Muharem Bazdulj: "S vremena na vrijeme", Beograd: Službeni glasnik 2017.
IDEALI ILI NIŠTA
Mart 2018
Bazdulj, i implicitno i eksplicitno, nudi vrijednosti, predlaže hipoteze, rješenja, iskušava mogućnosti – “ispituje zaborav / obara alibi”, Mladenovićem rečeno. Te protuvrijednosti koje nudi ni same nisu konformne. Naprotiv, od najteže su vrste. Ovdje gdje je uvijek stalni rizik da se u filistarskoj kulturi ispadne “budala”, Bazdulj nudi – ideale
Godinama, Muharem Bazdulj označavan je kao jedan od prominentnijih sarajevskih i bosanskih pisaca mlađe, ili sad već srednje generacije. No onda, nekako kao bez precedenta u ovdašnjem postkatastrofičnom stanju, travničko-sarajevski publicist, esejist, romanopisac i pjesnik napravio je potpuno neuobičajeni skok, za lokalnu kulturu kontroverzan i traumatičan – prešao je u Srbiju i u tamošnju kulturu i u međuvremenu postao i vjerojatno najbolji srpski publicist. Iz toga još kompliciranije: nametnuvši se svojom neobičnom pojavom u srpskoj kulturi, on u tome i takvome okruženju ide još dalje, najviše i najbolje pišući o nečemu drugom, još širem. Piše o Jugoslaviji, koje nema, i o jugoslavenstvu, kojeg ima, unatoč, pa sve više – a, cirkularnom logikom, zahvaljujući ne manje i Bazduljevom vlastitom, originalnom radu i stavovima. Štoviše, on stvara s pozicije jednog neobičnog, radikalnog jugoslavenstva, od vrste najrjeđe koja se ne skriva iza neo-lijevih tendencija ili pop-nostalgizacija. Na liniji vlastitih tendencija i ideja, kod njega nema “bivši”, “post” i “ex” – ideja i vatra ideje, vjerovali u nju ili je prezirali, onako kako nadahnjuje i biva izvor snage ovoga autora, sve je to veće i moćnije (i provokativnije dakako) od takozvane “realne situacije” i “stanja” – šire od prefiksa i modifikatora što služe ideološkom sužavanju svijesti i kroćenju riječi i misli. Iznad toga svega, uinat, iznad blatne stvarnosti, stvara Bazdulj ideju u zraku i u subjektu, i tu mu nitko ništa ne može.
U tom smislu, ako i kod jednoga autora kod nas, neodvojiva je ličnost od djela ovdje. Bazdulj nije povučeni tip pisca koji bi govorio “jedino” svojim radovima, samim tekstom, nego je i posebna pojava na javnoj, intelektualnoj (i bome i ideološkoj) sceni, neočekivana “preženca”, kako bi rekli u Dalmaciji, netko izrazito vidljiv, stavovima, nastupom, idejnošću pa ga se danas ne može zaobići, uprošćeno rečeno. Upravo ta i takva činjenica po sebi je upadljiva – jer za koliko se autora i pojava danas može reći da su postali nezaobilazni? S obzirom na svoju dob i način kako se probio, kako se nametnuo i uzeo mjesto koje mu pripada, o Bazdulju bi se čak moglo govoriti i kao o književno-idejnom fenomenu svoje vrste. To u ovdašnjim okolnostima naravno smeta brojnima, pa je on u isto vrijeme jedna od – što javno, što po kuloarima – najomrznutijih figura danas u određenim krugovima, postavši kao kakav lakmus-test za sve tipove prilivoda, settebandijerista i ideoloških komesara kakvima obiluje ovaj dio Balkana: za bošnjačke krugove on je tako “izdajnik”, za beogradski politički korektni “krug Dvojke” onaj koji izlazi iz gotovo kolonijalnog (!) stereotipa. Pizma je još veća zbog toga što je Bazdulj stvorio brojnu publiku, kako onaj najbitniji dio njen – takozvane “obične” (a oni su sve osim toga) ljude i čitatelje, tako i neka od glavnih imena kulture; kulturne (i ideološke) “power brokere”. Čitavo vrijeme prelazeći granice, ali ne tako i tamo gdje to radi armada falših pomiritelja, nego prelazeći gdje je najteže, u samoj traumatskoj točki gdje se sve ovdje lomi – na mjestu gdje se bosanski užas i bosansko dobro križa s centralnim mjestom ovoga čitavog kompleksa – sa Srbijom. Kao stvarnim mjestom i kao višestrukom metaforom, arbitrarnom i pluriformnom. Takav skok napravio je pod velikom cijenom i hrabro, jednako kao tvrdoglavo, a izgleda na momente i nebrigom za posljedice, povezujući u isto vrijeme ono što se činilo i štoviše bilo proglašeno nepovezivim zauvijek.
Jasno, zbog svega toga, Bazdulju se dogodilo ono što i drugima rijetkima koji su se odvažili (ili, ako ćemo dublje, koji nisu imali ni drugog izbora) za takav korak: samosvojnost mu je osporena, a odmah je i optužen da se “prodao”, i još gore – da je filosrbin (što po dubljoj liniji afilijacija vlastitih negdje i jest). Isti (fatumski?) put, ironično, kao i kod njegovoga uzora i najvećega travničkog sugrađanina i zemljaka: što izraženija samostalnost (što znači uvijek i usamljenost) – to veće optužbe za koristoljublje, nedosljednost i “izdajstvo”.
A dobro, kad se ovako već pokušalo kontekstualizirati sve, je li to, je li takav nekonformizam dovoljan i za prozu? Drugim riječima, što se dakle stvarno vidi, što se čita kad se otvori njegova nova esejistička knjiga? E pa mnogo. U najboljim trenucima jedinstveno nešto štoviše.
U knjizi pod kalamburskim naslovom skupljeni su tekstovi koje je autor niz godina ispisivao u beogradskom Vremenu, a izdao ih je (do nevjerice traljavo uređene i za štampu zapanjujuće (ne)pripremljene) Službeni glasnik. Već nakon nekoliko pročitanih tekstova uočava se lako, čak i da čitalac ove tekstove i nije redovno pratio u beogradskom tjedniku, da ovako poredani na jednom mjestu funkcioniraju odlično i većinom u harmoniji, kao da su uglavnom pravljeni za knjigu. To je stoga što je Bazdulj u međuvremenu stvorio – a moglo bi se ići i tako daleko pa skoro reći posvojio – čitav korpus tema kojima se vraća i na kojima je napisao svoje najsretnije stvari, pišući s namjerom da se izdignu iznad periodike, s jasnom ambicijom da ostanu. To da su teme i imena o kojima najviše i najbolje piše, u isti čas i magistralne pojave čitave naše suvremene kulture i historije, govori i o ambicioznosti, svijesti da se najbolji može pokušati biti tek kad se uhvati s najboljima, s onima koji su utjecali najviše na kulturu i na samog autora. Serija tekstova o njegovim glavnim opsesijama – Andrić, Gavrilo Princip i Mlada Bosna, Kiš, Crnjanski, Kusturica, kanonski srpski, hrvatski, bosanski pjesnici, pisci i stvaraoci uopće (pored stranih pisaca i tema), i naravno ponad svega Jugoslavija kao (krvavo)crvena nit i tema svih tema – spada u neke od najznačajnijih napisanih od rata naovamo. Napisanih s izrazito i izuzetno prepoznatljivim i jakim ličnim pečatom, koji je u određenoj mjeri i generacijski – jer tek generacija što je najprije preživjela ovaj rat a onda stasala poslije – imala je snage ili barem dovoljno deziluzije i nedostatka lažnog poštovanja da donese jedan jasniji, širi, post-katastrofični pogled neobuzdan autoritetima i autoritarnošću negdašnjom. U tome i takvom senzibilitetu i uvjetovanostima Bazdulj je najbolji njen predstavnik.
Teme koje ovdje razvija i kojima se vraća, kroz mnogo rukavaca idu u jedan veliki podzemni tok, da bi grunuli na površinu nošeni autorovim rukopisom, njegovim znanjem, majstorstvom igre referencijama i stapanjima neočekivanih priča. One sve zajedno u tim pričama tvore jedno, na momente zadivljujuće pulsiranje. Jakost stilskih zahvata, poetičnost, srčanost i splet potpuno neočekivanih, originalnih motiva koje veze u jedno kroz onaj tipski bosanski dar za pripovijedanje, sve to, umjesto sličnosti, ukazuje koliko je različit ovaj pisac od svojih neposrednih, i bosanskih i srbijanskih kolega. Iako se napaja na istim ili sličnim izvorima, nešto ga drugo razlikuje, jedna naročita dvojnost. Prva vrlina dolazi iz ličnog – iz tih tekstova ide svježina jednog bistrog i zainteresiranog duha, koji živi od toga da stvari ispita iz uglova koje većini promiču, iz čega ide odmah pripadanje posebnom bratstvu koje se zbog rijetkosti prepoznaje međusobno na mah – i Bazdulj je od onih koji će radije čak biti u krivu nego izgubiti dobru i neuobičajenu, neočekivanu tezu, od autora koji će zbog potrebe razdrmavanja prihvaćenih mišljenja radije pogriješiti nego ovakvu tezu propustiti ispisati.
Ne bi ovo bilo dovoljno da taj i takav duh ne zna i da piše ovako, poetički, autopoetički, humorno, uvijek s bezbroj referenci i najrjeđim osjećajem za povezivanje disparatnih detalja (borhesovski i kunderijanski utjecaj, kao vjerojatni glavni među stranim piscima). Pa i kad pretjera u volumenu, u gomilanju tekstova, kao što je iz knjige lako mogao (možda štoviše i trebao) otpasti zadnji dio, nijedan tekst ne zamara upravo zbog te svježine i zbog vladanja proznim tekstom. Zato nakon pročitane knjige, treba se vratiti opet na početak – na prvo poglavlje, “programski” briljantno nazvano “Jugoslavija ili ništa? Ništa.” – tih se stotinu i nešto stranica naime sad već može nazvati antologijskim.
Druga točka razlike spram stereotipnosti, umora i bezidejnosti većine publicista i esejista u našim kulturama danas, kod Bazdulja je, hoćemo li reći tako, etičke i psihološke prirode: Bazdulj ne traži konsenzus s kulturom, onda kad se ne slaže s njome. Kao i svi najbolji prije njega i danas, on konfliktom i rušenjem – stvara. Kroz suočavanje, poimence udaranje po onima kojima dokazuje konformizam, sofisteriju, i kad pokazuje kako su se ogriješili o vlastitu dosljednost, krajnji mu cilj nije destrukcija nje same radi. Njegova je želja stvaranje i povezivanje, (re)afirmacija vrijednosti, a ne reaktivna pamet koja zna da udari, ali nema ni truna ideje što bi ponudila kao kontravrijednost, kao alternativu. Pozicija većine nacionalizmu deklarativno protivnih kritičara na kulturnoj sceni, ako i podrazumijeva društvene i osobne posljedice takove kritičnosti, u intelektualnom i duhovnom pak smislu zapravo je najlagodnija, najkonformnija – upravo jer ne nudi nikakvu vrijednost ili sistem koji bi stao kao mogućnost nasuprot nehumanih i ciničnih režima danas. Bazdulj, i implicitno i eksplicitno, nudi vrijednosti, predlaže hipoteze, rješenja, iskušava mogućnosti – “ispituje zaborav/ obara alibi”, Mladenovićem rečeno. Te protuvrijednosti koje nudi ni same nisu konformne. Naprotiv, od najteže su vrste. Ovdje gdje je uvijek stalni rizik da se u filistarskoj kulturi ispadne “budala”, Bazdulj nudi – ideale. Baš tu i danas, hic et nunc, gdje je svaki autentični i nekonformistički idealizam nepoznanica za većinu, i za šoviniste i za takozvane lijeve, za “poziciju” i za “opoziciju”. Sve to uzevši u obzir i u takvom stanju, ne može se još pretpostaviti gdje će ovakav “solo igrač” krenuti u budućnosti, idejno i književno. Fraza veli: “vrijeme će pokazati”. S vremena na vrijeme pokazuje nešto mnogo očitije: to da se radi o jednoj od knjiga godine.