Pjesme Stevana Raičkovića
TAJNA STEVANOVE ZAGRADE
Decembar 2018
Ako u nekoj pjesmi razdvojimo te dvije cjeline, mi ćemo zaista dobiti pjesmu koja i dalje ima smisaonu i gramatičku samostalnost, ali cjelokupan umjetnički dojam pjesme bez teksta u zagradi, biće siromašniji – i to siromašniji za cjelokupnu pjesnikovu ličnost
1.
Čitanku za četvrti razred srednje škole pamtim po pjesmama Stevana Raičkovića i Vaska Pope. Pored toga što nikada dotad za njih nisam čuo, oni su i u smislu pjesničkog oblika bili pravo čuđenje za mene. U tom trenutku nisam ni znao uopšte da volim poeziju, a nisam ni slutio da će ta dva imena, Raičković prije, a Popa nešto kasnije, postati moji uzori u poetskoj mjeri.
Ono što mi je odmah privuklo pažnju na stranici sa Raičkovićevim pjesmama bili su stihovi u zagradi. To mi je izgledalo veoma čudno. A tek kad sam na kraju knjige potražio pjesnikovu biografiju da vidim kad je umro pa onda pojmio da je još uvijek živ, ništa nisam shvatao. Biti živ pjesnik u čitanci – djelovalo mi je kao nemoguće, neozbiljno čak. Pisati stihove u zagradi – izgledalo je matematički. Mada, o stihovima u to vrijeme ništa znao nisam. Još manje sam pomišljao da će Stevan Raičković postati moj omiljeni pjesnik, a zagrade u njegovim pjesmama predmet mojih istraživanja.
2.
Kada bi cijelu srpsku poeziju zamislili kao jednu ogromnu poemu, poetsko djelo Stevana Raičkovića, u toj poemi, bilo bi zastupljeno jednim veoma bitnim stihom. Teško bi sada bilo precizirati da li bi taj stih bio u obliku soneta, katrena ili distiha, ali je sigurno da bi bio stavljen među zagrade. Taj osobenjak čija je poezija puna bijega od betona i sveopšteg žamora grada kao da je među zagradama našao i jezičku (da ne kažemo pravopisnu) zaštitu i prostor za sigurno skrivanje, a Stevanov bijeg, u stvari, i jeste više skrivanje. Gotovo polovina njegovih pjesama (a možda i više od polovine) sadrži dio teksta koji se nalazi u zagradi, što je, svakako, visok procenat, a one pjesme u kojima nije došlo do „zagradiranja“ – uglavnom bi cijele mogle stati među te bedeme Stevanovog utočišta, kao što smo već i rekli za cjelokupno njegovo poetsko djelo.
Među zagrade se stavlja umetnuti dio teksta koji nam donosi određene informacije o onom o čemu se govori u nekoj rečenici, ako posmatramo iz pravopisnog ugla (ta figura zove se parenteza). Ipak, taj dio, u cjelokupnom semantičkom smislu, nije od presudnog značaja, što nam govori da neki tekst ne bi izgubio vlastiti smisao ako bi se taj dio izostavio.
Kad je upitanju (poetska) zagrada u pjesmama Stevana Raičkovića – činjenice su sasvim suprotne. U njegovim pjesmama oni dijelovi koji se ne nalaze među zagradama i oni koji se nalaze – čine dvije autonomne i ravnopravne poetske cjeline koje tek sjedinjene u pjesmi daju cjelovit umjetnički utisak. Ako u nekoj pjesmi razdvojimo te dvije cjeline, mi ćemo zaista dobiti pjesmu koja i dalje ima smisaonu i gramatičku samostalnost, ali cjelokupan umjetnički dojam pjesme bez teksta u zagradi, biće siromašniji – i to siromašniji za cjelokupnu pjesnikovu ličnost. To veoma lako možemo uočiti ako taj princip primenimo na sljedećoj pjesmi:
* * *
Na šta nam to, pesmo, odjedanput liči
Ovo stablo, usred asfalta, na ciči?
Zalutali neki šumski bog koga su
Bacili u negve u sanjivom času!
(Možda i mi bilju ličimo na neku
Utvaru kad sami stojimo uz reku.)
Baš u ovom trenu, s granom svom od leda,
Čini mi se, pesmo – i nas drvo gleda.
Bez i jedne reči ja mu usred tame
Sam prislanjam glavu na rapavo rame.
Na dve lutalice – mi ličimo oba –
Što banuše ko iz nekog drugog doba.
Sve ovdje rečeno ne važi samo za njegovu poeziju. I u Raičkovićevoj prozi (ili u nekim tekstovima gdje pjesnik intimnije govori o sebi – u predgovorima, npr.) takođe je vidljiv i prepoznatljiv taj momenat zagrade. Mada, još je interesantnija činjenica da on čak i u drugim vidovima pisanja (portretima pjesnika, crticama o poeziji) zagradu koristi u gotovo identičnom stilu. Dakle, kod Raičkovića i u ovim vidovima izražavanja zagrada gubi onaj suvi i dosadni ton i posjeduje veliku dozu umjetničke nijanse, iako se radi (ili bi barem trebalo da se radi) o stilovima koji se u mnogome razlikuju od onog pjesničkog, barem kod većine autora sličnih tekstova.
3.
Ali, zašto je, uopšte, Stevan Raičković u svojim pjesmama koristio zagradu? Da li je ona proizvod slučaja? Teško je povjerovati da je on posegnuo za ovim pravopisnim znakom vizuelnog efekta radi jer dobro se zna da je on više bio čovjek koji se skriva nego što se ističe. A i da nije koristio ovu „tehniku“ u svojim pjesmama – one bi i dalje bile vrhunska dostignuća srpske književnosti. Jedino logično objašnjenje jeste da je on na ovaj način htio, svjesno ili nesvjesno, dodatno markirati te dijelove i pojačati lirski momenat. To je bio vjerovatno najbolji način da se takav efekat i postigne i da se čitalac više zainteresuje baš za taj dio teksta i međusobni odnos ova dva dijela teksta. U suprotnom, Raičkovićevo djelo bi i dalje imalo istu vrijednost, ali bi taj, možda i najvažniji, momenat u njegovoj poeziji vjerovatno ostao neprimijećen i u magli, a sve to bi otežavalo recepciju njegovih pjesama; jer, tada bi mnogo teže bilo uočiti da je ta lična i privatna nit kod Raičkovića – i najbitnija. U stvari, Raičković, kao čovjek u pjesniku, u cjelini stoji baš među zagradama. I zaista, dio pjesme u zagradi uvijek se tiče samog pjesnika. To je uvijek neko njegovo zapažanje koje je najdublje lirsko i predstavlja najintimnije pjesnikovo razmišljanje, najčešće njegovo izdvojeno mišljenje o onom o čemu se i govori u pjesmi, neka vrsta poente ili slutnje. Najzanimljivije su pjesme (ili neki drugi tekstovi) u kojima pjesnik govori o sebi kao o neposrednom akteru u nekom događaju, a onda u zagradi iznosi neku opasku, sam o sebi – koju kao da je dotad krio i od sebe (ili htio da je zaboravi, ili ne želi da je se sjeti) i tek je u tom trenutku postao nje svjestan kao neke nove istine ili opomene. To je najčešće onaj prostor u kojem se pjesnik vraća samom sebi i u potpunosti zatvara u sebe odvajajući se čak i od od „pesme“ – iako su „on i pesma“ u većini slučajeva neka vrsta podvojenog lirskog subjekta; ali, čak ako se i u tome tekstu u zagradi pominje „pesma“, koja je uz njegovu ličnost srasla kao drugo (ili možda prvo?!) „ja“, misao tu iznesena ipak je samo – Stevanova. Iz sljedeće ilustracije u pjesmi Tisa ІІІ možemo najbolje vidjeti kako pjesnik, kroz zagradu, vidi sebe:
A sada
Bar nekoliko reči da izustim
I o sebi
(Koji je sve to
Zajedno sa drugima
Pomno
Sa svoga sprata
Iz svoje sobe
Pratio).
Ovdje kao da nam u prvom licu Raičković, „oslobođen od nagomilanih zakona poezije“, progovara o Stevanu, poeti, o onom koji se krije i od sebe i od drugih. (Izgleda da ne možemo ni sumnjati u podvojenu ličnost ovoga pjesnika.) Opet postoji priča koju „jedan od dvojice“ iznosi pred nas, u prvom licu, ali sve to nije posmatrao i zapisao on – nego onaj s kojim nas on upoznaje, onaj u trećem licu. Dakle, taj „Stevan u trećem licu“ vjerovatno i jeste pjesnik-lirik, a „onaj u prvom licu“ jeste Raičković, koji potpisuje Stevanove pjesničke knjige. Između njih dvojice postoji ista opozicija koja postoji i između teksta u zagradi i teksta izvan zagrade; upravo na ovoj opoziciji zasnovana je dramska suprotnost u njegovoj ličnosti, a sukobom te dramske suprotnosti i nastaje pjesma – kao njen plod. (Možda zato i bježi baš u sonet, koji u svojoj prirodi sadrži određen elemenat dramske suprotstavljenosti.)
Na isti način Stevan posmatra i sebe kroz druge ljude, a i druge ljude kroz nešto treće. U stvari, on da bi otkrio bilo šta o sebi ili o nekom (ili nečem) drugom – potreban mu je neki objekat izvan njega samog; tek na tom osnovu on izvodi svoje zaključke.
Dijelovi u zagradi u pjesmu ili dijelove pjesme unose određene doze slutnje, sumnje, imaginacije, straha, saosjećanja i upravo ti dijelovi pjesama daju poseban lirski pečat cijeloj pjesničkoj tvorevini. Ovdje ćemo to pokazati na primjeru sumnje. Npr. kada pjesnik iznese neku vrstu tvrdnje o nekoj pojavi u prirodi, o nekoj istini o životu ili ma čemu drugom, veoma je izvjesna mogućnost da će odmah potom iznijeti, u stihu u zagradi, i neku vrstu sumnje u svoje riječi u vidu nekog poluodricanja. Imamo ovakav primjer u osmoj pjesmi iz Zapisa o crnom Vladimiru:
Sve što je ikad imalo
Život, do ure udesne,
O nije mrtvo nimalo
(Bar neke noći čudesne).
Dakle, čim se pjesnik slobodno razmahao, u poletnom osmercu, i iznio neku svoju istinu, sasvim hrabro – trenutak kasnije već se pokolebao i preformulisao svoju tvrdnju. Čim je izrekao svoj stav da sve što je ikad živjelo – „nije mrtvo nimalo“, učinilo mu se (valjda) da takvo nešto baš i nije moguće i onda nam, u zagradi, iznosi na predivan način preformulisanu tu svoju misao koja ovaj katren uznosi na najviši oltar poezije.
Ono u što pjesnik ni u kom slučaju ne sumnja – to je neki njegov zaključak o poeziji i pjesnikovanju uopšte. Npr. stih iz soneta Umorna pesma:
Ne leče pesme nikog (tvorce svoje truju).
4.
Na osnovu iznesenog stiče se utisak da se sam Stevan Raičković, kao pjesnik, nastanio među tim poluokruglim štitovima. Moglo bi se reći da zagrada biva neka vrsta otiska pjesnikove duše na osnovu koje mi možemo naslutiti njegove vizije o svijetu i životu, i to one najintimnije. A sve to navodi nas na pomisao da Stevanova azbuka ima trideset i dva slova i da je upravo to izvor njene magičnosti.
KUĆA
Budi me pijuk preko puta:
Još jednu dragu kuću ruše.
Opada njena boja žuta —
To čisto zlato moje duše.
Već vidim rov sa novim kablom:
Pašće u podne lipa stara.
(Iščupaće mi sa tim stablom
Najdraži miris mog oltara.)
Sve što je bilo — čega nesta —
Što ode u dim, prah i paru:
Ja znam da nekud traži mesta.
O tako i taj miris, boja…
O tako i tu kuću staru
Ne drži više zemlja, no ja