Časopis Prosvjeta

Jagoda Kaloper: Bulevar sumraka, 8.12.2015. – 8.1.2016., NO galerija, MSU, Zagreb

ZVIJEZDA S POKRIĆEM

PIŠE: Željko Luketić

Decembar 2015

Opasnost u praksama poput ove Jagode Kaloper je da često mogu kao referenca na vlastiti život, djelovanje i umjetnost biti umjetnički nepotkrijepljene, da ih smatramo fabriciranim medijskim pokrovom koji proizvodi medijske zvijezde bez pokrića. U ovom slučaju pokrića je toliko da je posao svođenja jednog života koji je work in progress, a koji gleda na sebe unazad i to reflektira unaprijed i u danas, izuzetno zahtjevan

 

– Vaša cimerka opet vrši polno opštenje!

– Ma gledajte svoja posla.

– Gledam. Nego vidim ja, belasaju se guzovi.

– Šta to vas briga?

– Brinem da se mladež ne istroši.

– Sloboda i ljubav se ne mogu potrošiti gospođo… Apstinencija je nezdrava, neljudska, nepravilna i što je najvažnije, kontrarevolucionarna!

(W.R. Misterije organizma, Dušan Makavejev, 1971.)

 

Ovaj razgovor o raspojasanoj i slobodnoj mladeži odvijao se u jednoj sceni najintrigantnijeg mjesta jugoslavenskog filmskog modernizma 1971. godine. Mlada komunistkinja Milena, inače marna pratiteljica psihoanalitičkih i seksoloških učenja Wilhelma Reicha branila je u tome dijalogu svoju kolegicu Jagodu od nazadnih i dakako, kontrarevolucionarnih napada. Jer što je Milena teoretski uobličavala, Jagoda je u kultnoj uspješnici Dušana Makavejeva provodila u praksi. Teorija i praksa samoupravnog socijalizma, ozloglašeni TIPSS iz Šuvarovih klupa, dobila je tako, vrlo namjerno, i status nove umjetničke prakse, avangardni emancipacijski atribut izvan povijesnih avangardi, ali moguće i neki budući most između označitelja i označenog.

Kako je u Hrvatskoj riječ most trenutno u značenjskom statusu viralne pošasti kojom se obogaćuje život društvenih mreža, recimo da su Milena, Jagoda, Dušan, ali i Wilhelm, onaj dio filmskog prekarijata koji s lakoćom povezuje mnoštvo različitih konotacija: zvijezdu kao simbol komunizma, zvijezdu kao simbol hollywoodskog uspjeha i zvijezdu kao nedovršeni pentagram. Koincidirajuće ili ne, upravo ovih dana još jedan umjetnik svodi svoje djelovanje na zvijezdu, samo što je ona Blackstar. David Bowie više ne označuje svoje ime, jer ono je postalo također zvijezda.

Zvijezda Jagode Kaloper, međutim, na izložbi Bulevar sumraka u NO galeriji zagrebačkog Muzeja suvremene umjetnosti, zadržava i svoju geometrijsku funkciju. Ona je doslovni Pinkstar. Jagoda iz filma W.R. Misterije organizma, kao lik koji utjelovljuje praksu, djelomični je prethodnik i stvarne Jagode, ovaj puta Kaloper, intermedijske umjetnice koja je poput Bowiea došla do statusa da njen rad u zrelim godinama markira najprije autoreferencijalnost. A zatim i sve ostalo. Opasnost u ovakvim praksama često može biti da referenca na vlastiti život, djelovanje i umjetnost bude umjetnički nepotkrijepljena, da ju smatramo fabriciranim medijskim pokrovom koji proizvodi medijske zvijezde bez pokrića.

 

 

No, u slučaju Jagode Kaloper,  pokrića je toliko da je posao svođenja jednog života koji je work in progress, a koji gleda na sebe unazad i to reflektira unaprijed i u danas, izuzetno zahtjevan. Skupnim snagama Pinkstara, kustosica Leila Topić i multimedijska umjetnica Jagoda Kaloper odabrale su u pentagram na podu NO galerije upisati,  a tako ga i povezati, nekoliko bitnih točaka iz lika i djela, definirajući ga kao svojevrsni Her Story. Krakovi zvijezde samo naizgled su hladne simetrije: Obitelj (1974.-2015.), Oblikovanje (1975.-2015.), film Žena u ogledalu (2011.), Izložbe (1970.-2014.) i Razgovori (1989.-2013.). Zidove oko zvijezde, odnosno oko tematskih cjelina koje čine jedno sjecište života Jagode Kaloper, dopunjuju dimenzionirane projekcije novih snimaka, svojevrsni found footage iz vlastite arhive.

Kako je dio filmova, televizijskih reportaža, gostovanja u javnome prostoru, ali i video zapisa umjetničina djelovanja gotovo matematički strukturiran, dok je dio radova u nastanku obilježen slobodnom formom galerijske ambijentacije, jasna je slijednost Kaloperine buduće prakse – ništa od prikazanoga neće ostati u toj formi, jer se ovaj rad ali i postav prilagođavaju pitanjima koja artistica postavlja i sebi i drugima. Fokusirajući pojam slave, Hollywooda i društveno doživljenog uspjeha, ona se pita je li što propustila odbijanjem svoga ulaska u žrvanj filmskog star-sistema. I sama vrlo brzo u krakovima zvijezde nudi odgovor, definirajući ga svojim djelovanjem (di-zajn, oblikovanje, umjetnost), ali i privatnim životom (obitelj).

 

 

‘Ne, nimalo mi nije žao što nisam postala filmska zvijezda’, kao da u mješavini zvukova svih tih video zapisa puštenih istovremeno tvrdi u svoj odabir sigurna Kaloper. U popratnome deplijanu izložbe dodaje: ‘Da nisam ostala (ovdje), nikad ne bih postala ono što jesam’. Ipak, svoju zvijezdu kao mogući simbol komunizma Jagoda još uvijek drži u osobnome arhivu, iako se taj motiv za umjetnicu – čiji je dizajn monografije Lenjin (1983.) nagrađen, a filmski status sve samo ne kontrarevolucionaran – sluti kao gotovo prirodan.  Slavnoga psihoanalitičara koji je zagovarao slobodu i posvemašnju neapstinenciju Kaloper je već dotakla u svome prethodnom konceptu Što se dogodilo Wilhelmu Reichu? (Galerija SC, 2013.). Možda će upravo budućnost donijeti savršenu dispoziciju za promatranje komunističke zvijezde i transformaciju Pinkstara u Redstar. Hrvatska politika i društvena zbilja Jagodi se nude na pladnju, kao radnice užitka na postkolonijalnom  Sunset Boulevardu.

Je li zato Jagoda Kaloper ovaj svoj koncept nazvala Bulevar sumraka? Naravno, ne. Umjetnica koja će povjesničaru Danielu Rafaeliću u pokazanoj arhivi skoro pa majčinski reći ‘Slatki ste!’, a odmah potom montažnim rezom gostovati u Daminom gambitu Elizabete Gojan, dok ju na suprotnome kraku čekaju Lisice Krste Papića (1969.) s aureolom protolezbijskog pionira hrvatske kinematografije,  očito ima duha i za humornija propitivanja osobne pozicije. Naime, referenca na klasik Billy Wildera uključuje fabulu o ocvaloj zvijezdi nijemoga filma Normi Desmond koja se ne može pomiriti činjenicom da više nije zvijezda. Norma tako u svojoj osobnoj psihozi planira veliki, trijumfalni povratak, ponire u svijet pomaknute stvarnosti, dok joj se pišu lažna pisma obožavatelja i tako hrani ultimativna iluzija o svome liku.

 

 

Ovdje u priču, ali onu galerijsku i umjetničku Jagode Kaloper ulaze ogledala i njen odnos sa vlastitim odrazom, odrazom kojeg bilježi i snima kamerom, kao u svome dokumentarno-eksperimentalnom kolažu Iza ogledala, kasnije preimenovanom u Žena u ogledalu (2011.). Nemali uspjeh ovog filma, od Zagreb film festivala do Dana hrvatskog filma i otkupa u stalnu zbirku Muzeja suvremene umjetnosti, može se zahvaliti i jasnoćom kojom živo povezuje naoko teška teorijska pitanja. Stavljajući u suodnos inserte iz vlastite filmografije, percepcije likova, njihove ženskosti i statusa u društvu, Kaloper ih simbolički kontrastira osobnim umjetničkim progresom. Još je 1934. godine John Dewey u svome tekstu Art as Experience naglasio kako je iznad same fizičke manifestacije umjetničkog objekta bitnija ona odrednica iskustva stvaranja, jer je upravo iskustvo ono što mijenja nečiji život. Kaloperina umjetnost zato i jest prividno nezavršena kao kontinuirano umjetničko djelovanje kojemu rezultat nije objekt, nego glagol činjenja i artističke mijene. (‘Sloboda i ljubav se ne mogu potrošiti.’)

Podatnost ovakvoga djelovanja na primjeru opusa Jagode Kaloper nije samo proizvod temeljne promjene očišta u suvremenoj umjetnosti, njegovog izmještanja iz tehnike, zanata i ‘obrta’ u proces i značenje, ali i akciju i reakciju, nego svoj zamah može zahvaliti i transformacijom same tehnologije filmskog, odnosno video zapisa. Ono što je 60-tih i 70-tih značila vrpca od 8mm ili 16mm, danas je prispodobiva i demokratična digitalna kamera, prizor koje je (u ogledalu, dakako) za umjetnicu Bulevara sumraka amblematski. Sličan je odnos prema autoreferencijalnosti videa imao i Ante Babaja, kada je 2007. snimio film Dobro jutro, koji je, nažalost, postao i njegov posljednji zapis. Kaloper pak, u takvu video-biografiju unosi važan pojam identiteta, suprotstavljajući sebe kao konstrukciju (uglavnom iz svijeta filma i medija) i sebe kao subjekt analitike. Samo u takvom suodnosu mogu se na istome prostoru naći junakinje Ključa (1965.), Ponedjeljka ili utorka (1966.), Kuće (1975.) ili Mondo Boba (1977.) zajedno sa Jagodom dizajnericom, Jagodom koja ilustrira Tonkicu Palonkicu ili Jagodom koja snima svoju kćer.

‘Kamera mi je kao nož kojim gulim luk – sebe, sloj po sloj, suze više ne teku, ali je ostao gorak okus i osmijeh naravno’, kaže umjetnica, a citira je teoretičarka umjetnosti Leonida Kovač u knjizi Jagoda Kaloper: U zrcalu kulturalnog ekrana (Hrvatski filmski savez, 2013.) ističući činjenicu kako žene donedavno nisu ni imale pravo na autobiografiju, čemu se junakinja ove izložbe borbeno i svjesno odupire.  Sve ovo zajedno nije međutim tek i sâmo autobiografija, zapravo, a slaže se sa time i Leonida Kovač, ona to uopće nije. Kaloper naime u srži svog djelovanja zadržava preokupaciju odnosom spektakularnog i egzistencijalnog tijela, onog percipiranog, izmišljenog i stvarnog. Tako će, zasigurno, i ostati.

‘Kad vidim bore u ogledalu, pomislim na svoju kćer Anu i ništa mi ne smeta, osjećam se važno kao majka. Pa onda još pomislim kako ću sutra biti u česticama zraka i kako je i ovo fantastično. Uvijek sam mislila da je najčudesnija stvar to što sam se uopće pojavila na ovom svijetu.’ (Jutarnji list, 2011.)