaca, stalno trebali imati na umu ono Tinovo Pobratimstvo lica u svemiru.
Posljednjih godina dobili ste književne nagrade „Branka Radičevića“, a prije toga „Zvonimira Goloba“. Jedan ste od rijetkih umjetnika koji danas ponosno svojim radom objedinjuje prostor bivše zajedničke države. Kako se osjećate u toj ulozi?
Enes Kišević: Osjećam se isti kao što sam i prije bio. Moja je oduvijek, ne bih rekao uloga, nego ljudska dužnost bila širiti riječima dobru energiju. Nedavno mi jedan profesor u Sremskoj Mitrovici reče: „Imam 91 godinu, a prvi put se u svome životu, posle vaših stihova osećam kao živa reč – reč koja diše.“ Tako može govoriti samo netko tko drži do svoje riječi, jer jedno misliti a drugo govoriti, znači ponižavati svoj um i svoje srce. Biti iskren, biti čist u svojim osjećanjima, sva je ljepota ljudskoga življenja. Svi mi u sebi nosimo gene i svojih roditelja i knjiga koje su nas oblikovale. Neki nam pjesnici, bez obzira kada su živjeli, po svojim pjesmama dođu bliži rod od naših najrođenijih. Svrha pjesničke riječi i jest da se ljudi u njoj prepoznaju, bez obzira žive li oni na ovim našim prostorima ili u Belgiji, u Norveškoj, u Švedskoj, Austriji, Iranu… Zbog takvih je ljudi i nastala riječ sudisajnost. Riječi su naš život, naš zrak koji udišemo.
Jeste li jugonostalgični?
Enes Kišević: Jugoslavija se raspala, a moji prijatelji što sam ih stekao u bivšoj državi i danas su mi prijatelji. Usprkos svemu, prijateljstvo je ostalo.
Ne znam kako bih odgovorio na Vaše pitanje – osjećam se kao jugonostalgični Don Kihot. Meni je svaki ljudski život vrijedan. Ja bih, danas, više volio sretati žive ljude diljem Jugoslavije, nego obilaziti njihove masovne grobnice.
Koliko često posjećujete BiH i svoje rodno mjesto? Kako doživljavate prizore promijenjenog kraja od onog vremena kada ste se iz njega otisnuli u svijet?
Enes Kišević: Dok mi je majka bila živa često sam odlazio u BiH. Skočim iz Zagreba u Ključ, nacijepam drva, razgorim vatru, pa uz kafu otpočnem razgovor sa svojom roditeljkom, a na jeziku nam više riječi negoli u onom debelom romanu Rat i mir.
Ali otkako je brat Husejin preselio na onaj svijet, pa za njim otišla majka Hadžera, pa snaha Fikreta, pa sestra Enisa, pa brat Enver, sve teže mi je odlaziti u BiH. Ali ipak odlazim. Dođem, našutim se s njima na njihovim mezarima, očistim nišane, uđem u kuću u kojoj sam odrastao, razgorim vatru i dugo u noć čitam Kišovu Enciklopediju mrtvih.
Nekoć nas je puna kuća bila, a sad je knjiga spala na tri lista: na sestru Azru, sestru Vahidu i na mene. Sretni smo da se još uvijek možemo na svojim nogama posjećivati.
U Bosansku Krupu, u svoj rodni kraj, dođem tiho i odem tiho. Nitko me ne vidi, a da sam s Brankom Ćopićem, svi bi gledali za nama.
Pitate me kako doživljavam prizore promijenjenog kraja od onoga vremena kada sam se iz zavičaja otisnuo u svijet. Odlazeći iz Ključa, nakon završene gimnazije, zapisao sam ove stihove:
Košulju, što mi je saši mati,
obukoh još toplu od pegle.
I srce mi se otisnu u svijet
pod jedrima košulje bijele.
Majčine košulje više nema. Ali ona u mojim stihovima još uvijek miriše. Ja sam u toj košulji jedrio po svijetu sve do ovoga rata koji nas je zadesio. Rat je preko noći izmijenio lica „prijatelja“, lica gradova, lice same zemlje, ali mi je i otkrio ljepotu ljudskoga lica u nevolji. O takvim sam ljudima više rekao u svojoj pjesmi Ima ljudi.
Kako gledate na Bosnu i Hercegovinu, njenu prošlost, sadašnjost i budućnost?
Enes Kišević: Kratko ću Vam odgovoriti: ni jedna zemlja na svijetu ne zna kako se zove, pa tako ni BiH. Svi oni koji su dijelili Bosnu i Hercegovinu – sad su zemlja. Svi oni koji sad u njoj žive, a dijele je – također će biti zemlja, kao i oni koji će tek doći. Svima će zemlja začepiti usta. Svi ćemo mi imati samo jedno ime – zemlja. Još davno sam zapisao:
Zemlja je svuda zemlja.
Ako se po zemlji sudi,
možda će i ljudi
svuda biti ljudi.
Nemoguće je ne spomenuti da ste surađivali i družili se s najvećim umjetnicima s naših prostora što je sasvim sigurno bogato životno iskustvo. Koliko su Vas ta poznanstva formirala i utjecala na vas kao čovjeka?
Enes Kišević: Moj život se sastoji od svih ljudi u kojima sam se prepoznao. Gledam li, kao glumac, na svoj život – ja u njemu igram malu ulogu, točnije rečeno statiram. Glavne uloge, životne uloge u mojem životu, uza sva ova cijenjena imena koja ste spomenuli, odigrali su moji roditelji – majka Hadžera i otac Alija, koji je jako mlad preselio na onaj svijet.
Ali moj se život sastoji i od onih malih, običnih ljudi za koje nitko i ne zna da su živjeli, a od njih sam najviše naučio. To točnije od mene veli pjesnik Jorge Luis Borges: „Ustvari ja nisam siguran da postojim. Ja sam svi pisci koje sam čitao, svi ljudi koje sam upoznao, sve žene koje sam volio; svi gradovi koje sam posjetio.“
Kada smo kod vječitih velikana našeg podneblja, tu je svakako najveći među njima – Nikola Tesla. Tesli ste posvetili stihove „Tesline golubice“ koju često i izvodite. Otkud ideja za sonetni vijenac posvećen Tesli, kako ste se osjećali dok ste rađali te stihove?
Enes Kišević: Moja žena Asja, porijeklom iz Like, dala mi je ideju da napišem sonetni vijenac i da ga posvetim Nikoli Tesli. Dok sam pisao sonetni vijenac „Dar Nikoli Tesli“, Tesla me je hranio energijom. Svaki put kad Teslu spomenem misli mi svijetle. Činiti dobro i onda kada te nema sasvim je moguće ako se rodiš kao Nikola Tesla. Čim netko izgovori njegovo ime mojim cijelim tijelom prostruji: Tesla – gospodin prema Bogu. Tesla – gospodin prema ljudima. Tesla je došao iz budućnosti i vratio se u budućnost. Ne znam hoće li tamo još netko do njega stići. Hoće li još neka majka takvoga sina roditi.