Rasprave o notornom (10)
ADMIRAL
Novembar 2016
Na sastanku na koji su otišli Praljak i Vuco, Parmač je inzistirao da kip, visok dva metra, po svaku cijenu mora imati pokretnu donju čeljust kako bi iz ugrađenog magnetofona neprekidno odjekivale one neustrašive parole koje je Filipović uzvikivao pod vješalima u Valjevu!
Za Stanka Parmača ja sam, logično, oduvijek bio prvenstveno (ili čak isključivo) sin Mate Babića. Šta bi drugo bio jedan mlad momčić za starog vuka, admirala koji je prošao kroz tolike bure u svom burnom životu? O literaturi, kojom sam se bavio, on nije imao nikakvo mišljenje, a ako ga je (mišljenja) i bilo, svakako je bilo loše. Uostalom, o mojoj literaturi je loše mišljenje, konzekventno i radikalno, imala čak i moja majka, neusporedivo obrazovanija od ovog sina Neretve. Ali, o Parmačevom odnosu prema umjetnosti općenito nešto kasnije, tj. na kraju…
Kad je umirao, u Zagrebu, u bolnici na Rebru, posjećivali su ga Stipe Šuvar i Milorad Viskić, kao mlađi ljudi iz našeg kraja. Jedan od njih ispričao mi je kako je admiral na samrti izjavio da je samo prema jednom čovjeku u svom životu bio nepravedan. Prema mome ocu, svom susjedu iz Podgradine kod Opuzena. I još mi je preneseno kako je rekao da se meni to i kaže. Valjda nije htio (ukoliko je sve to istina) da ostavlja iza sebe bilo kakve dugove. Nije me pozvao u bolnicu, a ja ne idem tamo gdje me ne zovu.
Moja majka je živa, ali više ništa neće napisati jer ju je pamćenje napustilo. Stigla je sročiti svega dvije stvari: zbornik o poginulim partizanima i žrtvama fašističkog terora iz doline Neretve u ratu 1941- 45. godine (što je objavila, kao zbirku dokumenata, boračka organizacija Metkovića prije dvadesetak godina) i rukopis o sudbini naše familije, neku vrstu svoje i tatine biografije. U tom opsežnom tekstu i Parmač ima svoje mjesto jer je, po majčinom mišljenju, to na svoj način zaslužio. Nije pretjerivanje ako se kaže da je čitav moj život određen dobrim dijelom upravo tom epizodom. Da nije bilo neretvanskog “slučaja” ranih pedesetih godina možda nikad sestre i ja ne bismo vidjeli Mostar niti bi očev grob bio na groblju na Šoinovcu.
Elem, za razliku od Parmača, koji je ratovao zajedno s Ličanima, moji su rat proveli uglavnom u Neretvi (mi to tako kažemo), odnosno na Biokovu. Ustaše su ih hapsile na Slivnu, bili su u zatvoru u Dubrovniku (o čemu ćemo nešto više u bilješkama o Milanu Milišiću i Mirku Praljku), a tati se sudilo u Mostaru gdje su mu, prethodno, protjerali roditelje, mog djeda i baku.
Desetak godina iza rata, svi će se protagonisti ove priče ponovno sresti u Metkoviću, u vremenima prije Jambe, tajkuna i Petrova iz “Mosta”. Admiral se vratio iz SSSR-a, sa školovanja u Moskvi gdje je, prvi od svih naših ljudi tamo, vrlo hrabro podržao Tita u sukobu sa Staljinom. Moji su, po partijskom zadatku (ali i dobrovoljno!), napustili Zagreb i vilu na Ksaveru da bi se skrasili u dalmatinskoj vukojebini u kojoj se od muzike čuo samo žablji kreket. I još su u stan primili tek vjenčane Milorada (Viskića) i Vojnu (Mimicu). Danas je sve to, naravno, neshvatljivo, ali zar se tada jedan sekretar komiteta (moj otac) mogao drukčije ponašati prema “mlađim kadrovima”? Jer je Milorad vodio SKOJ. Ali, preskočimo nebitno i vratimo se Parmaču. On to, kako smo rekli, svakako zaslužuje.
Došli su na red čuveni izbori za saveznog narodnog poslanika u neretvanskom kraju 1954. ili 1955. godine. Po direktivi Bakarića, komitet u Metkoviću, na čelu s mojim ocem, podržava kandidaturu Ante Raosa. S druge strane, pojavljuje se samoinicijativno kao samostalni i nezavisni protukandidat, upravo demobilizirani i umirovljeni admiral, narodni heroj Stanko Parmač, rodom iz Opuzena! Gdje toga još u tadašnjoj Jugoslaviji ima? Doduše, Parmač uvažava od autoriteta na ovome svijetu jedino Tita, svog vrhovnog komandanta, dok o kompletnom Centralnom komitetu Hrvatske (i Bakariću) nema neko naročito mišljenje. Da ne kažem kako ih ne uvažava ni malo ili nešto još i gore.
Počinje bitka, koju Partija zasigurno ne bi dobila, da se admiral nije sam uništio. O tom događaju sam pisao prvi put u pjesmi “Sva naša slava”, objavljenoj najprvo kod Marijana Matkovića u Akademijinom “Forumu”. U pjesmi stoji da je Parmač na predizbornom mitingu u Metkoviću poručio okupljenoj masi, dakle svojim potencijalnim glasačima, kako pola njih ne bi bilo živo da je njegova divizija tuda prošla za vrijeme rata, desetak godina ranije! Logično je da glasači nisu podržali kandidata, koji im je obećavao smrt. Neka netko kaže da Partija nije demokratski pobjeđivala na demokratskim izborima! Samo treba imati sreće s protukandidatom, s opozicijom. Ne moraš ti biti toliko dobar koliko protivnik mora biti loš – u tome je tajna.
Na pjesmi su mi zamjerili mnogi, među ostalima i Jure Kaštelan, dok mi je Šuvar pokazao neko protestno pismo (protiv mene, naravno) upućeno iz Dalmacije ili njemu ili CeKau, svejedno. Međutim, Mojmir (Miličević, moj očuh) i mama su smatrali da sam rekao istinu.
U svakom slučaju, Parmač je izgubio na izborima, ali je Bakarić morao žrtvovati mog oca (kao 30 godina kasnije Jure Bilić mene) i tako smo otišli u Mostar, u neku vrstu emigracije u kojoj su nakon desetak godina domoroci Džeme Bijedića, na svoj suptilni način, ubili mog oca. O tome se više govori u bilješci o njemu.
Majka je, bez obzira na sve, vrlo predano i privrženo čuvala uspomenu na njega i kad je Parmač negdje sredinom sedamdesetih nešto ružno izjavio (u štampi) o tati, majka je odlučila da ga tuži sudu, zbog klevete. Složio sam se s njenim stavom, tužila ga je i admiral se, nakon mnogo vrdanja, ipak na kraju balade morao na sudu ispričati. Čak su se, koliko se sjećam, i pomirili, bar donekle.
U majčinom rukopisu, kog bi također trebalo objaviti, spominju se Parmačeve sluge: Mirko Dragović, Ante Deak i još neki. Ali zar to nisu tempi passati? Kad sam prije 2-3 godine pitao majku da mi objasni kako je moguće da Tuđman na izborima 1990. upravo u Metkoviću osvoji rekordno visok postotak glasova (83%) nije mi znala objasniti. Čak mi se učinilo da sam vidio suzu u njenom oku, a kako i ne bi zaplakala? Zbog te stoke je napustila najprvo Beograd, zatim se potucala po brdima, spiljama i vrletima duge četiri godine, robijala i strahovala, gladovala i biskala uši, napustila Zagreb i vratila se u selendru, razočarala se u bivše drugove i za mužem, kao kučka odšepesala ranjena u Mostar da bi tamo ostala udovica i da bi, nakon svega, ta ista sirotinja i fukara, taj bašibozluk i lumpenproletarijat, koji su ona i njezini (uključujući naravno i Parmača) izvukli iz malarije i sušice (TBC-a) i učinili bogatim, svoje glasove listom dali HDZ-u, domobransko – ustaškoj bratiji, na čelu s Lukom Bebićem, sinom njenog ratnog druga, partizana sa Sutjeske! I ja bih plakao da se tako nešto meni dogodilo, ali ja sam, za razliku od nje, provinciju i sirotinju prezirao i za tu vrstu ranog “komunizma” nikad nikakve ljubavi ni razumijevanja nisam imao.
Ali Parmač… Zaboravismo na glavnog junaka. Kad sam početkom sedamdesetih godina organizirao u Metkoviću jugoslavenski skup mladih pisaca (vidi plakat sa imenima sudionika, koje ni prije ni poslije više nitko nikad i nigdje nije skupio) Parmač nam je priredio ručak u restoranu PIK-a “Neretva”, u Opuzenu. Nismo razgovarali, prepustio sam domaćim organizatorima (lokalnim “aktivistima”) da oni održavaju kontakte s njim. Nisam htio da se na bilo koji način njegov odnos prema mojim roditeljima prenese i na mene. Sjećam se da je ručak protekao u veseloj atmosferi.
Podvalili smo Fiamengu, na tanjuru, ispod ribe, nekoliko pečenih žabljih krakova… Vlado Pavlović, sad već također pokojni, hodao je kao paun. Nije mu bila dovoljna satisfakcija (uručio sam mu službeni poziv bez obzira na otpor lokalnih vlasti zbog njegove podrške Savki i Tripalu), nego je tražio još i dnevnice i putne troškove, a stanovao je u Kuli Norinskoj, pet kilometara uzvodno od Opuzena i nizvodno od Metkovića.
Parmačev odnos prema umjetnosti bolje će se vidjeti na jednom drugom primjeru. Rodio se, naime, u toj istoj Podgradini pored Opuzena, osim admirala i mog oca, još jedan čovjek sa velikim Č. To je Stjepan – Stevan Filipović, onaj narodni heroj koji je pod njemačkim vješalima u Valjevu, u srcu Srbije, neustrašivo klicao uzdignutih ruku i stisnutih šaka. Takvi su nekad bili Dalmatinci.
Bio sam jedan od inicijatora podizanja spomenika Filipoviću u Opuzenu. Progurao sam (jer konkurs nije ništa prema pozivu!) da ga iz/radi Miro Vuco, jedan od “Bijafranaca”, a napisao sam i scenarij za dokumentarni film (režija Slobodan Praljak). Parmač se složio i PIK je odvojio jednu površinu uz autoput gdje je na kraju spomenik i postavljen. Ne znam stoji li i danas ili su ga domoljubi srušili u sklopu akcije rušenja svega partizanskog…
Ali to sad već i nije važno. Urođenici imaju svoje mišljenje o bogovima i herojima. Važno je, bar meni, da je na sastanku na koji su otišli Praljak i Vuco (a ja iz istih razloga nisam) Parmač inzistirao da kip, visok dva metra, po svaku cijenu mora imati pokretnu donju čeljust kako bi iz ugrađenog magnetofona neprekidno odjekivale one neustrašive parole, koje je Filipović uzvikivao pod vješalima u Valjevu! Uzalud su prisutni umjetnici uvjeravali admirala u neoportunost njegovih prijedloga i ideja do kojih nije došao čak ni Andy Warholl. On se, admiral, suprotstavljao Staljinu na planu politike, ali ne i umjetnosti.
Ne sjećam se kako su skršili admiralov otpor. Uglavnom, postavljeni spomenik nije “govorio”, ali to, sad se vidi, možda i nije bilo najbolje rješenje. Barbari su u Opuzen stigli, a admirala i nikog od njegovih više nema.
05. 01. 1999.