Srbi u Mostaru
MOSTAR KROZ MIJENE I PROMJENE
Decembar 2018
Srbima je u Mostaru danas puno bolje nego u Sarajevu ili u Zenici, možda zbog dubokih korijena u kulturi, obrazovanju i umjetnosti, možda zbog jakog utiska vladike Gospodina Grigorija, možda zbog oca Radivoja Krulja, možda zbog Šantićevih večeri, možda zbog svega toga
Priča o Mostaru počinje davno, još u Zemlji Humskoj, kako se nekad zvala. Najstariji pisani trag postojanja civilizacije je tzv „Blagajska ploča“ sa natpisom na crkvenoslovenskom, ćiriličnim pismom, dok je Hum (današnja Hercegovina) bio pod Nemanjićima. Rekonstrukcija dijelom oštećenog natpisa, po rekonstruktorima, kaže ovo: „Ja župan Miroslav zidah crkvu svetog Kuzme i Damjana u svojih seleh u ime velikog župana slavnog Nemanje“. Miroslav, zet Kulinov, stolovao je u tvrdom gradu Blagaju, onom iz koga je Šćepan Vukčić Kosača, prozvavši sebe Hercegom, pred Turcima u današnju Crnu Goru utekao i dao Novom ime Herceg Novi.
Možda je ipak najbolje početi od 19 pravoslavnih porodica i jednog neženjenog koje su Turci temeljito popisali kao prve stanovnike mjesta na kome će kasnije Hajrudin uz pomoć Rade Neimara sagraditi prelijepi most. Mjesto za Most su izabrali inžinjeri moćne Turske carevine, a graditelji su dolazili iz Dubrovnika, Carigrada, iz pokorenih turskih pokrajina. Legenda o graditelju koji je otišao i ne pogledavši most pripisuje se Radi Neimaru i Neimaru Hajrudinu koji je službeno zaslužan za izgradnju Mosta. Pri zadnjem skidanju skele, prijetila im je smrtna opasnost, jer je sultan već bio potrošio mnogo novca za neuspjele pokušaje i kamenje koje je završilo u plavozelenoj vodi Neretve.
Život pod turskom okupacijom podrobno je opisan. Pravo jačeg je bilo pravo Turaka i onih koji su pristali na islamizaciju, na tuđu vjeru i strani jezik i pismo.
Doduše, istorija doline Neretve bi se mogla početi sa drevnim Ilirima, Daorsima i Delmatima. Ipak, najrelevantnije vrijeme je taj nesrećni XX vijek koji je posebno uticao na pravoslavne Srbe u dolini Nemanjine nekadašnje Zemlje Humske.
Raskršće puteva, Zemlja Humska, bila je oduvijek interesantno osvajačima. Austro-Ugri su, smijenivši turskog okupatora, ostavili izvjestan prostor za ekonomske, ako već ne druge slobode. Nažalost, dolaskom Austrije, veliki dio domicilne muslimanske populacije je odselio u pravcu Turske jer „nije se smjelo čuti zvono gdje se ezan (muslimanska molitva) čuje“. Prije toga su pravoslavni Srbi morali napraviti malenu i duboko ukopanu crkvu visoko na brdu, iza zida, da je muslimanski živalj ne mora gledati. Čak su i nadgrobni krstovi morali biti okrenuti poprijeko, da bi iz grada izgledali kao muslimanski „nišani“, islamski nadgrobni spomenici. Za turske okupacije nije se smjelo zvoniti, umjesto toga se udaralo drvenim klepetalima koja se nisu čula dolje, u gradu izgrađenom oko mosta.
Austrija je, kako smo već rekli, ostavila prostor bogaćenju. Srpski trgovci, u pokušaju da spase svoje grešne duše, sagradili su tada najveću crkvu na Balkanu. Crkva je izgledala poput katoličke, Austrijanci su imali dugoročne planove za jezičku, kulturnu i vjersku asimilaciju stanovnika nekadašnjeg Huma…
Godina 1914. značila je kraj za mnoge srpske domaćine i njihove porodice. Nagomilana zavist i potiskivana mržnja su dovele do krvoprolića i pogroma nad mostarskim Srbima. Okidač je bio Sarajevski atentat, kad je skupina mladih Jugoslovena pod lukavom kontrolom Beča izvršila atentat na jednog od 130 bečkih nadvojvoda. Viđeniji Srbi su zatvarani u logore, premlaćivani i odvođeni. U logoru su bili Aleksa Šantić, braća Ćorovići i mnogi drugi. Mnogi bogati ili pametni nisu se vraćali. Svetozar Ćorović, najpoznatiji mostarski pripovjedač, umro je od posljedica batinanja i bolesti pokupljene u bečkom logoru.
O Drugom svjetskom ratu i Srbima u njemu, zna se mnogo. U Mostaru, od ubijenih tokom rata, oko četiri petine su bili Srbi. Porodice su odvođene u Jasenovac i Jadovno po abecednom redu. Vraćale se nisu, baš kao ni Jevrejske. Preživjelim Srbima je imovina uglavnom nacionalizovana. Familije Peško, Šola i mnoge druge praktično su morale nastaviti život u Engleskoj, Francuskoj i drugim zemljama. Jedino što su mogli ponijeti sa sobom su bile njihove vještine i obrazovanje.
Nakon rata, ili njegovim završetkom, još goruće nacionalno pitanje se htjelo riješiti svođenjem nacionalnosti na nulu, na prapočetak. Vjera je Hrvatima katolicima bila čvrst oslonac (ni s Partijom se nisu baš puno sukobljavali), a muslimanima i Srbima je najčešće ostajala tek Partija i vjera u Tita.
Mostar je prije ovog zadnjeg rata bio lijep grad. I sad je. Ipak, prije ovog zadnjeg, građanskog i bratoubilačkog rata, sve je bilo drukčije. Nisu postojale, barem ne vidljivo, tri paralelne javnosti, srpska, hrvatska i muslimanska. LJudi se nisu razlikovali na radnom mjestu, nisu se razlikovali po imenima i Bogu kojem se mole, razlikovali su se samo po mjestu u društvu. Mostarski Srbi su dosta visoko kotirali u javnom i kulturnom životu Mostara, vjerovatno zbog srpskih korijena kulture Grada na Neretvi. Nacionalna kulturno-umjetnička društva nisu postojala, Tito ih je zabranio još 1948. godine; ni muslimanski „Preporod“ ni „Gajret“, ni srpska „Prosvjeta“ ni hrvatski „Napredak“. Nacionalna obilježja se nisu viđala. Ne mogu se sjetiti da su bila zabranjena, nalazila su se na grbovima republika, ali ih u svakodnevnom životu nisam viđao. Mostar je bio osjetljiv na pitanje nacije, nacionalno izjašnjavanje je bilo ostavljeno nekim drugim, manje nacionalno složenim i osjetljivim sredinama.
U Mostaru je, ako ne računamo Srbe koji su se izjašnjavali kao Jugosloveni, prije rata živjelo njih od 27.000 do 30.000. Početkom rata, prvi koncentracioni logori u BiH su se počeli puniti mostarskim Srbima koji nisu na vrijeme napustili grad. Najpoznatiji su bili Dretelj i Heliodrom. Ti se logori u bosanskohercegovačkoj javnosti počinju spominjati tek kad su se počeli puniti Muslimanima, kasnije Bošnjacima.
U samom početku rata, „oslobodioci“ su sebi zadali za cilj da izbrišu svaki trag postojanja Srba u Mostaru. Sve pravoslavne crkve u dolini Neretve su u prvim danima sukoba minirane i spaljene. Velika pravoslavna crkva Svete Trojice je minirana, razrušena i poravnata. Arhiva koja je ostala u crkvi, neprocjenjivo istorijsko blago, spaljena je, a kamen od koga je sagrađena crkva odvežen je na nepoznatu lokaciju kamionima firme iz Metkovića. Spomenik Aleksi Šantiću je srušen, odvučen i bačen u rijeku Neretvu. Slično se desilo spomenicima srpskih heroja iz II svjetskog rata. Knjige pisane ćirilicom su se iznenada našle u kontejnerima za smeće. Viđeniji Mostarci, Srbi, trpili su užasna maltretiranja i poniženja. U tom iživljavanju je naročito prednjačio HOS (Hrvatske oružane snage) pod vođstvom Blaža Kraljevića.
U drugom poluvremenu rata Srbi su odahnuli. Preživjeli su sada bježali od mobilizacija HVO-a, ali je to bilo lakše nego pobjeći iz logora.
Rat i Dejton su donijeli mir, čak i Srbima u Mostaru. Još uvijek nerado viđeni iako malobrojni, počeli su se brinuti za svoju egzistenciju. Mnogo akademika je u to doba čistilo ulice da bi prehranilo sebe i svoje. Neki su našli posao u ponekoj stranoj firmi ili nevladinoj organizaciji. Mora se naglasiti da se u to vrijeme u Mostaru našla nevjerovatna količina novca. Vojska je bila plaćena, porez se nije plaćao, stotine ugostiteljskih objekata su ubirale novac za koji se nije znalo odakle i kako dolazi do džepova nekadašnjih gospodara rata i novopečenih bogataša. Kako god, svi su na ovaj ili onaj način imali neku korist od tih neobičnih, ako ne već sumnjivih para. Radilo se o njemačkim markama koje su, osim hrvatskih kuna, bile relevantno platežno sredstvo u Mostaru.
Ratne rane Mostara nisu zaliječene, samo su pokrivene šarenom, često prljavom tkaninom svakodnevnih potreba. U Mostaru i nekadašnjoj zemlji humskoj ne živi se lako. U gradu je desetak banaka, a ljudi nemaju novca. Tridesetak benzinskih pumpi prodaju gorivo, a vozni park je zapravo njemačko groblje automobila. U institucijama grada i kantona je zaposleno na desetke hiljada ljudi, a proizvodnje nema. Irska se naseljava Mostarcima, uglavnom Hrvatima koji svoj pasoš mogu iskoristiti za bijeg iz Mostara.
Hrvatski nogometni klub Zrinjski opstaje i briljira zahvaljujući Srbima iz Srbije i BiH. Dobri igrači bez pasoša Evropske unije u Zrinjskom dobiju priliku da se dokažu, zarade novac i idu dalje, u jake svjetske klubove. HNK Zrinjski trenutno u svom sastavu ima više Srba nego Crvena zvezda i većina fudbalskih klubova u Srbiji i BiH. Crkva Svete Trojice je, hvala Bogu, opet dobila svoju visinu i širinu. Uskoro će i u funkciju.
Položaj Srba u Mostaru je puno bolji nego položaj Srba u Sarajevu ili Zenici, možda zbog dubokih korijena u kulturi, obrazovanju i umjetnosti, možda zbog jakog utiska koji je u gradu ostavio preosvešteni vladika Gospodin Grigorije, možda zbog oca Radivoja Krulja, možda zbog Šantićevih večeri koje su i danas najbolja i najposjećenija manifestacija u Mostaru, možda zbog svega toga.
Ipak, Mostarci, baš kao i čitava BiH, živi u tri paralelne javnosti koje se susreću samo kroz politiku i najčešće plitke saveze dva naroda u cilju da se obespravi treći. Hrvati čitaju zagrebački Večernjak, Bošnjaci muslimani Dnevni Avaz, Srbi najradije pročitaju Glas Srpske (ako im dođe ruku, ne prodaje se svugdje) i tako se pune informacijama koje im odgovaraju. Hrvati uglavnom gledaju hrvatske programe, Srbi srbijanske i one iz Republike Srpske a Bošnjaci su okrenuti sarajevskim medijima. Izuzetaka ima, ali tek toliko da potvrde pravilo. Srba ima tek kojih 5.000, možda šestina predratnog broja. Diskriminacija u zapošljavanju nestaje tek u privatnom sektoru, poslodavcu tu nije važno koje je ko nacionalnosti.
I tako Mostar i njegovi narodi žive još jedan dan…
Nego, da ne bude sve tako faktografski suho, Mostar je jedan fin i veseo grad, da vam ispričam nešto. Prije rata, ranih osamdesetih, moj drug Jerka počeo raditi u trafici. Nešto para on dao, nešto država, sve u akciji Jerkinog „samozapošljavanja“. Ja bih sjeo kod njega na putu za Stari Grad, gdje se tad izlazilo, da pričekam druga koji je živio u istom kvartu. I jednom dolazi dječak, nekih 6-7 godina i traži „Večernje novine“. Jerka pita „Koje?“. Mali se nađe u nedoumici. Pojma nema sa svojih šest sedam godina. „Sarajevske, zagrebačke, beogradske, koje!?“ – uporan je Jerka. Mali razrogačio oči, čuo je za te gradove, ali ne zna koje novine traži.
Tada moj drug Jerka upita, da bi nekako prokljuvio šta tata čita.
„Je li, mali, a kako se zove tvoj tata?“