Panoptikum 142 / Mart 2018
IN MEMORIAM NEBOJŠA GLOGOVAC (1969.-2018.)
Mart 2018
Šta je to, kakvo prokletstvo i kakav usud srpske kulture da posljednjih dvadeset i pet godina ona gubi svoje najbolje tako prerano, toliko strašno prije njihovog vremena? Užasni niz počeo je od zadnje dekade prošloga vijeka: od nesretnoga Milana Mladenovića – prvoga među jednakima – pa se nastavio preko Margite Stefanović, Rajka Kojića, Biljane Jovanović, […]
Šta je to, kakvo prokletstvo i kakav usud srpske kulture da posljednjih dvadeset i pet godina ona gubi svoje najbolje tako prerano, toliko strašno prije njihovog vremena? Užasni niz počeo je od zadnje dekade prošloga vijeka: od nesretnoga Milana Mladenovića – prvoga među jednakima – pa se nastavio preko Margite Stefanović, Rajka Kojića, Biljane Jovanović, Sonje Savić, Ivana Đurića, Zorana Đinđića… i koliko još drugih?
Izgledalo je da je s krajem najgorih vremena neshvatljivi kontinuum malo zastao. Ali jasno da nije tako, kao što se potvrdilo, evo: nakon nedavnog odlaska divnoga Marinka Madžgalja, sada je smrt ponovo uzela još jednoga što je bio prvi među jednakima iz, da parafraziramo Arsena, “generacije u prosjeku hiljadudevetstošezdeset i deveta”. Nebojša Glogovac bio je najbolji glumac generacije, a kad se ovih dana ponovo gledaju neke od uloga koje je napravio, u teatru, na filmu i televiziji – ta je činjenica tako razvidna da je gotovo jednostavna, po sebi govoreća.
Glogovac je spojio u sebi dvije najteže, suprotne i suprotstavljene strane u svojoj glumi: bio je najprirodniji glumac na sceni i u kadru, i u isti čas najmetodskiji od glumaca te generacije što je, formirajući se devedesetih, nastajala “poslije vremena”. Sjetimo ga se samo u Pijanoj noći 1918. kako oko njega nestaju kolege na pozornici, kako se ruše kao kegle pod udarom njegove izvedbe, scenskog govora, ritma i kadence direktnog, prirodnog govora, od njegove energije, glumačke i životne što je produžetak jednoga vitalizma koji je širi, i koji dolazi iz životnosti naroda kojemu je glumac pripadao. Suprotno tome, gledajmo ga, gledajmo i čudimo se, kako je donio, kako je oblikovao lik Ivana u Hadersfildu, predstavi i filmu, tu nevjerojatnu studiju traume i psihičke bolesti, takav portret jedne bolne ljudskosti, pa da ostanemo frapirani da je nešto tako metodično, slojevito, zaokruženo netko mogao napraviti u okolnostima naše kulture danas. I sjetimo se njegova posljednjeg uzleta, istinskog labuđeg pjeva glumačkog, kad se u Grlićevom Ustavu Republike Hrvatske ta zapravo narodna, skoro ruralna – hercegovačka – Glogovčeva fizionomija u krajnje kontraintuitivnom postupku pretvara u lik Vjeke Kralja, rafiniranog fašiste i možda najsuptilnije psihološke kreacije ovdašnje suvremene kinematografije.
Nebojša je, kažem, bio najveći, što znači da je kao i svi najveći nosio i kontroverze i jaka proturječja. Ljudska – i društvena. Ne, nije to: nije ono nad čime su se nedostojni lažno zgražavali, nad ulogom koja je tobož uvrijedila ovdašnje moralne sudije, inače čistije od snijega pa mogu da dijele lekcije iz etičnosti na sve četiri strane. Glogovčeva kontroverznost bila je drugdje: on je spajao a da nije htio da spaja, spajao bez namjere i daleko od ideologije graditelja trulih mostova među posvađanim narodima. On je spajao ne njegovanjem – nego konfrontacijom, udaranjem traume u traumu. On, dečko iz Hercegovine – što znači i iz Bosne, pa kom pravo kom krivo – i protin sin usvojen u Vojvodinu, i Pančevac i Beograđanin, igrao je srpske izbjeglice iz Hrvatske u Beogradu, nevoljene sa obje strane, igrao uličare, taksiste, policajce i uzorne građanske očeve bolesne djece za čije liječenje nema para u srušenom društvu. To bi još bilo podnošljivo za mnoge s obje strane. Ali, igrao je i Dražu, i ustašu-transvestita – igrao ih bez odmaka. Bez karikature, bez ironije, bez distance, obgrlivši obojicu i ušavši im u duše i kad duša nisu imali više, činilo se. U istinitosti i istini svojih individualnih kreacija glumačkih, a koje se ulivaju u kolektivno psihološke – bio je nepomirljiv. To je bila Nebojšina kontroverza – nepomirljiv jednako kao glumac i kao čovjek koji ne traži konsenzus, ni umjetnički ni društveni, i onda kad griješi. Umjetnik i čovjek ukratko, koji se odbija dopasti. Takvih je najmanje, uvijek. I takvi najčešće odlaze prvi.
Zbogom Nebojša.