Uz predstavu "Leica format", HNK Ivana pl. Zajca Rijeka
„AKO MISLIŠ DA SI TAMO GDJE ŽELIŠ BITI – OTIĐI“
Juli 2019
Daša Drndić (1946. – 2018.) jedna je od najzanimljivijih pojava domaće književnosti zbog načina kako promatra zbilju protkanu prošlošću, kako čita tragove događaja i kako povezuje godinama i kilometrima razdvojene aspekte življenja, s trajnom fokusiranošću na tragičnost i prolaznost, ali i fiksacijom na dijelove prošlosti koji se ne smiju zaboraviti
Pravo žalovanje nikad se ne dogodi na vrijeme. Iako to nije pristojno, žalovati bi zapravo trebalo dok je osoba još živa, dok se njom misli i govori, dok joj se pomaže da hoda i jede, da živi barem u iluziji života, ukoliko se život prihvaća tek kao nadu. No, i nakon osobe i nakon žalovanja ostaje djelo, a u slučaju Daše Drndić ono će se tek otkrivati u punini i vrijednosti i značenja.
Daša Drndić (1946. – 2018.) jedna je od najzanimljivijih pojava domaće književnosti zbog načina kako promatra zbilju protkanu prošlošću, kako čita tragove događaja i kako povezuje godinama i kilometrima razdvojene aspekte življenja, s trajnom fokusiranošću na tragičnost i prolaznost, ali i fiksacijom na dijelove prošlosti koji se ne smiju zaboraviti. Njezin sasvim autonomni glas, usporediv tek s nekolicinom autora s „ovih“ područja, prenosi i premošćuje i tišinu i buku stoljeća u intimnoj fokalizaciji, za što je jedan od najboljih primjera upravo „Leica format“ kao svojevrsna autobiografska proza, dnevnik nepristajanja, ali i atmosferični koliko i politički mjestopis.
U nastojanju da se repertoarom približi publici, a opet da zadrži svoj specifični status, ne samo u gradu nego i u „nacionalnom“ mjerilu, tj. u „povlaštenoj“ grupi kazališta koju taj predznak višestruko određuje, Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca u Rijeci postavilo je ključnu predstavu sezone, i to ne samo ove. Upustivši se u potragu za inicijacijom djela Daše Drndić, tek posljednjom u nizu adresa i Riječanke, u kazališni okvir, iako je riječ o autorici kojoj drama u širem smislu i radio-drama u sasvim konkretnom nije nepoznanica, išlo se na sigurno. Izabran je roman „Leica format“ u kojem upravo sam grad Rijeka ima ključnu ulogu, kao kontrapunkt, ambijent, sugovornik i antagonist, poprište i stratište.
„Nismo se srodili ovaj grad i ja“
Riječka predstava vjerna je izvorniku, i namjerno je roman ovdje izvornik a ne original, jer original bi, barem u konotacijskom registru, automatski asocirao na postojanje kopije a kazališni čin nije i ne može, možda čak i ne smije, biti kopija. Izvornik je pak ono iz čega istječe sve ono što drugi mogu skupiti i sakriti ili prihvatiti i podijeliti, možda čak i nadograditi. Pomnožen mogućnostima interpretacija, i sam možda tek postmoderno rasut, „Leica format“ na pozornicu je stupio kao svoja preslika zadana strukturom onog spektra predstavljačke umjetnosti koja ne želi provocirati postupkom ili formom, već prije svega prenijeti glas izvornika. Koliko taj glas pripada samoj autorici, pitanje je koje se u slučaju proznog teksta postavlja na jedan, ali kod prepjeva u tekst izvedbe na ponešto drukčiji način. Zato su i odgovori različiti.
Iako Daša Drndić nesumnjivo u ovoj predstavi živi, njezin je vijek potrošen na samoobranu, točnije na one dijelove romana u kojima se sama, i samo, protivi, konfrontira i izaziva. Grad je pritom i onom, materijalno i ono nematerijalno, i fasade, luka, dizalice, Korzo i zimi solidno grijano kazalište, ali i ljudi, od bezimenih šetača, prolaznika i poznanika koji se ne grle nego samo i previše učtivo pozdravljaju, preko bezimenih dovikivača, uličnih provokatora, sitnih cjepidlaka i ostalog taloga tihe većine koja postaje glasna kad zna da nije slabija. Obje komponente grada za autoricu su nepodnošljiva prirodna nepogoda, čiju snagu podnosi, ali joj se trajno čudi, dok je zbog karaktera i osobne intelektualne i moralne higijene pokušava ne izbjeći i pritom na njezine argumente ne pristati.
„Povijest je neumorna kurva, neuništiva“
Proza Daše Drndić gusta je i teška, a opet esejistička, razgovorna, čak na trenutke, kad kroz naslage cinizma prodre neka iskra, i žovijalna. Životna, reklo bi se, onoliko koliko je i život, pogotovo autoričin, i sam bio – životan. Složeni povijesni pasaži, potkrijepljeni izvorima, dokumentima, ali i prisjećanjima, pa, u mjeri prosječnom čitatelju nepoznatoj, i izmišljajima, stvaraju metafikcijsku strukturu čija napetost zadržava čitatelja naviknutog na narativnu akrobatiku u vidu preskakanja, izbacivanje iz ritma, stakato zaključnih i „prirodni“ tijek opisnih rečenica. Ona u svoju prozu ubacuje fotografije, rodne i smrtne listove, dijelove tuđih iskaza u rasponu od službenih policijskih ispitivanja, do kratkih dopisničkih i pozdravnih rečenica, preko ulomaka pisama, izmišljenih i zbiljskih dijaloga. Ni „Leica format“ u tome nije izuzetak, i u njemu ima drukčijim fontom otisnutih izgovorenih ili pisanih svjedočanstava, paralelnih pripovijesti ponekad tako i otisnutih, komentara živih i neživih protagonista, ulomaka tuđe poezije i proze, i sve to ponekad i na jeziku originala.
Osobno je preslikano stalnim komentatorskim tonom, kratkim usjecima na kraju odjeljka, bez obzira na njegovu duljinu, ponekad i unutar njega, a ponekad i sasvim odvojeno od bilo kakvih cjelina, kao zaključak koji se odnosi na veći dio teksta, ili kompleks tema i to ne nužno onih nakon obrade kojih slijedi. Rukopis Daše Drndić zato je naizgled neprobojan, dok zapravo teče kao posljedica želje za strukturom koja svoju pravu prirodu želi postaviti kao ako ne baš zagonetku a onda barem konstrukcijski problem rješavanje kojeg nije presudno za čitateljski užitak, ali pomaže u recepciji.
„Gledaju me nacionalno“
Opisujući Rijeku i Riječane, Daša Drndić piše ipak najviše o sebi. Takva autorska strategija nije rijetkost niti je novina, i njezina uspješnost ovisi o umješnosti onoga ili one koja je svjesno primjenjuje. U „Leica formatu“ grad se čini glavnom temom, što je i primarni, ali nipošto i jedini razlog njegove inscenacije upravo u kazalištu Ivana pl. Zajca, zato što je njegova geografija, mentaliteti, prostori, povijest i sjećanja, svojevrsna tamnica u kojoj autoričin ego, jer neskriven je ijednom od brojnih evazivnih strategija za navodno teorijski proskribirano učitavanje autora u djelo, istodobno i pati i uživa. Ambivalentan odnos i nije toliko očit iz samog teksta, jer na prvi se pogled čini kako „Leica format“ isključivo nabraja nedostatke „grada koji teče“ i njegovih stanovnika, sustavno, trajno i argumentirano, ili pak iz drugog očišta krajnje tendenciozno, zbraja njegove negativnosti i ruši baš svaki mit o interkulturalnosti, suživotu, progresivnosti… ukratko svega onoga na čemu se temelji „luka različitosti“, slogan Europske prijestolnice kulture 2020. Poput Thomasa Bernharda, na kojeg se poziva i pritom mu se poklanja, i Daša Drndić svojevrsni je „ogađivač gnijezda“, ali upravo poput njega, isključivo zato što ne želi ne vidjeti ono što vidi, ne čuti ono što čuje i pritom ne osjećati i ne misliti. Ni njega ni nju, međutim, gnijezdo ili barem dobar dio njega nije razumio. Na svu sreću, Daša Drndić ipak nije zabranila tiskanje i izvođenje svojih djela u Hrvatskoj.
„Ima bolesti koje se vraćaju nakon pedeset godina…“
Pored sudbina emigranata, ne samo onih iz prve polovice prošlog stoljeća kad je Rijeka kao luka Monarhije bila jedna od europskih relevantnih tranzitnih centara za izvoz radne snage u prosperitetnije krajeve, među velike teme „Leica formata“ ubraja se i sifilis. Bolest je to koja je više od obične bolesti jer je, poput tuberkuloze, španjolske gripe ili kuge, ne samo oblikovala globalnu povijest nego je zbog svog specifičnog tijeka gotovo alegorija povijesne paradigme. Ne, međutim, povijesti koja se ponavlja kao farsa, nego bolesti koja je svaki put sve teža i sve teže lječiva. Nastao iz neprosvijećenosti i prirodne potrebe, sifilis se ne skriva i u svakoj od faza daje do znanja svoje postojanje, ali ga oboljeli ignorira sve dok ne umre pomračenog uma. Između faza može proći od nekoliko godina do nekoliko desetljeća u kojima oboljeli nema tegoba i čini mu se da je proces samozavaravanja uspio. I to je neka vrsta fuge, svjesne, kao što je to i onaj život između proplamsaja bolesti, sve do gorkoga kraja.
„Naše fuge naša su vjera, naš zdrav razum…“
Roman „Leica format“ ima podnaslov od jedne riječi, ali koja se grafički ponavlja u odlasku poput jeke. Ta riječ je fuga, i autorica koristi sva njezina značenja, od obične spojnice između građevinskih elemenata poput pločica, preko izgubljenog sjećanja do glazbene forme. Svim značenjima zajedničko je ponavljanje, ali i činjenica gradbenosti: fuga lijepi i učvršćuje ne samo kupaonski zid ili muzičku kompoziciju nego i novi, možda i željeni identitet. Takav rad fuge sukus je strukturne okosnice ovog romana koji, na relativno duge staze, opisuje novostečeni, riječki identitet autorice. U tome je i ključ njegove inherentne dramatičnosti ali i ključ za njegovo rasprostiranje po pozornici. Redateljica Franka Perković, autor dramatizacije Goran Ferčec i dramaturginja Nataša Antulov uhvatili su taj luk autoričinog prizemljenja, ili prigrađivanja, Rijeci i na toj podlozi pokušali zadržati što više od materijala koji roman nudi, a koji je u cjelini ipak nesvodiv na predstavu. Omjer je ipak i više nego pozitivan, jer ključne točke su dobile svoju izvedbenu interpretaciju, izigrane i razigrane koliko im je to dopušteno u okolnostima građanskog kazališnog očekivanja.
Neka rješenja su standardna, neka stereotipna, a neka pak ne samo zanatski vješta nego i interpretativna u smislu obimnijem od preslikavanja proze na pozornicu. Predstavi posebnost nesumnjivo dodaje element inače namjerno sterilne scenografije Igora Vasiljeva, koja se na pozornici svodi na sivu kulisu, ambijent neprepoznatljiv osim po obrisu dizalice, kojem tek gomila u kostimima Barbare Bourek daje boju, okus i miris. Svjesno je to tako scenografski stišano kako bi catwalk kroz gledalište, ali ipak nimalo nesimbolično nad njim, bio onaj presudni akcent koji i režiji i dramaturgiji omogućava prostor za metaforičke dolaske i odlaske, pojedinačne proboje i masovna povlačenja. Pretjerana ilustrativnost pojedinog prizora, poput sasvim ekstravagantnog prizora broda Saxonia, koji emigrante iz Monarhije odvozi u nepoznato sutra napunjeno nadama koje će se raspasti već na putovanju. Upotreba grand guignol tehnike u sceni Riječkog karnevala također je jedna od začudnijih, ali istodobno i posve logičnih odluka, jer on više i nije ventil svih onih strasti koje građanske konvencije sputavaju nego još jedan izraz gradske posebnosti i istosti. Sasvim groteskno realistične i nimalo „maškarane“ glave ilustriraju ono što Karneval danas jest, i nije: u nedostatku kvalitetnijih i „konkurentnijih“ sadržaja, on je turistički, komercijalizirani i na kič sveden građanski ritual.
„… a mi svi ostali smo imitacija“
S obzirom na to da su sve situacije ipak pogođene, što svaki prizor – bez obzira na dinamiku cijele predstave koja, opravdano i neopravdano, leluja u valovima koji nisu identični izmjenama solilokvija i pokušaja grupnih prizora – ima svoje opravdanje, barem u iskazu protagonistice, u predstavi prvenstveno smeta činjenica upravo njezine središnje, fokalne točke. Istodobno i pripovjedačica i glavni lik, komentatorica i pokretačica radnje, autorica romana je već sama po sebi na toliko načina upisana u ovu predstavu da je pomalo izlišno doslovno je prikazivati. Pritom je izbor Tanje Smoje, glumice koja je svojom nenametljivošću i energijom zaista jedan od stupova kolektiva riječke Drame, nesumnjivo ispravan prvenstveno zbog tihe ali postojane energije i pojednostavljene izvođačke suzdržanosti koja autentičnom grču tumačenog lika daje utjelovljenje koje izbjegava svako protagonističko spektakulariziranje. Ostaje upitno, međutim, koliko je taj provodni lik morao i fizički nalikovati autorici romana i koliko se na tome, izborom kostima i cjelokupne pojavnosti trebalo inzistirati toliko koliko to čini ova predstava. To je ujedno i jedno od ključnih pitanja u vezi s njom, od same dramatizacije, preko režijske ideje do provedbe – pitanje vlasništva nad glasom.
Mogućih odgovora ima nekoliko, i autorski tim ove predstave izabrao je jedan, nažalost i najilustrativniji, koji donosi svoje pozitivne i nešto manje pozitivne učinke. Među prvima je činjenica da je predstava tom nepogrešivom ilustracijom ujedno i posveta autorici, doslovna da doslovnije ne može biti, ali to čini na štetu onoga što je izrečeno. Drugim riječima, ako se autorski glas i svjetonazor poistovjećuju isključivo s likom autora, onda je glas nužno singulariziran, što ga čini vidljivijim ali i ranjivijim. Sve ono o čemu Daša Drndić piše, i kako piše, jest naravno njezino, ali u izvedbenom jeziku više ne mora biti toliko strogo i jasno vezano uz svoju „vlasnicu“.
Upravo zato što je točno, i zato što se točnost napisanog mjeri kvalitetom rukopisa i argumentacije, mentaliteta i talenta, moglo se barem u predstavi dopustiti da to sve bude barem malo od-dašeno, kako bi bilo još autentičnije, istodobno konkretnije i općenito, zaštićenije i snažnije. Ukratko, iako jest riječ o odavno zasluženoj posveti, o predstavi koja bi mogla pokrenuti novi, kazališni interes za prozu i djelo ove autorice, zbog grada i svijeta, ali i zbog Daše Drndić same, „Leica format“ trebala je imati manje same Daše Drndić. Da bi je imala više.
*naslov i podnaslovi preuzeti iz romana „Leica format“ Daše Drndić, Meandar, Zagreb, 2003.