Dunja Matić: "Daj da te vidim", Oceanmore, Zagreb, 2026.
ROMAN KAKAV SE RETKO VIĐA
Septembar 2026
Roman Dunje Matić je minuciozno osmišljen, značenjski kontrolisan, a prohodnost radnje, neklišeiziranost sižea, daje mu nešto od one specifične validnosti, relevantnosti koju za čitaoca obično imaju autobiografska dela. Roman "Daj da te vidim" je knjiga koju ćete čitati zbog radnje i u kojoj ćete uživati zbog forme, bez kompromisa na koje u književnosti i prečesto nailazimo
Prvo što zapazite kada otvorite novi roman spisateljice i univerzitetske predavačice Dunje Matić pod nazivom Daj da te vidim, pripovedanje je u drugom licu jednine. U pitanju je najmanje zastupljena od svih pripovedačkih opcija u jednini, ona na koju autori uglavnom prelaze u trenucima čiju emocionalnost treba istaknuti. U nedavno objavljenoj autofikciji Ane Brnardić, na primer, pripovedačica koristi drugo lice kada govori o svojem ljubavniku, dakle, ona kao da mu se u tekstu izravno obraća, a ponekad se na isti način obraća i samoj sebi. U pitanju su, kako sam pisala,[1] već opšta mesta na koja nailazimo u brojnim (auto)fikcionalnim prozama i koja više referišu na visoku književnost nego što zaista doprinose njenom kreiranju. Ugledavši drugo lice na prvim stranicama romana Daj da te vidim, prelistala sam ga i shvatila da je čitav tekst na isti način napisan. To mi nije delovalo obećavajuće; imajući na umu prosečni kvalitet savremenih regionalnih izdanja, znala sam kako je šansa da upotreba neuobičajenog drugog lica bude opravdana značenjem teksta mala. Pokazaće se, međutim, da je izbor pripovedačkog postupka, ali i svih drugih književnih postupaka i motiva, kao i sitnih i krupnih detalja radnje, veoma promišljen, opravdan i funkcionalan. Roman Daj da te vidim Dunje Matić je tour de force kakav se retko viđa u savremenoj književnosti.
Kažem tour de force, ali sadržini bi primereniji bio izraz tour de tendresse. Roman se otvara kada junakinja Tisija, čije neobično ime će takođe imati svojih značenjskih „pet minuta“ (hint: razložite ga na slogove), s dečkom Vladom dođe u grad iz kojeg su oboje potekli kako bi ga upoznala s roditeljima. Tisija ima nepunih 28 godina, a s Vladom je u vezi poslednjih pet. Mada na samom početku deluje da će glavna tema romana biti odnos s roditeljima, a u određenom smislu će i biti, već na drugoj stranici čitamo naznake da je tema više: „Sve ovo ti si već toliko puta ispričala njemu. […] Ponekad te rastuži njegova odsutnost i naviknutost na tvoj glas, ali zapravo ti ne smeta“ (8). Ako smo isprva oprezni da junakinjinoj vezi predvidimo skori kraj samo jer je partner pomalo odsutan i malčice previše naviknut na njen glas, ovo je ipak književnost, a u romanu Daj da te vidim puno je čehovljevskih pušaka koje u prvom činu još uvek samo vise na zidu. Odnos s Vladom prvo će pasti u senku odnosa s roditeljima – srdačnim i romantičnim ocem i hladnom, racionalnom majkom – da bismo se kasnije vratili na pitanje njihove petogodišnje veze. No ispostaviće se da je prava „puška na zidu“ zapravo otac, otac koji nije biološki otac. Tu činjenicu, mada je vrlo brzo saznajemo, čitalac će gotovo i zaboraviti, ali će je se prisetiti onda kada se ona ispostavi presudnom za dinamiku porodice, a i za glavni plot twist romana i njegovo celokupno značenje, iako ta činjenica za ovo poslednje u striktnom smislu nije neophodna.
Porodičnu dinamiku ključno određuje činjenica da se majka udala za muškarca koji je bio spreman da prihvati njeno dete, muškarca za kojeg je brzo izgubila interes, ako ga je ikad imala, a koji će ipak raspolagati njenim telom. Grozeći se svega što je životinjsko u čoveku, nazivajući „kurvama“ slobodnije žene, majka će za Tisiju biti nedostižan idol staloženosti i sređenosti, oličenje (prividne) samokontrole kojoj će Tisija bezuspešno težiti. Njeno detinjstvo, a i prva mladost, biće obeleženi neuzvraćenom ljubavlju prema komšiji iz zgrade preko puta, ljubavlju koju ni od koga nije skrivala, a kasnije godine seksualnim avanturama, izazivanjem i onda brzim povlačenjem. Upravo takve žene majka, a i Tisijina najbliža prijateljica, smatraju „kurvama“, a borba protiv patrijarhata koji takve oznake kreira, ali i protiv sopstvenih tendencija u ponašanju s muškarcima, biće inherentni deo Tisijine glavne borbe u ovom romanu, borbe koja će i za nju samu biti jedan plot twist. Treće poglavlje (ukupno ih je samo pet), otprilike četvrtinu pred kraj knjige, završiće se u ordinaciji psihoterapeutkinje kod koje je Tisija otišla zbog problema sa spavanjem i košmarima koji je muče oduvek, a posebno nakon raskida s Vladom. Kada ispriča kako je njen otac, koji sada boluje od bolesti poput Alchajmerove, uvek drugima poklanjao ono što je sam želeo, pomenuće jednu posebno kratku i izazovnu suknju koju je od njega dobila. „Je li i tu suknju kupio sebi?“ (171), pita terapeutkinja, i poglavlje je ubrzo gotovo.
Mada ovaj razvoj romana nije bio naznačen kao što je to bio raskid s Vladom, sigurna sam da bi mi, kada bih ga čitala ispočetka, ipak upale u oči neke suptilne naznake, tačnije, sigurna sam da u tekstu postoje. Lakše je predvideti raskid nego ono što se pokazuje kao konačna tema, da se tako izrazim, romana Daj da te vidim. Jedna prilično krupna pojava – stariji profesor istorije u kojeg se Tisija zaljubljuje kada počne da radi u školi kao pedagoškinja – verovatno je njena najbolja anticipacija, kao i još jedan stariji muškarac koji će se pojaviti nešto kasnije, a s kojim Tisija odlazi u hotelsku sobu samo da bi iz nje brzo pobegla. Nakon što okrenemo zadnju stranicu trećeg poglavlja, slede trenuci lažnog olakšanja: Tisija se ne seća, ona doživljava terapeutkinjine indikacije kao narativnu i paternalističku agresiju osobe u poziciji znanja/moći, a čitalac je spreman, štaviše željan da joj veruje; i posle, kada Tisija počne da se priseća, činiće se da je očevo ponašanje imalo neku (iako svejedno visoku) granicu. Dunja Matić ocrtava korake u prisećanju i obradi traume na način koji pokazuje natprosečnu informisanost o toj temi. Istovremeno, posredi nije „stvarnosna proza“ – tekst se poigrava motivima, jezičkim, pre svega, jer Tisiju s ocem povezuju lingivističke smicalice i otkrivanje značenjskog porekla reči, što se tokom romana uklapa u različite trenutke radnje, a imamo i referisanje na niz dela svetske i domaće književnosti, od Ivane Brlić Mažuranić i Silvije Plat do Kormaka Makartija. Štaviše, jedan deo četvrtog poglavlja, u kome se Tisija suočava s traumom, napisan je u formi kolaža dela ključnih ženskih autorki koje s Tisijom spaja između ostalog i trauma (Virdžinija Vulf, Ingeborg Bahman itd). Uprkos svim ovim literarizujućim elementima, roman se čita u realističkom ključu, a čitateljka se u svakom trenutku poistovećuje s glavnom junakinjom. Uopšte, možda najfascinantnije kod romana Daj da te vidim upravo je činjenica da on, zbog neobično sporog, nepredvidljivog, krivudavog razvoja radnje, deluje veoma realistično, ubedljivo, kao da je opisan niz događaja onako kako bi se oni odvili u stvarnom životu, a istovremeno je reč o temeljno poetizovanom tekstu. Tekst je očigledno minuciozno osmišljen, značenjski kontrolisan, a prohodnost radnje, neklišeiziranost sižea, daje mu nešto od one specifične validnosti, relevantnosti koju za čitaoca obično imaju autobiografska dela. Roman Daj da te vidim je knjiga koju ćete čitati zbog radnje i u kojoj ćete uživati zbog forme, bez kompromisa na koje u književnosti i prečesto nailazimo.
Ako je Tisija „ti“ ovog teksta, ko je, dakle, „ja“? Na kraju prvog poglavlja, kada Tisija i Vlado završavaju posetu njenim roditeljima, odlučivši da se vrate u svoje zajedničko rodno mesto jer se Tisiji tamo nudi posao, ona izlazi iz automobila i povraća, potresena zbog komplikovanog odnosa s roditeljima, odnosa u čijem su fokusu, tada nam se tako čini, majka i njena hladnoća, njena promenljiva raspoloženja. Tada ispred auta, ona se priseća upravo anegdote s onom kratkom suknjom, samo što ni čitalac ni sama junakinja ne znaju zbog čega je ta anegdota stvarno važna. Poglavlje se završava rečima: „Mene tada još nisi vidjela. Ali možda si me mogla naslutiti“ (50). „Ja“ ovog romana je ona devojčica koju terapeutkinja traži od Tisije da zamisli, da je vidi drugačije nego što je vidi majka, ili bilo ko drugi; „ja“ je trauma, oni osećaji zapamćeni u telu, u simptomima, ali uklonjeni iz svesti. Kako kaže naša junakinja: „odrastanje je uklanjanje osjećaja“ (212). Roman Daj da te vidim, kako implicira, to jest kako upravo zahteva već i njegov naslov, priča je o pokušaju da se na videlo izvuče ono što je bilo sakriveno jer je bilo nezamislivo.
Kao što život, tj. trauma, emocionalno baca junakinju tamo i ovamo, od stvarnosti preko košmara do voljene književnosti i nazad, tako snaga ove književnosti emocionalno zahvata čitaoca, koji ipak (ili baš zato) jedva ispušta knjigu iz ruke. Svi motivi i aluzije na kraju se uklapaju jedni s drugima, a dobivena slagalica je, kako rekoh, podjednako uspešno poetizovana koliko i realistična. Na poslednjoj stranici romana autorka završava slaganje stavljajući poslednji, središnji delić na svoje mesto – kraj je masterstroke koji ćete zapamtiti, štaviše, zapamtićete verovatno i gde ste se nalazili kada ste ga pročitali, slično kao što pamtite mesto na kome ste saznali neku potresnu, traumatičnu vest. A ipak, kraj je srećan, koliko to može biti. Roman Daj da te vidim je retka pojava u savremenoj književnosti, spora, temeljna knjiga za dugo čitanje.
[1] https://kritika-hdp.hr/korota-cijeli-svijet/