In memoriam Arsen Dedić (1938 - 2015)
ČOVJEK ISPRED VREMENA
Djelovaće neobično da se baš u ovom mediju iskaže, ali zato upravo i treba tu reći. Arsen Dedić, naime, bio je dokaz u svakom smislu, kako je i koliko je neke ljude, neke izrazite individue u ovoj nesretnoj kulturi apsolutno nemoguće staviti u jednu – bilo koju od dvije grupe po čijoj se liniji ovdje […]
Djelovaće neobično da se baš u ovom mediju iskaže, ali zato upravo i treba tu reći. Arsen Dedić, naime, bio je dokaz u svakom smislu, kako je i koliko je neke ljude, neke izrazite individue u ovoj nesretnoj kulturi apsolutno nemoguće staviti u jednu – bilo koju od dvije grupe po čijoj se liniji ovdje sve razgraničava i dijeli.
Moglo se pokušati, i bogami se i pokušavalo: odvojiti ga, recimo, i sasvim neizbježno vo vremja ono, isključiti iz nacionalne kulture, pa poslije i protiv volje same nacionalističke hegemonije, opet ga “primiti” i pretvoriti u nacionalnog umjetnika. Ili – pošto je ovdje malo nevinih – pokušati ga, privatno, kako to rade razni iz nekad konstitucionalnog naroda, “vratiti” na silu pod vlastitu etničku crtu – tamo gdje po porijeklu (a to ovi tvrdokorni gubitnici “znaju” bez i trena sumnje) on “pripada”.
Može se i moglo se sve to. Ali stvari, na nesreću i jednih i drugih, stoje drugačije – svako, makar s mrvom, ma i najmanjom nijansom osjećaja za istinu, svako s najbazičnijim osjećajem za pravedno i stvarno, naprosto zna da bi se već u apriornom hipotetičkom, misaonom pokušaju takvog prisvajanja istoga trena počinilo nasilje nad ovom kompleksnom ličnošću koju smo upravo nepovratno izgubili.
Odredimo se i ovdje još dalje: ovakva nemogućnost odvajanja/prisvajanja/asimilacije/”vraćanja” nije nešto što se onda automatski može širiti na svakoga i sve kao pravilo. Ima i bilo je ljudi i pojava koji su, kakvim god putevima, historijskim, kulturnim i privatnim, relativno lako bili i jesu svedljivi na pripadnost jednoj od kultura ili etnija ovih (trajno eufemistički zvanih) “prostora” i u tome često nije bilo loših konotacija. Iako često, da se ne šalimo, i jest. No vrsta otpora samog djela, opusa, pa tek onda i konkretnog stvarajućeg subjekta da se prikloni i svrsta u samo jednu od kategorija kojom operiraju kulture u kojima pitanje etničke i nacionalne pripadnosti per definitionemrezultira nasiljem, umnim ili fizičkim, nad pojedincem i nad njegovim izborima najprije, odbijanje pristajanja da se bude samo jednou kulturi i ideologiji maligne i uništavateljske isključi-vosti, sve to Arsenu Dediču bilo je upravo prirođeno, teklo spontano sa njegove kulturne i umjetničke širine – a da to odbijanje – unatoč uskosti ovih što zlobno i zlonamjerno mrmljaju kako se on “odrekao svoga” ili se toga čak “stidio” – nije oduzimalo ništa od svih, redom traumatskih, pripadnosti koje je u sebi nosio naš najveći šansonjer uopće. Samo skučeni i zli, primitivni i nedobronamjerni nisu u stanju da to vide.
A to da je u jednom trenutku sam autor spustio glavu da bi je sačuvao u historijskom, ubilačkom nevremenu – u ime onoga što nam je ostavio u nasljedstvo, u amanet, trebalo bi biti blagonakloniji, imati sada na rastanku više razumijevanja i za te i takve izbore.
Umori se čovjek brzo (pa sve brže nekako, čini se) od ovoga natezanja špage s te dvije stalne strane podjela. I naljuti se odmah jer, za razliku od sretnijih zemalja, sada umjesto da se tuguje za velikim umjetnikom, ovdje se i u in memoriamima mora određivati spram te vječne i daveće uskosti podjela.
Utjeha (ako je to i ako je ima), možda je, kao i inače, jedino u nadi: da će jednoga dana i Arsenu pripasti ono što pripada velikim umjetnicima. Da će jednoga dana zlosti i mržnja stati a ostati jedino važno: pjesme, stihovi, i pjevani i napisani, melodije i harmonije, pjesmarica po kojoj toliki od nas žive ili uče živjeti, mnogo decenija već evo. Možda će se tada tek moći napisati i ovi, “obični”, biografski podaci:
“Arsenije Dedić, sin Milutinov, rođen u Šibeniku 28.jula 1938. – umro u Zagrebu, 17. avgusta 2015. Najveći hrvatski i jugoslavenski kantautor”. Samo onoga dana kad ovako sročen i pročitan podatak, umjesto stisnutih očiju i iskrivljenih, zgrčenih usta, bude izazvao osjećaj lišen svake
primisli – ovdje će biti sreće. Tome budućem vremenu, makar i utopijskom, učile su me i učile su nas Arsenove pjesme. One su naime već odavno tamo – mi kasnimo.