Državni intervencionizam zapeo vladi u grlu
AGROKOR KAO PLENKOVIĆEVA SUDBINA
Juni 2018
Željka Markić i njezini obiteljaši krenuli su u referendumsko rušenje Plenkovića koristeći kao dodatni mobilizacijski mamac antimanjinsku, a u osnovi protusrpsku kampanju predlažući smanjivanje broja manjinskih zastupnika i njihovo svođenje na drugorazredne parlamentarce bez prava glasa pri izboru vlade i donošenju državnog budžeta
Lex Agrokor je trebao biti zaštitni znak Plenkovićeve vlade koji će joj omogućiti mirnu plovidbu do kraja ovoga mandata unatoč tankoj parlamentarnoj većini koja je drži u Banskim dvorima. Spasiti sve ili većinu onih koji egzistencijalno i poslovno ovise od tada izglednog naprasnog bankrota najveće hrvatske kompanije bio bi podvig koji bi Vladu držao u sedlu, ali i kreirao uvjete u kojima može birati hoće li čekati redovne izbore ili izaći na izvanredne kako bi na krilima uspješno prevladane agonije Todorićevog poslovnog carstva osvojila još jedan mandat te ojačala i učvrstila svoje saborske pozicije. Operacija Agrokor je i premijeru Plenkoviću mogla poslužiti da cementira svoju lidersku poziciju u HDZ-u i na dulje staze ga odmakne od rigidnog Karamarkovog konzervativnog nacionalističkog korporativizma u kojemu mu ideološku kapu kroje ksenofobni katolički fundamentalisti pupčanom vrpcom povezani s vrhom Katoličke crkve.
Slabosti i mane stečajnog zakonodavstva, a pogotovo jalovost i sporost hrvatske stečajne prakse gurali su Vladu u eksperiment donošenja posebnog zakona koji će joj omogućiti direktnu državnu intervenciju u mutne tržišne odnose koji su tkani u dva desetljeća ortačkog i klijentelističkog kapitalizma u kojemu je Agrokor promoviran u perjanicu hrvatskog i regionalnog gospodarstva. Političke babice bez kojih Agrokor ne bi mogao narasti u gospodarskog monstruma o kojemu ovisi hrvatska poljoprivreda i prehrambena industrija, ali i turizam te ukupno gospodarstvo, nisu samo tako mogle prepustiti Ivici Todoriću i njegovim vjerovnicima da sukladno stečajnom zakonodavstvu provedu bankrot Agrokora.
Trenutak istine
Rupa vrijedna tridesetak milijardi kuna, koja se pod Agrokorom otvorila nakon što je podvučena crta ispod tržišne vrijednosti kompanije i iznosa ukupnog duga, prijetila je da će progutati Agrokor i veliku većinu njegovih poslovnih partnera, a time i nekoliko desetaka tisuća radnih mjesta, što bi na koncu imalo i visoku političku cijenu koja bi ponajprije na naplatu došla aktualnoj vlasti te HDZ-u i u manjoj mjeri SDP-u zato što su kao etablirane stranke godinama držale lojtru Todoriću dok je tuđim kapitalom nezajažljivo gradio svoje poslovne kule od karata.
Kad se suočila s trenutkom istine u Agrokoru, Plenkovićevu koalicijsku vladu činili su HDZ i Most, a u toj naglašeno „domoljubnoj“ kombinaciji nezamislivo je bilo prepustiti onemoćalom Todoriću da se pred stečajnim sucima suoči sa svojim domaćim i stranim vjerovnicima koji su naoštrili noževe kako bi i čerečenjem Agrokora pokušali naplatiti što je moguće veći dio svojih potraživanja. Pritom su najveće noževe u svojim rukama imali strani vjerovnici, a među njima su prednjačile dvije ruske banke, Sberbank i VTB, kojima je pak bilo jasno da jedino vlasničkim preuzimanjem dijela zdravih Agrokorovih kompanija mogu u dogledno vrijeme naplatiti dio svojih potraživanja, a pritom se i snažnije ubaciti u regionalne gospodarske i političke tokove. U tom kolopletu ekonomskih i političkih interesa, Most se glumeći političko čistunstvo pokušao prometnuti iz mlađeg u starijeg partnera HDZ-u, priklonivši se opozicijskoj inicijativi za smjenu Plenkovićeva ministra financija Zdravka Marića koji je kao bivši Agrokorov izvršni direktor trebao poslužiti kao prvi, a možda i najveći žrtveni jarac zbog sloma Todorićeve kompanije. Most je svojim potezom otvorio Plenkovićeve bokove i za napade iz onog dijela HDZ-a koji svoje domoljublje voli dokazivati optužujući HDZ-ovu tehnokratsku frakciju za „grijeh struktura“ u pretvorbi i privatizaciji te uspostavljanju ortačkog i klijentelističkog kapitalizma, iako su se ti procesi i modeli odvijali i uspostavili pod čeličnim vodstvom Franje Tuđmana i Gojka Šuška, ikonama manje-više svih HDZ-ovih frakcija, a pogotovo njegove rigidne desnice.
Plenković je na jedvite jade izbjegao Mostovu stupicu, skrpivši tanku parlamentarnu većinu nakon što je iz Vlade potjerao Božu Petrova i Mostove ministre. Izbacivanjem Mostovih ministara kroz vladine prozore ujedno je u korijenu sasjekao i pokušaj svojih HDZ-ovih oponenata da Petrova i društvo iskoriste kao trojanske konje za njegovo detroniziranje sa stranačkog vrha. Lex Agrokor bio je slamka spasa kojom je Plenković kupio vrijeme u kojemu je odgodio stečaj i vlasničku transformaciju Agrokora, ali i novo miješanje karata u HDZ-u i frakcijski rat koji je parlamentarnom izbornom pobjedom prividno na neko vrijeme primirio.
O krhkosti Plenkovićeve liderske pozicije u HDZ-u svjedoči i to što je uz posredovanje svoje tadašnje ministrice gospodarstva Martine Dalić pomoć u pisanju i provedbi Lex Agrokora morao potražiti izvan redova stranačkih i državnih stručnjaka, među okorjelim konzultantima i odvjetnicima koji kao ribe plivaju u vodama ovdašnjeg ortačkog i klijentelističkog kapitalizma. Činjenica da je Martina Dalić od samog početka kao zmija noge skrivala od javnosti s kim je odlučila pisati i realizirati Lex Agrokor svjedoči da je znala s kime ima posla, ali i da će im mnogo toga morati progledati kroz prste kako bi uz Vladino pokroviteljstvo izvukli Agrokorova kola iz blata u kojemu su se zaglavila, vukući u propast i brojne druge hrvatske kompanije. Pritom su Dalić, ali i Plenković precjenili svoje nadzorničke sposobnosti, očito uvjereni da će Antu Ramljaka i njegovu ekipu moći efikasno kontrolirati i usmjeravati kako bi i javnost mogla progutati državno uplitanje u stečaj i spašavanje Todorićeve privatne kompanije, ali i brojnih drugih privatnih kompanija koje su zajedno s njom rasle i kojima je prijetilo i prijeti da zajedno s njom i propadnu.
Čarke i sukobi
Grozničavo tragajući za rješenjem za Agrokor, oglušili su se o preporuke pravnih stručnjaka da se drže postojećih institucionalnih modela uz eventualna njihova brzopotezna poboljšanja, a nisu prihvatili i sugestije da privremenim državnim upraviteljima Agrokora nametnu neovisne stručne nadzornike koji bi trebali spriječiti da ne zalutaju i nanesu više štete nego koristi. No idilična prva faza u kojoj je Lex Agrokor glatko prošao vladinu i parlamentarnu proceduru, pa i uz politički blagoslov Mosta i svih HDZ-ovih frakcija , a potom i namirenje potraživanja brojnih malih dobavljača i oživljavanje već zamrlog Konzumovog poslovanja, kao da su Plenkovića i Dalić uvjerili da će jednako glatko svladati i najtežu fazu – nagodbu velike većine vjerovnika.
Povremene javne čarke i sukobi s pojedinim vjerovnicima, od ruskih banaka, preko Kraša i Francka do Adrisa, Agrama i Alce, svjedočili su da put do nagodbe postaje sve grbaviji, da ulozi postaju sve veći i da će u završnici uslijediti potezanje najubojitijeg oružja koje nezadovoljni akteri imaju u svojim arsenalima. Nezadovoljni vjerovnici i njihovi medijski stručnjaci prvi veliki udar javno su plasirali objavivši podatke o za hrvatske prilike enormno visokim honorarima koje Ramljakova konzultantska i odvjetnička ekipa naplaćuje u svojoj navodno humanitarnoj misiji spašavanja Agrokora i hrvatske ekonomije i to istom ortačkom i klijentelističkom metodom kojom je Todorić izgradio svoju kompaniju i doveo je na rub ponora.
Bijes javnosti zbog toga što je Plenkovićeva vlada angažirala Ramljakovu grupu ortaka da raščisti poslovne svinjarije koje su u Agrokoru ostavili Todorić i njegovi ortaci, od kojih mnogi kao Agrokorovi vjerovnici zdušno sudjeluju i u pripremi nagodbe, privremeno je utišan Ramljakovom ostavkom i prestankom suradnje s većinom njegovih ortačkih suradnika. No pokušaj da se pretežno na temelju njihova ručnog rada dođe do nagodbe ponukala je najnezadovoljnije vjerovnike da iz ladica izvade godinu i kusur dana staru prepisku iz koje se vidi da se ministrica Dalić u pisanju i provođenju Lex Agrokora oslonila na ortačku i klijentelističku grupu koja je poput ratnih profitera saniranje i vlasničku transformaciju Todorićeve kompanije iskoristila za punjenje svojih džepova i jačanje tržišne pozicije svojih tvrtki, a pritom se nisu ustručuvali da svim sredstvima, pa i ucjenama i prijekim procedurama natjeraju većinu vjerovnika da pristanu na nacrt nagodbe kako su ga oni kreirali.
Ustrajanje ministrice Martine Dalić da njihov koncept nagodbe progura i nakon što su Ramljak i ekipa izbačeni iz igre, na koncu je morala platiti i svojom ostavkom, a dodatno je potkopala i Plenkovićevu premijersku poziciju, ali i poziciju predsjednika HDZ-a. I dok je premijersku poziciju relativno lako obranio, jer njegovim koalicijskim partnerima, ali i HDZ-ovim frakcijama u ovom trenutku izvanredni izbori ne odgovaraju, krenuo je juriš njegovih stranačkih i izvanstranačkih oponenata na njegovu lidersku poziciju u HDZ-u. Pogotovo nakon što je demonstrirao pomalo neočekivanu čvrstinu prilikom ratifikacije Istanbulske konvencije, unatoč protivljenju stranačkih konzervativaca i njihovih satelita iz obiteljaških udruga te katoličkih biskupa i njihove župničke pješadije.
Dugi marš protiv Plenkovića započeo je na HDZ-ovom stranačkom općem Saboru na kojemu je trolist aspiranata na njegovu predsjedničku funkciju, Davor Ivo Stier, Miro Kovač i Ivana Maletić s pozadinskom podrškom Milijana Brkića, iskoristio ortačko-klijentelističko mešetaranje Ramljakove ekipe pod pokroviteljstvom Martine Dalić, pa i Plenkovića, da pozove članstvo na novi zaokret u stranačkoj politici pod novim vodstvom. Paralelno su Željka Markić i njezini obiteljaši krenuli u referendumsko rušenje Plenkovića, pozivajući birače da ponište ratifikaciju Istanbulske konvencije, ali i promjene izborni zakon tako da oslabe utjecaj Plankovića i stranačkog vodstva na sastav stranačkih parlamentarnih zastupnika. Pritom su kao dodatni mobilizacijski mamac upotrijebili antimanjinsku, a u osnovi protusrpsku kampanju predlažući smanjivanje broja manjinskih zastupnika i njihovo svođenje na drugorazredne parlamentarce bez prava glasa pri izboru vlade i donošnju državnog budžeta.
Obiteljašima i HDZ-ovim Plenkovićevim oponentima u zagrljaj se entuzijastično odmah bacila i predsjednica Kolinda Grabar Kitarović. S jedne je strane podržala nakaradnu referendumsku inicijativu obiteljaša, a s druge je pokušala Plenkovićevoj vladi nametnuti tematsku sjednicu o demografiji na kojoj bi demonstrirala svoju navodnu političku moć i vizionarstvo u rješavanju gorućih nacionalnih problema.
Pomiješani interesi
Plenković i njegova vlada zasad se trude da sve brojnijim njegovim oponentima prvo iz ruku kao adut izbiju Agrokor kao njihov propali i kompromitirani projekt. Pregovorima i ustupcima, pa i pritiscima, nastoje okončati posao na izradi plana nagodbe vjerovnika. Već su objavili da su dobili potrebnu većinsku podršku vjerovnika za najnoviji prijedlog plana nagodbe, ali dodatno pregovaraju i pokušavaju postići dogovor s Adrisom, Agramom i Alcom te Franckom koji su već krenuli u sudske sporove zato što su nezadovoljni ulogom i udjelima koji su im namijenjeni u raspodjeli Agrokorovih dugova koji će biti plaćeni dobavljačima, pa i njegovom vlasničkom transformacijom. Plenkovićeva vlada i njezin privremeni upravitelj Peruško silno se trude da plan nagodbe što prije zaživi kako bi Agrokorovu sudbinu prepustili u ruke njegovih vjerovnika.
Državni intervencionizam za kojim su prije godinu i kusur dana posegnuli kako bi od bankrota spasili Agrokor i brojne njegove dobavljače zapeo im je u grlu, pa vraćanjem njegove sudbine u ruke vjerovnika, Plenković i njegova vlada i stranački istomišljenici nastoje se odmaknuti od saniranja štete i pokušaja spašavanja zdravih dijelova propale Todorićeve kompanije jer dugotrajnije vezivanje svoje uz Agrokorovu sudbinu vodi ih u siguran politički poraz. Sudbina bivše ministrice gospodarstva Martine Dalić najbolji im je primjer što im se može dogoditi kad se u uvjetima tržišne ekonomije pomiješaju politički, ekonomski i pravni lončići mimo institucionalne podjele i trodiobe vlasti.