Vladimir Tabašević: "Zabluda Svetog Sebastijana", Beograd: Laguna, 2018.
DAVLJENJE U REČENICAMA
Februar 2019
"Zabluda Svetog Sebastijana" dijeli sa svojim prethodnicima ("Tiho teče Misisipi" 2015. i "Pa kao" 2016), koji su se također našli u većem i manjem žrvnju za NIN-ovu nagradu, neke stilske postupke i tematske preokupacije, ali Tabašević se u njemu odvažio na radikalnije jezične eksperimente koji su roman „koštali“ pristupačnosti i koherencije
Da, treba izmisliti jedan jezik, bez ogledala, jedan jezik prepun prozora, pa ako ispadnemo kroz njih, makar ćemo leteti, ali ne kao bombe, nego drugačije, padati zauvek, neki novi mi.
Tabašević, Zabluda Svetog Sebastijana
Prilikom objave šireg izbora za NIN-ovu nagradu Branko Kukić je pomalo rezignirano postavio dijagnozu suvremenom srpskom romanu: u njemu, umjesto „čuda“, prevladava „dosada“ i „ispraznost“. U ime žirija, kojeg pored njega čine Zoran Paunović, Tamara Krstić, Ivan Milenković i Marjan Čakarević, detektirao je uzroke ovom oboljenju suvremenog romana na potezu od pomodarstva, hiperprodukcije, uredničke neodgovornosti, lijenosti i neznanja, pa sve do odsustva spisateljske imaginacije i odvažnosti. Tom prilikom Kukić opisuje i kako postupak žiriranja izgleda kad ste suočeni s lošim izborima: „Kao članu žirija logičnije mi je bilo da među prosečnim romanima izdvojim najprosečnije nego da među boljima izaberem najbolji.“1 U finalu su se tako našli romani Uhvati zeca (L. Bastašić), Prekasno (B. Krilović), Deseti život (S. Savanović), Beogradski trio (G. Marković), Odustajanje (J. Lengold) i Zabluda Svetog Sebastijana (V. Tabašević). Mogućnost da se širi-uži-najuži izbori ne vrše ili da se nagrada naprosto ne dodijeli nije, izgleda, uzeta u obzir, pa je dobitnikom 65. NIN-ove nagrade za najbolji roman godine proglašen Zabluda Svetog Sebastijana Vladimira Tabaševića. Najbolji od boljih ili najbolji od najgorih, zavisi od toga kako se uzme ili kako se čita književni tekst, ali i kakvo osjećanje suvremenosti očekujemo od suvremene književnosti.
Ostavivši po strani formalnu farsu zvanu predviđanja-i-reakcije-na-ninovu-nagradu, te zujanje društvenih mreža na kojima je sam Tabašević palio svoju knjigu (kad već neće čitatelji?) kao što su (ne)čitatelji Kije Kockar palili njezinu (neki su se, ironije li, tako upoznali s pisanjem pjevačice), Zabluda Svetog Sebastijana roman je koji svakako ne izaziva ravnodušnost. Optimalne čitanosti radi, on podrazumijeva kompetentnog i strpljivog čitatelja, spremnog na suradnju s tekstom i dovoljno fleksibilnog da postane čitateljem kakvim ga roman oblikuje. Pred čitanjem shvaćenim kao neobvezujuća, pasivna i dokoličarska praksa (premda takvo čitanje nije bez koristi i užitka) on se zatvara, uskraćujući recipijentu prepoznavanje priče ili bilo kakvog formalnog principa konfiguracije. Očekivano, takav je tekst u stanju proizvesti određenu frustraciju i razočaranje, premda se njegovo odbacivanje realistične motivacije ne dovršava u besmislu – ovdje ipak imamo posla s književnim tekstom u kojem su svi njegovi elementi smisleni elementi. Mogući se ulasci u tekst u romanu umnažaju eksponencijalno, pa smo na samom kraju romana prisiljeni vratiti se početku i ponovljenom čitanju (koje svakako preporučujem) te mjestima gdje smo se osjetili prevarenima, osmišljavajući dionice teksta koje su se doimale nedovršenima i besmislenima.
Od prve rečenice roman nas uvlači u tjeskoban i konfuzan svijet pripovjednog subjekta koji je, o tome u romanu nema nikakve iluzije, svijet osmišljen i skrojen jezikom u kojem se skupa s pripovjedačem davimo u rečenicama. Iz zamračenih uzročno-posljedičnih veza razaznajemo postepeno priču o dječaku Karlu, koji s majkom napušta ratom zahvaćenu Bosnu, ostavljajući iza sebe sve što je ratu prethodilo (očinsku figuru, obiteljsku strukturu, ali i jezik) i seli se u Beograd. Prividno jednostavna izbjeglička pripovijest ispripovijedana je iz dječakova gledišta, u prvom licu, koji svoje znanje o svijetu posreduje jezikom, odnosno riječima, rečenicama i interpunkcijskim znakovima čije pozicioniranje nerijetko balansira na granici elementarne razumljivosti pripovjednog teksta. Druga dionica priče koja se izmjenjuje s prvom, ispripovijedana je u trećem licu, ali ne da bi Karlov tok svijesti učinila jasnijim i preglednijim, nego da bi jednim od centralnih preduvjeta za razumijevanje ovoga romana učinila odgovor na sljedeće pitanje: tko pripovijeda i preko kojeg gledišta tekst upravlja svojom organizacijom i svojim smislom? Pripovjedna svijest koju svakako valja razumjeti kao infantilnu, nezrelu i oštećenu (bez negativnih konotacija), bilo da se radi o pripovjedaču-dječaku ili odrasloj projekciji dječjeg gledišta, posreduje svijet oko sebe u komadićima i krhotinama, kako ga jedino može percipirati i razumjeti, nudeći posljedično parcijalne i neposredne odgovore na dječju zapitanost nad (odraslim) iskustvima.
Enigmu pripovjedne instance rješava donekle drugi dio romana u koji, zajedno s Karlom, ulazimo skačući s prozora u ludilo ili smrt, kako sugerira grafički dodatak koji roman dijeli na dva dijela. U odnosu na bujicu riječi prvoga dijela, drugi i mirniji dio romana osmišljava prethodni darujući ga u cijelosti koherencijom, te neposredno nagrađuje čitatelja za blagonaklonost, strpljenje i sve tekstualne bodlje koje su stajale na putu do smisla. Premda je taj put bio mjestimice nelagodan, zbunjujući i zastrašujući, u drugom dijelu nedostajat će prpošnosti, intenziteta i zaigranosti jezikom. Lišen jezične egzaltacije, roman svojim dovršavanjem otvara nove potencijalne ulaske u tekst koji su u prvom dijelu bili implicirani, ali nedovoljno artikulirani. Jedan od takvih upliva je naslovni lik romana i lik umetnutih priča, Sveti Sebastijan, u čijem žitiju pripovjedna svijest prepoznaje zabludu i dovodi u pitanje etičku superiornost žrtve. Pripovijest o katoličkom svecu i mučeniku koji je kao vojnik cara Dioklecijana spašavao kršćane kad je mogao ili ih nagovarao na žrtvu kad nije, metaforički se prepliće s pričom o Karlu da bi njegovu poziciju prokazao kao zabludu koju žrtva pripovijeda sama sebi i sama o sebi. Ogoljen na posljednjim stranicama romana, pripovjedač nam neće ponuditi samorazumljiv i lagan odgovor na moralnu dilemu, nego će nas gurnuti opet u jezik romana deklarativnim odustajanjem od imenovanja, označavanja i metaforičke uporabe jezika, pa neposredno i od primata racionalnosti jer se priča usložnjava ludilom junaka priče.
Postupak kojim se pripovijeda „sećanje na sebe kao žrtvu“ ostao bi na razini dosjetke da nije popraćen virtuoznim jezičnim zasunima. Poetska pa i ludička upotreba jezika koja je u prvome planu ovoga romana ne utječe, međutim, toliko na prozirnost teksta, čak ni u slučajevima kad se narušava njegova gramatika, koliko to čini eksperimentiranje s vremenom pripovijedanja kojemu je, kako s eksperimentom treba biti, teško odmah utvrditi pravila. Temporalnom organizacijom, naime, ne upravlja ideja vremena shvaćenog kao sukcesija događaja kojima je moguće odrediti početak i kraj, nego se uzroci i posljedice ustrojavaju po principu nejasnih (u temporalnom i spacijalnom smislu) sjećanja i neodgonetnutih odgovora na pitanja koja se tek u jeziku rađaju. U fikcionalnom vremenu „devedesetmrtve“, vremenu u kojemu „Rat, međutim, još uvek, nikad neće početi“ premda se odigrao i završio, lociranje vremenskih točaka iz kojih bi se mogao derivirati kakav-takav uzročno-posljedični niz (p)ostaje gonetanje. Na čitatelju je da surađuje, donosi izbore i spaja točkice, a roman mu (barem kad je riječ o prvom dijelu) stoji na putu ne nudeći priču u vidu koherencije fabule i smisla djela nego ga prisiljava na dužnost tumačenja.
Svraćanje pozornosti na književnost, tu igru riječi „kojoj je jezik pozorište“2, otvara tematsko-motivski kompleks romana naznačen posvetom („Nama, koji smo učili maternji jezik za vreme rata, često bez matere, ježili se“) i motom romana posuđenim iz Deleuzeove i Guattarijeve studije o Kafki i „manjinskoj književnosti“ („Sve što porodica ima jesu vrata na koja od početka kucaju đavolje sile, presrećne što će jednog dana ući“). Isticanjem ove misli na početku roman upućuje na intenzivnu uporabu jezika kao svoj temeljni oblikotvorni potencijal i postupak, a ova se intenzivna uporaba u navedenoj filozofskoj studiji dade razumjeti i kao odlika manjinske književnosti i kao ekstenzivna definicija pisanja. Intenzivna uporaba suprotstavlja se značenjskoj i označiteljskoj uporabi jezika; ona, prema Deleuzeu i Guattariju, oduzima jeziku značenje, pri čemu odbacivanje smisla nije apsolutno budući da se odbačeni smisao podrazumijeva. Postupak oduzimanja značenja jeziku realizira se ukidanjem metafore i simbolizma na razini cjelovitog djela, te uporabom riječi, zvukova i krikova koji ne pripadaju smislenom jeziku3. Zabluda Svetog Sebastijana pripovijedanjem realizira ovaj jezični potencijal ogoljavajući značenje s riječi poput, primjerice, „obaška“ i „mašala“ potenciranjem njihove zvukovne vrijednosti putem koje je pripovjedač u stanju doživjeti ih intenzivno: bilo kao milozvučnost, nježnost djetinjstva i utjehu u jeziku, bilo kao riječ koju pridodaje oneobičenim i izglobljenim značenjskim nizovima koji joj radikalno mijenjaju značenje. Na istom je tragu animalni imaginarij romana za kojim pripovjedač poseže oduzimajući svim svojim životinjicama (ježevima, mačkama, pijetlovima, ajkulama, kravama, svinjama i dr.) mogućnost doslovnog i metaforičkog značenja. Povratak zvukovnom jezičnom potencijalu posljedica je pripovjedačevog poniranja u djetinjstvo i sjećanje koje izmiče narativizaciji i interpretaciji znanja o sebi, izbjegavajući tako svakodnevnu uporabu jezika i sposobnost da se riječ pretvori u stabilnog označitelja ili u statičnu sliku. Odvažnost ovog postupka posljedično lišava roman ziheraške razumljivosti i „čitljivosti“ prisiljavajući čitatelja na angažman kojim će osvijestiti vlastitu poziciju u vidu jezičnih, interpretativnih, ali i etičkih izbora.
Zabluda Svetog Sebastijana dijeli sa svojim prethodnicima (Tiho teče Misisipi, 2015. i Pa kao, 2016), koji su se također našli u većem i manjem žrvnju za NIN-ovu nagradu, neke stilske postupke i tematske preokupacije, ali Tabašević se u njemu odvažio na radikalnije jezične eksperimente koji su roman „koštali“ pristupačnosti i koherencije. Premda je riječ o piscu koji je stvorio već prepoznatljiv i, usprkos kratkotrajnim trzavicama, dobro prihvaćen rukopis, njegovo je dosadašnje postajanje-piscem pokazalo da se u predvidljivim, sigurnim i savladanim obrascima vjerojatno neće zadržati još dugo.
Uzevši u obzir da je žiri NIN-ove nagrade morao pročitati ili barem pokušao pročitati 201 (!) prijavljeni roman objavljen prošle godine, osjećanje beznađa s početka ovoga teksta ne treba čuditi – u takvoj gomili romana, logikom stvari, caruje prosjek jer književnost pišu i oni koji je ne čitaju, kao što je čitaju i oni koji ne čitaju. Dobra književnost, istinska književnost – a to je jedno od njezinih „čuda“ – uvijek nađe načina da dođe do onih kojima se obraća.
1 Kukić, B. (2018). Reč žirija: Roman u društvenom rusvaju. https://www.blic.rs/kultura/vesti/ninova-nagrada-u-sirem-izboru-31-roman/bt8mwv8
2 Barthes, R. (2009). Lekcija. Pristupno predavanje na Kolež de Fransu (1977). Loznica: Karpos – Beograd: Zuhra, 18.
3 Usp. Deleuze, G. i Guattari, F. (2013). Kafka: u prilog manjinskoj književnosti. Europski glasnik XVIII/18, 611-612.