Ana Brnardić: "Jezero", OceanMore, Zagreb, 2026.; Maša Kolanović: "Materina", Stilus knjiga, Zagreb, 2026.
I MAME I KĆERI
Septembar 2026
Oba romana posredno se i na svoj način bave osobnom krizom koja nastaje nakon obiteljskog šoka koji je uzdrmao ne samo junakinje, njihove familije i svakodnevicu nego cijeli svijet i sam subjekt u cijelosti. Junakinje su izbačene iz dotadašnjeg života, iz uloga koje su igrale, i osuđene su na potpunu i nelagodnu slobodu prije nego se učvrste u novoj poziciji. U toj se točki spajaju ova dva romana koji u međusobno neusporedivim situacijama otvaraju isto pitanje: kako (pre)živjeti?
U književnosti i književnom polju moguće su razne stvari koje bi filozofi i matematičari proglasili nemogućima, a jedna od ljepših pojava je kad se dva paralelna pravca susretnu u istoj točki. Ana Brnardić i Maša Kolanović autorice su koje se stilski, tematski, formalno i po senzibilitetu bitno razlikuju, a pritom istovremeno prolaze slične točke u svojim autorskim karijerama. Generacijski su bliske, obje su vrlo mlade objavile debitantske pjesničke knjige, svoj su potencijal ostvarile nizom nagrađenih i prevedenih djela, da bi sad kao afirmirane autorice u isto vrijeme objavile nove romane – Jezero je prozni debi pjesnikinje Brnardić, dok je Materina drugi roman žanrovski svestrane Kolanović. No premda se njihova djela inače teško mogu uspoređivati, premda su im i novi romani međusobno različiti, oba romana prilaze sličnoj tematici, naravno iz dva posve drugačija kuta.
Prvim čitanjem ovih djela najlakše je primijetiti njihove razlike. Već i sami naslovi ukazuju na to – jezero je univerzalna prirodna pojava i poznati motiv iz kanonskog pjesništva, a stavljanje takvog općeg mjesta u naslov upućuje kako na samouvjerenost autorice, koja zna da je u stanju iskoristiti ovaj simbol na svjež način, tako i na njezinu naklonost visokoj književnosti, koju ne želi odbaciti, nego postaviti u kontekst svakodnevnog života, što je bliže tradiciji modernizma. S druge strane materina je preuzeta iz lokalnog žargona, direktno iz psovke, pri čemu je namjera autorice ironijski se poigrati s motivom nađenim (doslovno) na cesti i izvrnuti mu konvencionalno značenje, što je bliže konvencijama postmodernizma.
Na istom tragu razlikuju se i teme samih djela. U Jezeru svjedočimo žalovanju protagonistice za preminulim ocem, što je krajnje ozbiljna životna faza i velika književna tema. U Materini pratimo junakinju čija mala kćer odlazi na trotjedni ljetni odmor s ocem (i bivšim mužem junakinje), što se ipak čini bliže „malim“ temama iz svakodnevice. Naposljetku razlikuje se i forma. U oba su djela pripovjedačice ujedno i protagonistkinje, no Brnardić izlaže svoje djelo kroz prozne fragmente koji se mogu opisati kao slobodna kombinacija dnevničkih zapisa, pripovjednih crtica i poetske meditacije, dok Kolanović ima vremenski i prostorno zaokružen okvir radnje unutar kojeg pratimo živ, nepredvidljiv, ali pripovjedno dosljedan tok svijesti junakinje.
Gdje se onda dodiruju ove dvije knjige? Rekao bih da se oba djela posredno i na svoj način bave osobnom krizom koja nastaje nakon obiteljskog šoka koji je uzdrmao ne samo junakinje, njihove familije i svakodnevicu nego cijeli svijet i sam subjekt u cijelosti. Junakinje su izbačene iz dotadašnjeg života, iz uloga koje su igrale, i osuđene su na potpunu i nelagodnu slobodu prije nego se učvrste u novoj poziciji. To je stanje izrazito teško za pojedinca, ali i prilično zanimljivo za književnost. U toj se točki spajaju ova dva romana koji u međusobno neusporedivim situacijama otvaraju isto pitanje: kako (pre)živjeti?
Blago valovito jezero
U Jezeru je kriza jasno vezana uz proces žalovanja za preminulim ocem, što je dominantna tema o kojoj su već pisale i druge kritike.[1] U uvodnoj napomeni autorica napominje: „Negdje na pola puta pisanja, shvatila sam da više ne vodim dnevnik, nego pokušavam dohvatiti smisao onog što se neposredno odvija.“ (5) No pripovjedačica ubrzo shvaća da je u ovom slučaju hvatanje smisla sizifovski posao, da je pridavanje smisla samo način umirenja patnje i da ono što trenutno prolazi nije moguće reducirati na smisleni izraz. Kako onda jezikom doprijeti do tog iskustva? I do čega se uopće dopire? Zanima li je tko je bio njezin otac? Kakav im je bio odnos i kako se mijenjao s vremenom? Kako joj je otac utjecao na druge odnose? Kako je oblikovao cijeli njezin život i doživljaj svijeta? Kako ju je smrt pogodila? U srži nije neki određeni misterij, nego junakinju zanimaju sva ova pitanja i razna druga, pa se pisanjem prepušta kako različitim temama, tako i senzacijama, sjećanjima i mislima, intuitivno odlučna da svemu pruži prostor i da bude krajnje iskrena oko toga što prolazi. Tako dobivamo knjigu koja je s jedne strane fragmentirana, nelinearna i raspršena, a istovremeno promišljena, bistra i lako prohodna.
Junakinja poseže za svime što joj može pomoći da proživi i izrazi žalovanje. Knjigu čini niz senzacija, emocija, kulturnih referenci, meditacija, ideja i uočenih detalja iz očeva života koji se pretvaraju u metafore i metonimije: „Žalost je tvrda, kockasta, metalna i hladna, pepelna, oštra mirisa, žalost je kutija spajalica, papiri, neraspakirana tinta za printer, dopola popijena bočica pelinkovca koju sam danas našla u pretincu njegova auta i sakrila je rukom, da ne rastužim i mamu.“ (87) Ona tako meandrira između analogija koje su „materijal od kojih je izgrađen naš svijet“ (39) i „čistog zvuka“ duhova koji je „neprevodiv“ i „nemetaforičan“ (41). Njezini motivi dolaze iz prirode, iz svakodnevice, iz tuđih djela (Ernaux, Le Guin, Heti, animator Miyazaki…), iz djetinjstva i adolescencije. Ništa joj nije strano, a sve je podređeno ocu kao središtu teksta.
Otac se tako pojavljuje i kao mladi tata tinejdžerke, i kao starac koji gubi prisebnost, i kao mrtvo tijelo, i kao simbol ljubavi. Pomirena s tim da ga ne može posve rekonstruirati, da on njoj ne može biti drugo nego tata, dopušta si da se njegov lik izdigne nad samim sobom, da ga prepozna i kao nebeski glas „koji se kao brašno prosuo po cijelom svemiru“ (26), i kao dušu u listu stabla, i kao sunce u životu obitelji, i kao tatu jedne djevojčice. Pritom, s obzirom da je on očito i nedvosmisleno bio dobar čovjek i nježan otac, knjiga podsjeća na izokrenut Freudov pristup familiji, pri čemu se sve ljepote mogu vidjeti kao simptomi sretnog obiteljskog odrastanja. Čitateljski dojam toga je pozitivan – bit će da se Tolstojeva mantra s vremenom ipak izlizala pa su nesretne obitelji počele nalikovati jedna na drugu dok se pojava sretne obitelji u književnom djelu pokazuje kao osvježenje.
No, kako smo rekli, ovo nije tek knjiga o ocu, nego o prolasku krize. Žalovanje za ocem počelo je još tijekom njegove bolesti, dok je junakinji postajalo jasno ne samo da tata umire nego da prestaje biti osoba kakav je bio, pri čemu se i sama junakinja pretvara u nekog drugog. Mijenja se i njezin odnos s majkom, jer majka također prolazi svoj proces žalovanja i postaje drugačija prisutnost u životu svoje kćeri. Kako pratimo njenu skrb i brigu za majku, shvaćamo da dolazi do obrtanja ranijih uloga u obitelji. Mijenjaju se i njeni drugi odnosi, kao i način kako ih se sjeća. Knjiga u tom smislu govori o kćeri koja odrasta i prelazi u novu fazu života. U toj fazi otac ne nestaje, nego ostaje trajno prisutan samim svojim odsustvom: „nakon buđenja opažam prazan predio, nešto kao svjetlom prostrijeljenu čistinu u šumi. Odande je iščupan tata kojem više ne znam mjesto. Ali ipak ostaje ta rupa kao dio novog krajolika, rupa koja puno toga znači. Znači da smrt postoji i da je koncem zašivena za bliskost. Znači da postoji i moja smrt i da nije strašna, jer je za nju mjesto stvorio moj roditelj.“(95)
Kako roman napreduje, stječe se dojam da pripovjedačica zrelo i hrabro prolazi kroz težak proces i uspješno izlazi iz njega kao ista, a opet drugačija osoba. U tom smislu knjiga je neočekivano optimistična, ne kao obećanje da će sve biti dobro, nego kao demonstracija da i ono strašno čini sastavni dio ispunjenoga života. Stoga ova knjiga, ma koliko bila fragmentarna, zapravo čini skladnu cjelinu unutar koje se čitatelj osjeća sigurno. To je u neočekivanoj diskrepanciji sa željom koju pripovjedačica iznosi na jednom mjestu, prisjetivši se opasnog sanjkanja s prijateljicom: „Mogle smo slomiti ruku ili vrat, ali preživjele smo. Da nije bilo pogibelji, ne bi bio toliki užitak. (…) Tu pogibeljnu jurnjavu snijegom, s prijateljicom uz koju sam priljubljena, i prepuštanje ishodu, ma kakav bio, priželjkujem i sada, u pisanju.“ (71) Kao čitatelj ipak nisam doživio ovu knjigu kao smrtonosnu avanturu, nego prije kao mirnu šetnju grobljem u ugodnom društvu. Atmosfera je pomalo turobna i nelagodna, ipak smo na groblju, ali zapravo straha nema – znam da nas nikakvi zlodusi neće zaskočiti. U ovom jezeru nema čudovišta.
Spust u materinu
Zato roman Maše Kolanović pruža potpuno suprotno iskustvo – riječ je o opakom pripovjednom slalomu, o snažnoj struji svijesti iz koje se ne možemo izvući čak i kad poželimo skočiti na obalu i spasiti se od strašnog emocionalnog vira. Ne bi se to očekivalo s obzirom da je tema naizgled benignija – trotjedno odsustvo male kćeri sigurno je teško za majku, ali nije baš takav životni udarac da bi se mogao usporediti sa žalovanjem za preminulim ocem. Ili? Roman počinje: „Ima već gotovo sat vremena otkako si otišla sa svojim malim ruksakom u obliku tuljana. Ja ne znam točno gdje sam. Ni na nebu, ni na zemlji, zarobljena negdje između na visokom katu našeg nebodera.“ (9) Tuga i dezorijentiranost ne jenjavaju kroz roman, što se jasno može razumjeti kao znak majčinske privrženosti, ali i kao infantilni osjećaj napuštenosti, kao da je i majka djevojčica, o kojoj skrbi njezina kćer.
Roman je ispripovijedan u drugom licu, kao direktno obraćanje kćeri, idealnoj i žalosno odsutnoj sugovornici, a diskurs djetinjastog razgovora zapravo podržava perspektivu junakinje. Ona je hipersenzibilna osoba, koja će osjetiti svaki podražaj, prebrati svaku uspomenu, u hipu smisliti neku jezičnu asocijaciju i naglavce skočiti u njenom smjeru, što joj razigrani, ubrzani diskurs lako omogućuje. S druge strane maštovitost i blagost djetinjeg govora štite je od vanjskog svijeta, odnosno od teških briga koje će putem susresti i na tren znatiželjno promotriti da bi potom odjurila dalje. Dok je kod Ane Brnardić pripovijedanje staloženo i jasno posvećeno tome da se tekstom dopre do dubine iskustva, u Materini junakinja rapidno skače s teme na temu, s realnosti na imaginaciju, muti im granice i odbija se uloviti u trapulu analitičkog uma. Postaje nam jasno da se prava priča odvija ispod frenetične površine teksta.
Već i tzv. „površina“ fascinantno izokreće uobičajenu perspektivu i otvara nam priliku da djetinjom jednostavnošću bistro vidimo strahote oko nas, da bismo odmah potom skrenuli pogled: „O, taj nježni i krhki popis djece iz tvojega razreda, tko je s kime plus i plus u sreći koja je mlada nesreća, popis koji se pri malo jačem vjetru može otrgnuti iz notesa i odletjeti u nebo kao još jedan popis mrtvih u Palestini gdje je toliko djece pobijeno da svakome od njih ti i ja idemo na sprovod dan po dan, hodale bismo sprovodima nas dvije pedeset i dvije godine i ulazile duboko u vrijeme sve do naših penzija. (…) Kako su samo okrutni ti brojevi, ne želim ih ni zamišljati. Žele umrijeti zbog rata, mraviću. Žele smrt zbog smrti, a nisu ni počela živjeti. Nisu prohodala ni milimetar. O, mravići svih zemalja, ta mora biti i nečeg lijepog!“ (51–52) Nije nam se ni smirio grč u želucu, a kroz iduću stranicu već smo prešli na biljke, Tamagotchije, dokumentarni film o gljivama, povratak struje u zgradi i sat na frižideru.
No uznemirenost ratovima, ma koliko bila efektno predočena, nije prava priča. Što se krije ispod površine teksta? Ako malo utišamo temeljno obraćanje kćerki, možemo primijetiti da junakinja sva tri tjedna vrijeme provodi u samoći. Redovna komunikacija svodi se na birokratsko natezanje sa šefom i na isprekidane telefonske razgovore s kćerkom. Jedina bitna interakcija odvija se u njenoj imaginaciji, i to redom s ljudima koje ne poznaje, nego tek primjećuje iz svog stana i sama imenuje: sa susjednim bračnim parom Čarobnjakom i Bolesnicom, sa psihički oboljelim Mladićem koji tumara kvartom i urla, a dodajmo tu i kćerkinog zabačenog Tamagotchija. Osim što su ti odnosi izmaštani, zajedničko im je da se vrte oko pitanja skrbi: Čarobnjak se danonoćno brine za teško oboljelu Bolesnicu, Tamagotchi je surogat unuk, a potencijalno nelagodan susret s Mladićem vodi junakinjinoj fantaziji o tome da se Mladića prisvoji, pripitomi i izliječi. Pripovjedačica svuda oko sebe vidi usamljene i napuštene duše za koje se netko treba pobrinuti. Nije teško shvatiti zašto. Junakinja priznaje da se u periodu samoće loše hrani, dio radnje leži pod visokom temperaturom, a u jednom trenu izvrnula je zglob i nemoćno završila na podu kupaonice. Tko je tu da se pobrine za nju?
Tako naziremo tugu koja, kako shvaćamo, nije vezana samo uz to što kćer odlazi na more bez nje, nego što odlazi na more s njezinim bivšim mužem, u kuću u kojoj je i ona ljetovala prije razvoda. U tekstu periodično iskaču osjećaj napuštenosti, prikrivena gorčina što se ljetovanje nastavlja bez nje i tužna zabrinutost za kćerku koju je razvod „raspilio oštrom sabljom napola kao prodavač lubenicu na tržnici, a meni ju je zario u srce“. (123) Kriza je zapravo u neriješenom pitanju kako preživjeti razdvajanje obitelji, kako uspostaviti „naše novo normalno“ (123), kako živjeti dalje, pri čemu se sva tuga i strahovi prepoznaju tek na tren prije nove eskivaže: „U jezgri mojeg bića nagomilava se zastrašujući glomazni otpad. Pretrpljenih povreda, nespretno izrečenih rečenica, nepravdi i boli ovoga svijeta, nezavršenih obaveza, popisa za kupovinu, ručkova za idućih sedam dana, manijaka koji nas mogu zadaviti u haustoru, prometnih nesreća koje nam se mogu dogoditi… Jednog ću dana okončati u imploziji i od mene će na mojoj strani kreveta ostati samo zgarište. Cijeli će svijet onda vidjeti moje porazbacane stravične misli koje utiskujem u sebe do krajnje granice pucanja. (…) O, da mi je samo kap te tvoje lakoće da kao solna kiselina izgrize ovu moju muku i spasi me od otmičara. Ili barem kao Coca-Cola. Kažu da ako preko noći ostaviš zahrđali čavao u boci Coca-Cole, on će do jutra biti čist kao suza.“ (135–136)
U tom smislu, uredno zaokruženi kraj ostavlja nas s otvorenim i ambivalentnim dojmom – nakon tri tjedna kćer se vraća s odmora, svi izmaštani scenariji vode sretnom kraju, sklad se vraća u zajednički stan, a euforija u srce junakinje. Sve se vraća u normalu, iako znamo da novonormale još nema, da kriza nije gotova, da ćemo tek predahnuti prije nastavka spusta. Izmučenost čitanjem i osjećaj anksioznosti na kraju miješaju se s iščekivanjem drugog dijela Materine koji neizbježno slijedi.
Sreća dijalektike
Vidjeli smo kako se romani Ane Brnardić i Maše Kolanović susreću u istoj tematskoj točki, prolaze slične emocije i krize, a pritom se razlikuju u svakom smislu. Čitateljsko iskustvo također se razlikuje, pri čemu sam bespogovorno pratio pouzdanu pripovjedačicu Jezera, dok sam istovremeno znatiželjno pratio i panično pružao otpor pripovjedačici Materine. Pritom, ironično, junakinja A. B. uživala bi u pogibeljnom spustu Materine dok bi junakinju M. K. umirio blag i mudar glas iz Jezera. Zaključimo tekst u užitku u različitosti, u spoznaji što sve književnost može biti i kamo nas može odvesti – samo joj je kriza stalna.
[1] Preporučujem kritiku Nataše Govedić „Raptor, grabljivica, pljačka, smrt“ na portalu Najbolje knjige.