David Albahari: "Danas je sreda", Beograd: Čarobna knjiga, 2017.
BOLEST HISTORIJE I HISTORIJA BOLESTI
Mart 2018
Dobrim poznavateljima Albaharijeva rukopisa roman Danas je sreda bit će pomalo razočaravajuće očekivan, pa čak i predvidljiv, ali prepoznatljivost mu je možda i jedini nedostatak jer je riječ o uzbudljivom crnohumornom i gorkom romanu
Za razliku od većine ljudi koji su obitavali u bezbednoj zoni sadašnjosti, odakle su, kao iz lože u pozorištu, gledali i komentarisali akcije prošlosti i postupke budućnosti u kontinuitetu, dakle, za razliku od takvog stava, on uopšte nije postojao u sadašnjosti: bio je ili naš čovek prošlosti, ukrašen anegdotama i samoljubljem, ili naš čovek budućnosti, ukrašen vencem od lovorovog lišća i okružen upaljenim svećama kao toplim lavirintom u odajama noći.
(Danas je sreda, str. 57)
Budući da je nezahvalno s nekoliko rečenica obuhvatiti opus od četrdesetak knjiga jednoga od najvećih srpskih autora, selekciju tematskih čvorišta Albaharijeve proze svest ćemo na motive koji izranjaju iz bazena Porodičnog vremena (1973.), a kojima se njegov posljednji roman Danas je sreda vraća gotovo pola stoljeća kasnije. U prvom su planu udaljavanja i zbližavanja oca i sina u šetnjama pored rijeke, te nerazmrsivost privatnog i historijskog upisana u tekst čija autoreferencijalna dimenzija prokazuje zdravorazumske metode razlikovanja povijesne faktografije od stvarnosti. Središnja dilema Albaharijeve, ali i postmodernističke prakse pisanja uopće – polarnost između fikcije i stvarnosti – transponirana je u priču koja reflektira sumnju u povijest kao specifičan tip znanja koji zna nešto o nečemu – o prošlosti samoj.
Pripovjedač romana Danas je sreda u prvom licu pripovijeda priču o ocu oboljelom od Parkinsonove bolesti koji je u povijesti, kao jedan od moćnijih članova partijske organizacije, odigrao ulogu krvnika i bio izigran kao žrtva istog sistema. Preuzevši na sebe brigu za bolesnog oca, pripovjedač preuzima i brigu za njegovu priču. Oznaški, informbiroovski i golootočki motivski kompleks romana usijeca se u intimnu pripovijest o raspadu obitelji kojoj je kumovala bešćutnost očinske figure ispitujući pretpostavku o grijesima i zločinima koji su se, kao finalni preokret historijskog beščašća, upisali u tijelo razoreno bolešću. Rekonstrukcija i demistifikacija očeve prošlosti nije, međutim, središnja nepoznanica oko koje se plete roman nego se on zanima za motivaciju, pretpostavke i uzroke koji su doveli do toga da se pojedinac ogoli do izvorne verzije gada: „Gad je gad, u to nema sumnje, ali roditelj postoji u više izdanja.“ (58)
Pripovijeda li otac o svojim zločinima zbog progresije bolesti, zbog savjesti potaknute iznenadnim susretom s neimenovanim svjedokom svoje tiranske prošlosti, ili zbog toga da sinu zada završni udarac skidajući mu i posljednju koprenu s lika „dobrog oca“ – sve su to pitanja na koja roman ne daje jednoznačne odgovore. Ne daje ga jer u optici romana književnost ne sudi prošlosti, nego u povijesti, odnosno, pripovijedanju povijesti ispituje vlastite pripovjedne postupke. Očeva priča, naime, svodi život na nabrajanje činjenica, te otac zastupa stav da je sve ostalo, dakle i pisanje, samo „imitacija života“ zašećerena emocijama kojoj u životnim datostima nema mjesta. Njegova nam je priča, slično majčinoj priči u Mamcu, dostupna samo u fragmentima koje posreduje pripovjedač u prvom licu, a koji se od očeve izvorne priče razlikuju po umjetničkoj obradi: „Nije sve to on rekao svojim rečima, već sam ja uobličio njegove ideje i zapisao ih rečenicama koje su, verovao sam, nalikovale njegovim.“ (20) Prvo lice pripovijedanja, egzistencijalno usidreno u književni tekst, za pripovijedanje priče drugoga opravdava proizvoljan izbor očišta iz kojeg se promatra predmet priče. Predmet priče je pripovjedaču intimno blizak, a njega ne zanima povijest s velikim P u kojoj je otac bio samo kotačić velikog mehanizma – ne zanima ga jer bi velika povijesna priča porekla pravo na njegovo subjektivno motrište: „Jednostavnije rečeno, niko nije mogao da vidi mog oca onako kako sam ga ja video, kao što niko ne može mene da vidi onako kako me je video moj otac.“ (21)
Jedna od onih bolesti „koje izazivaju najveću meru sućuti“ nepouzdana je zbog nedefiniranog „dometa demencije“ pa je očeva priča za pripovjedača ispunjena mjestima neodređenosti koje on, u činu pisanja, nastoji popuniti i konkretizirati, a popunjava je vlastitom pričom o ocu, majčinoj smrti i obiteljskim odnosima. S druge pak strane svjestan je da ne postoji samo jedna istinita priča koju valja ispričati, te da je ova očeva samo „odabrana verzija priče“. Zbog čega je njegov sugovornik mistifikaciju vlastitog života odlučio zamijeniti istinitom verzijom istog, pitanje je oko kojeg se množe sva ostala. Premda ostaju neodgovorena jer se bolesniku ne može vjerovati, njegova priča kao i svaka druga mora uspostaviti preduvjet povjerenja između pripovjedača i slušatelja da bi se uopće mogla prenijeti. S druge pak strane očeva dijagnoza donosi i rasterećenje u vidu depatetiziranja potencijalno herojsko-tragičke priče o žrtvi sistema koji ga je proizveo, te je poligon za proizvodnju jetke crnohumorne drame u kojoj je parkinson „zabavljač“ koji je došao da bi uveselio publiku „predstavljajući oca kao osobu koja umire za druge, koja život doživljava na jedinstven šekspirovski način.“ (80)
Lik oca u romanu također je i simbol nekadašnje države, odnosno, slika njezine dezintegracije, ali on je za pripovjedača prije svega otac kojeg je, kao svakog drugog oca, iznimno teško voljeti, „veseli manipulant“ čija će priča biti istovremeno nagrada i osuda. Sumnjajući u to da je bolest posljedica savjesti zbog nekadašnjih grijeha, intimna pripovijest o ocu postavlja se kao dijalektika povijesnog kontekstualiziranja očevih postupaka i Parkinsonove bolesti kao (božje?) kazne ili usuda kojemu se ne može umaknuti. Na završnim stranicama romana, u smrti se pronalazi bijeg od bolesti, odgovornosti, savjesti, povijesti, ali sinovima je u naslijeđe ostavljena spoznaja da se iz mreže historije nemoguće izvući. Kraj se, točnije nemogućnost završetka, opet javlja kao opsesivna Albaharijeva tema poraza jer se završetak priče ne može pojaviti u pripovijedanom.
U Albaharijevoj (meta)fikciji pripovjedač je opetovano svjestan svoje uloge posrednika između čitatelja i priče, pa je tako i Danas je sreda roman koji problematizira status priče (povijesne i fikcionalne) i pripovijedanja. Uloga je čitatelja u ovakvim, prema Hutcheon, „narcističkim pripovijestima“ zbog toga zahtjevnija i neudobnija jer je „prisiljen“ interpretirati i suočiti se s vlastitom odgovornošću prema romanesknom svijetu.1 Premda je postmoderna metafikcija zabavljena problematiziranjem vlastite fikcionalnosti ona prošlost ne poriče, nego se pita može li je uopće spoznati osim putem drugih tekstova i diskurzivnih praksi. Povijest stoga, reći će Albahari, „ne voli postmodernizam“2 koji se temelji na sumnji u njezinu objektivnost i nepristranost, dok s druge strane uvažava ravnopravnost paralelnih pripovijesti.
Dobrim poznavateljima Albaharijeva rukopisa roman Danas je sreda bit će pomalo razočaravajuće očekivan, pa čak i predvidljiv, jer ne skreće s dobro utabanih pripovjednih obrazaca i tematskih preokupacija njegovih prethodnih romana. Prepoznatljivost mu je možda i jedini nedostatak jer je riječ o uzbudljivom crnohumornom i gorkom romanu koji kompleksnim književnim i povijesnim temama pristupa s preciznošću, strpljenjem i pedantnošću svojstvenoj najboljoj književnosti i najboljim piscima.
1 Usp. Hutcheon, L. (2013). Narcissistic Narrative: The Metafictional Paradox. Waterloo – Ontario: Wilfrid Laurier University Press: 27.
2 Albahari, D. (2010). Roman i istorija. Europski glasnik. br. 15: 237.