Dosje Stepinac. Znanstvenici o incijativi da se Stepinca proglasi svetim

STEPINAC I SRBI U HRVATSKOJ

Decembar 2015

post image

Očito se nastoji još jednom dobiti međunarodna potvrda za Hrvatsku bez Srba, komunista i Jugoslavena. Zato se napred istura Stepinac, čovjek koji se je sa svima njima sukobljavao iz uvjerenja i posmrtno ostvario jednu vrstu trijumfa

 

Autor ovog teksta sigurno nije bio jedini koji je u hrabroj odluci Pape Franje, kad je kauzu za proglašenje svetim Alojzija Stepinca, izložio i mišljenju i stavu Srpske pravoslavne crkve, nije bio jedini koji je u tome vidio izraz snage Svete stolice, i vještine da se suoči sa problemima ovog svijeta. Ali se isto tako bilo lako dosjetiti, da s ovu stranu Jadrana, neće svi razumjeti ni odobriti takvu širinu pogleda. Zato je odluka Hrvatskog katoličkog sveučilišta da organizuje „Znanstveni skup: Nadbiskup Stepinac i Srbi u Hrvatskoj u kontekstu Drugog svjetskog rata i poraća“, bila hrabra i izazovna. Pokazaće se kasnije i da je domaćin, rektor HKS Željko Tanjić, bio organizacijski i ljudski uvjerljiv i korektan.

Našu pažnju je privukla činjenica da se uopšte u Hrvatskoj, a van manjinskih institucija, organizuje skup o ovdašnjim Srbima i da je to istaknuto već u naslovu. Dobro, motivi su unapred jasni, ali nema ih smisla unapred prigovarati. Obećavajući je djelovao i poziv i dolazak dvoje srpskih historičara, Radmile Radić iz Instituta za noviju istoriju Srbije i Milana Koljanina iz Instituta za srpsku istoriju. Njih je, kao historičare i istraživače, zamolio da dođu, Mitropolit Porfirije.

Sve učesnike je u predvorju dočekala izložba karikatura i dokumenata o Stepincu. Karikatura iz poratnog vremena, koje su svojom oštrinom i unisonošću pretvorene u optužnicu vremenu i snagama koje su sudile nadbiskupu. Jasno je svakom ko je to vidio i ko je tu došao da je duhovna pozicija izložbe, pretpostavljena svetost. Uskoro potom uvjerićemo se da je to zadaća i „znanstvenog skupa“. Polaziće se od toga da je stvar gotova i dokazana, samo treba ukloniti ovu neprijatnu smetnju koja je došla sa neočekivane strane. To je bilo i jako raspoloženje prisutne publike u kojoj je bilo mnogo poznatih imena sa desne strane javne scene. Publika će se držati uglavnom korektno, demonstrirajući svoja raspoloženja samo snagom aplauza, od suzdržanog tapšanja sa nešto gunđanja za Radmilu Radić, do ovacija za Miroslava Akmadžu.

Što se pričalo na samom skupu? Osnovnu mjeru je u uvodnom izlaganju odredio kardinal Bozanić, rekavši za Stepinca da je, ni manje ni više, „primjer nasljedovanja Isusa Krista“ i pozvavši se na čuvenu izjavu prethodnikovu; „savjest mi je čista“, što govori o odsustvu pokušaja da se izvana pogleda ograda oko institucije kojoj pripada. Uvodno historijsko izlaganje dao je Ivica Šute sa Filozofskog fakulteta, korektan pregled hrvatske povijesti, tzv. „hrvatski pogled“. Naglasio je diskusije oko konkordata i suprotstavljanje SPC-a, a za ustašku politiku terora, hrabro je ustvrdio da je preuzeta od nacista!

Tomislav Anić sa HKS-a, govorio je o stvaranju mita o nadbiskupu Stepincu nakon 1945., odnosno, tako je pisalo o programu i to je dobro odabrana tema za neki budući rad, a ovaj put autor je govorio o našem komunizmu, „vjernoj kopiji sovjetskog modela“ i agitpropu kao centru kampanje protiv crkve. Mario Jareb iz Hrvatskog insituta za povijest je prikupio i bez naročitog truda oko osmišljavanja gradiva, izložio sve epizode Stepinčevog distanciranja i razlikovanja u odnosu na Pavelića i režim.

Miroslava Akmadžu je zapala uloga da govori poslije srpskih historičara. Pojadao se prisutnima kako je i Tito u svoje vrijeme vodio računa o mišljenju i stavu SPC-a kad je govorio o katoličanstvu, a evo, i danas se pita SPC kod kanonizacije Stepinca. On tvrdi da je kampanja protiv Stepinca koju vodi SPC, politička, da nema vjerske argumente i da je rezultat protivljenja bilo kakvoj hrvatskoj državi. Nije do biskupa da jurišaju i ratuju, kaže Akmadža. Jure Krišto je govorio o „državnom programu vjerskih prijelaza“, nastojeći ovim eufemizmom pridonijeti smirivanju napete situacije. On je polemizirao sa Slavkom Goldštajnom i njegovim nastupom na HTV-u, veče ranije.

Mario Kevo sa HKS-a, napravio je uvod u završni dio skupa. Valjda uplašen da ne bi nadbiskup ispao nekakav humanista opšteg tipa, on je izgovorio i sljedeću rečenicu: „On se nije brinuo samo za židovsku, samo za srpsku djecu, on se brinuo i za hrvatsku djecu.“ U nastavku je ipak, s pravom, naglasio ulogu Karitasa zagrebačke nadbiskupije u pomaganju onima kojima je pomoć bila najpotrebnija. Robin Haris je govoreći o motivima Stepinčevih neprijatelja, proglasio komunizam utjelovljenom laži, a ovdašnjim arhitektom laži, KPJ. Postulatom kauze za proglašenje svetim, mons. Jurju Batelji, pripala je čast da stavi akcenat. Rekao je da postulatura ima prikupljeno 40.000 dokumenata kao dokaz svetosti, i da se „Papa Franjo ne mora bojati što se tiče dokumentacije“. Doduše, dodao je, kao u igri skrivača, da dokumenti moraju ostati tajna, sve dok posao oko proglašenja ne bude priveden kraju. Govorio je o Marku Vidakoviću (vidjeti Ljetopis SKD „Prosvjeta“ sv. XVII) do danas jedinom svjedoku u Stepinčevu korist iz srpskih redova, o Emilijanu Marinoviću, kasnije episkopu pakračkom, koji je kao paroh molio Stepinca da odobri da skupina njegovih vjernika pređe u katoličanstvo i tako spasi život. On nije ni krio navijačko raspoloženje, svađao se sa neistomišljenicima, animirao publiku, pozivao je da aplaudira Harisu, osjećalo se da poznaje on nju i ona njega.

U međuvremenu su govorili i Srbi. Hladno. ono što su znali o temi, ne praveći kompromise sa sredinom u koju su došli.

Nesporazum je bio lako vidljiv i čitljiv. Domaće znanosti tu nije bilo mnogo, bilo je viška uvjerenja i opredjeljenja, čekalo se kako će se postaviti “druga strana”, da se vidi koliki je i u čemu je uopšte problem. Naime, Stepinac za veliku većinu prisutnih već jeste svetac. To nam je za večerom i teoretski obrazlagao ugledni hrvatski arheolog i diplomata; kaže da teološki autoriteti u Vatikanu ne nalaze bitne razlike između “statusa” blaženika i svetosti. Ali na stranu teorija. Ovdje se željelo i formalno posvetiti baš ono što je najspornije, posvećuje se hrvatska povijest XX vijeka, onakva kakva je bila, u krajnjoj instanci posvećuju sami sebe oni koji guraju Stepinca. Nastoji se još jednom dobiti međunarodna potvrda za Hrvatsku bez Srba, komunista i Jugoslavena. Zato se napred istura čovjek koji se je sa svima njima sukobljavao iz uvjerenja i posmrtno ostvario jednu vrstu trijumfa.

Životni put i sudbina Alojzija Stepinca zaista predstavljaju važan nerv u hrvatskom političkom i društvenom organizmu sredinom prošlog stoljeća. Od trenutka pojavljivanja na javnoj sceni, od imenovanja za koadjutora nadbiskupu Baueru, pa do prerane smrti (1898-1960) predano je radio na jedinstvu rada i sudbine svoje crkve i svog naroda, i u tome je potpuno uspio. Degenerativne procese u političkom životu prve Jugoslavije intenzivno je proživljavao i kao Hrvat i kao katolik. Nije imao snagu ni širinu da prepozna totalitarne tendencije u tadašnjem hrvatskom nacionalnom pokretu, nego ih usvajao i promicao. Njegov stav 1941. godine bio je samo logičan nastavak tih vrijednosti i zacrtanog puta. U paleti beskrajnih mogućnosti da se pomogne stradalnicima u Pavelićevoj državi, neke je i on koristio i to mu se danas mora priznati i to njegovi zagovornici s pravom ističu. Autor ovog teksta je više puta razgovarao sa pok. Slobodanom Mileusnićem, direktorom muzeja i značajnim autoritetom za historiju SPC-a, koji je bio čvrst u uvjerenju da srpska Crkva mora priznati ono dobro što je u spašavanju naroda činila i nesretna “Hrvatska pravoslavna crkva”. (Jedan od onih koji su primali pomoć bio je i stari “veleizdajnik”, paroh Stipanski Nikola Milić, koji je rat preživio u Karlovcu).

Poslije rata, koji je za njega i njegove završio katastrofalno, Stepinac zatvoren za društvene procese a samouvjeren, hrabro je branio svoju izvornu poziciju, odlučio se za put mučeništva, a traženje izlaza na zemlji prepustio Šeperu i kasnije Kuhariću. Da se nose sa don Kusijanovićem i Zlatkom Fridom. Proces beatifikacije je krenuo odmah poslije smrti. Brojni arhivski dokumenti to svjedoče, podudarni su bili interesi Vatikana i biskupa u zemlji i više nego što je to bila zapovjedna vertikala. Nisu vrijedila upozorenja, a bilo ih je. Tako je, na primjer, 11. maja 1964. godine sveštenik iz Varaždinskih toplica, Jovica Nikolić, u svojstvu izvještača Udruženja za probleme sjedinjenja crkava, posjetio đakovačku biskupiju, biskupa Bauerlejna, njegovog vikara Šverera i tajnika Ćirila Kosa. U svom izvještaju Komisiji za vjerska pitanja, prisutni sveštenik iz Osijeka, Samardžija, kazuje: “Nikolić je Švereru prigovorio zbog toga što suviše ističu Stepinca, jer da su Srbi prema tome s obzirom na ulogu Stepinca neraspoloženi i neka čekaju sa njegovom beatifikacijom barem sto godina, dok se ove stvari ne zaborave. Šverer je odgovorio da je Stepinac jako popularan u Zagorju zbog svog isposničkog života. Nikolić je također prigovorio i nešto u vezi sa Piom XII zbog njegove suradnje sa silama Osovine…”

Komunizam je mrzio i kao ideologiju i kao politiku, slutio je njegovu sigurnu propast i čekao je. Meštroviću je pisao: “Ja vjerovatno neću doživjeti slom komunizma u svijetu, radi skrhanog zdravlja. Ali sam apsolutno siguran u taj slom. Štogod se gradi protiv naravi, kako ju je Bog stvorio i ustanovio, mora se srušiti unutarnjom nuždom…” Po svemu što je uradio, nije imao moralno pravo da sudi ovako s visoka, ali opšti tok događaja dao mu je za pravo.

Kad neko napiše jednog dana, a to sigurno neće biti niko od učesnika ovog skupa, intelektualno i politički poštenu i beskompromisnu biografiju Alojzija Stepinca, biće to važna knjiga za hrvatsku kulturu. U ovom trenutku i ovim povodom, na Srbima je da kažu što misle i znaju, jer je predloženi blaženik bio javni radnik na prostoru koji se ticao sudbine obadva naroda, da to kažu, i onda da prepuste hrvatskim katolicima, da sami sebi biraju sveca, po svom liku i podobiju.

Još jednom na kraju treba odati priznanje organizatorima. Kardinali Bozanić i Puljić su mirno saslušali izlaganje srpskih historičara sjedeći u prvom redu. Dogovorena je promocija zbornika tekstova u Zagrebu i Beogradu. Ljestvica za organizaciju srodnih situacija je ipak značajno podignuta. Neka bi to bio trajan rezultat ovog skupa.