Sa Šekspirom protiv predsjednika države
GLUMCI U POLITICI
Februar 2019
U stabilnim sistemima političar se stvara godinama, a u ovakvoj rahloj situaciji, kao u Srbiji danas, narodni se junak postaje u jedno prije podne…“Hteli ste nova lica, evo me!“, uzviknuo je Sergej Trifunović u trenutku kada je postao predsjednik Pokreta slobodnih građana. Glumci u Srbiji najvjerojatnije neće doći na vlast ali, uz sve ostalo, danas predstavljaju široko rasprostranjeni znak gnjeva prema klasičnim političarima koji teško više mogu računati na respektabilni autoritet
U najnovijim antivladinim demonstracijama u Beogradu i u još 30-ak gradova po Srbiji, u višemjesečnom trajanju i među hiljadama ljudi, bilo je puno javnih ličnosti iz svijeta kulture i umjetnosti, koje su u maniru pravih narodnih tribuna često predvodili glumci.
Pitanje glasi: šta će glumci u politici? Načelno, na ovu dilemu još je davno odgovorio bivši francuski predsjednik Charles de Gaulle izrekavši onu čuvenu rečenicu da je politika previše ozbiljna stvar da bi bila prepuštena samo političarima. Jest, njegov ministar kulture bio je André Malraux, slavni pisac a ne političar, ali kada je zagustilo te famozne 1968. godine i kada su studenti izašli na ulice Pariza vičući „budimo realni i tražimo nemoguće“, Malraux je ekspresno dekretom smijenio direktora slavnog kazališta Odeon koji je tim studentima dao svoj teatar na upotrebu. Hiljade građana tada je iz protesta slalo iz svojih privatnih biblioteka primjerke knjiga Andrea Malrauxa na njegovu kućnu adresu, želeći mu poručiti da je izdao principe slobode za koje se čitav život borio, a političar Charles de Gaulle morao se povući s vlasti. Deset godina kasnije, u Bijeloj kući u Washingtonu, na vlasti u dva mandata bio je dotadašnji filmski glumac Ronald Reagan. Za njega kažu da je igrao u više nego prosječnim vesternima, ali da je bio vješt političar, najvjerojatnije zato što je sa Rusima onomad dogovorio zaustavljanje trke u nuklearnom naoružanju.
Historijski, pokazalo se da svaki poredak, bio on demokratski ili autoritarni, može da izdrži „diletante“ u politici, ukoliko se pokaže stabilnim u svojim pravilima igre. S druge strane, ti diletanti često su se pojavljivali onda kada su ta pravila bila narušena: rat u Vijetnamu, sovjetska okupacija Čehoslovačke, kriza u Evropskoj uniji…U novije vrijeme dobar primjer tog iskakanja iz pravila je razbarušeni komičar Beppe Grillo, koji je sa svojim pokretom Pet zvijezda prilično zaljuljao talijansku političku scenu, usput tvrdeći da u njihovom parlamentu ima više kriminalaca nego u Bronxu u New Yorku. Ili pak naš lokalni Marjan Šarec, kojeg su u Sloveniji kao glumca imitatora poznavali jedino ljudi iz njegovog rodnog Kamnika a onda je sa Listom Marjana Šarca skoro potukao Boruta Pahora na predsjedničkim izborima.
Biranje strana
A kako je na vajnom Balkanu na kojem, kako je govorio Danilo Kiš, mrak pada ranije nego u drugim dijelovima svijeta? U vrijeme socijalizma ne sjećamo se da su glumci, a o njima je u ovom osvrtu ponajviše riječ, bili birani na važne državne funkcije, jer one su bile rezervirane, kako se tada govorilo, za „društveno-političke radnike“. Glumci su najčešće bili ukras sistema: nastupali bi na proslavama Nove godine za političku elitu, bili bi pozivani u privatne odaje Josipa Broza i održavali su predstave po tvorničkim halama i domovima kulture. Što se tiče njihovog aktivnog učešća, potpisnik ovih redova sjeća se tek jednog rijetkog, gotovo paradoksalnog slučaja, kada je sredinom 80-ih poslanik u Skupštini Srbije Jovan Ćirilov, koji doduše nije bio glumac ali je bio upravnik Jugoslovenskog dramskog pozorišta, tražio da se u neki socijalistički zakon unese amandman o liberalnijem odnosu prema homoseksualcima… Vijest o tome prošla je u ono vrijeme prilično nezapaženo, što danas najvjerojatnije ne bi bio slučaj.
Glumci su se na javnoj sceni bivše države počeli pojavljivati u trenutku kada je ona umirala. Čuveni glumački tandem, Boris Dvornik i Bata Živojinović, kojeg su smatrali primjerom bratstva i jedinstva u glumačkim redovima, raspao se u trenutku kada se na prilično užarenoj političkoj sceni još postojeće Jugoslavije jedan odlučio za hrvatsku, a drugi za srpsku stranu.
Glumci su tada počeli nicati na svim uglovima javnog života i ulaziti u društveni život, uzvikujući političke parole u svoje ime ili podržavajući neku od partija u borbi za vlast. Pitanje: zašto baš oni a ne inženjeri, rudari ili zanatlije? Odgovor nije jednostavan, ali nije ni tako kompliciran: s obzirom da se tadašnja nomenklatura socijalističke političke elite poprilično raspala glumci su bili, sa istreniranim alatima javnih nastupa i poznati u društvu, vrlo pogodna adresa da postanu glasnogovornici raznih političkih ideja i opcija. I još nešto, možda i važnije: glumci su čitavu povijest, gotovo po definiciji, bili blizu politike, jer igrajući mnoge društvene drame, historijske tragedije i političke satire, oni su sa tom politikom žonglirali, držeći ju u krilu. Ili, kako je to u svom upečatljivo neobuzdanom stilu nedavno izjavio glumac Nikola Đuričko, koji se posljednjih godina često pojavljuje na građanskim protestima u Beogradu: „Mene uvredi kad kažu: ‘Šta imaju glumci da se mešaju u politiku.’ Pa nisam ja starleta sine moj, ja sam čitao Šekspira, čitao sam Dostojevskog, imam neki stav o životu. Imam puno pravo kao građanin da iznesem svoje mišljenje, a to što sam glumac samo je prednost, jer mediji pažljivije slušaju.“
Glumačko važno oružje u komunikaciji sa publikom jest humor, koji preko tih lucidnih igrača na žici izražava autentičnu potrebu ljudi u svim vremenima da nešto kritički kažu i o političarima i o svijetu u kojem žive. Engleski filozof Thomas Hobbes govorio je kako je humor na pozornici politički opasan jer, „kroz smijeh se upućuje najoštrija kritika koja sramoti više od sramote“. U njegovo doba glumci su puškama istjerivani iz gradova i sahranjivani su u kolektivnim grobnicama, daleko od očiju vladara.
U Hrvatskoj početkom 90-ih, koja je uz sav rat i nasilje na svom tlu tepala sebi kao o mladoj demokraciji, glumci, kojih je sve više bilo u politici, sjedili su u saborskim klupama, nosili su kravate i davali su izjave za središnji Dnevnik. Nekako je postalo normalno da u saborskim klupama HSLS-a sjedi glumac Relja Bašić i da su mu ljuti protivnici iz tabora HDZ-a glumci Damir Mejovšek i Martin Sagner, a da gradonačelnik Zagreba postane HDZ-ovac Boris Buzančić, kojeg smo samo koju godinu ranije gledali u naslovnoj ulozi u filmu „Užička republika“.
U Srbiji su glumci početkom 90-ih u politici također bili vrlo prisutni ali – na ulici. Jedan od njih bio je Branislav Lečić, koji je pred okupljenom masom kod Terazijske česme u Beogradu vikao kako je to „plišana revolucija“ (držeći u rukama plišanu pandu), moleći Miloševića da siđe s vlasti, dok je tada mlađahna dramska spisateljica Biljana Srbljanović uzvikivala „opština Vračar je naša“, iako su tog 9. marta 1991. tenkovi bili na ulicama, radili su vodeni topovi, a policajci su, uz troje mrtvih, pendrečili koga su stigli. Na balkonu Narodnog pozorišta stajali su tada organizatori demonstracija i pored Vuka Draškovića, Đinđića i drugih bio je književnik Borislav Mihajlović Mihiz, koji je vedrio i oblačio srpskom kazališnom i literarnom scenom, dok su dolje među masom govorili, uz patrijarha Pavla, i književnici Dušan Kovačević i Borislav Pekić i glumac Rade Šerbedžija. Ipak Branislav Lečić je tada rekao i jednu rečenicu koja je dobro karakterizirala i tadašnje srpsko društvo i motive da se glumci bave politikom: „Za preddemokratsko društvo je jako važno da svi budu budni kako bi društvo postalo stabilno i normalno, jer samo tako ljudi mogu da se bave sopstvenom profesijom i životom.“
Nekako u to vrijeme, na drugom kraju grada, voljom Miloševićevog SPS-a za upravnika Narodnog pozorišta došao je Aleksandar Berček, jedan od najboljih glumaca jugoslavenskih prostora, neupitne karizme. U ta ratna vremena odmah je počeo da se ponaša tvrdo prema neistomišljenicima, tražeći recimo u Skupštini Srbije, čiji je bio poslanik, da se redatelju Goranu Markoviću i njegovom dotadašnjem prijatelju sudi za veleizdaju. Nešto slobodnije tumačenje ove radikalne transformacije kaže da se Berček poslije tumačenja uloge Miloša Obrenovića toliko srodio sa ovim historijskim likom da je počeo da se u kazalištu i u politici ponaša kabadahijski. Kako god bilo, iz protesta protiv Berčeka Narodno pozorište su tada napustili najbolji: Predrag Miki Manojlović, Svetlana Bojković, Predrag Ejdus, Dragana Varagić, Petar Božović, Bogdan Diklić i drugi.
„Gotov je“
Pet godina kasnije, u jesen 1996. protesti protiv Miloševića bili su još masovniji, njega se više nije molilo nego se od njega bijesno zahtijevalo da ode s vlasti. Parola „Gotov je“ bila je na svim transparentima. Hiljade mladih vodio je tada student dramaturgije na beogradskoj kazališnoj akademiji, u kožnoj jakni i izlizanim trapericama – Čeda Jovanović. „Čedo, oženi me“, bio je jedan od glavnih bedževa na reverima studentica. Na tim demonstracijama među građanima su bili i mnogi glumci. Pokojna Milena Dravić tada je rekla: „Na demonstracije nisam išla sa političarima nego sa svojim komšijama.“ U gomili usplahirenih ljudi, koji su probijali policijske kordone, vjerujući da je to „sad ili nikad“, bio je tada i veliki glumac Ljuba Tadić. Deset godina kasnije Tadić je rezignirano priznao: „Ovako ćopav išao sam na te demonstracije i došao sam u situaciju u koju su došli svi hodači. Sadašnji skupštinski poslanici, oni za koje smo se mi nahodali, sada traže beneficirani radni staž, a meni je palo na pamet da u ime svih hodača i ja tražim neku naknadu zato što sam vikao, zviždao i lupao u kante.“
Kasnije, u nešto mirnija vremena, glumac Bata Živojinović (koji je u 90-ima bio poslanik u Skupštini Srbije na listi SPS-a) bio je kandidat za predsjednika Srbije, a u vladama demokratske orijentacije mjesto ministra kulture bilo je rezervirano za glumce – Branislava Lečića, Voju Brajovića, a također i za čovjeka iz svijeta teatra, Nebojšu Bradića.
Branislav Trifunović
Glumci, kolikogod bili poznati i slavni i kolikogod se dramatične stvari oko njih zbivale, oni su na kraju dana ipak sasvim obični ljudi i kao i svi drugi smrtnici imaju različite motive za tako krupne odluke kao što je politika. Tako je ovih dana glumac Sergej Trifunović, nošen valom ovih najnovijih antivladinih demonstracija, izabran za predsjednika Stranke slobodnih građana, dok njegov brat, Branislav Trifunović, na protestima uzvikuje: „Narodu je prekipelo. Od afera, krađa i ludila političara. Nikome od njih više ne verujemo.“ S druge strane, mnogi srpski glumci u posljednjih 25 godina postajali su upravnici kazališta voljom te iste politike (da ne bude zabune i u Hrvatskoj je vrlo slična situacija) i nastupali su na predizbornim mitinzima i lijevih i desnih partija. Glumac Branislav Lečić nešto je pokušao i sam pa je bio jedan od osnivača Liberalno-demokratske partije, a zatim i član predsjedništva stranke. Kasnije je osnovao pokret „Moja Srbija“, koji se pak priključio Demohrišćanskoj stranci Srbije u kojoj je Lečić također bio predsjednik. Glumac Lazar Ristovski, pak, prvo je podržavao G17 i Mlađana Dinkića, potom je, pred izbore 2012., bio na strani Borisa Tadića i demokrata, da bi u novije vrijeme svesrdno podržavao SNS i Aleksandra Vučića. Član Liberalno-demokratske partije bio je pokojni glumac Bora Todorović, Vojislava Koštunicu i DSS aktivno je podržavao Milan Lane Gutović, dok je Lidija Vukićević, ljepotica iz mega popularne serije „Bolji život“, dugogodišnja članica SRS-a Vojislava Šešelja. Glumica Neda Arnerić bila je poslanica u Narodnoj skupštini na listi Zorana Đinđića ali nakon afere „Bodrum“ i optužbe da je njena poslanička kartica iskorištena za glasanje dok je bila na ljetovanju, morala se povući. Za režisera Srđana Dragojevića legenda kaže da je redove SPS-a napustio brže nego što je u njih ušao. Za te stalne nespretne rošade glumaca u politici ljudi u Srbiji kažu „džaba ste krečili“, dok bi Rade Šerbedžija rekao kako je politika „bila i ostala kurva, a umjetnici su njezine vjerne mušterije“. Kako se izvući iz tog galimatijasa iskrenih motiva, krivih odluka i pragmatičnih poteza glumaca u susretu s politikom?
Glumac Voja Brajović djeluje uvjerljivo kada kaže da se kao ministar kulture nije bavio politikom nego je samo pokušavao da napravi neko dobro u oblasti kulture, ali glumica Svetlana Ceca Bojković vrlo rezignirano dodaje kako takva plemenita nastojanja njenih kolega u pravilu završavaju neuspjehom. „Mnogi umetnici i glumci su dali podršku da se smeni režim 2000. godine, ali to nije donelo ništa dobro kulturi. Tu smo se navukli: hteli smo da pomognemo. Tada sam jedini put stala da dam podršku Borisu Tadiću; kao stvara se novo društvo, biće bolje, ali – svi smo mi bili naivni. Budžet za kulturu stalno se smanjivao.“, kaže ova glumica. Ostaje još samo lični interes: „Za sebe su uradili svi koji su davali podršku vlasti; uvek su dobili ili pare za film ili festival…to je tako“, smatra Ceca Bojković. U nešto ublaženijem, ali jednako sumornom tonu profesorica na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu, Milena Dragićević Šešić, smatra kako je dosta nezgodno, naročito kada ste direktor kazališta, „ako vas neko nazove telefonom i pita ‘da li bi ti podržao našu stranku’ …“ Tada je jako teško reći ne.
Subaše i raja
Ali, život i politika idu dalje i gužva u uskim ulicama se nastavlja, hranjena plemenitim idealima i ličnim kalkulacijama svih koji u tom balkanskom prostoru „krvi i meda“ pokušavaju da prežive. Profesor Fakulteta za pravne i poslovne studije Univerziteta u Novom Sadu Duško Radosavljević tu sadašnju navalu „amatera“ u politici vidi kao posljedicu činjenice da Srbija već najmanje 26 godina živi u „abortiranoj tranziciji“ i sa uglavnom istim političarima koji se smjenjuju kao vlast i opozicija. Tim uvijek istim licima danas se više ne vjeruje. Ili, kako sasvim politološki precizno primjećuje već spomenuti glumac Nikola Đuričko: „Srbija nema kapacitet republike. Već dva veka, nakon kratkotrajnog perioda progresa vrlo brzo se uspostavlja feudalni sistem: na vrhu postoji neki buljubaša koji ispod sebe ima neke subaše, koji opet ima svoje odane seljake, od kojih su jedni više privilegovani a drugi manje, a na dnu su svi ostali – sirotinja, raja.“
U takvoj atmosferi vertikalne neprohodnosti i nepopustljivog odnosa „onih na vrhu sa onima na dnu“ Srbija je kronično osuđena da živi u nekom tihom izvanrednom stanju, u kojem je ta raja, potencijalno uvijek spremna za neku vrstu „ustanka protiv dahija“. Terminologijom političke psihologije rečeno, na Balkanu neprestano netko nekoga čeka iza ugla, sa uvijek istom kletvom na usnama: Sada ćemo da vidimo čija majka crnu vunu prede!
„Aleksandre Vučiću, ovo je kraj!“, viknuo je glumac Nikola Kojo na jednom od prošlih beogradskih protesta i zapalio masu od nekoliko desetaka hiljada ljudi u centru Beograda. Teško je predvidjeti što će se dalje događati na ovim protestima, koji su bivali iz tjedna u tjedan sve masovniji, koje je podržalo već nekoliko stotina sveučilišnih profesora, na kojima se traži promjena čitavog političkog sistema i na kojima u prvim redovima nisu bili političari nego – glumci. U stabilnim sistemima političar se stvara godinama a u ovakvoj rahloj situaciji kao u Srbiji danas narodni se junak postaje u jedno prije podne…“Hteli ste nova lica, evo me!“, uzviknuo je Sergej Trifunović u trenutku kada je postao predsjednik Pokreta slobodnih građana. Glumci u Srbiji najvjerojatnije neće doći na vlast ali, uz sve ostalo, danas predstavljaju široko rasprostranjeni znak gnjeva prema klasičnim političarima koji teško više mogu računati na respektabilni autoritet.
Ali, na kraju, nije tako samo u Srbiji. Ovih je dana objavljen manifest, koji je prenio londonski Guardian pod nazivom „Evropa nam se raspada pred očima“ koji je potpisalo nekoliko desetina najrenomiranijih svjetskih intelektualaca i Nobelovaca. „Moramo ponovo otkriti politički angažman ili ćemo nestati preplavljeni mržnjom i niskim strastima“, piše u manifestu. Stvari bez sumnje postaju krajnje ozbiljne.
Teško je dakle predvidjeti bilo kakvu političku budućnost i na globalnom nivou kada, ne samo u Srbiji, populistički pokreti i građanske inicijative s lijeva i desna niču kao gljive poslije kiše, a stara politička pravila kao da jedva išta vrijede. To svakako može biti krajnje opasna situacija ali možda i ljekoviti izazov, kako za današnje ljude razočarane politikom, tako i za budućnost nekih novih naraštaja.