Kako su htjeli obuzdati ruskog medvjeda
HLADNI RAT – VRUĆA STVARNOST
Došli smo do točke na kojoj bi netko, i to najprije na Zapadu, trebao povući ručnu kočnicu. Kola što jure nizbrdo treba zaustaviti, a onda sjesti, razmotriti stanje i naći način da se iz njega izađe; bez ultimatuma i bez vrijeđanja, bez podjele na pobijeđene i pobjednike, a uz jasnu spremnost na kompromise
O povratku tzv. hladnog rata u međunarodne odnose počeli su pisati i govoriti analitičari zbivanja na svjetskoj sceni od početka rušenja ukrajinskih vlasti što su pokušale odgoditi (nikada se ne može dovoljno puta naglasiti ovo: odgoditi, a ne otkazati!) ugovor o pridruživanju i stabilizaciji s Evrop-skom unijom koji je evidentno bio na štetu ukrajinsko-ruskih ekonomskih odnosa. Naravno da je od prvoga trenutka u cijelu priču bila uključena i Rusi-ja, ali nikako se ne smije smetnuti s uma redoslijed događanja.
Najprije je Ukrajini ponuđen tekst ugovora o pridruživanju i stabilizaci-ji. Predsjednik Janukovič je u načelu taj tekst prihvatio da bi se – nije teško pogoditi pod čijim utjecajem – predomislio i rekao: za sada, ne. A ugovor je, i to valja stalno ponavljati, bio formuliran u Bruxellesu i bio je takav da bi Ukrajinu, barem u gospodarskom smislu, potpuno odvojio od Rusije (što Ukrajini, objektivno, nije bilo u interesu a što je ukrajinskim državljanima, Rusima, bilo nezamislivo). Ne treba mnogo pameti pa da se zaključi kako je uvlačenje Ukrajine u “zapadni svijet” u političko-gospodarskom smislu bilo zamišljeno samo kao predigra u isto takvo uvlačenje u vojnom smislu. Odnosno, da budemo do kraja jasni i određeni: isključivi je cilj Washingtona bio i ostao uvlačenje Ukrajine u NATO (to je pokušano još 2007., ali je tada Njemačka bila protiv). Valja posebno naglasiti kako nakon raspada SSSR-a ni jedna jedina zemlja nije ušla u članstvo EU a da prije toga nije postala člani-com NATO, pri čemu su očitu prednost imale države što graniče s Rusijom. Ne govori li već i to dovoljno?
Okruži, pa pokori
Formula je jasna: najprije se vojno priključite Zapadu, onda ćete dobiti blagoslov i podršku Sjedinjenih Država za ulazak u EU. Mada, formalno gle-dano, SAD s Unijom nemaju ama baš nikakve veze. Dapače, puno toga govori u prilog zaključku da Washington nikada i nije bio iskreno zainteresiran za jedinstvenu, samostalnu i politički i vojno snažnu ujedinjenu Evropu. Upravo suprotno: Amerika ljubomorno čuva svoju poziciju ne prvoga među jedna-kima, nego prvoga iznad svih, kao i jednopolarni svijet koji takvu poziciju jamči.
Sve to iz razumljivih razloga za Rusiju nije prihvatljivo. Moskva se ne može šutke pomiriti s time da zapadni vojni savez polako ali dosljedno slijedi politiku kakva je prema tadašnjem Sovjetskom Savezu bila primjenjivana u kasnim četrdesetim godinama prošloga stoljeća. Imala je ta politika i svoje ime (koje je danas opet u upotrebi): obuzdavanje (containment). Dakle, Ru-siju se polako, ali sigurno okružuje lancem zemalja članica Atlantskoga pakta (zamišljenoga svojedobno kao odgovor hegemonističkoj politici tadašnjeg Sovjetskog Saveza). I to usprkos obećanjima, doduše samo usmenima, šefo-va i američke i njemačke (tada još zapadno-njemačke) diplomacije, Bakera i Genschera šefu sovjetske države i partije, Mihailu Gorbačovu, da se Atlantski pakt neće širiti “ni pedlja prema istoku” ako Moskva dade pristanak na uje-dinjenje Njemačke. Gorbačov (danas bi mnogi rekli: naivni) je povjerovao, ne tražeći papir s potpisima. Njemačka se ujedinila i gotovo istoga trenutka NATO se počeo protezati sve dalje prema istoku i sve bliže ruskoj granici.
Gorbačova je naslijedio, u vremenu kada Sovjetskog Saveza više nije bilo, Boris Jeljcin, partijski aparatčik koji se istakao braneći Gorbačova prigodom pokušaja vojnog udara protiv njega (a je li ga doista branio?), čovjek očito nedorastao funkciji šefa države, sklon osim toga i alkoholu. Pod njegovim “vodstvom” razmahala se korupcija, širilo se siromaštvo i Rusija, mada i dalje golema zemlja sa zamjernim nuklearnim arsenalom u svjetskim okvirima predstavljala je sve manje, u svakome slučaju izgubila je status druge super sile suvremenoga svijeta. Iz razdoblja bipolarnosti ušli smo u razdoblje mo-nopolarnosti što ga Washington nastoji perpetuirati.
U to vrijeme valja locirati i prvu krupnu stratešku grešku što su je napra-vili zapadni planeri “novoga svijeta”. Počevši od “pada” berlinskog zida (za-pravo odluke suverene države, Njemačke Demokratske Republike, da otvori taj zaista neljudski bedem prema Zapadu), stratezi koji su godinama radili (javno i tajno) na “miniranju” kako socijalizma kao poretka, tako i SSSR-a kao moćnog rivala Sjedinjenim Državama i vodeće sile Varšavskog ugovora, pandana Atlantskome paktu, procijenili su kako su definitivno pobijedili. A nakon pobjede, zna se, valja ubrati njezine plodove. Prevedeno na vojno-po-litički rječnik – valja spriječiti da Ruska federacija, okosnica nekadašnjeg So-vjetskog Saveza, ikada ponovo na svjetskoj sceni zaigra dominantnu ulogu. Pa su se vratili politici konfrontacije s ciljem potčinjavanja što su je desetljeći-ma vodili prema Sovjetskom Savezu. I odmah počinili i drugu grešku: pretpo-stavili su, zavedeni Jeljcinom u čijem su mandatu bez ikakvih problema bacili Rusiju na koljena, čak i bez otvorene konfrontacije, kroz privid savezništva i dobrih odnosa, da će takvo stanje trajati do beskonačnosti. Te dvije strateške greške, te dvije potpuno neutemeljene pretpostavke što su u sve planove Zapada ugrađivane kao neoborive činjenice, u zbroju daju rezultat kojemu danas svjedočimo: novi hladni rat.
Svijet na moju sliku i priliku
Zašto kažemo da je riječ o strateškim greškama? Prije svega, socijalizam kao svjetski poredak i Sovjetski Savez kao njegova vodeća zemlja, nisu se slo-mili zbog dugogodišnjih napora Zapada, koliko god da ni njihove učinke ne treba smetnuti s uma, nego prije svega i iznad svega zbog vlastitih slabosti. Ono što smo bili naučili zvati realnim socijalizmom porazilo je samo sebe, slomilo se zbog vlastitih propusta i pogrešnih koraka, možda i zbog utopi-stičke crte što ju je cijeli taj projekt, barem na samome početku, u sebi imao. Drugi element koji je doveo do onoga što je shvaćeno kao konačni poraz bila je nedvojbeno utrka u naoružanju što ju je Zapad nametnuo Istoku, sasvim točno procjenjujući da Istok to na dugi rok neće moći ekonomski izdržati, a da će građani, živeći u stalnoj nestašici i oskudici mada sa socijalnim bene-ficijama o kakvima se i na Zapadu moglo samo sanjati, s vremenom stvoriti kritičnu masu koja će – dijelom i pod utjecajem propagande konzumeristič-kog društva – ultimativno tražiti promjene; što se u nizu sovjetskih satelita i dogodilo. Dakle, i socijalizam i SSSR slomili su se u prvome redu zbog vlasti-tih slabosti, a tek potom zbog aktivnosti Zapada koji je na njihovome slomu ustrajno radio.
No, nakon toga sloma bilo je ne samo kratkovidno nego i politički glupo pretpostaviti kako će stalno dalje siromašenje, uz enormno bogaćenje tan-kog tajkunskog sloja (Rusi ga zovu oligarsi) biti po volji većini stanovnika Rusije. Ta većina, naime, nije dobila ništa od blagodati potrošačkog društva, izuzmemo li mogućnost da u izlozima trgovina, a i to samo u velikim gra-dovima, gleda proizvode koje do tada nikada nije vidjela. A od demokracije dobila je pravo i mogućnost (oboje nezamislivo u vrijeme SSSR-a) da glasno i javno izrazi svoje neslaganje s aktualnom vlašću. Velika i snažna država, slava pobjednika u Drugome svjetskom ratu, nezaobilazna uloga u krojenju slike svijeta na bazi ravnoteže straha između dviju supersila, sve je to sada pripadalo prošlosti. I budilo nostalgiju za tom prošlošću.
U takvim uvjetima “ni od kuda” se pojavio Vladimir Putin, šef obavje-štajne službe (baš kao što je i Bush stariji u SAD bio šef CIA-e prije nego što je sjeo u Bijelu kuću), prethodno obavještajac-operativac na terenu. I ušetao u Kremlj. Carsku himnu što ju je iz prašnjavih arhiva izvukao Jeljcin, zamijenio je nekadašnjom sovjetskom, pokazujući već i tim simboličnim potezom kako namjerava vratiti Rusiju na međunarodnu scenu u velikom stilu. Na Zapadu nisu shvatili što se događa. Prihvatili su Putina koji je odradio dva mandata, potom – a sve po strogo demokratskim pravilima igre – otišao na mjesto premijera, da bi se odatle opet vratio na čelni položaj u državi, naprosto kao Jeljcinovog nasljednika. Jer, napokon, mi smo pobijedili i svejedno nam je da li u Kremlju sjedi neki Jeljcin, Putin, ili tko zna tko drugi.
Nova karta svijeta je skrojena, a na toj karti ima mjesta samo za jednu supersilu, za Sjedinjene Države. Ujedinjena Evropa u tome je sekundira-la, mada se neko vrijeme činilo da njemačka kancelarka Angela Merkel uspijeva s novim čovjekom u Kremlju uspostaviti dobre odnose, pune razumijevanja (kasnije će se pokazati da se Putin mnogo bolje razumio s njezinim prethodnikom Gerhardom Schroederom i da je to razumijevanje bilo obostrano – napokon Schroeder i nije pokazivao pretjeranu revnost u slijeđenju američkog kursa na globalnome planu. Primjer: Irak). Putinova Rusija počela se vraćati na svjetsku scenu, a Rusi su doživjeli čovjeka koji je na vrhu države personificirao ne toliko “čvrstu ruku” koju mnogi, poučeni iskustvima prošlosti, i nisu željeli, koliko državnika koji zemlji i njezinim građanima, razočaranima Jeljcinovim godinama, vraća dostojanstvo, daje osjećaj da su (opet) “netko i nešto”. Izbori koje je Putin dobivao svakako nisu bili namješteni.
Da će biti problema pokazalo se kada je počeo pokazivati otvoreni otpor prema širenju Atlantskoga pakta koji se sve više primicao ruskim granicama. Kako je gledao na stvari, najbolje svjedoči njegov odgovor čel-niku jedne male balkanske zemlje koji mu je pokušao objasniti zašto će njegova država ući u NATO. “Pustite, to me ne zanima. Niste vi ni Gruzija ni Ukrajina”, prepričao je riječi ruskoga predsjednika kasnije u uskom krugu Putinov sugovornik. Drugim riječima: uđite vi u NATO, baš me briga, vi ni-ste na mojoj granici.
I onda je došla već opisana situacija s Ukrajinom, za Putina izazov koje-ga nije mogao otrpiti. No, valja još jednom naglasiti: Rus je reagirao, stvari je inicirao Zapad (Obama cinično kaže: “Posredovali smo u promjeni vlasti u Ukrajini”), od zapaljivih govora zapadnih političara demonstrantima na Majdanu, do slanja novaca (novinari svjedoče, mada u pravilu o tome ne izvještavaju, kako su svojim očima vidjeli da se tim “borcima za Evropu i demokraciju” svake večeri doprema i isplaćuje dogovorena tarifa za de-monstriranje), preko “krojenja” praktično državnog udara kojim je srušen demokratski izabrani predsjednik Janukovič (to da je bio korumpiran i živio u nepojmljivom luksuzu u ovome je kontekstu periferna činjenica), pa do uspostavljanja nove vlasti u kojoj su prominentne položaje imali ljudi “po američkome ukusu” (i odabiru), ali i notorni neonacisti.
“Veliki improvizator”
I još nešto: od prvoga dana, nova je vlast u Kijevu bila otvoreno antiru-ska, što se vidjelo već i po tome što je jedan od njezinih prvih poteza (ka-snije povučen) bila i odluka o ukidanju statusa drugog službenog jezika ru-skome jeziku. Na istoku zemlje s pretežnim ruskim stanovništvom nastalo je komešanje. Pobunu nije bilo teško inicirati, Kijev je u tome pomogao, Rusija je samo “držala svijeću” i dodala poneki komad naoružanja što su ga donosili tzv. dobrovoljci. Suočen s perspektivom da NATO dođe na položaje s kojih raketi treba jedna minuta da stigne do Moskve i da Crnim morem zagospodare zapadne flote, Putin je povukao koliko neočekivan, toliko i predvidiv potez. Iskoristio je strah i nesigurnost Rusa na istoku Ukrajine, upotrijebio vojnike koje je legalno (na temelju ugovora s Ukrajinom) imao na poluotoku Krimu kao neidentificirane “samoobrambene snage” i na brzinu organizirao referendum o otcjepljenju. Samom referendumu nema se što prigovoriti, vojska je bila na ulicama, ne na glasačkim mjestima, a rezultat je bio sasvim logičan. I Krim je postao (ponovo) sastavnim dijelom Rusije.
Može se danas predsjednik Obama ljutiti koliko god hoće, može potcjenjivački govoriti o Putinu tvrdeći kako pripojenje Krima ne govori o tome da je on veliki strateg, nego tek improvizator zatečen padom Janu-koviča u Kijevu. Činjenica je, međutim, da je aneksijom Krima bio zatečen Zapad, a da na pobunu što se širila na istoku Ukrajine (najprije samo sa zahtjevom za velikim stupnjem autonomije, pri čemu Rusija mudro nikada nije prihvatila kasnije izraženu želju pobunjenika da uđu u sastav Ruske federacije) nije imao pravi odgovor. Sve dok se “mudri” washingtonski stratezi nisu dosjetili još jednom promašenom potezu: uvođenju sankcija protiv Rusije, i opet uz sekundiranje EU. Na stranu to što sankcije suvere-nim državama mogu uvoditi samo Ujedinjeni narodi, činjenica je da, s izu-zetkom Južne Afrike, sankcije nikada i nigdje nisu urodile plodom. Dapače, u pravilu su rezultirale jačanjem pozicije onoga kojega se htjelo oslabiti. U ovome slučaju Putina čija je popularnost dosegla – po zapadnim anketama – zamjernih 80%. No, Zapad je na čelu s Amerikom skrenuo potpuno u hladnoratovske vode, portretirajući Rusiju kao – ne rivala – nego protivni-ka, NATO stratezi zadovoljno trljaju ruke što je taj vojnopolitički savez opet stavio Moskvu na prvo mjesto u nizu neprijatelja, a Obama samouvjereno najavljuje kako “antiruske sankcije daju rezultate i kako ne postoji formula po kojoj bi sve ovo moglo dobro završiti za Rusiju” (intervju CNN-u).
Rovovi su, dakle, iskopani. No, stvar i nije tako jednostavna, pogotovo ne takva, kakvom je vidi nova hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kita-rović koja kaže da je Moskva u izolaciji od “cijelog suvremenog svijeta”. Jer, Putin se – što bi se reklo – u hodu preorijentirao na strateško par-tnerstvo s Kinom, potpisujući 30-godišnji ugovor o isporuci ruskoga plina toj najmnogoljudnijoj zemlji svijeta čije je gospodarstvo upravo preteklo američko. Na ultimatum EU vezan uz izgradnju Južnog toka, plinovoda koji je trebao taj dragocjeni energent dopremati u niz evropskih zemalja zaobilazeći nesigurnu Ukrajinu, reagirao je trenutno – obustavljajući cijeli projekt pa će se tek vidjeti tko će od toga pretrpjeti veću štetu. Proširio je ekonomsku i vojnu suradnju s Indijom (izgradnja 10 nuklearnih elektrana, zajednička proizvodnja borbenih aviona i helikoptera) i jača svoj položaj unutar skupine “dolazećih sila”, BRICS (Brazil, Rusija, Indija, Kina, Južna Afrika). Izoliran? Ni slučajno. Dotle, gospodarstvenici na Zapadu stenju, upozoravajući na pogubnost – za njih i njihove tvrtke – ekonomskih sank-cija Rusiji.
Partneri u igri
Na žalost, oni isti koji su slom socijalizma shvatili kao definitivnu po-bjedu Zapada u onom prvom hladnom ratu i pohitali da uberu plodove te pobjede, i dalje ustrajavaju na sve opasnijem kursu konfrontiranja. Šef ukrajinskog generalštaba nedavno je rekao (a Zapad to gromoglasno pre-šutio) kako u Ukrajini nema regularnih jedinica ruske armije, čime je pro-turječio svome predsjedniku Porošenku koji je samo koji dan ranije govorio o agresiji u kojoj sudjeluje devet tisuća vojnika ruske vojske. No ipak, sve govori u prilog zaključku kako je samo pitanje dana kada će Zapad početi i otvoreno oružjem podupirati režim u Kijevu. Za sada to ide posredno (baš kao i pomoć džihadistima koji su trebali rušiti Assada u Siriji, da bi se pre-tvorili u glavnu opasnost upravo za Zapad koji ih je “izmislio”). Ako nakon oružja sa Zapada stignu i vojni savjetnici (najprije samo oni, to je opro-bani recept, poznat još iz Vijetnama), neće trebati dugo čekati da Rusija i izravnije uđe u konflikt u Ukrajini. Zapad upravo i želi Putina natjerati da to učini, pa bi se trebalo nadati – zbog mira i u Evropi, i u svijetu – kako će baš na tome Zapadu možda netko ipak shvatiti da više nemaju posla s Jeljcinovom Rusijom, da im je “partner u igri” hladni i proračunati političar koji točno zna što i zašto radi, ali koji jednako tako zna i što, sa stanovišta interesa svoje zemlje, neće dopustiti. Znači li to prelazak hladnoga rata u otvorenu konfrontaciju uz opasnost nuklearnog sraza? Ne nužno. Dotle još nismo došli. Ali jesmo do točke na kojoj bi netko, i to najprije na Zapadu, trebao povući ručnu kočnicu. Kola što jure nizbrdo treba zaustaviti, a onda sjesti, razmotriti stanje i naći način da se iz njega izađe; bez ultimatuma i bez vrijeđanja (čak) i na osobnoj razini, bez podjele na pobijeđene i po-bjednike, a uz jasnu spremnost na kompromise i na redefiniranje načela na kojima počivaju međunarodni odnosi. To je jedini način da se prekine obnovljeni hladni rat koji je postao naša vruća stvarnost.