Časopis Prosvjeta

Franji Tuđmanu spomenici uopće nisu potrebni jer je on svoj nauk ugradio u srce i dušu milijuna hrvatskih čelovjeka pustivši im krv, pretvorivši ih u invalide, koji razumljivo ne mogu zaboraviti svoje rane i svoje mrtve

Nakon što je onaj igrač zagrebačkog „Dinama“ pred prepunim Maksimirom klicao „Za dom spremni!“ kaznili su bolesnika zabranom igranja, dok onih 40.000 gledalaca, koji su jednako urlali, nisu kaznili. Oni urlaju i dalje.

Ovo što se u Hrvatskoj zadnjih decenija zbiva ako i nema veze sa zdravljem, svakako je tijesno povezano s bolešću. Do ovakve konstatacije dovodi jednostavna činjenica da se povremene provale masovnog bijesa ili histerije (u što spada i oduševljenje) ne mogu objasniti tzv. zdravstvenim razlozima dok ih simptomi masovne psihičke bolesti savršeno objašnjavaju. Bilo je toga, istog ili sličnog, u hrvatskoj prošlosti i ranije, ali su pojave kraće trajale, dočim sadašnja ne pokazuje znakove umora ni iščeznuća. Prije tridesetak godina (još dok sam živio u Zagrebu) jedne su večeri u Dnevniku na državnoj televiziji poglavara (Tuđmana) pomenuli 67 puta. Danas, nakon toliko vremena, istom su glavaru u čast diljem domovine podigli ne manji broj spomenika. Sjetimo se da je isto društvo u prvim danima svoje vlasti srušilo Gračanov kip Vladimira Nazora tik pred kapijom Tuđmanove vile. Bolest je ova, naime, progresivna i s vremenom ne slabi i ne jenjava već naprotiv jača. U suštini (sad će mi čistunci – puristi zamjeriti na lijepoj riječi suština, koja biva nije hrvatskog podrijetla kako ova generacija kroatoida izvoljeva reći), elem u suštini, kad govorim o predmetnoj boljetici, govorim zapravo o masovnoj zarazi u Hrvata. Otkako su izmišljeni antibiotici i druga moderna sredstva od zdravlja, nema više onih najezdi kuge (crne smrti) o kojima evidenciju pruža Mijo Mirković u knjizi o Flaciusu (Matiji Vlačiću Iliriku), Luterovom suradniku porijeklom iz Labina, čiji je „Katalog svjedoka istine“ u Hrvatskoj, a po Kaptolu, bio u suštini zabranjen puna četiri stoljeća.

Dakle bolest. Za razliku od tzv.  bolesti ludih krava ili drugih epidemija iz nadležnosti veterinarske struke, tuđmanomanija (kako se ovaj psihički poremećaj zove) ne napada rogatu stoku ni stoku sitnog zuba, nego pogađa ljudsku čeljad svih uzrasta pri čemu su antibiotici nemoćni, nedjelotvorni. Ne pomaže ni cjepivo jer kad pred kraj svog dugog života tom virusu nije odolio ni Starac sa Gvozda (onaj što je potpisao Deklaraciju rastavši se tako sa Brozom, ali i sa Markom Ristićem) kako su se napasti mogli othrvati mlađi i slabije upućeni? „Bespuća povijesne zbiljnosti“, taj krucijalni šarlatanski spis nije, naime, nastao preko noći. Već u polemici s Ljubom Bobanom iz proljeća 1967. (da načas zanemarimo raniji spor s Perom Moračom, alias Fabijanom Trgom) vidjelo se, osim plagijata, tj.  lopovluka, da se autor u potpunosti priklanja kvarnim i budalastim tezama svog mentora Vase Bogdanova, proizvedenim još u periodu predratnog sukoba na ljevici. Da je Vacek bio živ godine 1989.  kad je Matica pod rukovodstvom naše kuharice (Marije Peakić-Žaje-Mikuljan) objavila „Bespuća…“, Vacek bi bio zadovoljan jer je on uspio u onome u čemu nisu (uspjeli) Ante Poglavnik Pavelić i patrijarh Germogen, poglavica tzv.  Hrvatske pravoslavne crkve, iza onog rata strijeljan navodno na pravdi Boga.

Kakve su šanse da se zaraza u dogledno vrijeme obuzda, da strast (virus) iz krvi iščili? Pošteno govoreći, ne vidim takvu mogućnost, ne vidim da bi sadašnji naraštaj „hrvatskih ljudi“ (govorim naravno o većini a ne o svima) mogao ozdraviti. Franji Tuđmanu spomenici uopće nisu potrebni jer je on svoj nauk (svoj bolesni nauk) ugradio u srce i dušu milijuna hrvatskih čelovjeka pustivši im krv, pretvorivši ih u invalide, koji razumljivo ne mogu zaboraviti svoje rane i svoje mrtve. O tome rječito svjedoči njegov čuveni govor o Tatarima na Grobniku početkom rata kad je izjavio kako ga raduje kad vidi koliko je ljudi iz tog kraja palo u svetoj domovinskoj vojni.

Zaraza je ova stoga dugovjeka i neće trajati kraće od jednog vijeka ako ne i znatno dulje. Doduše, neće biti mrtvih kao kod običnih bolesti (recimo kuge ili ebole), ali će mnogi podleći vrućici, groznici u kojoj će se mijenjati samo objekti mržnje te će se jedno vrijeme mrziti Slovenci, onda Mađari, pa Talijani, pa Muslimani (sad Bošnjaci), a zatim i Albanci i Crnogorci te Makedonci, Romi i Židovi etc. Svi će oni povremeno biti omrznuti, a samo će Srbi biti stalno na tapetu, krivci za sve i svja, zlotvori što u Bečkom Novom Mjestu ubiše Zrinskog i Frankopana, monstrumi što potpisaše Rimske sporazume i dadoše Dalmaciju Musoliniju, a napose što osnovaše Jasenovac da u njemu pomore pitome Rvate…

U toj su im antihrvatskoj raboti (u tom zlosilju – rekla bi „Bespuća…“) pedeset ljeta pomagale komunjare, ti izrodi hrvatskoga roda na čelu s Brozom, Josipom, Ambrozom. Da nije tako i da se u tom tonu ne obrazuje današnja mladež u crkvi i u školi nikad onaj ćaćin sin ne bi na ekran turio jasenovačkog koljača s otkinutom ljudskom glavom u ruci. To što mu je ćaća trenutačno poslanik u slavnom Hrvatskom saboru puka je slučajnost, a i dok se Pavelićev Sabor sastao svega jedanput za čitavoga rata, ovaj današnji radi punom parom.